Dok više godina traje svjetska ekonomska kriza počeo je jačati interes za pitanje kritike kapitalizma i ponovno proučavanje Marxove misli, posebno u inozemstvu, no donekle i kod nas. To se vidi u izrazito povećanom broju književnih izdanja koja se time bave, kao i diskusija i manifestacija. U tim diskusijama stajališta se međusobno veoma razlikuju, kao uostalom i procjene aktualnosti Marxa danas, no pitanja koja se postavljaju su često slična. S jedne strane postavlja se pitanje da li je moguće da se Marxove ideje u nekome obliku ponovno vrate na političku scenu i da socijalizam kao pokret ponovno postane relevantan. S druge strane se konstatira kako su društva u kojima su se pokušale provesti njegove ideje i koja su se nazivala socijalističkima bila totalitarna i obilježena diktaturama, gušenjima slobode mišljenja i političkim progonima, te ekonomski nerazvijena. U ovom ćemo članku govoriti o jednoj i drugoj strani problema.
Proučavajući društvo devetnaestoga stoljeća, posebno tadašnji oblik kapitalizma u Engleskoj, Karl Marx je razvio svoje političke i ekonomske ideje. Pri tome je naglašavao ulogu ekonomskih odnosa u povijesti. Posebno je isticao ovisnost društvenih oblika i ideja o ekonomiji, te preokrete u povijesti iz jednog oblika društvenog i ekonomskog uređenja u drugi. Tako je nakon nekog vremena robovlasnički sustav propao, prepuštajući mjesto feudalnom društvu, čijim je rušenjem – počinjući od seljačkih pobuna, preko jačanja građanstva, pa do revolucija – na povijesnu pozornicu stupio kapitalizam. Svako je od ovih društava malo svoje ideje, svoj moral, svoje zakone i svoje shvaćanje onoga što je normalno, te se u njima shvaćalo vječnim i prirodnim. U svojoj je perspektivi Marx polazio od ove stalne promjene i propadanja starih društvenih oblika, iz čega proizlazi da niti kapitalizam ne može trajati vječno. Marx je naglašavao kako je život svih dosadašnjih društava bio obilježen klasnom borbom – sukobima interesa između suprotstavljenih klasa. Tako se u kapitalizmu radi o sukobu radnika i kapitalista, dok se ranije radilo o sukobu roba i gospodara, te kmeta i feudalca. Veliki dio svog života Marx je posvetio proučavanju ekonomije i ekonomskoj kritici kapitalizma. U prvom dijelu Kapitala pokazao je kako se profiti vlasnika kapitala sastoje u izrabljivanju radnika, stvaranjem viška vrijednosti na temelju neisplaćenih sati rada, te kako kapitalizam pokazuje stalnu sklonost da se bogatstvo koncentrira u rukama što manjeg sloja ljudi, a da što veći broj radne populacije padne u bijedu. Iz toga je izveo zaključak o potrebi radikalne promjene kojom bi se ukinuo kapitalizam, a kojom bi upravljanje nad tvornicama, bankama i ekonomijom, kao i politička vlast, prešla u ruke radnika, odnosno društva (jer ogromnu većinu društva čine oni koji žive od svoga rada – radnici); što je nazivao socijalizmom.
