U jučerašnjem broju Jutarnjeg lista (petak, 28. prosinca) pojavio se jedan članak s bombastičnim naslovom ”Eto zašto cijena rada mora pasti. Ako je rad jeftiniji, više će ljudi biti zaposleno!” Možemo uočiti da je ovo nastavak opće kampanje koju kapital i njegovi agenti vode protiv rada. Kampanja se vodi na dva fronta koja su međusobno povezana: s jedne strane zagovara se fleksibilizacija tržišta radne snage koja bi imala za posljedicu lakše otpuštanje radnika, a s druge strane inzistira se na smanjenju ”cijene rada”. Ovo se predstavlja kao prednost upravo za radnu snagu jer ako je radnika lakše otpustiti to znači da će ga se i lakše zaposliti. Također, ako se smanji ”cijena rada” znači da će biti više zaposlenih (a što nam, uostalom, sugerira i sam naslov članka). Ne moramo ni trošiti riječi o tome da je to jedna velika obmana i da je jedina stranka kojoj ovo ide u prilog sâm kapital.
Dakle, ovaj je članak samo jedan u nizu onih koji govore o raznim nužnim reformama tržišta radne snage, stoga je potrebno uzvratiti udarac i raskrinkati napisane neistine. Osnovna je teza članka, koju eksplicira Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije, da niska stopa aktivnosti i zaposlenosti starijeg stanovništva i razmjerno visoka cijena rada pogoršavaju stanje nezaposlenosti i proračunski deficit. Nužno je ”što dulje zadržati starije stanovništvo na tržištu rada”, kaže Bejaković. Također, treba razmisliti i o raznim načinima sufinanciranja zapošljavanja starijeg stanovništva (da ne bi slučajno kapital preuzeo ukupnu obvezu financiranja!) i ”primanja im više vezati za produktivnost”. Ali, da se starije stanovništvo previše ne zaplaši, odluke o odlasku u mirovinu trebalo bi prepustiti osobnom stavu i sklonostima. S druge strane, potrebno je smanjiti ”cijenu rada” jer o tome najviše ovisi broj ”radnih mjesta u gospodarstvu”. Odnosno, čim je rad jeftiniji i posla će biti više te pritom navodi ljepoticu od primjera: ”… kad bi glačanje rublja koje stane u jednu perilicu stajalo 20 kuna, najvjerojatnije to nitko sâm ne bi radio, no ako stoji 50 ili 100 kuna, odluka je jasna”.
Moramo ponoviti, dva aktualna problema – nezaposlenost i proračunski deficit – rješavaju se prolongiranjem radnog staža starijih radnika i smanjenjem ”cijene rada”. Ne treba se bojati da će poslodavci izbjegavati zapošljavati mlade uz zadržavanje starijih radnika baš radi potencijalnog smanjenja ”cijene rada”.
Problemi kojima se ovaj članak bavi kompleksniji su i ozbiljniji nego što se čine i zato ih je nužno sagledati iz realne, tj. antikapitalističke perspektive.
Prvo treba reći da je veći dio ove godine na djelu politika smanjenja realnih plaća putem inflacije. Vlada, kao što smo pisali u jednom od naših članaka, dopušta da cijene osnovnih životnih potrepština rastu kako bi smanjila proračunski deficit i, što je najvažnije, srušila realnu plaću radnika. Proces je jednostavan: cijene rastu brže od nominalnih plaća radnika i time zapravo njihova realna plaća pada. Padom životnog standarda radnikâ kapitalisti itekako profitiraju jer su im prihodi veći a rashodi više-manje isti. Dakle, ovaj prijedlog za (nominalno) smanjenje ”cijene rada” treba sagledati u spomenutom kontekstu. Rezultat je da se cijena radne snage pokušava (i uspijeva) rušiti posredno i neposredno odnosno realno i nominalno. Ako to nije dovoljno, tržište radne snage će se fleksibilizirati pa će to još više srušiti cijenu. A kao posljednji, ali ne i manje važan, prijedlog, Bejaković predlaže ostanak starijih radnika na tržištu da bi se time utjecalo na bruto plaću. Drugim riječima, manje je novca potrebno za mirovine što znači da će bruto plaća biti za tu razliku manja. Ali nemojmo misliti da će ta razlika ići radniku u džep.
Da napravimo jedan mali ekskurs. Restauracijom kapitalizma početkom devedesetih vladajuća klika umirovila je više stotina tisuća ljudi koji za mirovinu nisu imali uvjete. Posljedica je to politike ulagivanja određenim interesnim skupinama i stvaranja vlastite biračke baze, kao i umanjivanja rizika od prevelike nezaposlenosti (a koja je pak bila jedan od preduvjeta same restauracije kapitalizma). Stoga danas imamo situaciju da gotovo jedan umirovljenik dolazi na jednog radnika što je neizdrživo i zbog toga su izuzetno velika izdvajanja za mirovine (koje su onda, u prosjeku, i niske), a to se odražava na bruto iznos plaće i na proračunski deficit (jer država daje gotovo polovinu ukupnog iznosa za mirovine).
No ”cijena rada”, kako je nazivaju domaći ekonomisti, uopće nije previsoka. Ona je visoka u ovom trenutku za kapital da se upusti u novi ciklus oplodnje kapitala. Dakle, visoka je u odnosu na kapital budući da trenutačna cijena ne omogućuje dovoljnu eksploataciju radne snage. Ipak, i dalje postoji veliki broj kompanija koje zdušno cijede radnu snagu i ostvaruju profite, a to nam potvrđuje tendenciju kapitala da smanjuje cijenu radne snage čak i do fizičke granice radnika.
Kad je riječ o starijim radnicima, stvar je jasna: oni bi trebali raditi do smrti i pritom se što bolje obučavati da bi se što bolje prodali kapitalu. Naravno, Bejaković im nudi mirovinu ”prema osobnom stavu i sklonostima”. A ovi, naravno, u kapitalizmu nikad nisu u toj mjeri osobni već podložni i podređeni kapitalu. S druge strane, njihova primanja treba vezati za produktivnost. Na taj će način stariji radnik morati sve više raditi što bliže bude bio smrti koja će onda okončati njegove muke. O takvim su stvarima pisali engleski radnici prije više od sto pedeset godina, a izgleda da će to biti i naša realnost. Ako se kapital pita.
