Ovih smo dana saznali kako je jedna od američkih agencija za kreditni rejting, Fitch, dala svoju ocjenu za rad vlade u proteklih nekoliko mjeseci. Fitch je ispravila svoju ocjenu za Hrvatsku na BBB(-) sa stabilnim dugoročnim izgledima. Prije je stajalo BBB(-) s negativnim dugoročnim izgledima. Prema tome ‘razlog’ za veselje vlade, podršku svih medija i smiješak ‘nezavisnih’ ekonomista je taj što Fitch smatra kako hrvatski izgledi više nisu negativni već stabilni. Ova kategorija je i dalje povoljna za investicije u državne obveznice. Dakle investitori, bar za sada, ne moraju strahovati od nestabilnosti hrvatske vlade pri vraćanju duga, a vlada ne mora strahovati od poskupljenja duga i od mogućnosti nepovoljnijeg zaduživanja inozemnom tržištu. Iako je ovo tek prva od tri rejting agencije koja je dala svoju ocjenu, još treba pričekati Moody’s i Standard & Poors, ipak se mogu uočiti neke pojave koje valja zabilježiti.

Za bolje razumijevanje trenutne situacije ključna je izjava glavnih ljudi vlade kako je njen posao i trud više cijenjen vani nego u zemlji. Dakle, vlada smatra da opozicija, neki ekonomisti i dr., ne podržavaju njen rad, da nisu konstruktivni i da bi se trebali ugledati na Zapad s kojeg dolaze same pohvale. Građanima se vlada zahvaljuje na dosadašnjem strpljenju i moli ih za još malo (samo još malo) dodatnog strpljenja.

Ovo podsjeća na jednu situaciju od prije nekoliko godina. Tada je bivši guverner Rohatinski dobio nagradu krupnog kapitala za najboljeg guvernera na svijetu jer su MMF i ostali institucionalni agenti krupnog kapitala bili procijenili da je Rohatinski obavljao vrlo dobro svoj posao. On se svodio na osiguranje deviznih rezervi i stabilnost bankarskog sektora do te razine da vraćanje dugova hrvatske države nije bilo upitno.

Što je to uopće agencija Fitch ‘nagradila’ kod vlade da je promijenila svoju prognozu u ‘stabilno’? Hrvatska vlada je pokazala da čini sve što može radi fiskalne konsolidacije. Drugim riječima, radi na tome da se deficit proračuna smanji, da se zaustavi nagli rast javnog duga i da se omogući redovno i neometano servisiranje dospjelih obveza u budućnosti. Na rashodovnoj strani vlada ide u racionalizaciju javnog sektora, privatizaciju određenih državnih poduzeća, davanje koncesije za autoceste, racionaliziranje (čitaj: smanjenje) subvencija poljoprivrednicima itd. Na prihodovnoj strani ne čini ništa da spriječi poskupljenja stoga ima veći prihod od poreza te čini sve kako bi naplatila dugovanja koja poduzeća imaju prema državi.

Ovdje ima jedna zanimljivost. Dobar dio poduzeća koja duguju državi poreze i doprinose je državnog vlasništva. Problem da državno poduzeće duguje državi će se rješavati tako da će se država namiriti od prodaje nekretnina državnih poduzeća. Dakle, što je agencija ‘nagradila’ kod vlade? Njenu volju i elan da učini sve kako se servisiranje financijskih obveza ne bi dovelo u pitanje. I kakva je nagrada? Vlada se može zaduživati uz malo povoljnije uvjete. Zasada.

Može se uočiti da vlada djeluje, u principu, onako kako bi djelovao i MMF ukoliko bi s vladom potpisao stand-by aranžman. Milanović i ostali su procijenili da bi dolazak MMF-a značio neizvjesnu političku budućnost za njih te su odlučili da im je bolje sami provesti razne ‘reforme’. Zašto bi uopće MMF došao ili, drugim riječima, koja je pozadina vladinih ‘reformi’?

