Česta reakcija radnika kad im se pokuša razjasniti proces proizvodnje jest: ”Ali, kapitalistu i treba pripasti dobit jer mi radimo za njega, jer su to njegove tvornice, strojevi … Na kraju, on je taj koji riskira i koji se zadužuje.” Prema tome, naši radnici promatraju stvari baš onako kako one izgledaju. Izgleda kao da čin razmjene, odnosno ugovor o radu, između kapitaliste i radnike nema sebi premca po pitanju pravednosti. Nitko ne tjera radnika da radi pa on svojom slobodnom voljom stupa u razmjenu, a s druge strane kapitalist ga pristaje plaćati upravo onoliko koliko će ovaj raditi. No, osim posla s radnicima, kapitalist ima velikih briga oko raznih rata za kredite koje je uzeo kako bi pokrenuo proizvodnju ili je povećao, odnosno modernizirao. Kapitalist se ovdje javlja kao poduzetnik koji je pokretač svega. On ima na jednoj strani gladne i nezaposlene radnike, na drugoj strani banke koje nude zajmove i na trećoj strani, sebe i motiv za profitom. Njegova uloga je najvažnija jer upravo on sve navedeno stavlja u pokret i zahvaljujući njemu radnik dobiva plaću, dakle preživljava, kreditne rate se redovito otplaćuju, proizvodi prodaju, a proizvodnja napreduje. Ovdje nije toliko bitno je li poduzetnik zapravo jedan, više direktora ili dioničara jer se uzima odnos kapitala i rada kao općenit i, u ovom tekstu, apstrahiran od napomenutih manifestacija kapitala.

Pokazat ćemo kako stvari izgledaju iza kulisa i kako nisu onakve kakvima se čine.

Čin razmjene radnika i kapitalista sastoji se od kupovine i prodaje dviju vrsta roba. Kapitalist je u posjedu jedne robe – novca, a radnik druge – radne snage. Suprotnost njihovih interesa i potreba navodi ih na razmjenu. Međutim, u pozadini stvari stoje drugačije. Dok radnik prodaje vlastitu radnu snagu jer je to jedini način da preživi, dotle kapitalistu radna snaga koju on kupuje nije egzistencijalno bitna. Kapitalist treba radnu snagu kako bi pokrenuo proizvodnju i, u konačnici, zaradio, a ne zato jer drugačije ne može živjeti. Već je tu prva nejednakost u dotičnoj razmjeni jer, dakle, egzistencijalna potreba radnika određuje njegovu slabu poziciju u odnosu na kapitalista. Ukoliko radnik ne uspije prodati svoju radnu snagu on je izgubio kao čovjek, a ukoliko kapitalist ne uspije kupiti radnu snagu i pokrenuti proizvodnju on je izgubio kao kapitalist. Dakle, kapitalist ima dva ishoda, daljnju akumulaciju kapitala ili proletarizaciju. Drugim riječima, njegova je tendencija ili da se kao kapitalist razvija sve više ili da ostvari prelazak među radnike i da bude prisiljen prodavati svoju radnu snagu nekom drugom kapitalisti.

No, za jednog radnika ne postoji ishod u kojem će se obogatiti već, ukoliko se ne održi kao radnik, može propasti, a to znači životarenje. Ova opća tendencija ide, stoga, kapitalistu u prilog. Sljedeća nejednakost jest da kapital kupuje robu koju mu radnik nudi, ali je ne plaća. Radnik dobiva novac tek nakon što je kapital stavio u pokret radnu snagu i tek nakon što je ona odradila ugovoreni dio posla. Radnik je plaćen tek nakon mjesec, a često i nakon mjesec i pol dana od početka rada. Stoga, radnik na taj način ‘kreditira’ kapitalista. Konačno, nejednakost u razmjeni između kapitalista i radnika se očituje u tome što klasa kapitalista, ako apstrahiramo od zemljoposjednika, ima monopol nad sredstvima za proizvodnju. Što to znači? To znači da radnik može dati otkaz jednom kapitalisti, on može izabrati da ne radi za drugog kapitalistu, ali radnik ne može dati otkaz cijeloj kapitalističkoj klasi. Dakle, da bi preživio mora prodavati svoju radnu snagu kapitalu i jedini izbor koji ima je taj da ga kapital eksploatira. Čak ni u tome radnik nema slobodu jer razni faktori djeluju protiv njega, ali u ovom tekstu ćemo ih zanemariti.