Svi hrvatski stručnjaci i znanstvenici, prije svega ekonomisti, pristupaju problemu nezaposlenosti jednostrano, štoviše dodaju mu i demografski kontekst. Hrvatsko je stanovništvo u prosjeku staro oko 41 godinu što znači da starimo i to, po ekonomistima, automatski znači da stariji trebaju duže raditi. Ovime se dakako kapitalizam priznaje kao od prirode vječiti sistem. Čak se pravi povezanost između biološkog stanja čovjeka i potreba kapitala. Naravno da je kapital sebi podredio čovjeka i njegov svijet pomoću najamnog odnosa radnika i kapitala, ali da zbog toga ‘stručnjaci’ ne vide srž stvari, to je već problematično. Zašto nam starost jedne skupine stanovništva govori da ista mora raditi dulje? Zato što je ta skupina prevelik teret mladim radnicima? Ili zato što je ona teret kapitalu? Bit će da je ovo drugo. Ako uzmemo radni vijek prosječnog radnika kao jedan radni dan, stvar počinje dobivati svoj smisao. Kapital može povećati profit na štetu radnika, uz povećanje produktivnosti naravno, još jedino tako da produži taj radni dan. Drugim riječima, nije isto radi li radnik 35 ili 45 godina. Naši stručnjaci, dakle, tvrde da veliki broj mladih koji su nezaposlenih i veliki broj radnika pred mirovinom znači samo jedno – treba rušiti ”cijenu rada” i produžiti radni vijek. Znamo da ovo i je politika (i životna potreba) kapitala pa kako onda nazvati te ‘stručnjake’ ako ne njegovim agentima i apologetima?!
Svi bi se ovi problemi mogli riješiti da se rezervna industrijska armija zaposli, radni dan skrati, a plaće ostanu iste. Tako je, plaće ostaju iste. Umjesto osmosatnog radnog dana neka se uvede četverosatni radni dan. Problem nezaposlenosti bio bi ubrzo riješen. Ali u čemu je problem? Nezaposleni u kapitalizmu imaju samo jednu funkciju, da služe kao regulator cijene radne snage. Kada je zaposlenih previše i ugrožavaju kapital zbog snažnih zahtjeva za povećanjem plaća onda nezaposleni korigiraju da plaće ne idu previše prema gore. Ako je zaposlenih manje, a to obično znači da je neposredno prije izbila kriza, onda masa nezaposlenih spušta plaću na razinu koja je kapitalu neophodna za pokretanje novog ciklusa. Prema tome, time što razni ekonomisti predlažu reforme tržišta radne snage u bilo kojem obliku, oni zapravo pomažu kapital.
Također, ako riješimo nezaposlenost na spomenuti način, netko pametan mogao bi postaviti pitanje: A gdje je onda profit? Pa prema izvrsnom primjeru, na samom kraju članka Jutarnjeg lista, gdje je opisana situacija gospodina Vitlova koji je čokolatijer u Zadru, profit ne postoji! Naime, u čemu je stvar?
Ovaj je poduzetnik jedini zaposleni u vlastitoj tvrtki. Dosad nije zapošljavao radnike jer je, kako kaže, svjestan koliko ga to košta. Ovdje dolazimo do teze iz ranijeg dijela teksta, da je bruto plaća previsoka za kapital i da on gleda kako bi je smanjio. Stoga je poduzetnik iz Zadra uveo part-time sustav, gdje zaposlenike plaća po satu. Kaže da je tu ideju dobio kad je radio u Kanadi i kad je vidio kako ”sustav zaista funkcionira”. Bit je da ako, na primjer, satnica iznosi 10 dolara a radnik tijekom mjeseca odradi 100 sati, bruto plaća mu iznosi 1.000 dolara. ”Iz takvog sustava svi profitiraju. Radnici rade onoliko koliko je potrebno, vlasnik ih plati za to vrijeme, a državi idu porez i doprinosi”, uočava poduzetnik. Zanimljivo da u svojoj konstataciji, taj gospodin upotrebljava glagol ”profitiraju”. Profitira li on? Iz ovog što je rekao to se ne može zaključiti. Drugim riječima, ako poduzetnik plati obveze državi i radniku, pa što onda ostaje njemu? Ako bi radnik zaista radio onoliko koliko je potrebno, tada profita ne bi bilo. Bit je u tome što radnik ne radi onoliko koliko je potrebno. On radi preko potrebnog vremena, a plaćen je samo za potrebno vrijeme. Upravo se ovaj odnos zamagljuje i mistificira kad naši ekonomisti pričaju o ”cijeni rada” i o plaći za rad. Radnik je vlasnik radne snage koja u kapitalizmu uzima oblik robe. Stoga kapitalist kupuje (na određeno vrijeme) radnu snagu, a ne rad. Time što je on kupio radnu snagu, kapitalist dobiva mogućnost da je upotrebljava preko njene cijene. On dobiva mogućnost da mu radnik stvara profit koji će on prisvojiti. Prema tome, plaća koju radnik dobiva nije plaća za njegov ukupni rad već samo za njegov potrebni rad, ali potrebni rad za obnavljanje sebe kao radnika (to jest reprodukciju njegove plaće). Rad što ga radnik obavlja preko potrebnog rada, taj višak rada on sada radi isključivo za gazdu. Dakle, kad poduzetnik iz Zadra implicira da će nakon svih podmirenih obveza (radniku i državi) on imati profit, tada mi kažemo da to ne drži vodu. Jedini je način na koji on može ”profitirati” taj da radniku ne plati ukupni rad.
Iz ovog se manjeg primjera vidi da je situacija s nezaposlenošću lako rješiva. Skraćivanjem radnog dana i zapošljavanjem novih radnika (uz iste plaće) kapitalistima se oduzima moć reguliranja radničkih plaća i preko toga utječe na profit. Odnosno, oduzimanjem moći reguliranja radničkih plaća i utjecaja na profit, društvu se omogućuje puna zaposlenost, ali u pravom smislu te riječi.