Bez obzira na to što netko osobno mislio o gore prikazanim idejama nitko ne može negirati da su one, u izravnom ili neizravnom obliku, izrazito promijenile svijet u kojem živimo. Pri tome ne mislimo samo na pojavu neslavno propalih režima u Istočnom bloku, o čemu ćemo govoriti nešto kasnije. Marxove ideje su snažno utjecale na organiziranje politički angažiranog radničkog pokreta. Sam je Marx bio snažno uključen u stvaranje i koordiniranje Međunarodnim udruženjem radnika, zvanog i Prva internacionala, dok je njegov najbliži suradnik Engels sličnu ulogu igrao u radu Druge internacionale koja je okupljala sve socijaldemokratske partije. Tada je naziv socijaldemokracije podrazumijevao naprosto politički radnički pokret koji se borio protiv kapitalizma. Dakle, nešto prilično različito od onoga što se danas naziva tim imenom, a posebno različito od politike SDP-a. To su bile masovne stranke čija je baza bila radnička i čiji je program bio borba za radničke interese. Marxove socijalističke ideje bile su dominantne u redovima tadašnje socijaldemokracije, a time i s njome povezanih masovnih sindikata. Sva prava koja danas još uvijek uživamo, od osmosatnog radnog dana, preko različitih oblika sigurnosti, posebno na području zdravstva i socijale, kao uostalom i opće pravo glasa, postignuta su upravo borbama koje je vodio radnički pokret, uvelike inspiriran socijalizmom i organiziran od socijaldemokracije. On je stoga imao ogromnu ulogu u zaštiti radnika i omogućivanju postizanja određene razine materijalnog standarda radnika širom svijeta, a posebno u zemljama Zapadne Europe. Do otupljivanja borbenosti socijaldemokratskih stranaka je postepeno počelo dolaziti jačanjem njihovog utjecaja. Konačno su se danas stranke koje nose taj naziv uglavnom okrenule politici neoliberalizma kojega provode i stranke desnog centra. Međutim, znatan dio njih u Zapadnoj Europi, za razliku od Hrvatske, još uvijek posjeduje tradicionalne veze sa sindikatima i radničkom bazom. Zanimljivo je primijetiti da je npr. britanska Laburistička partija sve do 1995. u svojemu programu (poznata ”clause IV”) imala kao konačni cilj društveno vlasništvo nad ekonomijom.
Međutim, postoji i druga dimenzija ove priče. Socijalizam se nerijetko poistovjećuje sa sistemima u SSSR-u, Kini, Istočnoj Europi itd., pa čak i u Sjevernoj Koreji. Ako promotrimo način njihovog funkcioniranja uočavamo da se temelje na koncentriranju sve vlasti u rukama jedne partije, odnosno njihovog birokratskog rukovodstva, kultu ličnosti i vođa, gušenju političkih sloboda: kao što je osnivanje drugih partija, sloboda govora i okupljanja, sloboda kritike itd. Također, ekonomsko planiranje na način kako je bilo izvedeno – vođeno iz jednog centra od strane birokrata nije dugoročno dovodilo do razvoja i gospodarskog napretka nego do stagnacije. Sistem u Jugoslaviji je, usprkos nekim zajedničkim značajkama, ipak bio ponešto drugačiji, te je omogućavao i ograničeni oblik radničkog upravljanja, u vidu tadašnjeg tzv. samoupravnog sistema.
Također, iz današnje perspektive socijalne nesigurnosti neka tadašnja ostvarenja imaju značajnu vrijednost – kao što su puna zaposlenost, sigurnost na radnom mjestu, besplatno školstvo i zdravstvena zaštita itd. Međutim i taj se sistem urušio pod teretom vlastitih proturječnosti i problema, te birokratiziranosti. Sistemi Istočnog bloka su bili posebno represivni i prema radnicima – zabranjivali su i gušili svaki nezavisni radnički otpor, onemogućavali štrajkove i stavljali ih van zakona, proganjali radničke vođe, na što je sama radnička klasa nerijetko odgovarala ustancima protiv sistema u kojima se tvrdilo kako vladaju radnici. Tako je npr. poznat mađarski ustanak iz 1956. u kojemu su radnici organizirali svoje političke organe – radnička vijeća i svoje oružane jedinice. Time su radnici zapravo pokušavali ostvariti stvarnu radničku vlast nasuprot vladavine partijske birokracije. Nažalost, pobuna je krvavo ugušena tenkovima poslanim iz SSSR-a, pri čemu je poginulo 