Vidimo da, iako formalno izgleda ravnopravno, čin razmjene između kapitala i rada u svojoj biti nije uopće ravnopravan odnos. Radnik je prisiljen prodavati svoju radnu snagu, ali se ta prisila ostvaruje nenasilno.

Kako bi se ispravila netočna razmišljanja o tome da sredstva za proizvodnju pripadaju kapitalistu, nužno je sagledati proces proizvodnje. Detaljniji prikaz tog procesa dat je u jednom od prvih brojeva našeg časopisa, stoga ćemo se ovdje zadržati na ključnim stvarima koje nam trebaju za nastavak teksta.

U proizvodnji radnik, iskorištavajući sredstva za rad, predmete rada i pomoćne materije proizvodi novi proizvod. Kako bi rekli naši radnici: ”Mi samo koristimo ono što pripada kapitalistu pa je i logično da njemu pripadne dobit od prodaje tog proizvoda.” No, što je s njihovom plaćom? Radnicima izgleda kao da dobivaju plaću za rad koji su odradili. Međutim, plaća je zapravo cijena radne snage kao robe. Dakle, kapital ne plaća rad radnika, već vrijednost radne snage koju određuju troškovi njene reprodukcije. Ukupno radno vrijeme radnika tako se dijeli na potrebno radno vrijeme unutar kojeg on reproducira vrijednost radne snage i višak radnog vremena unutar kojeg on stvara višak vrijednosti. Prema tome razlika između ukupnog radnog vremena i potrebnog radnog vremena, odnosno razlika između onog što je radnik stvorio i onog što prima u obliku plaće, ta razlika čini profit kapitalista. Pogledamo li poduzeće u cjelini, tada vidimo da profit koji poduzeće prikazuje na kraju određenog razdoblja dolazi od one vrijednosti koju su radnici stvorili u procesu proizvodnje, a koja se realizirala na tržištu prodajom. Što su veći rashodi to veći moraju biti i prihodi kako bi se njihovim suočavanjem dobio određeni profit.  Naravno da je namjera kapitala smanjiti rashode.

Kupovina repromaterijala, strojeva, izdaci za već spomenute plaće radnika, razni fiksni troškovi itd., sve se to plaća iz ukupne stvorene vrijednosti koju su proizveli radnici, a koja se realizirala na tržištu. I to je proces koji se neprestano ponavlja sve dok je poduzeće prisutno na tržištu, što znači da se proces zaustavlja tek kad poduzeće prestane ostvarivati profit. Ponavljamo, ovdje gledamo na opći proces, a ne na njegove konkretne oblike. Dakle, iako sredstva za proizvodnju formalno pripadaju kapitalistu, putem raznih institucionalnih propisa i zahvaljujući njegovom monopolu kao klasi nad sredstvima za proizvodnju te njegovoj poziciji u društvu, ona zapravo pripadaju radnicima. Njih su radnici, svojim radom, kupili, za njih plaćaju amortizaciju, kupuju razne sirovine potrebne za rad strojeva itd. Radnici to ne planiraju niti oni žele kupovati, ali su ipak stvorili određenu sumu vrijednosti iz koje se potom podmiruju navedeni troškovi. Nju, stoga, nije stvorio kapitalist. Razni fondovi unutar poduzeća koji sadržavaju financijska sredstva prošlih godina ili razni načini kupovine i obnove sredstava za proizvodnju ne mijenjaju bit stvari. Za svaku robu na tržištu mora se platiti, a to hoće li se ona plaćati u obrocima, odjedanput ili će biti kompenzirana drugom robom, svejedno je u ovom slučaju jer se ona plaća iz vrijednosti koju su radnici stvorili. Naravno, sve navedeno vrlo lako može mistificirati pravo porijeklo stvorene vrijednosti i navesti radnike da pomisle kako oni rade na tuđim strojevima itd.

Treći slučaj koji smo na početku napomenuli jest taj da radnici smatraju kako se kapitalist zadužuje i pri tome riskira stoga se ovdje još jednom potvrđuje kako je on vlasnik svega. Naime, strojevi i nove proizvodne linije prevelike su investicije i kapitalu je racionalnije uzeti ih pomoću zajma nakon čije otplate ova sredstva postaju njegovo vlasništvo. S druge strane tu postoje i druge vrste kredita koje poduzeće uzima, među kojima i potrošački krediti. Bitna je činjenica da sve ove rate kredita bivaju amortizirane opet iz određene sume vrijednosti stvorene od strane radnika u procesu proizvodnje, a realizirane prodajom. Stoga konstatacija da uprava poduzeća ima skupe aute, povoljne kreditne linije i ostale pogodnosti zbog toga što poduzeće dobro posluje itd., ta konstatacija mora se uzeti kao vrlo površna. Ispravno je reći da su takve pogodnosti moguće jedino zbog sve težeg položaja radnika kao i zbog toga što se višak koji su stvorili, stihijski i neplanski raspoređuje i to kako s ciljem daljnje i intenzivnije eksploatacije tako i s ciljem zadovoljavanja osobnih apetita kapitalista. Ove dvije stvari, naravno, ne mogu dugoročno ići zajedno.

