U zadnje vrijeme svjedoci smo intenziviranja pritiska na hrabre i ustrajne radnike Jadrankamena od strane medija i države. Poznata je činjenica da onaj tko kontrolira medije, kontrolira i veći dio javnog mnijenja. U našem slučaju, radi se o pokušajima manipulacije javnim mnijenjem na temelju zamagljivanja fokusa stvari. Uzroci tome su nastojanja da se ‘pokaže i druga strana priče’, kako ‘nije nitko nije sasvim čist’, kako zasigurno ne bi trebalo zauzimati, olako, nečiju stranu itd. Vjerojatno je ova logika i omogućila da se ovo pismo, nevrijedno objavljivanja, pojavi na stranicama Index.hr-a.

Kakvu težinu ovi pokušaji manipulacije imaju, vidimo kad otvorimo novine i ugledamo bombastične i patetične naslove o ‘drskim i nasilnim radnicima Jadrankamena’ koji tjeraju ‘poštene stečajne upravitelje’ kako ovi ne bi pokušali ‘spasiti’ poduzeće Jadrankamen. Kad bi čovjek sjedio unutar svoja četiri zida i samo pratio medije, pomislio da su svi radnici, a posebno radnici Jadrankamena, u Hrvatskoj kriminalci i nasilnici kojima je stalo jedino do toga da uništavaju svoja radna mjesta. Oni koji razmišljaju o kapitalističkoj realnosti koja nas okružuje i koja svom težinom pritišće radnike, mogu samo s prijezirom odbaciti takve medijske naslove.

Jedan od onih koji se ponaša upravo kao da samo prati medije i gleda film u kojem radnici imaju glavne negativne uloge jest i ‘vjerni čitatelj’ Indexa.hr-a. On cijeli proces oko Jadrankamena gleda na sljedeći način. Postoji jedno poduzeće u kojem postoje vlasnik i zaposlenici. U poduzeću, istina, bilo je problema, ali je uprava te probleme htjela riješiti svim srcem. I baš kad je htjela operacionalizirati svoje ideje, tada radnici odluče ići u štrajk. Naravno, cijela stvar je stala jer radnici tjeraju inat, ali ne svi radnici već samo manjina okupljena oko Drpića. Da nisu ušli u štrajk, sad bi sve bilo super. Po riječima ‘vjernog čitatelja’, proizvodnja bi se nastavila, ali s drugim pravilima koja se svode na uvođenje vage i na bolju kontrolu radnog vremena radnika. Povrh toga, samu manjinu radnika ni ne podržava lokalno stanovništvo jer potreban broj nije izašao na referendum koji je organizirao nezavisni sindikat Jadrankamena. I kao vrhunac priče, kaže ‘vjerni čitatelj’, radnici su sami krivi – pa oni su prodali svoje dionice Orešaru! Na kraju krajeva, pa nije ovo ‘socijalizam’, kako se izražava ‘vjerni čitatelj’, pa da se plaća dobiva za mali ili nikakav rad, a radnicima bi bilo bolje da prestanu s pozivati na otpor i samovlast.

U vrijeme kad kapitalizam odbacuje svoj kostim uglađenog gospodina i pokazuje svoju pravu narav, u vrijeme se imanentne proturječnosti kapitala pokušavaju riješiti preko leđa radnika u cijelome svijetu, u vrijeme kada se milijuni radnika bune i bore protiv tog kapitala, naš ‘vjerni čitatelj’ gleda na te radnike kao na glavne negativce!

Možda on i podupire one dobre ili poštene ili marljive radnike dok ne mari za one loše ili nepoštene ili lijene radnike. Ovo je, međutim, potpuno pogrešno gledanje na stanje stvari. Ne postoji pošten ili marljiv radnik u općenitom smislu. Je li pošten radnik onaj koji upozorava svog poslodavca na potencijalni štrajk svojih kolega radnika? Ili je možda marljiv radnik onaj koji daje sve od sebe da bi što više profita stvorio svom gazdi? Radnike treba podržati ne tako da ih se dijeli s obzirom na tzv. apsolutni moral, već tako da ih se shvati kao pripadnike jedne klase koja prodaje svoju radnu snagu kako bi živjela. Ta klasa ima većinu u društvu, ta klasa je progresivna i ta klasa je, u odnosu na kapital, uvijek u pravu. Njoj povijest i budućnost daju to pravo. Prema tome, kad radnici Jadrankamena vode svoju bitku za nastavak proizvodnje i za svoja prava, oni vode bitku kao pripadnici radničke klase protiv kapitala koji je ovdje u osobi Orešara, a koji ima podršku ove kapitalističke države. I rezultat ove bitke uvelike će utjecati na daljnji rat rada i kapitala u budućnosti. Stoga ovdje biti protiv radnika Jadrankamena znači biti na strani svih Orešara u zemlji, tj. na strani kapitala.

