Dok na sjevernoj poluci vlada vrela žega i strah od nove cijene kukuruza, na južnoj u principu vlada zima, čiju tišinu prolamaju pucnji južnoafričke policije u četvrtak 16. kolovoza 2012.: 34 rudara iz rudnika platine u Marikani je ubijeno, 80 ranjeno a 250 uhićeno. Krvoproliće kakvo nije viđeno još od vremena aparthejda. S tom razlikom što su sada i ubojice i ubijeni crnci, a naredbodavci i vlasnici rudnika i dalje bijelci. Rudari su pobijeni jer su štrajkali, tražili povišicu nadnice i nisu htjeli poslušati naredbu poslodavca da siđu u rudnik.  Dakle, kapitalizam prelazi iz svoje druge truleće etape u treću, gdje se slobodan najamni odnos pretvara u robovlasnički. U klasnim odnosima samo jedna nijansa: vlast i dalje drži bijeli kapital, ali posredstvom crnih plaćenika iz ANC i vodećeg sindikata NUM, čiji je čelnik ušao u upravni odbor rudnika platine. Sjećate se kako su grofovi njemačkog kapitala unajmili Eberta i Noskea kad je trebalo obezglaviti proletersku revoluciju? E pa to je isto danas u Južnoj Africi. Pročitaj detaljnije

Nedavno uklanjanje značajnog kampa Occupy Frankfurt, smještenog nedaleko Europske središnje banke, ima višestruko simboličko značenje. To posebno vrijedi ako uzmemo u obzir da se ovaj događaj, epizoda vezana uz globalnu silaznu putanju i krizu Occupy pokreta, dogodio nešto manje od godine dana nakon njegovog početka. Kada je njemačka policija započela s uklanjanjem kampa  tamo je preostala samo šačica prosvjednika, u najboljem slučaju dvadesetak, zajedno s jednako toliko beskućnika koji su tamo potražili utočište. Kontrast između ovoga otužnog prizora i najveličanstvenijih trenutaka Occupy pokreta, kao i energija i entuzijazam koji je širom svijeta od strane aktivista bio žrtvovan pokretu, snažno udara u oči. Svi oni koji su sudjelovali u prosvjedima s iskrenim ciljem da se dogodi društvena promjena trebali bi biti svjesni da su od riječi neprijatelja sada daleko opasnije riječi lažnih prijatelja. Neprijatelj odmahuje rukom, sve prosvjedne događaje proglašava tlapnjom ili besmislicom, a iznesene zahtjeve utopijom. Takvi barem zauzimaju dosljedan stav, te djeluju tako da zbijaju redove i jačaju ustrajnost nezadovoljnih i gnjevnih. No, lažni prijatelji prosipaju fraze i govore : ”bit će bolje, moramo nastaviti jednako kao i do sada … pokret je možda upao u krizu no moramo nastaviti s onime što radimo i stvari će se promijeniti”. Nažalost, sa takvim se stavom bilo što teško može promijeniti. Potrebno je učiti na iskustvu – posebno na pogreškama, ne zatvarati oči pred kritikom i otvoriti se prema poukama iz povijesti. Dio pitanja koja se u borbi protiv kapitalizma sada postavljaju već je postavljen i riješen ranije u povijesti antikapitalističkog pokreta i te je lekcije potrebno pažljivo kritički analizirati. Prva  stvar koju treba učiniti jest otvoreno priznati kako stvari ne stoje dobro, zapitati se što se moglo i trebalo učiniti drugačije i razmisliti koji bi se sljedeći koraci mogli učiniti. Koliko god se kritika mogla učiniti oštrom ona je potrebna i opravdana, te konstruktivna ako se nalazi u službi ostvarivanja našeg zajedničkog cilja – ukidanja kapitalizma. Pročitaj detaljnije

Radnička Borba: Koje je vaše zanimanje u HŽ-u i koliko dugo radite?

Strojovođa: Strojovođa sam i radim već preko deset godina.

RB: Kakvi su radni uvjeti?

S: Što se tiče radnih uvjeta, oni objektivno nisu zadovoljavajući. Prije svega zbog starog voznog parka koji zasigurno ne zadovoljavaju kriterije po kojima vozila danas izlaze na tržište. Tu mislim na zadovoljavanje nekih tehničkih specifikacija koje utječu na zdravstvenu sposobnost za obavljanje tog posla. A veliki su, recimo, problemi utjecaja vibracije, buke, zračenja ionizirajućih i neionizirajućih pa čak i azbestnih čestica s kojima se susrećemo. Tako da to ostavlja trag. Kako je vozni park star preko četrdeset godina, on sigurno ne zadovoljava nekakve normative koji su danas postavljeni. I to utječe, što direktno što indirektno, na zdravlje pojedinca. Dalje što smatram da je bitno jest da sam sistem održavanja koji je vrlo problematičan i sad tu ulazimo u sferu politike. Zato jer, ako bi gledali u tehničkom smislu (znači, kako je određenim pravilnikom propisano), ispalo bi, zapravo, da nijedno vozilo tehnički nije ispravno i time bi bio obustavljen kompletan promet. I onda se na te sitnice ne gleda, a te sitnice su vrlo bitne. Jer to je s jedne strane monoton posao, koji zahtijeva i nekakvu automatizaciju, ograničen si na tri, četiri kvadrata prostora koji sigurno nije idealan. Tu govorimo o klimatizirajućim uvjetima, zatim barem deset do dvanaest sati moraš sjediti, zvučna izolacija vozila, što čovjek kad je mlađi možda i ne osjeća. No, kako stari sve više obraća pozornost na te stvari. Pročitaj detaljnije