20.000 mađarskih revolucionara. Također, dobro je poznat i slučaj poljskog sindikata Solidarnost koji je u svojim počecima, prije nego što je vodstvo preuzela struja vezana uz katoličku crkvu, zagovarao borbu protiv tadašnjeg poljskog sistema, no ne u cilju uspostave kapitalizma, nego istinske vlasti radnika putem radničkih vijeća. Nešto je manje poznat slučaj radničke pobune 1962. gradu Novočerkas, u SSSR-u. Tokom masovnog štrajka i spontanih demonstracija u strahu od širenja pobune vlast je na radnike poslala vojsku koja je na njih, ali i obične stanovnike, otvorila vatru i demonstracije ugušila u krvi. Na temelju svega rečenoga možemo jednostavno zaključiti da ti sistemi, nastali i uglavnom nestali u dvadesetom stoljeću, nisu imali veze sa socijalizmom, a niti Marxovim idejama prema kojemu suštinu socijalizma predstavlja prelaženje sve vlasti u ruke radnika. Oni su nasuprot tome predstavljali birokratske diktature nad radnicima. Tako je devedesetih godina zapravo povijesno propao staljinizam, a ne socijalizam. Kako bi opravdali svoju vladavinu njihovi vlastodršci su se pozivali na socijalizam i Marxa. No to ništa ne mijenja na stvari. Može li se nekome vjerovati samo na temelju toga što on govori o sebi ili ipak treba ispitati da li te tvrdnje odgovaraju stvarnosti i istini? Ako netko govori za sebe da je svemoćan on to zasigurno na temelju izrečenoga neće postati, kao što niti staljinizam ne može postati socijalizam na temelju državne propagande. Naravno, političkim moćnicima i bogatašima u kapitalističkom svijetu je savršeno odgovaralo i odgovara da se to dvoje poistovjećuje. Jer tako se može pokazivati karikatura i degeneracija jedne ideje, proglašavajući je njezinim ostvarenjem i na taj način kompromitirati svaki pokušaj stvaranja drugačijeg društva od onoga kakvo imamo danas.
Trebali bismo prihvatiti da Marx i ideja socijalizma ne mogu snositi nikakvu krivnju za pogreške, ali i zločine, koji su se u njezino ime vršili i koji su se njome opravdavali. Svjedočili smo, a i danas neprekidno svjedočimo, da nerijetko najvrjednije ideje i ideali – sloboda, pravda, demokracija, istina – služe za opravdanje najodvratnijih postupaka i zločina. Naravno da zbog toga jedinu krivnju mogu snositi oni koji ih dvolično koriste za ostvarivanje svojih interesa, no ne i ideje same. To vrijedi još više ako uzmemo u obzir da se odmah početkom degeneracije revolucije i stvaranja totalitarne vlasti birokracije jedan dio dosljednih marksista pobunio; na čelu sa Lavom Trockim organizirajući tzv. Lijevu opoziciju, te zahtijevao zbacivanje birokratske vlasti partije, radikalnu demokratizaciju i stvaranje istinske radničke vlasti. Pripadnici ove političke tradicije bili su upravo najviše proganjani, zatvarani, te fizički likvidirani od strane sistema koji su se nazivali ”socijalističkima”. Važno je istaknuti da je Trocki, koristeći se marksističkom teorijom, jasno i nedvosmisleno u tridesetim godinama prošlog stoljeća predvidio slom staljinizma do kojega je došlo u devedesetima.
Čitavo vrijeme smo govorili o političkoj represiji, no što je s ekonomijom? Ako ne možemo reći da su staljinistički sistemi predstavljali stvarnu vlast radnika možemo li barem konstatirati kako je ekonomija bila vođena po socijalističkim načelima, odnosno u skladu s Marxovom teorijom? Svakako, tvornice, banke, rudnici, trgovine itd. su bili u rukama države, a ne u rukama privatnih poslodavaca. No, to je još uvijek veoma daleko od ostvarivanja socijalističke ekonomije. Marx je čitavo vrijeme podrazumijevao da će socijalizam najprije pobijediti u najrazvijenijim zemljama Zapada iz razloga što njegova izgradnja zahtijeva visoki stupanj ekonomske i tehnološke razvijenosti, kao i radničke svijesti. Kada su boljševici preuzeli vlast u Rusiji tvrdili su kako će njihov pokušaj ostati bezuspješan ako socijalizam ne pobijedi i u razvijenijim zemljama Zapada. Naziv SSSR je usvojen, kako je objašnjavao Lenjin, iz razloga da se istakne njegova težnja razvoja prema socijalizmu, a