Osim slučaja gdje poduzeće uzima kredite na temelju već postojećeg poslovanja i tržišne pozicije, možda je mnogo važniji slučaj početka poslovanja i osnivanja poduzeća. U razgovoru s radnicima, to je česta tema. Oni smatraju kako je kapitalist uložio svoj novac u cijeli projekt i da je zato njegova dobit pravilna stvar. Za početak, možemo krenuti od kraja i razuvjeriti one koji misle kao dio radnika. Pokazali samo odakle kapitalist plaća kredite, iz viška koji stvaraju radnici. Stoga je nemoguće da u procesu poslovanja kapitalist plaća iz svojih novaca kredite i razne obveze. To je moguće jedino ukoliko radi zajedno sa svojim radnicima ili ukoliko poduzeću ne ide posao. U prvom slučaju on nije kapitalist u punom smislu i prisutna je tendencija ili uspjeha ili propasti. U drugom slučaju ako poduzeću ne ide posao, a kapitalist ga financira svojim novcem, pitanje je samo kad će ovome novca ponestati. Bolje za njega da se poduzeće oporavi prije nego što ovaj izgubi sav novac. Dakle, bit je da kapitalističko poduzeće, sâmo po sebi, mora proizvoditi novac.

Nakon što smo krenuli od kraja, sada možemo vidjeti što se događa na početku poslovanja, odnosno pokretanja poduzeća. Ovo je možda i najvažniji proces koje se odvija u svakoj državi u kojoj je nedavno restauriran kapitalizam, pa i u Hrvatskoj. Dakle, odakle kapitalistu novac za pokretanje poduzeća na temelju kojeg onda dobiva, već spomenuti, legitimitet od radnika? Između broja slučajeva, spomenut ćemo neke koje smatramo uzornim. Uzorni je slučaj budućeg kapitaliste kao osobe koja je direktno povezana s političkim vrhom države. Najčešće je to tip direktora iz vremena samoupravljanja koji je imao odlične veze s političarima ili tip emigranta koji se vratio u zemlju nakon osamostaljenja. Politička elita je preuzela sve poluge vlasti u državi, pa tako i banke. Naš budući kapitalist može dobiti kredit bez ikakvih problema (naravno što je bliži određenim ljudima u politici i što je sposobniji to će iznos kredita biti veći i uvjeti pogodniji). Tim kreditom on kupuje dionice bivšeg samoupravnog poduzeća, a raznim prijevarama i trikovima kupuje nedostajući dio dionica od radnika. Nakon kupnje većinskog dijela dionica, ovisno o aspiracijama i dogovorima potencijalnog kapitaliste s političkim vrhom, on konačno upropaštava poduzeće ili isisava novac za svoje druge ‘poslovne pothvate’. Slična situacija je s našim emigrantom koji dolazi po određenoj vezi i vrlo brzo preuzima određena poduzeća, a ono što slijedi dalje nema velike razlike od prethodnog slučaja.

Ovdje vidimo da kapitalist nikako nije došao do poduzeća, putem uobičajenog kreditiranja, na način kako to misle radnici. Sljedeći slučaj je tip emigranta koji je zaradio novac u inozemstvu (na primjer u Njemačkoj, SAD-u, Argentini, itd.) i koji ulaže (odnosno kupuje dionice) u određeno poduzeće. Situacija u kojoj se nalazila Hrvatska početkom devedesetih (apstrahiramo od rata) bila je takva da onaj tko nije bio blizak vlastima (čitaj HDZ-u), nije imao što tražiti u gospodarstvu. Prema tome, i u ovom slučaju bila je potrebna itekako dobra veza s politikom. No, recimo da ta osoba i uspije u svom naumu i kupi neko poduzeće. Onaj novac koji je ona dala, vratit će joj se od profita koje poduzeće ostvari, a kako se profit stvara, napomenuli smo ranije. Nakon što je poduzeće kupljeno (podrazumijevamo da je uspješno u poslovanju) ono nastavlja davati ‘plodove’ svome gazdi. No, razlika je između novčanih tokova koji slijede u budućnosti s jedne strane, a koji dolaze od viška vrijednosti i jedne novčane transakcije potencijalnog gazde s druge strane. Naravno, ovu jednu novčanu transakciju promatramo u kraćem vremenskom razdoblju, iako se ona može sastojati od više transakcija, nasuprot dužem razdoblju u kojem će poduzeće poslovati.