Kad je riječ o polukolonijalnim državama poput Hrvatske, situacija je sljedeća. Restauracijom kapitalizma i koncentriranjem ogromnog bogatstva u ruke manjine, a bijede u ruke većine, država poput Hrvatske problem (pre)velikog broja nezaposlenih je rješavala prijevremenom mirovinom. Iako je kapitalu nužna rezervna industrijska armija, činjenica je da bi previše nezaposlenih ljudi (npr. 500.000) bio problem stabilnosti sustava. Stoga je Hrvatska taj problem riješila tako da  je nezaposlene maknula s tržišta radne snage, ali na teret ostalih radnika koji plaćaju doprinose.

Razni ustupci zapadnom kapitalu (austrijskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom itd.), politika zaduživanja (ova je usko povezana s politikom deindustrijalizacije) kao i politika (ne)zapošljavanja doveli su do visoke zaduženosti. Međutim, ovo nipošto nije hrvatski sindrom ili, kako vole govoriti razni ekonomisti ili mediji: ‘to je moguće samo u Hrvatskoj’. Ovo je simptomatično za zemlju u kojoj je nedavno restauriran kapitalizam i koja je polukolonija krupnog kapitala, pa zvala se ona Hrvatska, Slovenija ili kako treće. I upravo hrvatski dug jest ono što zanima njene vjerovnike uz veliku mogućnost obnavljanja dužničkog odnosa.

Stoga, u ovo doba krize, posao agenata kapitala odrađuju tzv. rejting agencije. Uzimajući u obzir koliko vlada surađuje s institucijama Zapada, koliko je ‘predana’ cilju konsolidacije proračuna (smanjenja deficita i osiguranja sredstava za naplatu duga) i niz drugih stvari, te agencije daju svoje ocjene po kojima se onda na financijskom tržištu gleda stvaraju li se povoljniji ili nepovoljniji uvjeti za daljnje zaduživanje. Ako bi jednoj zemlji agencija srušila trenutnu ocjenu to bi značilo da bi ona bila manje sigurna, nego što je to bila dosad, za ulaganje u obveznice te zemlje. Naravno, najveći je problem ako je ocjena najniža (tzv. smeće kategorija) jer se investitori rješavaju obveznica dotične zemlje, cijena im pada, a prinosi rastu (prinos obveznice i njena cijena stoje u obrnutom odnosu).

Tada obveze zemlje rapidno rastu i ona dolazi u još veće probleme. Apstrahiramo li od činjenične namjere kapitala da obnovi dužnički odnos zemlje dužnika i raznih vjerovnika, rejting agencije, uz pomoć MMF-a, utječu na daljnja djelovanja vlade dotične zemlje. Njih ne zanima kako će se financijske obveze podmiriti, njih zanima jedino da se one podmire. Međutim, ne treba biti naivan i misliti da vlada ima izbora ili da bi ona čak izabrala drugačiji put u odnosu na agencije i vjerovnike. Vlada u kapitalističkoj zemlji razmišlja kapitalistički. Drugim riječima, način na koji se osigurava stabilno vraćanje dugova u principu se ne razlikuje unutar polukolonijalnih zemalja poput Hrvatske. On se u konačnici svodi da radni ljudi plaćaju dugove i da radni ljudi trpe posljedice krize kao neminovnosti kapitalizma.

Na primjeru Hrvatske to izgleda tako da je u tijeku rušenje cijene radne snage kako bi se omogućio novi ciklus kapitala koji zasada nije na vidiku. Rušenje cijene se odvija tako da država dopušta razna poskupljenja stvari bitnih prije svega za život čovjeka kao radnika jer čovjek u kapitalizmu, u velikoj većini slučajeva, može izdržati jedino kao radnik. S druge strane ne čini se ništa kako bi se zaustavilo veće otpuštanje radnika. Sve ovo ima za cilj veliku ponudu radne snage, a time, u kombinaciji s navedenim poskupljenjima, i rušenje cijene radne snage. Zato je apsurdno čuti od raznih novinara i ekonomista kako je neshvatljivo da premijer ništa ne poduzima kako bi zaštitio životni standard građana. Upravo to ‘ništa’ je zapravo sve na što računa ova vlada. Pojeftiniti radnu snagu radi kapitala i uprihoditi sredstva od poskupljenja za stabilnost proračuna (stabilnost za vjerovnike, naravno).

