Nedavno uklanjanje značajnog kampa Occupy Frankfurt, smještenog nedaleko Europske središnje banke, ima višestruko simboličko značenje. To posebno vrijedi ako uzmemo u obzir da se ovaj događaj, epizoda vezana uz globalnu silaznu putanju i krizu Occupy pokreta, dogodio nešto manje od godine dana nakon njegovog početka. Kada je njemačka policija započela s uklanjanjem kampa  tamo je preostala samo šačica prosvjednika, u najboljem slučaju dvadesetak, zajedno s jednako toliko beskućnika koji su tamo potražili utočište. Kontrast između ovoga otužnog prizora i najveličanstvenijih trenutaka Occupy pokreta, kao i energija i entuzijazam koji je širom svijeta od strane aktivista bio žrtvovan pokretu, snažno udara u oči. Svi oni koji su sudjelovali u prosvjedima s iskrenim ciljem da se dogodi društvena promjena trebali bi biti svjesni da su od riječi neprijatelja sada daleko opasnije riječi lažnih prijatelja. Neprijatelj odmahuje rukom, sve prosvjedne događaje proglašava tlapnjom ili besmislicom, a iznesene zahtjeve utopijom. Takvi barem zauzimaju dosljedan stav, te djeluju tako da zbijaju redove i jačaju ustrajnost nezadovoljnih i gnjevnih. No, lažni prijatelji prosipaju fraze i govore : ”bit će bolje, moramo nastaviti jednako kao i do sada … pokret je možda upao u krizu no moramo nastaviti s onime što radimo i stvari će se promijeniti”. Nažalost, sa takvim se stavom bilo što teško može promijeniti. Potrebno je učiti na iskustvu – posebno na pogreškama, ne zatvarati oči pred kritikom i otvoriti se prema poukama iz povijesti. Dio pitanja koja se u borbi protiv kapitalizma sada postavljaju već je postavljen i riješen ranije u povijesti antikapitalističkog pokreta i te je lekcije potrebno pažljivo kritički analizirati. Prva  stvar koju treba učiniti jest otvoreno priznati kako stvari ne stoje dobro, zapitati se što se moglo i trebalo učiniti drugačije i razmisliti koji bi se sljedeći koraci mogli učiniti. Koliko god se kritika mogla učiniti oštrom ona je potrebna i opravdana, te konstruktivna ako se nalazi u službi ostvarivanja našeg zajedničkog cilja – ukidanja kapitalizma.

Jednako kao i u većini zemalja gdje je pokret viši ili manje uzeo maha i u Hrvatskoj se on od ozbiljne manifestacije nezadovoljstva postepeno pretvorio u politički neproduktivan oblik egzibicionizma gdje se na redovitim ”prosvjedima radi prosvjed” pojavljuje desetak pojedinaca koji protestiraju ”protiv kapitalizma”. Takav oblik aktivnosti je, bez obzira na najbolje namjere i požrtvovnost sudionika, višestruko štetan. Prosvjed bi trebao biti stepenica u organiziranju onih koji su nezadovoljni. Njegov je cilj da pod zajedničkim parolama i zahtjevima poveže i politički usmjeri što širi krug stanovništva. On stoga ne može biti organiziran na umjetan način – na temelju toga što se grupa ljudi dogovorila da će prosvjed biti ”tada i tada” i zbog ”toga i toga”. Organiziranje iole uspješnijeg prosvjeda zahtijeva da se uzme u obzir trenutni senzibilitet masa i sve specifičnosti aktualnog trenutka, te da se prosvjed sagleda u odnosu prema prošlosti  i postavljenim ciljevima u pitanju organiziranja obespravljenih.  Samo na temelju toga može se ozbiljno promisliti da li u nekom trenutku organiziranje prosvjeda ima ili nema smisla i koja je politička platforma na kojoj bi on mogao biti organiziran. Grupa ljudi koja je djelovala pod nazivom Occupy Croatia čitavo je vrijeme radila u potpunosti obrnuto od navedenoga. To što je na prosvjede, ako izuzmemo značajniji 15.10.2011. koji je bio dogovoren s jednim dijelom sindikata, dolazilo u prosjeku petnaestak ljudi nije bilo izazvano time što su ”Hrvati indiferentni i pasivni” (prošlogodišnji proljetni prosvjedi najbolje opovrgavaju ovakve besmislene konstrukcije) već time što je njihovo organiziranje bilo postavljeno na sasvim pogrešnu osnovu.