Zato je naš zahtjev: skraćenje radnog dana bez smanjenja radničkih plaća!
D.B.
Kako riješiti problem nezaposlenosti?,
2 siječnja, 2013 at 01:31
Imajući u vidu današnji tehnološki stupanj proizvodnosti rada uvjerenja sam da bi 4-satni radni dan za svakog radno sposobnog riješio ili barem značajno ublažio problem nezaposlenosti. No kako bi se time značajno smanjila profitna stopa i d…aljnja akumulacija kapitala u uvjetima privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju takvo što je nemoguće. Praksa je kroz povijest uvijek pokazivala da se podizanjem tehničke razine i automatizacije ne skraćuje radno vrijeme već otpuštaju radnici a sve zbog karaktera vlasništva koje ne daje svakom jednako pravo na rad. Inače sam tekst je odlična dekonstrukcija radnih odnosa u kapitalizmu koje službeni režimski ekonomisti namjerno zamagljuju ili ciljano ignoriraju kao uostalom i cijelu političku ekonomiju koja bi da je u rukama (osviještenih) radnika bila njihovo primarno sredstvo klasne borbe. Pozdrav socijalistima iz RB
4 siječnja, 2013 at 00:09
“Nezaposleni u kapitalizmu imaju samo jednu funkciju, da služe kao regulator cijene radne snage. Kada je zaposlenih previše i ugrožavaju kapital zbog snažnih zahtjeva za povećanjem plaća onda nezaposleni korigiraju da plaće ne idu previše prema gore. Ako je zaposlenih manje, a to obično znači da je neposredno prije izbila kriza, onda masa nezaposlenih spušta plaću na razinu koja je kapitalu neophodna za pokretanje novog ciklusa.”
Dakle ipak nasuprot danas raširenoj tezi u marksističkim krugovima; da su i nezaposleni dio radničke klase, oni to zapravo nisu. Njihov vitalni, akutni interes je da nadnica radnika pada kako bi sebi otvorili mjesto za zaposlenje. Što će sami dijeliti uvjete rada sa radnicima ne pogađa njihovu suštinu grčevite potrage za poslom. Točno?
4 siječnja, 2013 at 10:24
Posredni cilj ovog teksta i jest otkrivanje nemogućnosti primjene nekih mjera unutar kapitalističkog sistema. Nužno je postaviti takve zahtjeve koje buržoazija ne može ispuniti, koje kapitalizam ne može asimilirati kao što je to ranije u povijesti činio. Zahtjev koji smo naveli gore u tekstu je upravo jedan od takvih zahtjeva.
Nužno je da radnici shvate kako se njihovi problemi ne daju riješiti unutar kapitalizma već samo njegovim ukidanjem, a baš jedan od koraka do tog saznanja jesu pitanja čiji se odgovori nalaze izvan granica sistema.
4 siječnja, 2013 at 16:44
Klasično marksistički rečeno nezaposleni čine rezervnu industrijsku armiju, dakle pripadnike radničke klase koji trenutno nisu zaposleni- budući da oni trenutno ne obavljaju funkciju stvaranja viša vrijednosti nisu pripadnici radničke klase u punom smislu riječi, no to ne znači da se naprosto može reći “oni nisu radnička klasa” i gotovo. Oni socijalno i klasno i dalje uglavnom zadržavaju obilježja radničke klase, te bivaju ponovno uvučeni u proizvodni proces. Interes je jednih i drugih rušenje kapitalizma, no kapitalistička propaganda može dovesti do te indoktrinacije po kojoj mogu vjerovati kako su njihovi interesi suprotni. Njoj se je potrebno suprotstaviti jer razbija jedinstvo potlačenih i održava pozicije vladajuće klase i jedino u tom smislu i nastaje.
“Moderna” ljevica s druge strane često pokazuje veliko nestrpljenje i teorijsku nezrelost, pa se zadovoljava instant rješenjima “svi su radnička klasa” i doviđenja. Neki idu čak toliko daleko da i studente i umirovljenike i učenike krajnje skolastičkim argumentima uvrštavaju u radničku klasu (!). Iako su interesi radničke klase i drugih potlačenih skupina često isti potrebno je raščistiti pojmove i imati jasnu distinkciju u odnosu na to tko je radnička klasa, dalje tko su proizvodni a tko neproizvodni radnici, tko su manuelni, a tko intelektualni radnici, tko pak nezaposleni… i ne apstrahirati od razliitih karakteristika, potencijalne društvene moći i razlika u specifičnim interesima pojedinih (pod)skupina.
4 siječnja, 2013 at 16:48
Ante
“Ovo relativno opadanje promjenjivog sastavnog dijela kapitala, koje se ubrzava s rastenjem cjelokupnog kapitala i ubrzava brže od tog rastenja, predstavlja se na drugoj strani tako kao da se, obratno, apsolutni porast radničkog stanovništva vrši stalno brže nego porast promjenjivog kapitala, ili sredstva za zapošljavanje tog stanovništva. Kapitalistička akumulacija, naprotiv, stalno proizvodi, i to razmjerno svojoj energiji i svome opsegu, relativnu prenaseljenost radnika, tj. za srednje potrebe oplođivanja kapitala prekobrojno i zbog toga suvišno radničko stanovništvo.” (Marx, Kapital I, 1947, Kultura, Zagreb, str.559)
“Proizvodeći akumulaciju kapitala, radničko stanovništvo, dakle, samo proizvodi u sve većem opsegu i sredstva koja njega samog čine relativno prekobrojnim.” (Ibidem, str.560)
Ova dva citata sam naveo da pokažem kako marksisti ne smatraju da nezaposleni nisu radnička klasa. Pripadnik radničke klase je onaj koji ima za prodaju samo svoju radnu snagu da bi imao od čega živjeti i koji nije ničiji rob (odnosno nije prodao svoju radnu snagu zauvijek već na određeno vrijeme). To što nezaposleni nije uspio prodati robu koje je vlasnik, to ga i dalje čini pripadnikom radničke klase. Međutim, zbog raznih okolnosti u koje sad ne ulazim, nezaposlenima prijeti tendencija da prijeđu u onu skupinu stanovništva koja više nema nikakve perspektive za život (skitnice, pijanci…). Ali u onom trenutku dok ti ljudi imaju nadu, volju ili vjeru za pronalazak posla (i dok ih nadasve kapital treba), oni su ‘priključeni’ radničkoj klasi. Ja iz praktičnih razloga nisam ulazio u detalje oko nezaposlenih i njihove pripadnosti s radničkom klasom po sebi.