Jedno je sigurno – kapital je u krizi i sam je za nju odgovoran, a ne radnik. Prema tome, koje su posljedice za kapital? Ministar financija priznaje kako vlada sve čini da olakša ‘poduzetnicima’ poslovanje, a bankama je sve isto kao prije krize, osim nešto manjih prihoda, ali to je razumljivo zbog krize. Dakle, kapital ne trpi sankcije. Nama je to samorazumljivo, pošto je vlada duboki saveznik kapitala.

Postoji još jedna laž u koju nas uvjeravaju ‘nezavisni’ ekonomisti, mediji i vlada. Laž o tome kako je ‘cijela nacija živjela na dug, na kredit i sad je došlo vrijeme otriježnjenja’. Znači, zadnjih desetak godina smo uživali u kupovnoj moći koju u stvarnosti nismo imali, kupovali smo sve i svašta, a sada je došla naplata i moramo više shvatiti da možemo trošiti samo onoliko koliko zaradimo. Većih gluposti od ovih nema! Reći da jedan radnik Brodosplita ili Montera itd., nije morao živjeti na kredit pa sad ne bi trpio posljedice, znači ne razumjeti kapitalizam.

Odavno je kapital došao do rješenja problema niske kupovne moći svojih radnika. U prošlosti se pokazalo kako je jedan od katalizatora kriza bila upravo mala kupovna moć radnika koji nisu mogli kupovati ono što kapital proizvede. Stoga se prišlo potrošačkim kreditima koji upravo imaju cilj da povećaju kupovnu moć (naravno, da i pritom zarade) i da time produlje vrijeme prosperiteta, odnosno da odgode krize. Pokazalo se da je to samo privremena mjera i da kriza dolazi u još intenzivnijem obliku. Prema tome radnici i njihove obitelji nisu imali drugi izbor nego zaduživati se i tako pokrivati razne potrebe. Zar su školovanje djece, kupovanje odjeće, odlazak na ljetovanje stvari koje si radnik ne smije priuštiti?

Ovdje se pokazuju dvije stvari. Prvo, povećanje kreditiranja radnog stanovništva posljedica je snažnog ulaska zapadnog financijskog kapitala u Hrvatsku, onemogućavanja industrijalizacije jer su krediti bili uglavnom potrošački. Na taj način zaduživanjem radnog stanovništva sve ga se više stavlja u ropski položaj. Druga stvar, važnija u načelu jer pokazuje narav kapitala, jest upravo ta razlika između onog što je radnik dobio kao plaću za određeni mjesec i onog što mu zaista treba da taj mjesec dostojno proživi. Osim što mu kapital ne daje punu vrijednosti njegovog rada, sada mu daje čak i manje od minimalnog. Ali sada nema problema jer tu uskaču banke s kreditima koji popunjavaju tu prazninu. Nakon svega ovoga, reći kako ‘nismo trebali živjeti na kredit’ ispada kao jedan veliki apsurd.

Kao zaključak reći ćemo samo kako pozitivna ocjena rejting agencije znači samo to da, zasada, hrvatska vlada posao obavlja upravo onako kako to želi krupni kapital i da će ona u tome imati njegovu podršku. Jedino što njegova podrška sada, u obliku više kapitala, znači kasnije još dublju krizu. Vlada svoj posao obavlja ne na teret građana, kako neki žele mistificirati, već na teret radnika. Naime, i krupni kapitalisti su građani ove države, a njima ide bolje nego ikad. Bitno je da se spozna prava namjera ove vlade i da strpljenje, za koje ona moli, izostane.

Trebamo se organizirati i spriječiti daljnju degradaciju radničkih života!

D.B.