Donosimo još jedan važan tekst Lava Trockog – ”Socijalizam samo u jednoj zemlji” – koji je objavljen kao dodatak u njegovoj knjizi Izdana revolucija. Tekst podvlači teoriju socijalizma u jednoj zemlji kao falsifikat marksizma koji je poduzela sovjetska birokracija na čelu sa Staljinom kako bi obranila već zauzete pozicije u vrhu SSSR-a. Zanimljiva su razmišljanja Trockog o nemogućnosti mirnog socijalističkog razvoja u jednoj zemlji, kao i o sigurnoj propasti tzv. socijalizma ukoliko se ne ostvari proleterska revolucija u razvijenim zemljama.
U ovome se tekstu spominju optužbe izvornih lenjinističkih koncepcija te im se daje trockistička etiketa (da ih se označi pogrešnim i opasnim) i to od strane klike koja sebe naziva boljševicima, a čiji je naziv kasnije pogrešno i bez puno kritike prihvaćen. Koliko ovi ‘boljševici’ imaju zajedničkog s boljševicima koji su stajali uz Lenjina vidi se iz sljedećeg citata Živojina Pavlovića, autora knjige Bilans sovjetskog termidora: ”Ovim masovnim strijeljanjem stare boljševičke garde, postotak starih boljševika je znatno opao. Prema izvještaju jednog od sekretara Boljševičke partije, Maljenkova (bivšeg Staljinova pisara), posle XVIII kongresa partije, postotak starih boljševika od prije 1917. godine iznosi svega 0,3 %, svega 1 % boljševika iz 1917. godine, i 7 % iz doba od 1917.-20. Znači da u partiji ima više od 90 % partijaca od poslije revolucije.”
Posjetite našu teorijsku rubriku za više tekstova.
''Socijalizam samo u jednoj zemlji'',
17 kolovoza, 2012 at 07:03
Planeta Zemlja je stara četiri milijarde godina. Za osam milijardi godina biti će potpuno pusti i sprženi beživotni otok u svemiru, uništena od sunca koji će se pretvoriti u crvenog diva.
U međuvremenu jedna pomahnitala bulumenta budala uništavaju egzistenciju svojih bližnjih, većine čovječanstva, tjerajući ih u glad, nedostatak obrazovanja, razboljevanje , umiranje i nedostatak primjerene vremenu medicinske zaštite i osnovnih uvijete za život dokidajući time osnove za temelje ljudskog dostojanstva pojedinaca i čitave ljudske vrste, a sve to jer žele imati stometarske jahte s tri helikoptera na palubama, desetke kuća po Toskanama, Provansama, Maldivima…iako istovremeno ne mogu biti na svim tim mjestima niti mogu u razumnim vremenskim periodima iskoristiti sve to što će korozija i zub vremena vrlo brzo pretvoriti u prah. A ako i prodaju sve to, opet ni oni ni njihovi potomci ne mogu sav taj novac pojesti već ga moraju trošiti opet na luksuz, do prvog burzovnog kraha ili povijesnih lomova društava. Pohlepno se iživljavajući u grabeži i luksuzu, nepovratno uništavaju ostatak svoje ljudske vrste, većinu stanovništva Zemlje, zbog bespredmetne, neiskoristive, nelogične i bespovratne potrošnje materijalnih resursa zajedničke i jedine nam planete Zemlje, a kojih ima dovoljno za sve, kada bi se planski i pravedno rasporedili.
Gonjeni kapitalističkom trkom za profitom i pohlepom, otimaju od konkurencije i svih ostalih izlažući ih riziku gladi, umiranja i života u neznanju i primitivizmu.
