U posljednje je vrijeme u medijima aktualiziran problem nezaposlenosti. Traže se uzroci, moguća rješenja, a ministar rada je svako malo u novinama. Hrvatskoj je, kao zemlji koja svoje gospodarstvo bazira na uslužnim djelatnostima od kojih je turizam najznačajnija, svojstveno da problem nezaposlenosti koji se obično gomila u prvom kvartalu godine, rješava sezonskim zapošljavanjem preko ljeta. Iako početkom jeseni brojke opet padnu na početnu razinu, ipak su ljudi zaradili neki novac koji potom troše i osjećaj krize se odgađa.

Međutim, ove godine, već četvrte otkako je zemlja u recesiji (recesija tehnički nastupa kad gospodarstvo jedne zemlje ostvari minimalno dva puta zaredom kvartalni pad BDP-a), stvari su drugačije. Sezonsko zapošljavanje nije pomoglo, u onoj mjeri kao prije, da se broj nezaposlenih smanji. Štoviše, govori se da bi broj nezaposlenih mogao dosegnuti i do 350.000 početkom sljedeće godine. Utoliko je svojstveno da se tema stanja na tržištu radne snage pojavljuje češće u medijima. Razni ekonomski analitičari daju svoja mišljenja, sociolozi dijele savjete, političari pak ‘rade’ na potencijalnim rješenjima, kapitalisti zagovaraju daljnju fleksibilizaciju tržišta radne snage, EU ih podupire itd. Kao posljedica javlja se nekoliko temeljnih pitanja. Koji je stvarni broj ljudi koji ne rade i samim time kolika je diskrepancija između službenih i neslužbenih brojki? Zašto je situacija takva kakva je? Tko je za nju odgovoran? Koja je svrha takve situacije i tko od nje ima koristi? Pitanja su to, naravno, koja se ne javljaju u medijima i koja ne zanimaju spomenute ljude, osim možda pitanja o pravom broju nezaposlenih. Stoga ćemo pokušati odgovoriti na njih.

Prema novinama koje se pozivaju na Državni zavod za statistiku u Hrvatskoj je 3,8 milijuna radno sposobnog stanovništva, od čega žene čine 1,9 milijuna ili 52 %. Od toga je, u prvom kvartalu ove godine, bilo 1,4 milijuna zaposlenih, 273.000 nezaposlenih i 2 milijuna neaktivnih. Općenito, radno sposobno stanovništvo dijeli se na dvije velike skupine, na radno aktivno i radno neaktivno stanovništvo. Radno aktivno se dalje dijeli na zaposlene i nezaposlene. Stopa zaposlenosti se dobiva tako da se broj zaposlenih gleda kao udio u radno sposobnom stanovništvu, dok se stopa nezaposlenosti dobiva kao broj nezaposlenih podijeljen s brojem radno aktivnih (dakle zaposleni plus nezaposleni).

Prema tome, iz ovog se mogu javljati razne pojave. Primjerice, potpuno je realno da se smanji stopa zaposlenosti, a da se ne poveća stopa nezaposlenosti. To je zbog toga što osobe koje više nisu zaposlene, ‘odlaze’ u skupinu radno neaktivnog stanovništva i time se brišu iz evidencije nezaposlenih. Naravno, moguće je i da se stopa nezaposlenosti smanji, a da se stopa zaposlenosti ne poveća. Ovo je moguće jer su osobe, prijavljene na burzi rada, ‘otišle’ u radno neaktivnu skupinu stanovništva. Razlozi mogu biti potpuni gubitak nade pronalaska posla, dobra prilika za mirovinom (pomoću raznih veza i poznanstava) i sl. Također, moguće je da se stopa nezaposlenosti poveća, a da se to ne odrazi na stopu zaposlenosti. To je, opet, zato jer se dio ljudi iz radno neaktivnog stanovništva odlučio (ne ulazimo ovdje u razloge) prijaviti na burzu rada i time ući u skupinu nezaposlenih. Dakle, izjava, koju mnogi ponavljaju, da je stopa nezaposlenosti pala pa se samim time povećala zaposlenost i obratno, nije uvijek točna. Vidimo, postojanje ove skupine radno neaktivnog stanovništva pravi određene probleme pri pojednostavljenom poimanju stanja ukupne radne snage, ali ono ima (ili je imalo ranije u početku devedesetih godina) i pozitivne strane, a malo dalje u tekstu ćemo vidjeti koje i za koga.