ne kako bi se reklo da je u njemu već ostvaren socijalizam. Staljin je bio prvi od članova ruske partije koji je tvrdio suprotno; na vrhuncu svojih masovnih čistki i totalitarne vladavine, objavljujući kako je ”socijalizam uspostavljen”, pokušavajući tako ”zasladiti” svoju diktaturu. Društva u kojima se deklarativno izgrađivao ”socijalizam” bila su nerazvijena, pretežno seljačka, te nisu prošla niti stupanj industrijalizacije kakav je bio uobičajen u kapitalizmu, a osim toga bila su izložena snažnim pritiscima izvana, što je upravo omogućilo birokratiziranje i stvaranje sistema suprotnog interesu radnika. Umjesto da se proizvodnja regulira demokratski—diskusijama i raspravama, kao i slobodnim glasanjem potrošača i članova lokalnih zajednica – ona je vođena od strane najuže skupine ljudi koje je određivala partija i koji nisu vodili računa o potrebama populacije. Umjesto da na radnim mjestima slobodno upravljaju zaposlenici upravljali su direktori i tehnokrati koje je uspostavljala partija. Konačno, umjesto slobodne diskusije, kritike, izbora i osnivanja novih političkih organizacija na snazi je bio politički monopol samo jedne partije. U takvim je okolnostima bilo kakva provedba Marxovih ideja nemoguća – jer one zahtijevaju široke slobode i aktivno sudjelovanje čitave radne populacije u odlučivanju.
U kojem pogledu ideje jednog mislioca, ekonomista i političkog aktivista iz davnog devetnaestog stoljeća mogu biti aktualne danas u vrijeme suvremenih tehnologija, kada se čitav svijet toliko promijenio? Zasigurno, promijenila se radnička klasa – njezin sastav, njezina socijalna obilježja i navike njezinih pripadnika … Jednako tako promijenile su se institucije kapitala i dobile daleko složeniji oblik. Primjerice, o multinacionalnim korporacijama i njihovoj ulozi u Marxovo vrijeme nitko nije niti sanjao. Međutim, upravo je Marx kroz svoju teoriju koja predviđa tendenciju centralizacije kapitala predvidio formiranja ovih oblika i postepeno rušenje granica koje će u interesu za profitom izvršiti kapital. Također, ma koliko da su se stvari promijenile ekonomija se i dalje temelji na najamnom radu. Većina ljudi mora iznajmljivati svoju radnu snagu, dobivati plaću i od nje živjeti. Koliko god da se ova skupina razlikovala od britanskih radnika 19. stoljeća koje je pred svojim očima imao Marx, oni i dalje predstavljaju radničku klasu. S druge strane, neutaživa žeđ za profitom, koja postepeno dovodi u pitanje mogućnost preživljavanja čitavog nerazvijenog svijeta, te putem ekološke krize i ratova koje izaziva dugoročno i same civilizacije, dalje nastavlja biti temelj čitave ekonomije. Stoga mislimo da i dalje ima smisla upustiti se u kritički i produktivan dijalog s marksističkom tradicijom, uočavati njezine uspjehe i pogreške, te posebno učiti na iskustvima i ugrađivati ih u nove radničke borbe. Za to je prije svega potrebno da se oslobodimo predrasuda kao i dogmi, te razlikujemo ideju od njezine zloupotrebe.
Ognjen
Radnički pokret i marksizam, socijalizam, staljinizam ...,
5 srpnja, 2012 at 11:37
Svi socijalizmi ostvareni od 1918. nisu bili vođeni Marksizmom nego Lenjinizmom koji nije bio Marksizam jer je odbacio ono najvažnije iz Marksizma,a to je da zakonomjernost razvoja nekog društva određuje kad će društvo postiči stupanj razvijenosti nakon koga MOŽE preči u socijalizam. Prije toga sve je silovanje koje se može održavati nasiljem. Prema tome to su bili POKUŠAJI I NAGOVJEŠTAJI SOCIJALIZMA KOJI ĆE kad tad stupiti na svjetsku pozornicu. Zašto desničari npr. prešučuje milione koje je u nasilju pobila katolička crkva, a glorificiraju cuviliziranost koju je donjela? A naglašavaju nasilje u pokušajima socijalizma, a prešučuju ljudskost i solidarnost kao jedini logičan smijer razvoja ljudske vrste i društava? Naravno da je danas gotovo sve samo manipulacija kapitalista u obrani predatorskih kapitalističkih interesa pripadnika koji su vođeni akcijama podsvjesnog, primitivnijeg malog mozga, a ne prednjim režnjem sive kore.