A što je pohlepa? Pohlepa je patološka strast! Npr. prežderavanje je jedan od oblika pohlepe. Ili prinudna želja za kupovanjem u pokušaju bijega od depresivnog raspoloženja. Pohlepa je čin bijega od unutarnje praznine i želja za savladavanjem osjećaja deprimiranosti. Pohlepa je sam simptom psihičkog disfunkcioniranja i patološka manifestacija pomanjkanja potpunog osobnog razvitka. (Erich Fromm: Anatomija ljudske destruktivnosti).Zbog toga je u krščanskoj i jevrejskoj etici i nauku, pohlepa jedan od najtežih grijehova. U etici propovijedanoj od onih istih koji zbog nedostatka osobnog duhovnog razvitka gomilaju zlato i troše ogromna bogatstva u svojim crkvama, sinagogama, crkvenim institucijama i na luksuzan život svojih visikopozicioniranih, naravno utirući put svim onim tajkunima koji ih tako zdušno slijede i na koje ne treba potrošiti ni riječi jer je sve preočito. Za njima tapka ona ogromna količina korumpiranih političara koja otkidajući živo meso narodnog bića pohlepno polaže pravo na “svoj dio kolača”.
Ovakvo izvitopereno društvo, ovakvo profitersko, kapitalističko uređenje društvenih zajednica koje promoviraju pohlepu je teško bolesno društvo.
Pojedinci žive u društvu koje im pruža dovršene uzorke koji pretendiraju dati značenje njihovim životima. U našem društvu im je, na primjer, rečeno da uspjeti zaraditi, uzdizati obitelj, biti dobar građanin i potrošač, konzumirati robe i zadovoljstva daje smisao životu. Ali za većinu ljudi ta sugestija taj karijerizam i konzumerizam, djeluje na razini svijesti, ali na razini podsvijesti oni ne dostižu istinit osjećaj smislenosti, niti imaju svoje središte u sebi. Sugerirani uzorci postaju slabi i sve češće ne uspijevaju. Jer postoje specifični uvjeti okoline koje vode optimalnom napretku čovjeka ili ako ti uvjeti nedostaju, čovjek postaje osakaćen , zaostao čovjek koga karakterizira prisustvo sindroma koji osujećuje život. Da se to događa danas na širokom planu, dokazuje sve češće odavanje drogama, alkoholu, stimulansima, pomanjkanju istinskog interesa za bilo što i porast nasilja i destruktivnosti. Masovne ubojice (i samoubojice) sve su češća pojava, kao i izlazak na ulice u provalama nasilja nezadovoljnih zaposlenih i nezaposlenih (onih 99%) po gradovima Grčke, Španjolske, Francuske, Engleske, Amerike….
Barak Obama se 2012. zabrinuto javno pita kako smanjiti eskalaciju nasilja po gradovima Amerike. Imaš ti rješenja i znaš ti kako Obama , ali ne smiješ! Nemaš hrabrosti i ne možeš preči na socijalizam i odbaciti neoliberalni kapitalizam kao što je to učinio Franklin Delano Roosevelt 1932. godine pokazavši efikasno, brzo i učinkovito koji je pravi put. Sve ostalo je samo sakrivanje istine i prijetvorno prenemaganje.
Globalno gledano, zapadna civilizacija i njen kapitalizam koji je nametnula ostatku svijeta je teško bolesno društvo koje stvara teško psihički bolesne pojedince, većinu pripadnika toga društva. Nakon Marksa rijetko je tko ustao protiv takve perspektive i sudbine ljudskog roda. Zašto? Razlozi zbog kojih društveni znanstvenici nisu pitanje optimalnih društvenih uvjeta za čovjekov razvoj smatrali primarnom brigom mogu se lako razabrati ako se uvidi tužna činjenica da su uz nekoliko rijetkih iznimki, društveni znanstvenici u biti apologeti, a ne kritičari postojećeg društvenog sistema (Branko Grčiću pročitaj ovo još jednom!).To je moguće zato što su za razliku od prirodnih znanosti, njihovi rezultati od male vrijednosti za funkcioniranje društva. Naprotiv pogrešni rezultati i površan postupak imaju korisnu funkciju kao ideološki cement postojećeg stanja jer istina u ovom slučaju, ugrožava status quo(E. Fromm).