‘Vjerni čitatelj’ priča kako je, da nije bilo štrajka, u poduzeće trebala biti uvedena nova vaga i slične stvari. Zašto se on nije upitao što je sa strojevima? Kad su novi strojevi trebali biti uvedeni? Mediji su puni izjava Orešara kako je čitavo vrijeme ulagano u strojeve, dok je autor ovih redaka vidio svojim očima što je značilo to ‘ulaganje’. Strojeve zamalo da nije pojela hrđa. No, kapital je ulagan u plodonosnije pothvate u turizmu, a radnici neka rade s odavno istrošenim strojevima. S druge strane, ‘čitatelj’ je vrlo odriješit kad nam daje definiciju socijalizma ili zlatnog doba u kojem su se plaće primale za mali ili nikakav rad. Zna li on uopće što znači raditi u kamenolomu? Je li on gledao dokumentarni film koji prikazuje jedan radni dan tih radnika? Ma i da čovjek ništa ne radi, i dalje je naporno stajati osam sati na čistom suncu.

Ali njega brine to što turizam propada jer, eto, neki ‘kromanjonci’ prosvjeduju i prave parade. Pa gdje bi ti turisti uopće i mogli doći i odsjesti da nije tog nesretnog kamenoloma? Od čega bi ovi ljudi, naravno i ljudi iz općine koje zdušno brani naš ‘čitatelj, kad nije ljetna sezona, živjeli? Od zraka i soli? Kada bi izostavili prihod Jadrankamena u zadnjih četrdesetak godina, vrlo lako bismo vidjeli od čega bi ovi neproizvodni ‘radnici’ iz općine živjeli i primali plaće. Nama nije jasno zašto ‘vjerni čitatelj’ nije pisao da upozori javnost na izgradnju rotora na cesti prema Pučišćima koji je tek nešto manji od zagrebačkog rotora? Za koga se taj rotor gradi? Naravno, ni ne treba misliti da se tu koristi kamen iz Jadrankamena.

Nadalje se pita ‘čitatelj’ kakav je to sindikat i kakva je to borba za radnička mjesta, kad taj isti ‘nepostojeći sindikat’ izvikuje parole kako je firma opljačkana. Molimo lijepo, zar ‘Uzor’ nema istog vlasnika, zar ‘Monter’ nema istog vlasnika? Ili su i ti radnici sami sebe opljačkali?

Da sve ne bude crno, u pismu se priznaje kako je i Orešar nanio nenadoknadive gubitke poduzeću, ali, ali radnici su ti koji su svoje dionice prodali Orešaru devedesetih pa to više nije njihovo poduzeće. Štoviše njihovi zahtjevi su, prema pismu, čista iluzija. Po ovim rečenicama može se zaključiti ili kako autor pisma nije radnik ili kako je mlađi radnik koji nema pojma što je bilo devedesetih. Pojasnit ćemo mu. U vrijeme restauracije kapitalizma u Hrvatskoj se ukida društveno vlasništvo te se sva poduzeća pretvaraju u državno vlasništvo koje se onda privatizira. Privatizacija se odvija kupnjom dionica poduzeća koje su vrijedile točno onoliko koliko su trebale vrijediti da bi ih se dočepali ljudi s političkim zaleđem. Primjerice, ako bi potencijalna vrijednost određenog poduzeća bila takva da bi radnici imali većinu, tada se ona precjenjuje, a radnicima se brani kupnja više od 50% dionica. Također banke daju kredite za kupnju dionica, a kao kolateral uzimaju te iste dionice! Poduzeća se namjerno upropaštavaju, a budući tajkuni plaše radnike (ipak su puno bolje upućeni u buduće događaje) da će im dionicama pasti cijena ukoliko ih što prije ne prodaju. Naravno kad tajkuni dobiju dovoljan broj dionica, preostale radnike isplaćuju po još manjoj cijeni, a ovi završe na cesti. U isto vrijeme troškovi života rastu, plaće su male, radnici zbunjeni, ušteđevine propadaju, i sad se očekuje od tih radnika da budu brokeri na Wall Streetu i da izvuku ekstra profite na temelju svojih dionica! Prema tome radnici su bili objektivno ograničeni u bilo kakvom očuvanju svog radnog mjesta (većina radnika je bila bačena na ulice kako bi se stvorila rezervna vojska nezaposlenih koja će spuštati cijenu radne snage), a budući tajkuni su imali svu podršku banaka u vidu kreditne ponude, podršku vlasti u vidu poslušnosti banaka kao i progon nepodobnih itd. Sve ovo ‘vjerni čitatelj’ ignorira, ili ne zna, i fokusira se na konstataciju da su radnici sami sebi krivi. Upravo zbog svega navedenog, a i činjenice da su čitavo ovo vrijeme radnici stvarali i održavali vrijednost Jadrankamena (nije valjda Orešar to činio, a dovoljan je jedan pogled na zastarjele strojeve), prirodna je težnja tih radnika da se proizvodnja nastavi, ali pod njihovom kontrolom.