5 srpnja, 2012 at 12:11
Ne znam što za tebe znači biti desničar, ali ako je u pitanju netko tko zagovara slobodno tržište i kapitalizam, a ne neki notorni fašist, onda nije točno da takav prešućuje milijune koje je u nasilju pobila katolička crkva, a glorificira civiliziranost koju je donijela? Koristiš se neutemeljenim generalizacijama. To su čiste floskule na razini pamfleta jednog provincijalnog šoping centra koji nas želi uhvatiti u naivnosti da su cijene kod njih niže nego kod konkurencije. Štoviše, tome se desničaru može zahvaliti sekularizacija zapadnoeuropskih država, gotovo poptuna marginalizacija crkvenog utjecaja na politički život, ali i, primjerice, ova sloboda što je baštiniš da možeš govoriti što god želiš.
I naravno da danas nije gotovo sve samo manipulacija kapitalista u obrani predatorskih kapitalističkih interesa pripadnika koji su vođeni akcijama podsvjesnog, primitivnijeg malog mozga, a ne prednjim režnjem sive kore. Odakle ti to? Prije svega, kapitalizam nema predatorske ambicije i interese. Njegov je jedini suštinski interes da nitko ne živi na račun drugoga. Da nitko ne može uzeti od Petra i dati Pavlu samo za to što taj netko misli da je to lijepo i solidarno. Kapitalizam zagovara svačije pravo da sa svojom imovinom i svojim životom radi ono što misli da je za njega najkorisnije – ali, naravno, sve do granice dok tim svojim postupanjem ne ugrožava istatakva prava drugih ljudi. Dakle, ako je u pitanju nečija solidarnost, riječ je o privatnoj stvari. Što bi ti ili bilo tko drugi trebao imati s tim jesam li i koliko sam solidaran s nekim, kao što ja ne smije imati pravo tebe ograničavati da svu svoju imovinu raspordaš i razdijeliš je potrebitima. MOžeš, ako ti je takav fil, ostaviti sve što radiš i otći u Kambođu kopati kanale, zapaliti se ispred sjedišta neke velike korporacije ili bilo što drugo za što ti misliš da je solidarnost i ljubav prema ljudskom rodu. Kapitalizam je zagovor slobodnog društva na slobodnom tržištu razmjene roba i usluga.
Molim uredništvo da mi oprosti na trolanju.
5 srpnja, 2012 at 12:40
@ IVANE,Ivane!?
Pažljivo, polako, naglas, pročitaj sa raumjevanjem, koncenrirano, što si napisao:kapitalizam nema predatorske ambicije i interese. Njegov je jedini suštinski interes da nitko ne živi na račun drugoga.
Vidiš namjera zaštitnika kapitalističkog interesa je upravo držanje pripadnika društva u neznanju i zabludi.Vidiš li što su ti napravili. Dakle kapitalizam ne donosi samo materijalno iskorištavanje stanovništva već i duhovno.