A što na sve ovo kaže pozvani Karl Marks kojeg, shvativši na zapadu da je stanje neodrživo, ponovno štampaju i pogotovo u Njemačkoj počinju ponovno proučavati na fakultetima? Genijalni Karl Marks je još 1860. napisao:
“Eksproprijacija neposrednih proizvođača izvodi se s najnepoštednijim vandalizmom i pod nagonom najbestidnijih, najprljavijih, najpodlijih i najgnusnijih strasti. Privatno vlasništvo stečeno vlastitim radom (privatno vlasništvo seljaka i zanatlija) koje počiva na srastanju pojedinačnog nezavisnog radnog individuuma s njegovim uslovima rada, biva potisnuto od kapitalističkog privatnog vlasništva, koje počiva na eksploataciji tuđeg, samo formalno slobodnog rada. Slijedeći koji dolaze na red za eksproprijaciju su sami kapitalisti. Ova eksproprijacija vrši se igrom unutrašnjih zakona same kapitalističke proizvodnje, centraliziranjem kapitala. Jedan kapital ubija mnoge. Ruku pod ruku s ovom centralizacijom, ili eksproprijacijom mnogih kapitalista od strane malo njih, razvija se kooperativni oblik procesa rada u sve većem omjeru, svjesna tehnička primjena nauke, planska eksploatacija zemlje, pretvaranje sredstava za rad u samo zajednički upotrebljiva sredstva za rad, ekonomiziranjem svim sredstvima za proizvodnju njihovom upotrebom kao sredstava za proizvodnju kombiniranog društvenog rada, obuhvaćanje svih naroda u mrežu svjetskog tržišta, a time i internacionalni karakter kapitalističkog poretka. Sa stalnim opadanjem broja kapitalističkih magnata, koji nasilno prisvajaju i monopoliziraju sve prednosti tog preobražajnog procesa, raste masa bijede, pritisaka, ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolt radničke klase koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizira (koliko god kapitalisti inzistirali na preuskoj specijalizaciji i potkupljivanju sindikalista. P.H.). Kapitalov monopol postaje okov za način proizvodnje koji je s njim i pod njim procvjetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljene rada dostižu točku na kojoj više ne mogu podnositi kapitalističku ljusku i razbijaju je. Kuca posljednji čas kapitalističkog privatnog vlasništva. Eksproprijatori bivaju eksproprirani!”
Iz prethodnog se vidi da neizbježnost pretvaranja kapitalističkog društva u socijalističko Marks u cijelini izvodi iz zakona kojima je mogao predvidjeti složena događanja u društvu150 godina unaprijed i time dokazao ispravnost svoje genijalne teorije. Marks kaže da će intelektualni i moralni pokretač borbe protiv kapitalizma koja će se ispoljavati najrazličitijim sadržajima i oblicima biti proletarijat kojeg razvija i odgaja sam kapitalizam. Taj proletarijat usmjeriti će svoju borbu na osvajanje političke vlasti (upravo kako se dogodilo 1935. u danas bogatoj i sretnoj Norveškoj, a što okolni mediji i kapitalisti na vlasti uspješno prešućuju ostatku svijeta!). A sredstva za proizvodnju biti će podruštvovljena i preči će u vlasništvo društva (baš kao što se, iako prerano, dogodilo i trajalo, većim dijelom uspješno, čitavih 45 godina u bivšoj Jugoslaviji omogućujući dostojanstven život većini njezinih stanovnika). Genijalni Karl Marks!
I što sad? Gledati kako ovo bolesno neoliberalno kapitalističko društvo i svjetski nehumani poredak gnjije srljajući u propast i najvjerojatnije u svjetski rat kao zadnji trzaj pred smrt u pokušaju da traje bar još neko vrijeme? Kina se ubrzano naoružava, Indija se ubrzano naoružava. Rusija se ubrzano naoružava. Amerika vojne potencijale prebacuje na pacifičke granice Kine. Muslimanski svijet se budi i traži svoje značenje i ponos na planeti.