S time je povezan izostanak adekvatnih političkih i socijalnih zahtjeva koji bi bili u stanju oko sebe na dovoljno ozbiljnoj bazi okupiti radničku klasu i ostale potlačene skupine. Umjesto toga, a to je bila karakteristika Occupy pokreta uopće, uporno su se postavljale prazne i apstraktne parole: ”protiv kapitalizma, protiv nepravde, protiv svemoći financijskog sektora itd.” No, što to znači? Što je točno kapitalizam i zbog čega dolazi do njegovih proturječja, zašto je moć koncentrirana u financijskom sektoru i – još bitnije – što točno treba napraviti da se situacija promjeni, da se uspostavi prava demokracija itd.? Još bitnije – koji je konkretan konačni cilj i kakav je detaljan program koji može voditi do toga cilja? Nemoguće je ozbiljno se boriti za društvenu promjenu, a ne odgovoriti na ova pitanja. U izostanku jasne perspektive i traženja odgovora na postavljena pitanja naprosto se konstatiralo: ”prosvjedujmo”, bilo simboličnim okupljanjem u određenim vremenskim razmacima ili okupiranjem javnog prostora. No, što će se dogoditi s neoliberalnim kapitalizmom ako budemo sjedili i prosvjedovali? Hoće li političari, krupni kapitalisti i bankari odjednom uvidjeti kako to što rade nije u redu, u sebi osjetiti iskru humanosti i pristati na odricanje od svojih povlastica ? Ipak je nešto vjerojatnije da će prosvjed ignorirati i čekati da se u toku vremena sam od sebe raspadne i ostane bez snage. Na taj način prosvjedovati protiv nepravdi kapitalizma slično je npr. načinu na koji Papa moli i poziva na molitvu za mir u svijetu – i jedno i drugo imaju sličan utjecaj na razvoj stvari: ratovi se i dalje vode, a kapital nesmetano prolazi kroz svoje cikluse proširene reprodukcije. No, ovakve pouke istini za volju nisu niti nešto zaista novo. Antiratni pokret šezdesetih godina je najbolje pokazao sve domete i sva duboka ograničenja protestnog pokreta koji nije u stanju da sam po sebi dovede do društvene promjene. Ne bi se smjeli toliko razbacivati vremenom i energijom da sve uložimo u ponavljanje već viđenih eksperimenata nadajući se da će ovoga puta biti bolje. U svakom slučaju, konačna bilanca Occupy pokreta nakon godine dana od njegovog početka je sada prilično jasna, a pouka nedvosmislena – društvena promjena zahtjeva korištenje drugačijih metoda djelovanja (koje naravno ne isključuju i one koje je koristio Occupy).  Također, apstraktni zahtjevi ideološke naravi mogu u toku nekoga vremena okupiti nezadovoljne mlade. No, nezadovoljstvo, demokracija, kritičnost prema nepravdama kapitalizma itd. se ne mogu jesti. Radniku koji prehranjuje svoju obitelj s pravom je stalo prvenstveno do osiguravanja radnog mjesta, vlastite plaće, socijalne sigurnosti, a ne do apstraktnih parola o kapitalizmu. Svaki pokret nezadovoljstva kapitalizmom mora uključivati popis konkretnih socijalnih zahtjeva u cilju zaštite radnika, nezaposlenih, studenata i umirovljenika.

Kapitalizam je cjeloviti sustav koji se temelji na ekonomskoj dominaciji kapitalista i političkoj vlasti njima savezničke političke elite. Nezaposlenost, siromaštvo, izostanak pravog utjecaj naroda na donošenje političkih odluka nisu posljedica toga što su ljudi na vrhu sustava neodgovorni ili loši, već posljedica kapitalističkog sustava u cjelini. Sve dok se ekonomski sustav temelji na eksploataciji radničke klase i monopolu nad sredstvima za proizvodnju nećemo se moći osloboditi njegovih navedenih posljedica, bez obzira na to kakvi se pojedinci nalazili na njegovom vrhu. Izvršiti istinsku promjenu društva nije moguće bez promjene njegovih osnovnih ekonomskih i političkih struktura. Oni koji na temelju postojećih institucija i struktura osiguravaju svoje povlastice neće dozvoliti da im se one oduzmu i da se postojeći odnosi promijene. U borbi za očuvanje postojećeg poretka iskoristit će sve od svojih političkih stranaka, preko medija, do policije. Zbog toga je potrebno političko djelovanje – politički program oko kojega je okupljena organizacija koja vodi političku borbu. Nemoguće je osigurati promjenu bez preuzimanja vlasti, njezinog prenošenja u ruke radnika i savezničkih skupina te povezanog razbijanja postojećih institucija i stvaranja novih. Rad na preuzimanju političke vlasti od strane obespravljenih u ovome trenutku znači stvaranje prave radničke partije, okupljanje masa oko neposrednih socijalnih i političkih zahtjeva,  razrađenog političkog programa, te jačanje i organiziranje borbe obespravljenih; uključujući i suradnju aktivista različitih grupa. Članovi Radničke borbe izražavaju svoju spremnost na diskusiju o mogućnosti suradnje sa svima koji dijele socijalnu i antikapitalističku orijentaciju.

Vuk Koranski