Sindikalna konferencija Radnički otpor uništavanju poduzeća po svojim je rezultatima i više nego ispunila očekivanja organizatora. Prije svega, na konferenciji su među izlagačima i publikom uvjerljivu većinu činili upravo radnici uključeni u svakodnevne borbe na svojim radnim mjestima. Oni su kroz nešto manje od dva dana prezentirali probleme svojih poduzeća te ulazili u živu i dinamičnu diskusiju koja je probleme pojedinih poduzeća povezivala s pitanjima odnosa u društvu, pozicija kapitala, uloge Vlade i institucija te zahtjevima za promjenom – kako sindikalne scene, tako i stanja u društvu. Diskusija nipošto nije ostala na apstraktnoj razini već je uključivala i prijedloge narednih konkretnih koraka. Nažalost, vrijeme koje je bilo predviđeno uvijek se pokazivalo kao nedovoljno i diskusija se redovito morala prekidati prije svojeg prirodnog kraja. Kao konačni rezultat konferencije uspostavljen je i konsenzus oko toga što naredni koraci moraju biti: usvajanje zajedničke deklaracije, razmjena kontakata i stvaranje mreže za koordiniranje djelatnosti i razmjenu podataka, kao i daljnji  koraci prema stvaranju zajedničkog radničkog pokreta.

Nakon uvodne riječi predstavnika organizatora, gdje je istaknuta važnost prenošenja borbe s razine pojedinih poduzeća na razinu čitavoga društva i stvaranja snažnog radničkog i socijalnog pokreta kao cilja u čijoj se službi nalazi i ova konferencija, konferencija je započela izlaganjem Lukice Bucata iz Nezavisnog sindikata Dalmacijavina. Bucat je ukratko prezentirao povijest problema Dalmacijavina, čitav niz štrajkova, prikazao trenutno žalosno stanje u ovom perspektivnom poduzeću te govorio o problematici radničkog dioničarstva.

Denis Geto iz strukovnog sindikata radnika HEP-a TEHNOS kritički je govorio o stanju na sindikalnoj sceni, prikazao nastojanja i djelatnosti svojega sindikata koji ne obuhvaća uredsko osoblje, već u prvom redu operativce, te isticao potrebu jedinstva i zajedničke akcije nasuprot postojećem trendu razbijanja sindikata. Također je bilo riječi i o uvjetima rada radnika u HEP-u, odnosu Vlade te potrebama borbe protiv tendencija usmjerenih k cijepanju i postepenoj pripremi terena za privatizaciju. U diskusiji je od strane više sudionika istaknuto da sada kada smo se okupili ne smijemo dozvoliti da sve ostane samo na diskusiji, već da konferencija mora predstavljati prvi korak prema stvaranju zajedničkog pokreta. Također je istaknuto da se moraju poduzeti odlučne akcije da bi se spriječila privatizacija javnog dobra.

Željko Lukšić iz Sindikata željezničkih radnika Hrvatske je, osim izlaganja o HŽ-u (najavljenim otpuštanjima, kraćoj povijesti propadanja i cijepanja ovog još uvijek državnog poduzeća), postavio i nekoliko općenitih ključnih pitanja koja su potaknula zanimljivu diskusiju. Lukšić je konstatirao da se što prije mora provesti društvena promjena, te da ona nije moguća bez preuzimanja političke vlasti od strane radnika. Prvi bi korak u tom smjeru bilo stvaranje radničke stranke za koju je istaknuo da bi morala nastati ne od profesionalnih političara, već od samih radnika – tj. od sindikata. U vezi Lesarovih Laburista konstatirao je da on kao njihov bivši član i predsjednik županijske podružnice najbolje zna da nisu nikakva radnička stranka, već ”populistički projekt pokrenut od strane jednog galamdžije.” Uslijedila je zanimljiva diskusija o odnosu između parlamentarne borbe i aktivnosti ”na ulicama,” gdje je uglavnom prevladalo mišljenje da je potrebno kombinirati obje mogućnosti. Bilo je prijedloga i da sudionici skupa razmisle o stvaranju nove stranke ili udruge na radničkoj platformi, no u toku daljnje diskusije uglavnom se usuglasilo da bi prije svega trebalo težiti stvaranju pokreta koji bi onda u skladu s razvojem stvari mogao odabrati najadekvatnije oblike.   

Sljedeći je dan konferenciju nastavio Tonči Drpić, koji je ukratko prikazao jedinstvenost Jadrankamena i njegovu povijest – od očeva i djedova današnjih radnika koji su kamen nosili i razbijali golim rukama i jednostavnim alatom, veoma uspješnog poslovanja poduzeća u Jugoslaviji, pa do preuzimanja od strane Orešara, kriminala i izvlačenja novca, kao i trenutne borbe radnika Jadrankamena. Najavljene su i nove radničke akcije i prisutni radnici Jadrankamena obvezali su se da svoje poduzeće neće predati. Ostali su se sudionici konferencije usuglasili da je radnicima Jadrankamena prijeko potrebna solidarnost i da će je u slučaju potrebe pružiti.

Bojan Kovačić iz Diokija prikazao je priču o uništavanju Diokija, vezu propadanja ovog poduzeća s privatizacijom INA-e i poznatim slučajem Ježića i Sanadera, besmislenim poslovnim odlukama kao što su kupnja Novog lista i Glasa Slavonije, prodavanja zemljišta koje se kasnije moralo unajmljivati … Kovačić je komentirao da nažalost misli da Diokiju nema spasa, no radnici će se nastaviti boriti za svoje plaće i otpremnine.

Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata u raspravi o sindikalizmu u Hrvatskoj naglasio je da se u odnosu na vrijeme kada je Friedrich Engels napisao Položaj radničke klase u Engleskoj ništa u smislu društvenih odnosa nije promijenilo te da je najveća razlika u tome što danas imamo laptope i mobitele. Uz navođenje nekoliko primjera borbenog sindikalizma početkom stoljeća s područja Varaždinske županije naglasio je potrebu učenja iz povijesti i ponovnog aktualiziranja istinskog sindikalizma. Kraj izlaganja je završio polu-šaljivo komentirajući da je dolazeći na konferenciju svoje izlaganje mogao sažeti u jednu točku: ”Stanje u hrvatskom sindikalizmu je loše, a perspektive nema,” no da je nakon konferencije promijenio mišljenje i da se ipak čini da postoje perspektive.

Završna se diskusija bavila rezimiranjem zaključaka te njihovom operacionalizacijom, kao i raspravom o rezoluciji konferencije, koju je u međuvremenu sastavio radni tim određen po dobrovoljnoj osnovi. Zaključeno je da se pristupi stvaranju zajedničke koordinacije radnika koji su sudjelovali na konferenciji te da se u bližoj budućnosti izvrše pripreme za novu konferenciju. Prisutni su se obvezali da će na nju nastojati pozvati što više radnika svojih poduzeća te omogućiti da dođe još više različitih sindikalista. Na zahtjev sindikalista određeno je da Radnička borba preuzme dužnost organiziranja nove konferencije te vođenja sindikalne koordinacije u međuvremenu. Također je određeno da se nacrt rezolucije ostavi  Radničkoj borbi na stilsko oblikovanje nakon čega je treba poslati sudionicima na autorizaciju te objaviti u javnosti i poslati među sindikalno članstvo. Iskazana je nada da će se konferencija održavati redovito, njen utjecaj sve više širiti, broj sudionika povećavati, a cijela inicijativa prerasti u snažni pokret.

V.K.