Donosimo još jedan važan tekst Lava Trockog – ”Socijalizam samo u jednoj zemlji” – koji je objavljen kao dodatak u njegovoj knjizi Izdana revolucija. Tekst podvlači teoriju socijalizma u jednoj zemlji kao falsifikat marksizma koji je poduzela sovjetska birokracija na čelu sa Staljinom kako bi obranila već zauzete pozicije u vrhu SSSR-a. Zanimljiva su razmišljanja Trockog o nemogućnosti mirnog socijalističkog razvoja u jednoj zemlji, kao i o sigurnoj propasti tzv. socijalizma ukoliko se ne ostvari proleterska revolucija u razvijenim zemljama.

U ovome se tekstu spominju optužbe izvornih lenjinističkih koncepcija te im se daje trockistička etiketa (da ih se označi pogrešnim i opasnim) i to od strane klike koja sebe naziva boljševicima, a čiji je naziv kasnije pogrešno i bez puno kritike prihvaćen. Koliko ovi ‘boljševici’ imaju zajedničkog s boljševicima koji su stajali uz Lenjina vidi se iz sljedećeg citata Živojina Pavlovića, autora knjige Bilans sovjetskog termidora: ”Ovim masovnim strijeljanjem stare boljševičke garde, postotak starih boljševika je znatno opao. Prema izvještaju jednog od sekretara Boljševičke partije, Maljenkova (bivšeg Staljinova pisara), posle XVIII kongresa partije, postotak starih boljševika od prije 1917. godine iznosi svega 0,3 %, svega 1 % boljševika iz 1917. godine, i 7 % iz doba od 1917.-20. Znači da u partiji ima više od 90 % partijaca od poslije revolucije.”

Posjetite našu teorijsku rubriku za više tekstova.

Surfajući internetom, u potrazi za zanimljivostima iz svijeta, naišla sam na tekst dvojice poznatih hrvatskih intelektualaca – Srećka Horvata i Igora Štiksa. Hrvatske su mlade nade napisale tekst pod naslovom Dobrodošli u pustinju tranzicije! (Odnosno, Welcome to the Desert of Transition!, jer su tekst napisali i objavili na engleskom.) Riječ je o jednom od onih generičkih tekstova koje pročitate i idete dalje, ako ga uopće privedete kraju jer odmah znate da je pisan za strance. (Podsjetilo me je to pomalo na Coca-Colu jer ona ima različite recepte za različite zemlje.) Uglavnom, tekst sam po sebi nije pretjerano zanimljiv – pun je općih mjesta na koje smo navikli: neoliberalizam, simboličko nasljeđe socijalizma, titostalgija, jugosfera, Balkan, kriza, Hrvatski telekom, neoliberalizam, Hrvatska, neoliberalna hegemonija, privatizacija, bla bla bla. Imam fendicu koja zna jako precizno okarakterizirati manjak kod ovakvih tekstova sintagmom: bez duha. Pročitaj detaljnije

Godišnjica Oluje će i u Hrvatskoj i u Srbiji sa sigurnošću biti obilježena, kao što je to i do sada bio slučaj, jednostranim tumačenjem nedavne povijesti ovih prostora iz isključive perspektive hrvatskog nacionalizma s jedne, te srpskog s druge strane. Odbijanje vladajućih političkih elita obiju zemalja da se suoče s vlastitim udjelom u odgovornosti za katastrofu rata u Jugoslaviji (a koji je na obje strane pozamašan), ne iznenađuje: i kada su bile u opoziciji i kada su bile na vlasti, obje političke elite su aktivno sudjelovale u širenju i održavanju istih onih, u najboljem slučaju, poluistina kojima su planeri, organizatori i glavni provoditelji rata godinama obmanjivali svoja stanovništva i narode.

Najvažnije ”operativno” svojstvo poluistine jest to da je riječ o istini koja se koristi u svrhu širenja laži, pa tako i sama prestaje biti istina, te se pretvara u laž. Teško je pronaći primjer koji bi ovu konstataciju ilustrirao bolje od ”službenih” ili u medijima najčešće kolportiranih tumačenja Oluje, u Srbiji i u Hrvatskoj u jednakoj mjeri. Pročitaj detaljnije

11. srpnja 1995. četnička vojska “Republike” “Srpske”, reakcionarne i antiradničke tvorevine, predvođena Ratkom Mladićem, izdajnikom radničke klase i socijalističke Jugoslavije, počinila je masakr nad civilnim stanovništvom u Srebrenici. Pobijeno je 6-8.000 ljudi. Točna brojka je i danas predmet prepucavanja i potkusurivanja između različitih kompradorskih klanova koji u ime svoje nacije uzurpiraju vlast nad narodom Bosne i Hercegovine za račun imperijalističkih sila, u prvom redu SAD-a i Njemačke. Postoje indicije – premda historija i narodni sud još nisu dali svoju konačnu presudu – da je predsjednik BiH Alija Izetbegović u dogovoru s vladom SAD-a ove ljude žrtvovao kako bi NATO imao povod za bombardiranje srpskih položaja. Da li je vjerojatno? Jest. Da li je istinito? Ne zna se još sa sigurnošću. Da li umanjuje krivicu četničkih zvijeri? Nikako. Pročitaj detaljnije