Značaj tih radnika je baš u tome što su se oni s energičnošću, upornošću i odlučnošću odlučili suprotstaviti kapitalu i svemu čime on upravlja. Drugi značaj je u tome što su radnici uvidjeli da je najbolja kontrola poduzeća ona radnička kontrola. Ni uprava, ni stečajni upravitelji, pa ni netko treći ne može bolje kontrolirati poduzeće od samih radnika koji u njemu rade. Kad su radnici upozoravali na nepravilnosti i na pljačku nitko se nije odazivao. Država je odlučila riješiti problem  na isti način na koji je rješavala prijašnje pobune radnike. Ignorirala ga je i čekala da se radnici umore ili ponize te da pristanu na sve ucjene. No, ovi radnici su onda krenuli silom (kapital jedino silu i uvažava) te su izbacili upravu i zauzeli tvornicu. Upravo je zato izvršen desant na Brač. Kako bi se preventivno pokazalo svim radnicima kojima uopće padne na pamet nešto slično poduzimati na svoju ruku. Ni to nije uspjelo, stoga se krenulo s intenziviranjem medijskog pritiska kojim se oblikuje javno mnijenje.

Naš ‘vjerni čitatelj’ viče na sav glas kako su se radnici usudili držati taocem čak i pravnu državu! Mi ga pitamo, što je to pravna država? U kojem je odnosu ta država prema klasi radnika? U kojem je odnosu uopće pravni sustav prema klasi radnika? Radnici ne drže ovu ‘pravnu državu’ taocem, već ova država drži radnike taocima, radnike cijele zemlje. Država je ta koja kapitalu služi za legalizaciju i legitimaciju ovog eksploatacijskog sistema. Baš je i u tome značaj radnika Jadrankamena. Iako su u početku vjerovali da je država neutralna institucija koja je na ‘strani pravde’, na kraju su uvidjeli da je to daleko od istine. Čim su se sukobili s kapitalom, neminovno su se morali sukobiti i s državom koja je njegov pokrovitelj. Radnici su pokazali u stvarnosti što se događa kad se postavi pitanje kapitala. Država koja je na prvi pogled neutralna itekako se miješa u klasni sukob, i naravno stoji na strani kapitala. Napokon treba shvatiti da kapitalizam nije samo i jedino ekonomski sistem već je to društveni sistem. Prema tome ekonomska borba protiv kapitala ne može se voditi bez političke borbe i općenito borbe na razini društva. A svi napadi od strane medija, državnih službenika, vlasnika turističkih agencija, vlasnika kioska i ostalog dijela sitne buržoazije, samo su element napada kapitala na rad.  I dobro je što taj napad polako izlazi na površinu i što postaje kontinuiran, jer će prije otvoriti oči radnicima širom Hrvatske. Radnicima Jadrankamena mogu jedino pomoći drugi radnici iz svih industrijskih grana i to tako da uzmu stvari u svoje ruke i da pritom nemaju ni najmanje povjerenja u državu. Politika danas još može sprječavati jedan Jadrankamen, ali neće moći stati na kraj s tri, pet, deset, dvadeset i više Jadrankamena.

Za kraj, što se ‘vjernog čitatelja’ tiče, žalosno je što on na borbu tih radnika gleda kao na tragediju Bračana u kojoj ove maltretiraju. Da nismo upoznati s bezbrojnim primjerima iz povijesti radničkog pokreta u kojima se na razne, pametne i glupe, načine pokušavalo diskreditirati progresivnu klasu, rekli bismo da je čovjek neupućen. Ovako znamo da je ovo dio taktike kapitala i da su takvi ljudi najčešće upravo sluge i apologeti istoga, bili oni toga svjesni ili ne.

Radnička borba