Simptomatično za vremensko razdoblje o kojem smo govorili jest to da su se, gledajući na krupnom planu, tada stvarali uvjeti za restauraciju kapitalizma. Ne ulazeći u detalje, možemo navesti da su dva ključna uvjeta bila ogroman broj radnika koji su lišeni sredstava za proizvodnju (što se odvijalo pretvorbom) i manji dio potencijalnih kapitalista i političke elite koji su, raznim načinima, došli do prava na ogromne sume novca. Prema tome, ne postoji takvo nešto kao ‘hrvatska privatizacija’ u smislu da se takva pljačka možemo ostvariti jedino kod nas. Ne, kapitalizam, kao svoje početne uvjete, zahtijeva pljačku uopće jer zahtijeva i radnike koji više nisu neposredni proizvođači kako bi mogli biti stavljeni pod kapital. U proteklom razdoblju, dakle, imamo situaciju u kojoj radnici dugi niz godina sudjeluju u proizvodnji, odriču su raznih sredstava za bolje poslovanje poduzeća, jednom riječju, stvaraju veliko materijalno bogatstvo. Nadalje, oni ostaju bez tog materijalnog bogatstva kao i bez sredstava pomoću kojih su ga stvorili i potom prelaze pod čizmu kapitala. Drugim riječima, da bi se ispunio uvjet koji smo gore u tekstu obrađivali, da bi radnici bili eksploatirani od kapitaliste i da se viškom koji oni stvaraju podmiruju sve obveze poduzeća, morali su prethodno biti lišeni tih poduzeća u kojima će kasnije raditi kao najamna radna snaga. Ovdje nije bitno jesu li ti radnici prevareni u prodaji svojih dionica prilikom privatizacije poduzeća niti su bitne ostale varijacije. Bitan je proces restauracije kapitalizma i činjenica da bez oduzimanja poduzeća radnicima ovaj ne bi bio moguć.

Možemo zaključiti kako sredstva za proizvodnju pripadaju radnicima, a ne kapitalistu. Njemu, putem društvene pozicije, ona pripadaju formalno i na papiru, ali stvarna potrebna financijska sredstva, kojima se financiraju sredstva za proizvodnju, dolaze od viška vrijednosti kojeg stvaraju radnici u proizvodnji, a koji se realizira na tržištu prodajom. Taj je odnos maskiran pojavom da kapitalist uzima kredit od banke koji potom otplaćuje ili da ulaže svoj novac. Mi smo se fokusirali na pojedino poduzeće, radnike i kapitalistu koji su akteri unutar njega i pokazali da radnici imaju puno pravo tvrditi da je poduzeće njihovo, a ne od kapitalista. Vidjeli smo na koji se način, u doba restauracije kapitalizma, dolazilo do poduzeća. No, danas, nakon utvrđivanja pozicija kapitalista, to više nije moguće. Danas su poznata pravila igre. Ne može tek tako jedan skorojević dobiti bespovratan kredit kojim će opljačkati poduzeće jer gotovo sve banke drži strani kapital. Danas se kredit dobiva ako postoji dobar projekt na temelju kojega će banka odobriti sredstva i ukoliko postoji jaka pozadina zajmoprimca. Ali, to ne mijenja apsolutno ništa! I dalje će radnici biti eksploatirani te će višak vrijednosti koji proizvode biti ona suma iz koje se podmiruje sve rashodi. Dakle, bio sustav transparentniji ili ne, bit eksploatacije, i sve što ide s njom, ostaje ista. Sredstva za proizvodnju su radnička.

Nakon svega rečenoga vidimo da radnici imaju puno pravo na poduzeća u kojima rade. Sve to znaju i kapitalisti koji, prilikom štrajka, šalju privatne zaštitare kako bi zaštitili strojeve i hale od radnika. Oni znaju da su radnici ti koji su stvorili ove uvjete svojim radom, pa i da radnici mogu odlučiti što će s njima. Odluče li, recimo, radnici uništiti ova sredstva, to je njihovo pravo. Odlučiti, pak, zauzeti pogone i samostalno organizirati proizvodnju, to je njihova zadaća.