Razmotrimo malo skupinu radno neaktivnog stanovništva koja iznosi dva milijuna. Ovdje spadaju učenici srednjih škola i studenti, a njih je 364.000. Zatim vidimo da ima 978.000 ljudi starijih od 65 godina koji također ne rade. Nakon zbroja ovih skupina, ostaje nam oko 700.000 ljudi koji su radno sposobni, a ne samo da ne rade, već nisu niti evidentirani kao nezaposleni! Pridružimo li im službeni broj nezaposlenih građana, tek onda vidimo pravu situaciju na tržištu radne snage, a koja je sljedeća: oko milijun građana je radno sposobno, a ne radi!

Da bi odgovorili na pitanje kako je do toga došlo, potrebno je vratiti se na početak devedesetih i proces restauracije kapitalizma ili, kako ga zovu razni apologeti, proces tranzicije. Iako je početkom 80-ih godina bilo izgledno kojim se putem gospodarstvo kreće (stabilizacijski program 1980.-89.), ipak je početkom devedesetih tržište radne snage doživjelo drastične promjene. Restauracija kapitalizma išla je ruku pod ruku s prvobitnom akumulacijom. Da bi se uopće ‘stvorio’ kapital morale su postojati velike novčane sume na jednoj strani i dvostruko slobodna radna snaga na drugoj strani (slobodna u smislu da nije ničije vlasništvo i u smislu da je lišena sredstava za proizvodnju).

Ovo je bio i smisao pretvorbe i privatizacije. Naime, što je veći broj radnika bačen na ulicu, to je veća konkurencija među njima u potrazi za poslom, a ovo potom utječe i na plaće. Uz ovaj broj radnika dio njih bio je u ratu ili se vratio iz rata. Prema tome, na ove pojave, tadašnje vlade mogle su reagirati tako da ne čine ništa ili da dopuste daljnji porast nezaposlenosti. Međutim, kad je gladnih previše, onda i razni domoljubni osjećaji gube na intenzitetu. Vlade su, stoga, odlučile, radi smanjenja rizika od prosvjeda, pa i radi raznih usluga koje su određenim radnicima obećavali ljudi iz vlasti, smanjiti broj nezaposlenih. I kako su to učinile? Prijevremenim slanjem u mirovinu. Bilo je ljudi koji nisu odradili ni trećinu radnog staža, a slani su u mirovinu. Ovo su, u neku ruku bili očekivani potezi, jer gdje bi se zaposlili ljudi koji su radili u industriji, kad je ova bila (i još je) u procesu demontiranja? Također, moralo se misliti i na već spomenutu opasnost od prosvjeda. Novca je naravno bilo, zbog rasprodaje onog što je postalo državnom imovinom, kao i raznih kredita. Međutim, ova politika (kao uvijek takve politike su kratkovidne), postavila je temelje za ono što se danas manifestira.

Tako svaki zaposleni u realnom sektoru posredno izdržava 1,8 umirovljenika, službenika i nezaposlenih. Jedna mirovina je prošlog mjeseca, navodi se u novinama, financirana od 1,25 plaća. Prije restauracije, jedna mirovina je bila financirana od čak četiri plaće. Ovakva situacija ima za posljedicu sve veća izdvajanja države (poreznih obveznika) za mirovine, pa ona tako izdvaja za mirovine otprilike istu sumu koju izdvajaju svi zaposleni. Ukupan iznos za mirovine je nešto više od 40 milijardi kuna. Ovo naravno ima za posljedicu sve veće rashode, što utječe na proračunski manjak (time i javni dug), a onda i na porezno opterećenje.