“Njihov vitalni, akutni interes je da nadnica radnika pada kako bi sebi otvorili mjesto za zaposlenje.”
Iako se često može čuti kako ljudi govore da bi oni radili neke poslove i za puno manje novaca nego što rade trenutni zaposleni, ipak to ne znači da ti ljudi, uostalom kao ni radnička klasa u cjelini, znaju svoj klasni interes. Baš je u tom bit kapitalizma, što je to posljednji sistem u kojem će se odluke i interesi provoditi nesvjesno i neplanski odnosno putem tržišta. Na mehanizme kapitalizma radnici nemaju naročit utjecaj stoga je jedno što oni možda priželjkuju ne poznavajući dovoljno sam sistem, a drugo je kako su oni objektivno određeni naspram kapitalu.
Kad padaju nadnice radnici ipak gube nadu za pronalazak posla jer to implicira da je više nezaposlenih što znači da je puno manja vjerojatnost da će oni pronaći posao. Drugim riječima, istom logikom, njima je veći interes da nadnica raste jer to implicira veći potražnju za radnom snagom.
“Što će sami dijeliti uvjete rada sa radnicima ne pogađa njihovu suštinu grčevite potrage za poslom.”
Radnici su i sami proizvod kapitalizma a koji je od sebičnosti napravio vrlinu. Ali to i je snaga kapitala, da si radnici međusobno prave konkurenciju, nekad i životinjsku. Što se više radnici grčevito bore za posao i time ne mare za ostale, to je kapitalu bolje. Upravo je zato i prijeko potrebno organizirati te radnike. Sindikati su prvi korak i institucije koje djeluju unutar sistema te samim time i proglašavaju uvijek zahtjeve koje sistem (iako uz mnogo buke) može riješiti i asimilirati. Ali partijska organizacija je ta koja će radnicima pomoći da progledaju i uvide logiku kapitala; onda će i oni uvidjeti opravdanost zahtjeva koji dokazuju jedino da ih kapitalizam nije sposoban riješiti.
4 siječnja, 2013 at 22:46
Nebi o gornjoj temi, izvinite me malo ću odmakniti od poante. Umirovljenik sam. Invalid bez preostale radne sposobnosti. 13 g. staža. Imam reumu i polupokretna sam osoba. Nekad sam bio socijalistički radnik. Neću veličati to vrime jer i sami znate da nije bilo najsjanije. Sad je još gore!! Nekad kad se ulazilo u tvornicu ljudi su bili veseli, pričali su se vicevi, šale. Na ljudima se vidilo zadovoljstvo. To je bilo vrime sretnih i zadovoljnih radnika. Veći dio rata sam bio na “čekanju”. I kad mi je ’95 došlo vrijeme za mirovinu, još u vrijeme trajanja rata. odem ja u poduzeće sređivati papirologiju. I gledam ljude… Smrknuti, bezvoljni vidi se na njima da nose neki teret u sebi. I sjetim se ja nekadašnje zezancije i šala kod ulaženja kroz kapiju. Toga više nema, a teret koji ljudi nose je kapitalizam. Radio sam u Tvornici aluminija u Ražinama kraj Šibenika. Tvornici koja je nekad hranila oko 5000 sretnih radnika samoupravljača.
5 siječnja, 2013 at 01:01
“Radnici su i sami proizvod kapitalizma a koji je od sebičnosti napravio vrlinu. Ali to i je snaga kapitala, da si radnici međusobno prave konkurenciju, nekad i životinjsku. Što se više radnici grčevito bore za posao i time ne mare za ostale, to je kapitalu bolje. Upravo je zato i prijeko potrebno organizirati te radnike.” –
To je sam sukus kapitalističkog poretka i općenito liberalizma, atomizirati svaku individuu u društvu i postupati pravno jednako s ekonomski nejednakima što se perfidno zove tržišna utakmica.
5 siječnja, 2013 at 19:46
Nekoliko prijedloga, a možda i podloga za šire inicijative. Kao prvo, ne bi bilo loše da kada se poziva na ekonomiste (kao ovom članku), da se ipak razlikuje između građanskih ekonomista ili, ako hožete radikalnije, vulgarnih ekonomista s jedne strane, odnosno marksista s druge. Drugo, jedan od zahtjeva koje se može postaviti, a sasvim izvedivo unutar kapitalističkog sustava, dakle da se može još i opravdati argumentacijom samih građanskih ekonomista, kao i programskim osnovama raznih institucija civilnog društva, ali i tražiti provođenje odmah u praksi, jest potreba/zahtjev da svi državni službenici i namještenici javno objavljuju svoje PK kartice. To bi naravno vrijedlio i za javne ustanove, poput IJF. Možda bi zalaganja nekih ekonomista tada izgledala autentičnije… možda sasvim suprotno.
7 siječnja, 2013 at 01:32
Zahvaljujem na podrobnom odgovoru.
Problem s nezaposlenima i je u njihovoj krajnjoj atomizaciji i izoliranosti iz koje se vrlo teško rađa revolucionarna svijest. Radnik dijeli radno mjesto s drugim radnicima te s njima prolazi sličnu sudbinu nasuprot života šefova. Nezaposleni nemaju tu neposrednu kolektivnu poziciju potencijalne emancipacije, već pretežito vide svoju osobnu individualnu sliku u okviru traženja i neposjedovanja posla. Tome u prilog ide i nikakav prisutan borbeno sindikalni pokret nezaposlenih. Da li je toga bilo uopće kroz historiju, ne znam.
Podrška RB-u i sretno u izgradi partijske organizacije.
