Prvo je povećan PDV, potom su rasle cijene energenata što se odrazilo na cijene grijanja, a onda su u međuvremenu povećane i cijene hrane. Također, pred nama je vjerojatno još jedno povećanje cijene hrane zbog suše i vladine odluke da ne pomogne seljacima. Sve ovo čini jedan skup pojava koji možemo označiti kao opći porast cijena. On će ove godine biti oko 4 % u odnosu na prošlu godinu. Radni ljudi su očajni, ne znaju što će, a računi, i to sve veći, dolaze im na naplatu. Moraju se hraniti, djeci kupovati knjige za školu, oblačiti ih, plaćati rate kredita itd. Nekog kapitalistu ili političara ne dira što se cijena hrane povećala za 10 % ili 20 % kad njima ionako, gledajući relativno u odnosu na njhove plaće, davanja za hranu predstavljaju zanemarivi trošak. No, kako je radnicima? Nikome nije jasno zašto vlada, i to većinom socijaldemokratska, dopušta da se sve ovo događa. Zar Milanović i ekipa ne vide da je ljudima sve teže, da cijene lete u nebo? Neki kažu da je ova vlada luda jer mari samo za proračun i njegovo punjenje. Drugi kažu da ova vlada nema obzira prema malom, običnom čovjeku i da s takvom ekonomskom politikom nikada nećemo izaći iz krize.

Koliko god bile ovakve konstrukcije jednostavne, pa stoga i privlačne, naš je zadatak upozoriti na njihovu površnost i pokazati pozadinu stvari. Ovakve konstrukcije su površne jer se fokusiraju na ono neposredno i na ono očigledno, to jest na to da se u zadnje vrijeme odvija opći porast cijena i da se životni standard urušava. Međutim, pozadina se ne vidi jer je ona ‘skriveno oružje’ kapitalističke klase i njenog, u novijoj povijesti kapitalizma, saveznika – vlade. Stoga, ukoliko se to ‘oružje’ prokaže, kapitalu se nanosi težak udarac i to u vrijeme krize. Dakle, o čemu se radi ili koja je pozadina ovih poskupljenja?

Iako u svom položaju polukolonije na periferiji EU, hrvatska kapitalistička klasa ima svoje potrebe i interese, a koji su određeni njenim samim položajem unutar kapitalizma. Uska povezanost ili, bolje rečeno, strukturna zavisnost o snažnijem kapitalu Zapada, uzrokovala je da kriza zahvati i hrvatsko gospodarstvo. Ono zadnjih nekoliko godina zaredom ostvaruje pad. Kapital je, dakle, već nekoliko godina na dnu svog životnog ciklusa. Tako barem procijenjuju razni stručnjaci i vlada. Ono što je sad potrebno jest snažni poticaj koji će pokrenuti novi ciklus kapitala. Zahvaljujući iskustvu nakon prvog svjetskog rata iz kojeg je kapital podosta naučio, očekuje se da ovaj poticaj uradi država. Prema tome, imamo situaciju u kojoj je kapital u krizi, a kako je zahvatio čitavo društvo, to je i društvo u krizi, a izlaz iz te situacije se nalazi u državnoj intervenciji.

Ali što se nalazi iza državne intervencije?  To ne mora biti samo poticanje efektivne potražnje od strane države, smanjenje kamatnih stopa, trilateralni sporazum između kapitala, rada i države i sl. Hrvatska nema neovisnu monetarnu politku, a fiskalna joj je trenutačno onemogućena ulaskom u EU i pridržavanjem euro pakta o fiskalnoj konsolidaciji te udovoljavanjem rejting agencijama koje bi u suprotnom rušile rejting i pogoršale financijsku situaciju države. Dakle, dobar dio intervencijskih politika ne može biti u potpunosti implementiran. Međutim, postoji još jedna politika, a koja je zapravo i ključna. To je politika najamnina.

Važnost politike najamnina je u tome što se njome ostvaruje najbitniji uvjet za pokretanje ciklusa kapitala i to u vrijeme kada je, zbog specifične situacije u Hrvatskoj gdje je visoka bruto plaća uzrokovana velikim brojem neaktivnog radno sposobnog stanovništva, umanjeno djelovanje rezervne industrijske armije. Kapital trenutno ne vidi gdje bi investirao i kako bi pokrenuo proizvodni ciklus kad je cijena radne snage na razini koja za njega nije profitabilna, odnosno ne omogućuje mu traženu profitnu stopu. Dok se ona ne spusti do određene razine, naravno uz ostale popratne učinke poput promjene zakona o radu, daljnjih optuštanja i sl., neće biti masovnijeg zapošljavanja odnosno neće biti uzleta proizvodnje. A kako se najefikasnije ruši cijena radne snage? Upravo općim poskupljenjima!