U mirovinskom sustavu, trenutno je najdominantniji sustav međugeneracijske solidarnosti, odnosno najvećim  dijelom sadašnja se mirovina financira iz uplata sadašnjih zaposlenih (ovo je u idealnom slučaju, ali kod nas se to svelo na nešto manje od 50 %, a ostalo iz države), u budućnosti će sadašnji radnici, a budući umirovljenici, spasti na još nižu mirovinu. Njihov iznos mirovine uopće ne ovisi o tome koliko su oni uplaćivali već koliko će tadašnji radnici uplaćivati. Naravno, tendencija jest padajuća i na štetu budućih penzionera.

Kako u svemu ovome stoji radnik? Osim što smo vidjeli kako njega čeka nepovoljnija budućnost u pogledu mirovine, njegov se odnos prema kapitalu također pogoršava. Tako je prisiljen (ili će uskoro biti prisiljen) raditi sve duže prije nego uđe u mirovinu. Apologetsko obrazloženje jest kako danas radnici duže žive pa onda mogu duže i raditi. Inače, ovaj argument, ako se čita između redaka, samo potvrđuje Marxove teorije o tendencijskom opadanju profitne stope i raznim akcijama kapitala da onemogući ovo opadanje, povećanjem mase viška vrijednosti. Ova masa viška vrijednosti, kao što znamo, dolazi jedino od živog rada.

Prema tome, radnik u 21. stoljeću radi duže nego ikad i, ako se nastavi tim tempom, za nekoliko desetljeća raditi će doslovno do smrti! Osim što mora duže raditi, njegova neto plaća se smanjuje u korist raznih poreza i ostalih davanja za pokrivanje proračunskih rashoda, mirovina. Kapitalist se sigurno neće odreći svog dijela, već će radije smanjiti neto plaću radniku. Ovdje se može uočiti do kuda je dovela kratkovidnost kapitala i njegovog pomagača, vlade, kad su početkom devedesetih slali ‘sve i svašta’ u mirovinu. Danas je ta politika veliki uteg oko vrata kapitalu, jer pored toga što će smanjiti neto plaću radniku, kapital bi, u slučaju manjih ukupnih izdataka za mirovine, mogao povećati svoj profit upravo za razliku koja bi nastala manjim davanjem za mirovine. Dakle, kad bi bilo manje umirovljenika, manje novca bi se izdvajalo za mirovine, veći dio bi ostao za kapital.

Postavlja se pitanja zašto za kapital, a ne za rad, odnosno zašto taj dio ne bi ostao radnicima? Zbog povećane konkurencije među radnicima proizašle upravo iz smanjenog broja umirovljenika. Prema tome, u odnosu na doba restauracije kapitalizma, danas kapitalu odgovara manje penzionera zbog slabijeg poreznog opterećenja (dakle manjeg davanje državi), veće konkurencije među radnicima, manje plaće i većeg profita. Vladi odgovara takvo stanje zbog prevelikog proračunskog opterećenja i svim posljedicama koje proizlaze iz toga. Znači, i u ovom slučaju radnik je taj koji prolazi najgore.

Prema svemu navedenom, problem nezaposlenosti nije problem društva ili pojedinca samog po sebi. Ukoliko gledamo na taj način, davat ćemo stupidne izjave da ljudi ne žele raditi jer su lijeni, da je društvo u krizi dok ne osigura čovjeku ‘ljudsku’ plaću itd. Problem nezaposlenosti jest, prije svega, problem kapitala, odnosno to nije njegov problem već njegov proizvod i neodvojivi dio njegova tijela. Jedno s drugim postoje usporedno jer je nezaposlenost onaj saveznik (kojeg si je ovaj stvorio) koji, između ostalog, znatno utječe na cijenu radne snage. Onaj saveznik koji porobljava sve veći dio stanovništva. Dakle, samo putem kapitala ovaj problem postaje problem društva (kapitalističkog) i samo ukidanjem kapitala i kapitalističkog društva ostvaruje se temeljni iskorak ka društvu bez nezaposlenosti.

D.B.