8 siječnja, 2013 at 00:28
Molim vas da mi pojasnite sljedeće: “Padom životnog standarda radnikâ kapitalisti itekako profitiraju jer su im prihodi veći a rashodi više-manje isti.”
Kako je, naime, moguće da kapitalist profitira padom životnog standarda radnika ako je radnik potrošač tih istih roba koje sam proizvodi? Nije li, dakle, u tom slučaju zapravo riječ o padu kupovne moći radničke klase pa time, posljedično, i padu akumuliranog profita?
“Time što je on kupio radnu snagu, kapitalist dobiva mogućnost da je upotrebljava preko njene cijene. On dobiva mogućnost da mu radnik stvara profit koji će on prisvojiti.”
Istina je da kapitalist kupovinom radne snage dobiva mogućnost da je upotrijebi preko njezine cijene – ali tek ako tako uprihođenu vrijednost naknadno “odobri” tržište – jer profit, složit ćete se, nastaje na tržištu, a ne u fazi proizvodnje. Zamislite situaciju u kojoj je kapitalist kupio radnu snagu koja mu je u interakciji sa sredstvima za rad proizvela robu koju ne može prodati jer, recimo, tržište nije zainteresirano za takav proizvod ili su kupci slabe kupovne moći. Roba, dakle, ostaje neprodana a kapitalist odustaje od daljnje proizvodnje. Jesu li u tom slučaju radnici od kojih je kupio radnu snagu eksploatirani ili su zapravo preplaćeni jer su proizveli robu koju nitko neće, robu koja je bezvrijedna i zbog koje, jer, dakle, nije prodana, kapitalist ne može nadoknaditi niti inicijalno uložen kapital?
8 siječnja, 2013 at 08:14
Ako se na varam, riječ je o čistoj panaceji: nezaposlenost se, dakle, rješava tako da se radno vrijeme jedne osobe podijeli na dva segmenta u trajanju od 4 sata, s tim da se u drugom razdoblju od 4 sata zaposli još jedna osoba, i sve to na način da se radna snaga svakog od ta dva radnika plati iznosom koji jedan od njih danas zarađuje za osmosatno radno vrijema. Ne preostaje mi drugo nego biti uvjeren da samo mračne sile kapitalizma priječe da se za ovakvu ideju dobije Nobelova nagrada i da se, što je daleko važnije, jednom zauvijek ostvari tako žuđena puna zaposlenost.
8 siječnja, 2013 at 16:36
“Kako je, naime, moguće da kapitalist profitira padom životnog standarda radnika ako je radnik potrošač tih istih roba koje sam proizvodi? Nije li, dakle, u tom slučaju zapravo riječ o padu kupovne moći radničke klase pa time, posljedično, i padu akumuliranog profita?”
Ovu naizgled problematičnu proturječnost – kako prodati robu potrošaču (radniku) ako njegov životni standard pada – a koju su već i ekonomisti prije Marxa uvidjeli, npr. Sismondi, Maltuhs; ovu proturječnost kapitalizam je riješio, ali samo kratkoročno odnosno sve do pojave nove krize, tako što je u radnike porobio raznim potrošačkim kreditima. Dakle, kako je moguće da radnik kupuje a u isto vrijeme mu pada kupovna moć? Tako što razliku između onoga što on zarađuje i onoga što mu je potrebno da bi kupio određenu robu- čini dug. Ovo je i jedan od mehanizama, napominjem jedan od mehanizama, kojim financijski kapital dobiva dominantnu poziciju u društvu. S druge strane kapital dobiva ono što želi, prodaju svoje robe.
Radniku pada životni standard jer mu treba više novaca da bi kupio isti ili manji broj roba. Ovo je naravno i pad njegove kupovne moći ali i standarda jer se proizvode robe koje si on može priuštiti i njegov standard ili stagnira ili pada.
“Istina je da kapitalist kupovinom radne snage dobiva mogućnost da je upotrijebi preko njezine cijene – ali tek ako tako uprihođenu vrijednost naknadno “odobri” tržište – jer profit, složit ćete se, nastaje na tržištu, a ne u fazi proizvodnje. Zamislite situaciju u kojoj je kapitalist kupio radnu snagu koja mu je u interakciji sa sredstvima za rad proizvela robu koju ne može prodati jer, recimo, tržište nije zainteresirano za takav proizvod ili su kupci slabe kupovne moći. Roba, dakle, ostaje neprodana a kapitalist odustaje od daljnje proizvodnje. Jesu li u tom slučaju radnici od kojih je kupio radnu snagu eksploatirani ili su zapravo preplaćeni jer su proizveli robu koju nitko neće, robu koja je bezvrijedna i zbog koje, jer, dakle, nije prodana, kapitalist ne može nadoknaditi niti inicijalno uložen kapital?”
Marx je još ranije dokazao kako profit ne nastaje na tržištu iako to izgleda tako. Dakle, profit nastaje upravo u procesu proizvodnje ALI se realizira na tržištu. On je u potencijalan. Poznata Marxova rečenica je, da parafraziram, da profit (višak vrijednosti) nastaje na i ne nastaje na tržištu.
Prodao kapitalist robu ili ne, radnici su i dalje bili u procesu proizvodnje što znači da su bili eksploatirani. Ukoliko roba nije prodana rad u njoj nije potvrđen kao društveno potreban rad. A ovo nije toliko briga radnika koliko kapitalista i tržišta. Napokon, kapitalizam društvenu podjelu rada dovodi u vezu tek post festum – putem tržišta.
8 siječnja, 2013 at 18:41
“Kako je, naime, moguće da kapitalist profitira padom životnog standarda radnika ako je radnik potrošač tih istih roba koje sam proizvodi? Nije li, dakle, u tom slučaju zapravo riječ o padu kupovne moći radničke klase pa time, posljedično, i padu akumuliranog profita?”
