Prije nekoliko mjeseci objavili smo tekst u kojem je glavna tema bila sudbina bosanskih radnika u slovenskim poduzećima koja su podizvođači u luci Koper. Sada pišemo o radnicima u slovenskim poduzećima koja rade kao podizvođači u Njemačkoj.

Slovenija je jedna od onih država u kojoj je građevinski sektor doživio slom te su mnoga poduzeća propala, a banke koje su im davale kredite (bilo po političkoj liniji bilo zbog pretjerane potrebe za profitom) našle su se u problemima. Slovenska građevinska poduzeća imaju praksu zapošljavanja neslovenskih radnika. Drugim riječima, zapošljavaju radnike iz zemalja bivše Jugoslavije. Njima to odgovara zbog jeftine radne snage i zbog toga što su ti radnici manje zaštićeni (u kapitalističkim zemljama se ionako može govoriti jedino o relativnoj zaštiti) od domaćih radnika. S druge strane, ovi radnici dolaze u Sloveniju u potrazi za poslom kako bi prehranili svoje obitelji. K tome, slovenski jezik im je lakše naučiti te su bliže doma. No, otkako je većina poduzeća propala ili je na rubu propasti, u praksi je izvoz radne snage u Njemačku na tamošnja gradilišta. Poznato je, što smo i opisali u našem prijašnjem tekstu o podizvođačima u luci Koper, kako slovenska poduzeća tretiraju radnu snagu koja dolazi iz zemalja bivše Jugoslavije. Naime, tu se radi o temeljnom nepoštivanju ugovora o radu. Radnicima su kasnile (ili im nisu isplaćivane) plaće, nisu im isplaćivani regresi, nisu im plaćani prekovremeni sati. Novost je ta da, uz izvoz radne snage u Njemačku, slovenska poduzeća izvoze i ovu praksu kršenja temeljnih radničkih prava. Ali najprije nešto o tome što radnici rade dok ne dođu u Njemačku.

Ponižavajući je i sam proces koji radnici trpe da bi došli u Njemačku. Od travnja ispred njemačke ambasade u ulici slovenskog pjesnika Prešerna u Ljubljani skuplja se mnoštvo ljudi koje čeka vize. Radnici su to svakakvih fizičkih zanimanja koji imaju samo jedno na umu: naći posao kako bi poslali novac doma obitelji. Kako je velika gužva ispred ambasade, a ova pak – u tu svrhu – radi tri dana u tjednu po tri sata i to na jednom pultu, radnici su iscrpljeni i čvrsto čuvaju svoja mjesta u redu. Tamo provode cijele dane i noći kako bi konačno dobili ono što žele. Neki od njih imaju dogovor, da na sat vremena jedan ode na WC, po hranu, malo u hlad i odmoriti se dok mu drugi čuva mjesto. I obrnuto. Ovdje se po tko zna koji puta manifestira temeljni princip kapitalizma. Naime, ni ovi radnici ne vjeruju da je u Njemačkoj raj na zemlji, ali druge nemaju. U Sloveniji za njih posla više nema. Dakle, kapital podčinjava radnika i drži ga na nevidljivoj uzici iako je ovaj formalno slobodan. Nakon prosječno dva dana i 60 eura troška, radniku je izdana viza i može u Njemačku.

Kakav je odnos poduzeća i radnika, odnosno kakav su ugovor o radu sklopili? Sindikalist Goran Lukič govori o određenom uzorku koji se ponavlja. Slovenski poslodavac radnike, koji su sa zavoda za zapošljavanje, pošalje u Njemačku na gradilišta gdje taj poslodavac radi kao podizvođač. S tim radnicima potpiše ugovor u kojem je navedeno da će oni primati minimalnu plaću, koja vrijedi u Sloveniji. Tada se poslodavac neslužbeno dogovori s radnicima da će im plaća zapravo biti veća. Međutim kad radnik dođe u Njemačku nema ni govora u toj novoj, većoj plaći. Poslodavac prvo isplati plaću u visini od 1300 do 1500 eura, zatim se ova smanjuje iz mjeseca u mjesec i na kraju padne na 600 do 700 eura. Uz to poslodavac im naplaćuje i prebivanje u kontejnerima na gradilištu i to do 250 eura na mjesec! Prema tome na listi kršenja radničkih prava se, između ostalog, nalaze i neisplata plaća i prekovremenih sati (a njih je velik broj; i do 300 na mjesec), neplaćanje socijalnih doprinosa i regresa, obračun plaća u obliku putnih troškova, neplaćanje poreza, odjava radnika iz osiguranja u Sloveniji, radni dan od dvanaest sati …

Jedan slovenski radnik, na primjer, priča kako je ugovorio posao na gradilištu u Münchenu kod bosanskog podizvođača (inače, ovo govori da nije poanta u tome da su samo slovenska ili neka druga poduzeća ‘zla’ ili nešto slično – bitno je to što su ona kapitalistička poduzeća, a to što u ovom trenutku imaju slovensku ili bosansku dlaku, ne mijenja suštinu stvari – kapital na jednoj strani, jeftina radna snaga na drugoj strani), a imao bi osiguran smještaj, dva obroka na dan i sedam eura na sat. Međutim kad je došao u München, nije bilo ništa od ugovora. Počeo je raditi po dvanaest sati dnevno i to ne kao pomoćnik (kako je trebao po ugovoru), nego je morao raditi fizički dosta zahtjevne građevinske poslove. Na sreću, kaže, imao je kod sebe sto eura koje je vrlo brzo potrošio na prehranu. To mu je bilo od male pomoći jer je smršavio u pet dana sedam kila. Konačno je otišao s gradilišta kad se zamalo potukao, a nadređeni mu je platio samo kartu do Slovenije. Ostali su mu dužni 400 eura, od čega su mu nakon upornog nazivanja isplatili sto eura.