5 srpnja, 2012 at 14:23
Petre II, molim te, oprosti mi intelektualnu lijenost i duhovnu iskorištenost, ali ja, eto, ni nakon ponovnog čitanja onoga što sam napisao i promišljanja o napisanome, nisam, nasreću, mogao doći do zaključka da kapitalizam materijalno iskorištava. Ako misliš na posljedice nekog protuzakonitog djelovanja, slažem se, ali ako misliš na “eksploataciju radnika u procesu proizvodnje” i na slična marksistička maštaranja, onda držim da nikakvog iskorištavanja nema. Tamo, naime, gdje kapitalistički sustav nije ozakonjeno represivan, svatko, u skladu sa svojim preferencijama i sposobnostima, slobodno donosi odluku hoće li raditi i za koga će raditi, ako, naravno, taj netko tko nudi posao želi toga nekog u svojoj poduzetničkoj sredini. Svatko je, dakle, siguran sam, u kapitalizmu slobodan odlučivati o vlastitoj sudbini. Za njega ne odlučuje crkva niti partijski komitet. Riječ je, naglašavam, o kapitalizmu koji zagovara ono što sam o njemu rekao u prethodnom komentaru. Kapitalizam nije predatorski, predatori su samo ljudi. Što je, recimo, s onima koji su radnicima koji za njih rade osigurali cijelu infrastrukturu nezamislivih prava i pogodnosti. Primjerice, Google. Riječ je o čistom, nepatvorenom, kristalno jasnom primjeru kapitalističke tvrtke, tvrtke, dakle, čija su sredstva za proizvodnju u rukama privatnih vlasnika, a radnici, što ni Trockome nije palo na pamet, imaju, zamisli, pravo da 20% posto radnog vremena provode onako kako žele, a sve radi, naravno, poticanja kreativnosti i produktivnosti. Googleovi radnici imaju pravo na neograničene besplatne obroke i korištenje tvrtkinih prostorija izvan radnog vremena za rekreativne i umjetničke aktivnosti. Dao dragi bog da se i mene tako eksploatira. Ok, sad ćeš ti reći: a Kamensko, a Jadrankamen, a Dalmacijavino, a Dioki. Znam, doista je riječ o teškim pričama sa šugavim završecima. Ali, kod toga nije riječ o mani kapitalizma kao ideje, nego o zakonima koji su pisani da bi pomogli predatorima o kojima pričaš i državi koja je postupanje i učinkovitost svojih pravosudnih tijela podredila privatnom interesu sumnjivih individua. Drugim riječima, tamo gdje ti se čini da je problem sama kapitalistička ideja, tamo je, bez iznimke, ili riječ o zakonodavstvu koje protežira pljačku ili je u pitanju namjerna neučinkovitost pravosudnih tijela. Zamisli se nad činjenicom da o kapitalizmu kao predatorskom sustavu ne razmišljaš kad pomisliš na Švicarsku, Švedsku, Francusku, Norvešku, Finsku ili Kanadu i Australiju – sve od reda kapitalističke zemlje, nego misliš na Kinu, Rusiju, Vijetnam, Indiju i slične zemlje visokog stupnja korupcije i otvorenog komplota vlasti i biznisa.
Molim uredništvo da mi još jednom oprosti na trolanju.
5 srpnja, 2012 at 22:37
@Ivane upravo si rekao da nije Hitler i njegov zločinački režim kriv za 50.000.000 ubijenih i za suludo istrebljenje Židova ,Slavena, nearijaca, već DA SU KRIVI LJUDI, ljudi, oni koji su pucali….Tvoje riječi:”Kapitalizam nije predatorski, predatori su samo ljudi”. Molim te, PREKINI DOK SE NISI DO KRAJA OSRAMOTIO. Ako ti se može pomoći na koji drugi način, samo reci….
5 srpnja, 2012 at 22:52
Ozrene Matijaševiću ili osnaži onih 700 000 potpisa (sad kad se ponovno ugrožava zakon o radu, a ti se ne javljaš uredno primajući neskrono-ogromnu sindikalnu plaću)koje si obezvrijedio i prevario narod mjenjajući ih za referedumova referenduma referendum ili vrati ono što si dobio od Sanadera da budeš igrač vlasti, a ne sindikata. Ako nisi ništa dobio, onda tvoje ponašanje u sprovođenju, neki govore :falših sindikalnih akcija ili još gore u potpunom izostanku pravih akcija (i javljanja) u največoj krizi i ofenzivi kapitala ikad, svjedoči o tvojoj nesposobnosti za ulogu sindikalnog lidera. Ako si dobio, vrati onima koji su ti dali i vjeruj moći ćeš mirnije spavati i gledati ljudima u oči. Poradi barem na spasu svoje savjesti,ako već ne možeš na interesu ljudi u sindikatu.Nisu više Sanaderova vremena pa se sada sve lakše može govoriti o časti, pa i časti sindikalnih lidera.Ili misliš da su ljudi i dalje blesavi i da ništa ne shvaćaju?
