11. srpnja 1995. četnička vojska “Republike” “Srpske”, reakcionarne i antiradničke tvorevine, predvođena Ratkom Mladićem, izdajnikom radničke klase i socijalističke Jugoslavije, počinila je masakr nad civilnim stanovništvom u Srebrenici. Pobijeno je 6-8.000 ljudi. Točna brojka je i danas predmet prepucavanja i potkusurivanja između različitih kompradorskih klanova koji u ime svoje nacije uzurpiraju vlast nad narodom Bosne i Hercegovine za račun imperijalističkih sila, u prvom redu SAD-a i Njemačke. Postoje indicije – premda historija i narodni sud još nisu dali svoju konačnu presudu – da je predsjednik BiH Alija Izetbegović u dogovoru s vladom SAD-a ove ljude žrtvovao kako bi NATO imao povod za bombardiranje srpskih položaja. Da li je vjerojatno? Jest. Da li je istinito? Ne zna se još sa sigurnošću. Da li umanjuje krivicu četničkih zvijeri? Nikako.

Muci žrtava četničkog pokolja u Srebrenici je možda bio kraj kada su hladnokrvno pobijeni ’95. Međutim, to nikako ne znači da je tu prestalo iživljavanje. Njihovi posmrtni ostaci su bili prenošeni i seljakani po raznim masovnim grobnicama, koje se i danas istražuju. Oni ostaci koji su pronađeni i sahranjeni su stigli do nove faze iživljavanja nad njima. Četnike su smijenili bošnjački buržoaski političari, koji su uvidjeli izuzetan marketinški potencijal hiljada grobova – potencijal koji se može eksploatirati u srpnju svake godine, a posebno kada je izborna godina. Za nekoliko sati će se ti grobovi opet iskoristiti kao glavni aduti u kampanji desnih snaga, kako među Bošnjacima, tako i među Srbima i Hrvatima.

Komunisti ne smiju zaboraviti klasnu prirodu i ekonomsku pozadinu građanskog rata u BiH. Koji narod danas može reći da je u tom ratu pobijedio? Tko može reći da je dobio ono za što je vjerovao da se bori? Osim malog broja privilegiranih biznismena, političara, popova i drugih gangstera – nitko. Radni ljudi su se iz nacionalnih vojski vraćali srušenim kućama, rasprodanim firmama i sniženim plaćama – ako nisu izgubili poslove. Vratili su se kući u novi tržišni svijet kapitala i kriminala, odbačeni i marginalizirani u svojim gradovima i svojim firmama, trpeći uz bijedu i iživljavanja komercijalnih patriotskih poduzetnika, nacionalnih “heroja” i “domaćina”.

Radni narod Bosne i Hercegovine je, podijeljen i međusobno sukobljen, izgubio rat. Rat je i vođen protiv njih i tekovina njihove, radničke BiH i radničke Jugoslavije. Dobile su ga njegove političkoposlovne elite i njihovi strani sponzori iz zemalja razvijenog kapitalizma. One i dan danas vode rat – rat protiv vlastitih naroda, ne žaleći sredstva da ih drže u pokornosti, provincijalnoj zatupljenosti “identitetlukom” i vječitom strahu od “onih drugih”.

Međutim, nerealno je očekivati da će se ovo protezati u nedogled. Sa svjetskom krizom kapitalizma i jačanjem radničkog pokreta, koji još jednom u svojoj povijesti dobiva izrazito međunarodni karakter, i linije podjela koje tlačitelji nameću narodima BiH se također brišu, dok niču mlade snage ljevice i socijalizma. Na njima je danas velika odgovornost. BiH je mogla i može opstati kao cjelina samo kao država radnog naroda, bez obzira na spol, vjeru ili nacionalnost – povijest je to dokazala izvan svake sumnje. Samo klasnim jedinstvom i borbom za novo, socijalističko društvo se mogu nadvladati ponovo nametnute podjele, od kojih kapitalisti imaju koristi, a radni ljudi samo štete.

Sjetimo se, stoga, danas masakra u Srebrenici. Sjetimo se tko je ubijan, a tko na tom ubojstvu i dan danas profitira. Žalimo, suosjećamo, ali ne gubimo nikada iz vida budućnost i činjenicu da je na nama odgovornost da spriječimo da se takvo nešto ikada igdje ponovi. Danas nemamo taj luksuz biti šokirani. Počinitelji i profiteri su još tu, prepuni planova za slične komercijalne projekte. Dokle god su oni tu, svima nama je nož pod grlom. Dokle god su oni na vlasti, dokle god kontroliraju sredstva za proizvodnju, pomirenje i trajni mir su nemogući. Njihov opstanak je naša propast.

Isto tako, naš opstanak je njihov pad! Odbacimo njihovu propagandu šovinizma i vjerskog fanatizma! Ujedinimo se, kao nekad partizani, pod zastavom proleterske revolucije. Spriječimo zauvijek pokolje i genocid tako što ćemo uništiti sistem koji na njima počiva.

Nikad više pokolji, nikad više genocid, nikad više kapitalizam!

Žalimo za mrtvima i borimo se bijesno za žive!

Filip Šačirović

(preuzeto sa stranice Crvene Kritike)

Izneseni stavovi osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno službene stavove Radničke borbe.