Mi mali, financijski kolonizirani i namjerno ekonomski uništeni Hrvati, o drugima ovisni, u interesnoj smo sveri najužeg zapada što je počelo graničiti sa neokolonijalizmom. Naši “vlastodršci” odlaze po mišljenje i odluke na noge “gazdama”. Milanović odlazi po pozivu u Washington i dva dana nakon povratka potpisuje neograničeno i bez upozorenja korištenje neispitane američke GMO hrane u Hrvatskoj. (Najgore je to što je ta GMO hrana samo manji i nevažniji dio direktiva koje je dobio prije povratka i koje dobivaju oni koji su tobože na vlasti u Hrvatskoj). Slijedeće je, kako nas upozoravaju preko medija nezavisni dobro obaviješteni američki stručni izvori, rasprodaja po direktivi, jadranske mediteranske obale, bjelosvjetskim zapadnjačkim bogatunima , ali prije toga će se prisiliti već osiromašeno stanovništvo visokim porezima koje neće moći plaćati, na rasprodaju imovine, nekretnina.(Linić nas već mjesecima priprema na to).
I sad nas ti naši namjesnici “na vlasti” neprestano uvjeravaju da rade u interesu naroda, dakle radnog stanovništva Hrvatske, a ustvari su dio interesa i vlasti globalnog neoliberalnog kapitala koji može jedino funkcionirati na porobljavanju i pljački stanovništva planete (onih 99%) pa i stanovništva Hrvatske. Tu kvadraturu kruga ni u teoriji ne mogu suvislo artikulirati i argumentirati i zato svi ti naši političari na vrhu, nama ostalima djeluju sve luđe i luđe i nevjerodostojno. To shvaćaju i oni ali ne mogu odustati jer je prečvrst bratski zagrljaj neokolonijalista sa zapada koji našim političarima i odabranim tajkunima bacaju mrvice sa stola. Koje je rješenje? Proučavajte Marksa! Otkrit će vam se odgovori. Ako ih svijet traži i pronalazi u Marksu, možete i vi.
14 rujna, 2012 at 17:55
Ovde vam je internet-adresa na kojoj možete naći originalni tekst mog srpsko-hrvatskog prevoda ovog Trockijevog teksta koji ste objavili kao prijevod Radoslava Pavlovića u prilagodbi “Radničke borbe”:
http://pavlusko.wordpress.com/2010/04/15/zasto-je-staljin-pobedio-opoziciju/
Jednostavnim poređenjem te dve verzije lako ćete videti da je to zapravo isti prevod. Radoslav Pavlović ne govori ruski jezik i ne prevodi s njega. On je naprosto prisvojio sebi moj prevod i još jednom pokazao tačnost izreke da ko laže – taj i krade. Neće me nimalo začuditi ako nađem još takvih mojih prevoda sa njegovim potpisom.
Verujem da je Pavlović u toj stvari obmanuo Radničku borbu i očekujem da uklonite njegov potpis kao prevodioca tog teksta.
14 rujna, 2012 at 18:00
P.S. Reč je o tekstu “Zašto je Staljin pobedio opoziciju” – ispod koga mi zbog nečega ne uspeva da ostavim komentar. Pregledaću i druge prevode Trockog na ovom sajtu.
Pavluško Imširović
15 rujna, 2012 at 16:41
S raspadom prve jugoslovenske grupe trockista, 1972.g, neko vreme kasnije sam i sam napustio političku delatnost. Tada sam se desetak godina družio isključivo s francuskim stolarima, takozvanim kompanjonima. Za to vreme nastavio sam s čitanjem Trockog i prevodio neke njegove tekstove na srpsko-hrvatski jezik.
Misleći da će prevodi s ruskog originala biti bolji od mojih s francuskog, iako su francuski prevodi izuzetno verni, za pregršt tekstova koje sam hteo objaviti 1991.g.- kad je to postalo moguće – platio sam prevod Pavlušku Imširoviću. Medjutim ispostavilo se da on ispravlja Trockog tamo gde mu se učinilo da ovaj nije marksistički shvatio neke stvari, što sam ja odlučno odbio. Biti prevodilac ne znači samo poznavati reči, za to postoje rečnici, treba razumeti misao autora i verno je prevesti. Kad očigledne promašaje u prevodu nije hteo priznati, ja sam sve uzeo u svoje ruke, i red po red, pomoću francuskog prevoda i ruskog rečnika, uradio konačan prevod. Tamo gde je srpska reč tačno odgovarala ruskoj, ja nisam mogao izmišljati neku drugu. Tako sam ranije, bez Pavluška, uradio prvi prevod programa Četvrte internacionale sa ruskog originala, i štampao ga u Parizu 1975.g., a da ni danas niko ne može prebaciti tom prevodu jednu jedinu reč kao pogrešnu.