Glavni razlog zašto vlada ne zaustavlja rast cijena je što tako ruši cijenu radne snage kako bi je kapitalu dala na pladnju. Drugi razlog, koji naravno nije za odbaciti, ali nije ni izravno vezan uz odnos kapital – rad, jest sređivanje proračuna. Povećanjem PDV-a proračun se puni dobro, pošto je to indirektan porez i pošto ljudi moraju trošiti, makar i na najosnovnije namirnice. Javne financije se također konsolidiraju na način da se nekim tvrtkama, poput HEP-a, dopusti da dignu cijene svojih proizvoda kako ne bi imale određene gubitke i na taj način, gledano dugoročno, pozitivno djeluju na proračun. Vlada sve ove reforme i politike provodi onom poznatom metodom: dvije muhe jednim udarcem. Dakle, dopuštaju poskupljenja zbog konsolidacije javnih financija i, a to je glavno, zbog rušenja cijene radne snage i potencijalnog pokretanja ciklusa kapitala.

Skuplji život za ionako siromašnog radnika ima porazne posljedice. No, upravo su te porazne posljedice za njega, poslovni poduhvat za kapital. Hrvatski je radnik već godinama na dnu što se tiče životnog standarda. Udio izdataka za hranu i stan uzima oko 30 % njegove plaće, a sve što je više od te razine, smatra se siromaštvom. Prema tome, sad kad mu se taj udio povećava na 35 % ili 40 %, vidi se zapravo pad životnog standarda. Kako je sve više takvih radnika kojima se životni standard strovalio, oni nemaju izbora. Radit će za bilo koji novac i pritiskati one radnike koji su nezadovoljni s trenutnim plaćama.

Kad smo već kod tih radnika, kako se na njih održava ovo povećanje? Njima nominalna plaća ostaje ista, odnosno ne ostvaruje godišnji rast ili, ako i ostvaruje, on se kreće oko 1 % godišnje. U isti mah porast cijena životnih potrepština za radnike kao hranu za kapital iznosi i do 3 % ili 4 % godišnje. To znači da im realna plaća, odnosno plaća za koju mogu kupiti toliko i toliko roba, pada u prosjeku za 2 % godišnje. Sva perfidnost poskupljenja i leži u ovoj relaciji nominalne i realne plaće. Prosječan radnik teško može izračunati realnu plaću pa je tako onemogućen vidjeti i njen pad. Sindikati u tu svrhu imaju izračun tzv. potrošačke košarice, no oni su od njega nedavno odustali kazavši da cijene tolikom brzinom i učestalošću rastu da ih se više ne može uračunavati u potrošačku košaricu. Stoga se pad realne plaće uočava tek naknadno i u to takvoj mjeri da radnici ne stignu reagirati na to. A, ako i stignu, porast cijena pogađa i ostali dio stanovništva, poput političara i bogatih kao i umirovljenika, jednom riječju pogađa one koji nisu radnici u pravom smislu. Na taj se način opći porast cijena ciljan na radnike i smanjenje cijene radne snage kamuflira tako što zahvaća čitavo stanovništvo. Međutim, na početku smo rekli što znači porast cijena za bogataša, a što za jednog radnika. A ipak radnik je u jedinstvenoj situaciji jer on jedino ima za prodati svoje ruke i znanje, ništa drugo. Tako da poskupljenje nikako ne pogađa isto njega i, naprosto, ‘ostalo stanovništvo’.

Nakon što smo vidjeli pozadinu poskupljenja i vladine rezigniranosti, treba vidjeti koji su budući koraci. Zašto uopće trebaju takve prevare radnika od strane države? Zato što je kapitalu potrebna jeftina i poslušna radna snaga. A potrebna mu je zato jer mu ona predstavlja trošak kojeg je nužno učiniti što manjim kako bi povećao svoj profit. No, zašto on mora povećati svoj profit? Većina njegova profita ide na proširenu reprodukciju, na akumulaciju, dakle, između ostaloga i na ulaganje u noviju opremu i modernije načine proizvodnje i razvitka proizvodnosti. Sve ovo zato da bi opstao na tržištu u ratu s drugim kapitalima. Prema tome se konkurencija, imanentni zakon kapitalizma, pojavljuje kao egzogeni, vanjski zakon pojedinačnom kapitalu. Ovdje se ne radi o jednom kapitalu i njegovoj personifikaciji, kapitalistu. Ovdje se radi o mnoštvu kapitala i njihovim odnosima, o izvrnutom sistemu koji putem konkurencije, u krajnjoj instanci, lišava radnika (kao većinskog člana društva) normalnih životnih uvjeta i čini od njega vječitog tragača za životom boljim od ljudskog minimuma.

Prema tome, ono za što se trebamo zalagati u ovom trenutku jest da se poskupljenje zaustavi odmah! Stop rušenju cijene radne snage! Kapitalu nije dosta da radnika iskorištava kao životinju, on bi još i da za to ne mora plaćati ni minimalac. Neka kapital zaposli radnika u ovim uvjetima koje je sam stvorio! Radnik nije kriv niti za krizu niti za razna otpuštanja, pa onda radnik za to ne mora niti plaćati. To što kapital ne može igrati čak ni po svojim pravilima dokazuje da je njegovo vrijeme itekako prošlo. Pritom treba denuncirati i predstavnike vlade koji silno pomažu kapitalu u njegovoj namjeri da svako malo mijenja pravila igre kako to njemu odgovara. Jedina vlada koja bi branila interese radnika, a samim time i interese većine stanovništva bila bi radnička vlada. Kao čista suprotnost ovoj vladi kapitala.

D.B.