Priča o kršenju radničkih prava je i priča pedeset radnika koji su došli od početka ove godine raditi za poduzeće Bisz gradnje d.o.o BAU GmgH iz Ljubljane. Ovi su radnici radili u blizini Frankfurta za pet do sedam eura na sat, iako njemačko zakonodavstvo predviđa minimalac u visini 13.40 eura na sat, i živjeli u kontejnerima. I pritom mjesecima nisu primili plaću te nisu, zbog straha da neće biti isplaćeni, htjeli napustiti gradilište u Njemačkoj.

Evo samo nekoliko poduzeća koja su među tim kršiteljima temeljnih radničkih prava: Kaltgrad, već navedeni Bisz gradnje, Patrola, Fokus Plan, Dass-Grad, JB Cupać i partneri, Hidro Mat, Sumatherm, Keramik, SOS Ingenering itd.

Kako eksploatacija radnika od strane kapitala nije samo ekonomsko pitanje, već i političko, društveno, treba reći nešto i o političkoj strani priče. Na službenom tržištu radne snage, zavodu za zapošljavanje su objasnili kako se pri prijavi slobodnog radnog mjesta od poslodavaca ne zahtijevaju podaci o tome gdje će se posao obavljati, ne zahtijevaju ugovor koji poslodavac namjerava sklopiti s radnicima kako bi provjerili je li sukladan zakonu. Kažu da za takve stvari nemaju ovlasti. Prema tome ne znaju koliko je slovenskih radnika u Njemačkoj ili bilo gdje u inozemstvu. Naime, svako slovensko poduzeće može poslati svoje radnike (ako su zaposleni najmanje jedan mjesec), bez obzira na državljanstvo, u bilo koju državu EU.

Slovenska država odugovlači sklopiti bilateralni sporazum s Njemačkom pomoću kojega bi se lakše suzbijalo kršenje temeljnih ugovorenih radničkih prava. No, iako Slovenija odugovlači s tim njen predsjednik Türk kaže kako će on, naravno u sklopu svojih ovlasti, pokušati pomoći pri rješavanju problematike vezane uz migracijske radnike i da će to pitanje postaviti u svojim razgovorima s ovlaštenim institucijama. Lijepo.

Nakon svega navedenoga nameće se nekoliko zaključaka. Radnici koji su se odlučili naći posao u drugoj zemlji, bila ona Slovenija ili Njemačka, očajni su upravo zbog toga jer moraju naći posao da bi mogli izdržavati obitelji. Zato i nemaju izbora te najčešće ustraju i na onim radnim mjestima gdje je eksploatacija dovedena do svog najsurovijeg oblika. A ta je eksploatacija i dovedena do surovog oblika zbog ponude takve radne snage. Kapitalisti znaju da je radnik očajan i da je u takvom stanju spreman podnijeti sve. Stoga ga oni guraju k samom dnu. S druge strane, domaće zakonodavstvo je na strani kapitala, kao i sva zakonodavstva u EU. Razlika je u tome, a koja se manifestira u razini zaštite radničkih prava da prodaje svoju radnu snagu, što je u nekim zemljama kapitalizam razvijeniji. To je značilo i intenzivniju klasnu borbu, te veće ustupke kapitala na koje su ga prisilile radničke klase tih zemalja. Prema tome slovensko poduzeće ne iskorištava bosanskog ili kosovskog radnika zato što je ono slovensko, a oni nisu Slovenci. Suština stvari jest da kapital eksploatira radnika. Napokon, vidjeli smo u ovom tekstu i obrnut primjer gdje je bosansko poduzeće eksploatiralo slovenskog radnika. Kapital će eksploatirati radnika do one granice koju je postavila borba ovih klasa proizašla iz same dinamike razvoja kapitalizma. Formalno-pravno radnika će tada nacionalno zakonodavstvo kapitalistički razvijenije zemlje bolje zaštititi, ali ni to nije sigurno. Prema tome, jedina zaštita radnika od kapitala (imao on prebivalište u Sloveniji ili nekoj drugoj zemlji) jest organizacija tih istih radnika. Bez obzira iz koje su zemlje, moraju se organizirati i nastupiti prema kapitalu kao ujedinjena snaga. Kapital im je i dao materijalne uvjete za to u vidu radnog mjesta na kojem ih je skupio iz raznih dijelova Europe. Ukoliko su radnici raštrkani, razjedinjeni i očajni, utoliko je kapital jači naspram njih. I obrnuto, ukoliko su radnici organizirani, ujedinjeni u cilju i hrabri, utoliko je kapital slabiji.

D.B.