Pošto pomenuta knjiga Trockoga nikada nije izašla, sve raspoložive prevode koji su čamili neiskorišćeni , dao sam Radničkoj borbi na slobodno raspolaganje (Naš i njihov moral, Sikofanti protiv marksizma itd.) Nisam tražio da se objavi moje ime kao prevodioca, što su oni mahinalno učinili, i što se može bez problema izbrisati. Za mene je mnogo značajnije što su ovi tekstovi objavljeni, nego da svoje ime, kao prevodilac, šlepujem uz ime Trockoga.
Oni su te prevode proveravali, pa čak i menjali ponekad prema engleskom, te preveli na hrvatski. Može Srbima i Bošnjacima hrvatski biti blizak koliko hoćete, i obratno, ali niko nema pravo da unitarizuje jezike, te da zabranjuje Hrvatima da prevode na hrvatski , Bošnjacima na bošnjački a Srbima na srpski jezik.
***
Ako sam ja policijski provokator u službi CIA, KGB i UDBE vec četrdeset godina, dakle s jednom od najdužih špijunskih karijera, a da za sve to vreme moje provale nisu dovele ni do kakvog hapšenja, privodjenja, saslušanja, pa čak ni dovodjenja pod prismotru, onda su svi oni koji vode ove moćne policijske agencije debili, jer plaćaju čoveka od koga jednostavno nema nikakvog učinka… Čak se bavi nekom svojom ličnom politikom, dakako sitnoburžoaskom, budući da osim špijunskih poslova upražnjava i stolarske…
Politički polemisati s provokatorima znači učiniti ih kredibilnim. Provokatori se javno žigošu, odstranjuju, pa čak i streljaju, kao što se dogodilo nekolicini članova CK boljševičke partije, koji su pre i za vreme rata radili za Ohranu, a bili otkriveni nakon pobede revolucije. A ako optužba nije osnovana onda se žigošu klevetnici, s kojima je nedopustivo diskutovati , kao da neutemeljena teška optužba nije od nekog naročitog značaja. Kleveta je bila najomiljenije oružje staljinizma u obračunu s levom opozicijom. To je otrov koji su oni uneli u radnički pokret. Kad se ne može argumentima pobiti stav opozicije, poseže se za ličnim uvredama i klevetama.
Kleveta je orudje oportunista kojima tlo izmiče ispod nogu. U momentu prve radničke opasnosti 1848.g.u Francuskoj socijalisti oportunisti su optužili Blanqui-ja da je otkucao drugove dok je bio na robiji. « Document Taschereau » je ubrzo pao u zaborav, ali je Blanqui izgubio nekoliko presudnih nedelja da bi se odbranio.
Kad je val gneva protiv Miljukova i Kerenskog u proleće 1917.g. počeo da se okreće u prilog Lenjinu i Trockom, oni prvi su « otkrili » da je Lenjin nemački špijun, koji je sa Berlinom napravio deal kad jeprelazio nemačku teritoriju u « zaključanom vozu ». Revolucija je odnela legendu u zaborav, ali se ona i danas vraća ! Isto tako legenda Lamberta i Just-a je otišla u grob s njima, ali očigledno još može poslužiti za neke zaostale balkanske potrebe.
Da je Pavluško Imširović za dvadeset godina napisao toliko političkih priloga protiv Miloševića i Šešelja, koliko je za nedelju dana napisao doušničkih prijava da bi diskreditovao jednog drugog trockistu, nepoznatog javnosti, ugled bi mu bio sasvim drugačiji, a zasluge neuporedivo veće .
Ja s klevetnicima nemam nameru diskutovati o bilo čemu. Ogadili su mi se.
Radoslav Pavlović