Evo nekoliko činjenica koji sasvim lijepo ilustriraju klasni profil Marikane.

Tiny Rowland

Osnivač engleske firme Lonmin, koja upošljava 28 tisuća radnika i koja je kotirana na londonskoj burzi, je Tiny Rowland. Lonmin je treći proizvođač platine u svijetu, sa 2 milijarde dolara obrta, 311 milijuna dolara profita i 356 milijuna dolara duga. Avanturist Tony Rowland, preminuo 1998. g, čija brončana bista i danas dominira sjedištem firme u Londonu, unio je u Lonmin duh nemilosrdne klasne borbe, odvratne čak i britanskim konzervativcima: ”Meni nije stalo ni do kakvog društvenog ugleda, važan mi je profit i obrtni poslovi.”

NUM i radikalna opozicija

Glavni sindikat južnoafričkih rudara NUM broji 300.000 članova. U svoje vrijeme bio je teška artiljerija Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC) Nelsona Mandele u borbi protiv apartheida. Na izborima ANC redovito se oslanja na ovu moćnu organizaciju. ANC je već 18 godina na vlasti, pa je s vremenom došlo do unakrsnih rodoskrvnih veza između političara, poslodavaca i sindikalista. Istaknuti  članovi NUM-a dobivaju visoke državne funkcije, a bijelci, vlasnici rudnika, sve češće potkupljuju crnačke sindikalne lidere, tako što ih postavljaju za poslovođe s dobrom plaćom ili im otvaraju vrata kao malim akcionarima. Na taj način je bivši generalni sekretar NUM-a, Cyril Ramaphosa, koji je osamdesetih godina bio na čelu masovnog štrajka rudara za povećanje plaća, i kada je bilo 11 mrtvih,  sada član upravnog odbora Lonmina.

Procijep između  sindikalnih zastupnika koji postaju srednji kadrovi, i rudarskih masa koje provode osam sati u utrobi zemlje na 40°C, također se produbio. Tome ide u prilog i činjenica koju svi znaju, a to je da generalni sekretar NUM-a Frans Baleni dobiva 2011. g. povišicu od 40 %, što iznosi 140.000 € godišnje, dok rudari primaju prosječno  4 – 5 tisuća.

Naspram takve evolucije NUM-a u bezočnu klasnu kolaboraciju, što je platio opasnim padom sindikalne zastupljenosti na 50 % – sindikat koji ima preko 50 % glasova stiče zakonski praktično pravo monopola u pregovorima – te osjećaju rudara da su napušteni, javlja se novi sindikat građevinara AMCU, koji zastupa borbene metode. On je bio inicijator posljednjih štrajkova i već ima 30 % sindikalne zastupljenosti.

Jedan od novih radikalnih lidera rudara je Julius Malema, vođa radikalne omladinske organizacije ANC, koji je u travnju isključen od strane vodstva. Njega svjetska buržoaska štampa naziva ”populistom”, a da nitko ne pokušava točno utvrditi što to znači. On je istupio  pred rudarima u štrajku i optužio predsjednika Zumu da ga u Marikani ne interesiraju rudari, već samo bijelci poslodavci s kojima se sastao. Iako više nema pri ruci političku strukturu ANC, Malema je, nezadovoljan porastom nezaposlenosti, bijede i nejednakosti osamnaest godina nakon pada apartheida, pozvao na nacionalizaciju rudnika i istjerivanje sa zemlje bijelih veleposjednika bez kompenzacije.

Štrajk se nastavlja

Uprava Lonmina je najprije izjavila da nije kriva za ubijanje rudara, te izdala naredbu da se svi vrate na posao. Kad se nitko nije vratio, ona je izjavila da će oni koji se odbiju vratiti biti otpušteni. Kad se ni tada gotovo nitko nije vratio, ona sada,  deset dana kasnije, kaže da ”razumije” štrajkaše jer nisu ispunjeni ”sigurnosni uvjeti” za rad.

”Štrajk se nastavlja,” kaže Alfino Mofokeng, jedan od vođa rudara. ”Mi ne možemo odustati od ciljeva za koje su poginuli naši drugovi”.

A štrajkolomci?

 ”Mi znamo za one koji su se vratili na posao i pozabavit ćemo se njima,” dodaje Sandiso Mpumlwana. ”Policija ih ne može čuvati dan i noć, ne može s njima spavati u barakama. Tko ide na rad, treba znati da će trpjeti posljedice. Kažem: pozabavit ćemo se njima kad se vrate.”

Na ultimatum direkcije rudari odgovaraju:

”Hoće li otpuštati i one koji su u bolnicama i mrtvačnicama?”

”Ljudi su izginuli, bijesni smo. Ako bi se sad vratili na posao, to je kao da su poginuli za ništa,” kaže Fezile Magxaba, poslovođa u Marikani, dok i dalje pere rublje na zajedničkoj česmi u naselju. 

Licemjerne suze Zume – Cavaignaca

Predsjednik Zuma obećao je istražnu komisiju, koja će tek naredne godine iznijeti rezultate, izjavivši da je nacija u šoku i boli, te kako se treba ”ujediniti protiv nasilja, bez obzira s koje strane ono dolazi. Trebamo potvrditi vjeru u mir, red i stabilnost, kao i izgradnju solidarnog društva bez zločina i nasilja.” Nije li se ovo licemjerje čulo već milion puta?

Ubijanje s leđa

Brigadni general koji upravlja istražnim komisijom o krvoproliću u Marikani, rekao je na sudu da je ”policija tog dana kada se dogodio prostrel pregovarala od ranog jutra, kako bi primorala štrajkaše na uklanjanje svog opasnog oružja. Kako su oni to odbili, pala je odluka da se masa okupljenih rastjera.” Zatim dodaje: ”oni se nisu kretali kao štrajkaši, nego kao (vojna) formacija.”

Prema dnevniku The Star izvještaji sa autopsije govore da je većina rudara ubijena s leđa, dok je policija tvrdila da je pucala u samoobrani, u momentu kad su ih štrajkaši ”napali” s kopljima i mačetama. ”Većina ljudi je ubijena dok su bježali pred policijom,” kaže za list jedan izvor blizak istražnom postupku.

Priredio R.P.