Individualni kapitalist profitira no kapitalistička klasa dugoročno time pili granu na kojoj sjedi, točno. To je proturječnost između interesa privatnog kapitalista i čitave kapitalističke klase zbog koje i nastaju krize. Slično tome, individualni kapitalist teži modernizaciji i nadomještanju udjela radne snage strojevima (smanjenje promjenjivog dijela kapitala u odnosu na postojani, kako se još kaže promjena organskog sastava kapitala) kako bi tako došao do ekstraprofita. No kada to čitava klasa provodi na razini ekonomije tendencijski se smanjuje profitna stopa (omjer između profita i ukupnog predujmljenog kapitala) jer višak vrijednosti stvara upravo radna snaga. To je isto jedan od potencijalnih uzroka krize.
“…jer profit, složit ćete se, nastaje na tržištu, a ne u fazi proizvodnje”
profit nastaje u proizvodnji eksploatacijom radne snage, no na tržištu se višak vrijednosti pohranjen u robi realizira (ne i stvara)
A ostatak pitanja je u duhu onog prvog – ukratko kapitalizam stvara neprekidne proturječnosti, od kojih si neke i naveo, a njih nije niti pošteđen ni kapital… one otvoreno izbijaju u trenucima periodičkih kriza koje potresaju sustav, a koje su u kapitalizmu neotklonjive.
8 siječnja, 2013 at 22:29
“Individualni kapitalist profitira no kapitalistička klasa dugoročno time pili granu na kojoj sjedi, točno.”
Ovo jednostavno nije točno jer taj “individualni kapitalist” živi u istom ekonomskom okruženju kao i radnik, i on je, naime, žrtva inflacije o kojoj je riječ jer je i on konzument tih istih roba: i onih koje koristi za vlastito održanje ali i onih koje su mu potrebne radi daljnje reprodukcije proizvodnje. Cilj kapitaliste nije puko povećanje cijena nego povećanje profita koji se ostvaruje proizvodnjom roba koje tržište želi i za koje je u mogućnosti izdvojiti svotu koja je veća od uloženog u njezinu proizvodnju.
“Slično tome, individualni kapitalist teži modernizaciji i nadomještanju udjela radne snage strojevima (smanjenje promjenjivog dijela kapitala u odnosu na postojani, kako se još kaže promjena organskog sastava kapitala) kako bi tako došao do ekstraprofita. No kada to čitava klasa provodi na razini ekonomije tendencijski se smanjuje profitna stopa (omjer između profita i ukupnog predujmljenog kapitala) jer višak vrijednosti stvara upravo radna snaga. To je isto jedan od potencijalnih uzroka krize.”
Ovo što tvrdiš točno je samo kada svijet proizvodnje promatraš u jednom hermetičkom i statičnom smislu: isti broj proizvodnih procesa, isti broj roba. Međutim, ako taj isti svijet proizvodnje doživljavaš kao nikad dovršenu igru ili natjecanje kreativaca, to što pričaš ne drži vodu.
“…one otvoreno izbijaju u trenucima periodičkih kriza koje potresaju sustav, a koje su u kapitalizmu neotklonjive.”
Kapitalizam je sve svoje krize do sada uspješno riješio, a komunizam ili socijalizam, kako ti drago, umro je već u pokušaju rješenja prve.
9 siječnja, 2013 at 13:18
“Ovo jednostavno nije točno jer taj “individualni kapitalist” živi u istom ekonomskom okruženju kao i radnik, i on je, naime, žrtva inflacije o kojoj je riječ jer je i on konzument tih istih roba: i onih koje koristi za vlastito održanje ali i onih koje su mu potrebne radi daljnje reprodukcije proizvodnje. Cilj kapitaliste nije puko povećanje cijena nego povećanje profita koji se ostvaruje proizvodnjom roba koje tržište želi i za koje je u mogućnosti izdvojiti svotu koja je veća od uloženog u njezinu proizvodnju.”
inflacija koja se kod nas mjeri podrazumijeva porast potrošačkih proizvoda koji zauzimaju u radničkoj potrošnji kudikamo veći udio nego u onoj od kapitalista. Prema tome kapitalist nije žrtva tog povećanja jer CPI index (kojim se mjeri inflacija) ne mjeri porast sirovina ili strojeva.
S druge strane, kapitalist određuje cijene (ne ulazimo u detalje) unaprijed, a radnik svoju realnu plaću spoznaje tek naknadno, kad vidi koliko za nju može kupiti. Odnosno, nominalna plaća radniku biva određena unaprijed što za realnu plaću nije slučaj. A upravo je realna plaća bitna kad govorimo o standardu radnika.
Zaključno – kapitalist nikad ne može biti žrtva u odnosu na radnika, eventualno u odnosu na krupnijeg kapitalistu ali u odnosu na radnika nikako. Zašto ? pa jer je kapitalizam upravo temeljen na eksploataciji radnika od strane kapitalista.
“Kapitalizam je sve svoje krize do sada uspješno riješio, a komunizam ili socijalizam, kako ti drago, umro je već u pokušaju rješenja prve.”
Ovo je i suvišno komentirati
9 siječnja, 2013 at 15:53
“Ukoliko roba nije prodana rad u njoj nije potvrđen kao društveno potreban rad. A ovo nije toliko briga radnika koliko kapitalista i tržišta.”
Znači, ovako: po Marxu, profit se stvara u proizvodnji (istina, potencijalan je ali je sigurno tamo) a realizira se na tržištu. Međutim, ako se proizvedena roba ne proda ili se proda po cijeni u visini troškova proizvodnje ili cijeni koja je manja od troškova proizvodnje, profit, dakle, ostaje nerealiziran, odnosno, ostaje zauvijek zatočen negdje u proizvodnom procesu. Mislim da je riječ o čistom misticizmu a ne o ekonomiji.
“pa jer je kapitalizam upravo temeljen na eksploataciji radnika od strane kapitalista”
Kapitalizam nije utemeljen na eksploataciji, nego na dobrovoljnoj razmjeni. Istina, kapitalizam može biti i eksploatatorski ali samo onda kada se u tu slobodnu razmjenu dobara i usluga umiješa država. Ona to može učiniti ili pljačkom u obliku poreza ili neopravdanog tiskanja novca ili koruptivnim svrstavanjem na jednu od uključenih strana u razmjeni – kronizam (crony kapitalizam).