5 srpnja, 2012 at 23:14
@Anonimno, hvala ti na ponuđenoj pomoći. Međutim, nisam baš siguran da bi ti pristao za mene učiniti ono što bi mi moglo pomoći. Svejedno, hvala.
Ideje, kao što su one fašističke ili ideje Crvenog terora svakako mogu biti predatorske. Posebno ako su studiozno posložene u nekim programatski tekstovima kao misao vodilja. Međutim, to još ne znači da su ideje ubijale Židove ili slale vojsku na Kronštadtske rodoljube. Zločine su počinili ljudi svojom slobodnom voljom, vođeni, istina, idejom, ali, ipak, samo vođeni. Počinitelj je uvijek individualiziran. Tvojom bismo logikom mogli reći da je svaka ideja makar malčice zločinačka ako se u njezino ime počini kakav zločin ili više njih. U to bi se mogla uvrstiti, primjerice, i ideja ljubavi kad se uzme u obzir broj ubojstava iz strasti. Kapitalizam, na tvoju žalost, nema ama baš niti jedan takav univerzalni, unisoni spis koji bi ga mogao dovesti u vezu s time o čemu govoriš.
6 srpnja, 2012 at 07:35
@Anonimno slažem se sa tobom u potpunosti. Izdajom 700 000 potpisa ljudi su izgubili svaku nadu da postoji barem sindikalno svijetlo u mraku pljačke i devastiranja budućnosti stanovništva. A najveći je zločin ostaviti ljude bez nade jer tada uz materijalne gubitke koji im ugrožavaju život i zdravlje dolazi i do problema sa psihičkim i fizičkim poremećajima koji ugrožavaju zdravlje, dužinu i kvalitetu života, a što se direktno odražava na povećanje smrtnosti stanovništva od kancerogenih i drugih oboljenja. A upravo se to dogodilo u Hrvatskoj. U zadnje vrijeme mediji objavljuju panične izvještaje da se znatno povečao broj oboljenja i smrtnosti od kancerogenih bolesti u Hrvatskoj! Ti koji su krivi za to, ako ima pravde, neće mirno spavati.
6 srpnja, 2012 at 07:51
@Ivane uspoređuješ društvena uređenja sa tjelesnim potrebama. Tvoje riječi:”Tvojom bismo logikom mogli reći da je svaka ideja makar malčice zločinačka ako se u njezino ime počini kakav zločin ili više njih. U to bi se mogla uvrstiti, primjerice, i ideja ljubavi kad se uzme u obzir broj ubojstava iz strasti”.Pravdajuči kapitalizam individualnošču zločina, onda možeš pravdati i zakone robovlasničkih društava jer nisu kriva uređenja nego pojedinci. Tako ti u Bibliji piše pravilo (stari zavjet): Kad osvojiš neki grad nakon što si pobio muškarce, ne prilazi zarobljenoj ženi mjesec dana dok ne zaboravi muža, oca i brata pa tek onda možeš….. Ali po tebi, ta su pravila sasvim u redu jer će silovanje počiniti pojedinac , a sistem koji postavlja takve zakone nije kriv jer nema spolovilo. Bi li bilo bolje da ipak malo promisliš prije nego se javiš. Previše potpuno nelogičnih misli imaš u ovo malo tvoga javljanja tako da potpuno devastiraš nivo ove komunikacije.Možda tebe ljuti rečenica da će se socijalizam ipak vratiti , a kao i svi desničari nemaš nikakvih razumnih argumenata kojima bi to osporio pa upadaš u sve veće dubioze.