9 siječnja, 2013 at 23:29
“Kapitalizam nije utemeljen na eksploataciji, nego na dobrovoljnoj razmjeni. Istina, kapitalizam može biti i eksploatatorski ali samo onda kada se u tu slobodnu razmjenu dobara i usluga umiješa država. Ona to može učiniti ili pljačkom u obliku poreza ili neopravdanog tiskanja novca ili koruptivnim svrstavanjem na jednu od uključenih strana u razmjeni – kronizam (crony kapitalizam).”
Marxova ekonomska teorija (pa tako ni njegova teorija profita) ne može se razumjeti iz nekoliko rečenica napisanih krajnje pojednostavljeno već studiranjem njegovih djela. Prema tome, prije nego što se njegovo učenje nazove misticizmom, neka se pročita makar njegovo glavno djelo.
A ovaj citat koji sam naveo gore samo pokazuje koliko je nužno čitati Marxa kako se ne bi pisale ovakve stvari koje se uostalom mogu vidjeti jedino na samoj površini sistema. Ako te stvari možemo konstatirati i time vjerovati da smo riješili zagonetku (poput ove da je kapitalizam utemeljen na dobrovoljnoj razmjeni), onda čemu nauka?
Ovakve misli izrečene gore ne bi ni Hayek ni Mises bolje izrekli…
10 siječnja, 2013 at 00:37
Dobrovoljna razmjena rada i kapitala u kapitalizmu funkcionira kao i dobrovoljna razmjena krvi i municije u ratu. Svakako, čovjek je zatečen pa za bolje ni ne zna.
10 siječnja, 2013 at 01:54
“Ovo što tvrdiš točno je samo kada svijet proizvodnje promatraš u jednom hermetičkom i statičnom smislu: isti broj proizvodnih procesa, isti broj roba.”
to što ti tako važno spominješ svisoka je proširena reprodukcija kapitala, dakle jedan od osnovnih pojmova marksističke analize. Upravo zato što kapitalizam nije statičan dolazi do onoga o čemu govorim, odnosno upravo na proširenoj repodukciji razvija u punom zamahu Marx svoju kritiku političke ekonomije. Dakle pričaš gluposti.
“Kapitalizam je sve svoje krize do sada uspješno riješio, a komunizam ili socijalizam, kako ti drago, umro je već u pokušaju rješenja prve.”
Možda ipak dečko ne zna značenje pojmova – komunizam, socijalizam, staljinizam. Neznanje nije grijeh ako se prizna. A kapitalistički instrumentarij “rješenja” bio je impresivan – državna intervencija i planiranje (inače toliko prezrene i nedopustive stvari), bacanje stotina tisuća na ulice, državni udari, imperijalističke agresije, gušenje demonstracija i revolucija u krvi…
10 siječnja, 2013 at 12:55
Za Koranskog:
“Možda ipak dečko ne zna značenje pojmova – komunizam, socijalizam, staljinizam. Neznanje nije grijeh ako se prizna.”
Meni je baš drago što odrasli barba Koranski zna sve te pojmove i što zna kako će jedno centralno plansko tijelo ili više njih znati ocijeniti koliko papirnatih maramica i prezervativa treba proizvesti. U vezi s tim, u jednom od Trockijevih radova kojeg sam našao na ovim stranicama spominje se i sudjelovanje domaćica u procesu planskog odlučivanja – to je doista sjajno.
Za Antu:
“Dobrovoljna razmjena rada i kapitala u kapitalizmu funkcionira kao i dobrovoljna razmjena krvi i municije u ratu. Svakako, čovjek je zatečen pa za bolje ni ne zna.”
Ovo je sjajna misao. Doista sjajna. Možda ne bi bilo loše da ne gubiš vrijeme pa da kreneš po kućama i ljudima, baš kao što to čine Jehovini svjedoci, objasniš da su zapravo slijepi i da postoji i alternativa ovom nakaradnom sustavu prividne dobrovoljnosti. Siže jednog takvog nastupa mogao bi biti: “Sve ćemo nacionalizirati, na istom radnom mjestu zaposlit ćemo dvoje ljudi po 4 sata, s tim da ćemo svakog od njih platiti kao da radi osam sati a, dok oni rade, jedan skup avangardnih ljudi fino će iz jednog mjesta ili više njih upravljati planom proizvodnje svih dobara. Štoviše, svatko će od vas savjetom ili na drugi način moći biti dionikom tog planiranja.” Odlično. Uvjeren sam da bi veliki broj ljudi još danas ovu, kobajagi, kapitalističku dobrovoljnost zamijenio centralnoplanskom dobrovoljnošću.
Za D.B.-a
“Ako te stvari možemo konstatirati i time vjerovati da smo riješili zagonetku (poput ove da je kapitalizam utemeljen na dobrovoljnoj razmjeni), onda čemu nauka?”
Ako ste dobrovoljno došli u trgovinu i dobrovoljno kupili neku robu i za to dobrovoljno trgovcu platili iskazanu cijenu, gdje je u tome nedobrovoljnost? Hoće li dobrovoljnosti biti u sustavu centralno planiranja ako netko u njemu ne bude htio sudjelovati ili ćete ga, bože me prosti…
10 siječnja, 2013 at 16:00
Za An Cap
Doista, postoji paralela između Jehovinih svjedoka i tebe, iako ni oni nebi bili toliko stupidni da šire svoj nauk po marksističkim stranicama.
Koji je to točno smisao i psihologija tvojeg nastupa ovdje? Da nas obratiš od crvene pošasti i spasiš naše duše od permanentnog pakla?
Mislim u čemu je problem, živimo u kapitalističkom sustavu i sreća ti je na domak ruke. Čemu ti trošiš svoje dragocijeno vrijeme na stranici marginalne radničke borbe? Jer možda nju smatraš za manifestaciju mačehinske države što ti je oduzela mogućnost prosperiteta u savršeno tržišno slobodnom društvu? Ne budi ogorčeni luzer, ušparaj malo novaca i posjeti neku planetu gdje nema državne intervencije u tržište.