8 srpnja, 2012 at 19:30
lenjinizam nije u suprotnosti s marksizmom, nego u nizu pitanja (partija i klasa, socijalizam i država, pravo naroda na samoodređenje, demokratski centralizam) predstvlja njegov razvoj. I Marx i Lenjin se slažu u tome da je socijalizam ostvariv samo na određenom stupnju razvoja proizvodnih snaga, odnosno kada kapitalizam prestane razvijati proizvodne snage i počne truljeti. Lenjin nikada nije govorio da je u SSSR-u ostvaren socijalizam jer je dobro znao da se on može ostvariti samo ako Rusija kao najslabija karika eurospkog kapitalizma potakne širenje revolucije i njezinu pobjedu u razvijenim zemljama. Marx već naglašava, u Komunističkom manifestu, kako se socijalizam može ostvariti samo nasilnim razbijanjem kapitalističkog poretka (nasilje u smislu odnosa prema postojećim institucijama i njihovom razbijanju, ne u smislu odnosa prema pojedincima). Teoriju o socijalizmu u jednoj zemlji uveo je Staljin. No staljinizam predstavlja najgrublju falsifikaciju lenjinizma. Problem nije u tome što bi socijalizam 20.st bio lenjinizam, već u tome što se radilo o staljinizmu.
10 srpnja, 2012 at 10:00
HNB u 2012. očekuje pad BDP-a od 1,6%, te inflaciju 3,2% zbog poskupljenja energije. BDP bi u 2013. mogao rasti 1,3%, uz smanjenje inflacije na 2,6%. Očekuje se pad zaposlenosti za još 2% i rast nezaposlenosti na 19%. KAKO ŠTURO I KAKO SUHOPARNO. A radi se desetcima tisuća novih otpušteni i bačenih u užas gladi, radnika i njihovih familija! Jesmo li mi svi bešćutni do poremećenosti? Javi se Milanoviću, javi se! Ali ne baljezgaj. Podjeli onih 35% novca iz ukupnog budžeta što ih otimaju od naroda paraziti što ničim ne zaslužuju da budu kapitalisti (97,15% privatizacije je izvršeno kriminalno) na socijalu (to nije milostinja nego PRAVEDNA podjela zajednički zarađenog) i tako ćeš dobiti potrošaće koji će kupnjom pokrenuti potražnju,a onda poslovično i ponudu (F.D.Roosvelt je ipak sa svojim savjetnicima bio puno pametniji od tebe, priznaj). Ili ti je draže da malobrojni cementiraju imovinu Hrvata u osobni luksuz koji ćeš i ti uživati ispijajući Don Perignon u bazenu izvjesnog Tedeschija svog intimusa (svaka ptica svome jatu). Hvata me užas kad pomislim što će o vama kazati uskoro povjest kad dođe kad-tad do nove renesanse i ponovnog humanizma. Buduća pokoljenja htjeti će bagerima poravnati vaše grobove, a povijesne čitanke pisati će o vama sa istim simpatijama kao o stranom namjesniku iz prošlih vremena Kuenu Hedervariju. Ali dok ste vi živi i dok se toči Don Perignon vjerojatno su vaše mogućnosti apstraktnog razmišljanja znatno sužene. Mjehurići iz šampanjca znaju biti jako omamljujući toliko da se i vid poremećuje pa je sve teže vidjeti sve veći broj nekad uglednih građana Hrvata kako u sve većem broju kopaju po kontejnerima, tražeći sekundarne sirovine svoje domovine, napokon svoji na svom kontejneru. To je Milanoviću tvoj kapitalizam kojeg sprovodiš podržan od Čačića! Uhvatite se za ruke!
10 srpnja, 2012 at 10:11
@q
“Lenjin nikada nije govorio da je u SSSR-u ostvaren socijalizam jer je dobro znao da se on može ostvariti samo ako Rusija kao najslabija karika eurospkog kapitalizma potakne širenje revolucije i njezinu pobjedu u razvijenim zemljama.”
Oprez q.! Promisli što si gore napisao. Kako se može potaknuti širenje revolucije ako ni razvijene zemlje nisu dosegle stadij potreban za prelaz u socijalizam!Samo nasiljem. Ostale zemlje su pozivajuči se na Lenjina isto silovale situaciju što se odrazilo i na vlastito stanovništvo(Kina)pa je to sada kontraargument desničara.Pa i kapitalizam je imao puno pokušaja dok se društva nisu dovoljno razvila. Pa ni Norveška još potpuno nije prešla u socijalizam dan danas! Pročitaj članak: Socijalizam će se ipak vratiti (pronasao sam ga u blogu hajdic.bloger.hr). Mislim da daje dobru podlogu za razmisljanje. Ili na portalu dugirat.com isti članak.