10 siječnja, 2013 at 22:14
“Ako ste dobrovoljno došli u trgovinu i dobrovoljno kupili neku robu i za to dobrovoljno trgovcu platili iskazanu cijenu, gdje je u tome nedobrovoljnost? Hoće li dobrovoljnosti biti u sustavu centralno planiranja ako netko u njemu ne bude htio sudjelovati ili ćete ga, bože me prosti…”
zanimljivo je da svi primjeri koje ljudi navode kad žele dokazati kako kapitalizam nije utemeljen na eksploataciji (An Cap je ovdje samo jedan od njih), uvijek se laćaju trgovine ili razmjene. Što ne zavirite u proces proizvodnje koji ne stoji toliko na površini?
10 siječnja, 2013 at 23:53
“Ako ste dobrovoljno došli u trgovinu i dobrovoljno kupili neku robu i za to dobrovoljno trgovcu platili iskazanu cijenu, gdje je u tome nedobrovoljnost? Hoće li dobrovoljnosti biti u sustavu centralno planiranja ako netko u njemu ne bude htio sudjelovati ili ćete ga, bože me prosti…”
To je super primjer jer pokazuje da čovjek može biti dobrovoljno i gladan.
11 siječnja, 2013 at 15:30
“To je super primjer jer pokazuje da čovjek može biti dobrovoljno i gladan.”
Citirana misao nepatvorena je glupost. Međutim, to nije dovoljan razlog da ju se dodatno ne prokomentira jednako glupom metaforom – u socijalizmu će ljudi u rudnicima raditi dobrovoljnije nego što to danas čine. Evo, baš zamišljam Antu kako visi na kamionu gradske čistoće i s iskrenim osmjehom otpozdravlja nekom partijskom birokrati koji prelazi ulicu i koji će svoj radni dan provesti u centralno planirajući kolika je Antina potrebna dnevna količina mesa.
“zanimljivo je da svi primjeri koje ljudi navode kad žele dokazati kako kapitalizam nije utemeljen na eksploataciji (An Cap je ovdje samo jedan od njih), uvijek se laćaju trgovine ili razmjene. Što ne zavirite u proces proizvodnje koji ne stoji toliko na površini?”
Znači li to da vam je kapitalizam odvratan samo u sferi proizvodnje? Uostalom, baš me zanima kako se to ljudi nedobrovoljno eksploatiraju u kapitalističkoj proizvodnji? Nisam čuo da je Todorić svoje radnike dovlačio na silu u svoje trgovine ili u poljoprivredne kombinate.
11 siječnja, 2013 at 18:36
Paralela ti stvarno je glupost jer ja se osvrćem na trgovinu a ti lupetaš po proizvodnji. Ta distinkcija vidim tebi nije bitna, zašto i bi kad tvoja ignorancija ostaje jednostrana.
Današnje društvo raspolaže s najširim dijapazonom tehnologije koja može kompletno ukinuti teške fizičke poslove kao rad u rudniku. Zato socijalizam kao društvo očovječenog čovjeka jedino i može nastupiti na svijetlo dana nakon kapitalizma i njegovog revolucinarnog razvoja proizvodnih snaga koje omogućuju humani odnos čovjeka prema čovjeku. U takvom društvu zapitati se zašto netko obavlja teži posao od čovjeka do njega je kao zapitati se općenito zašto prijatelj pomaže prijatelju.
“Uostalom, baš me zanima kako se to ljudi nedobrovoljno eksploatiraju u kapitalističkoj proizvodnji? Nisam čuo da je Todorić svoje radnike dovlačio na silu u svoje trgovine ili u poljoprivredne kombinate.”
Mora da živiš zatvoren u nekom dobro opskrbljenom manastiru.
11 siječnja, 2013 at 19:57
“Današnje društvo raspolaže s najširim dijapazonom tehnologije koja može kompletno ukinuti teške fizičke poslove kao rad u rudniku.”
Iz takve tvrdnje očito je da si neki knjiški moljac. Jasno je, naime, da takvo što, naravno, ne postoji. Ali, budući da sam ja kapitalistički slijepac i gotovo sigurno griješim, ljubazno molim link na taj “najširi dijapazon tehnologije” koji MOŽE KOMPLETNO UKINUTI TEŠKE FIZIČKE POSLOVE.
“Zato socijalizam kao društvo očovječenog čovjeka jedino i može nastupiti na svijetlo dana nakon kapitalizma i njegovog revolucinarnog razvoja proizvodnih snaga koje omogućuju humani odnos čovjeka prema čovjeku.”
Nadam se ti je jasno da je u pitanju religiozna floskula. Socijalizam očovječenog čovjeka, ma što to značilo, ne može nastati u isto vrijeme u svim dijelovima svijeta, a kao separatni proces u jednoj ili u nekoliko država nije održiv zbog neupitno i dokazano jače kapitalističke konkurencije po svim zamislivim osnovama (prije svega, zbog nevjerojatne učinkovitosti slobodnog tržišta i, posljedično, bogatije i slobodnije kulturne produkcije – ali to je neka druga priča). Uostalom, to ste već okusili. Ups, oprosti, u pravu si, to u stvari nije bio socijalizam nego staljinizam. Svejedno, Trocki je sigurno o tome pisao. Imaš to negdje na ovim stranicama.
“U takvom društvu zapitati se zašto netko obavlja teži posao od čovjeka do njega je kao zapitati se općenito zašto prijatelj pomaže prijatelju.”
Divim se tvojoj vjeri u očovječenog čovjeka budućnosti. Samo se iskreno nadam da ne vjeruješ da se do njega može doći otimanjem tuđe imovine (nacionalizacija i eksproprijacija) i ukidanjem čovjekove slobode da sa svojim životom postupa kako ga volja dok time ne ugrožava isto takvo pravo druge osobe ili, naravno, nedajbože, crvenim terorom. Uzgred, zanima me kako marksizam na tom putu očovječenja čovjeka misli dokinuti osjećaje kao što su ljubomora ili zavist ili kako će izaći na kraj s ljudskom glupošću ili, recimo, s ljenošću. To su interesantna pitanja koja teško mogu uklopiti u tvoju dobrohotnu priču o socijalizmu kao društvu dobrovoljnosti.
“Mora da živiš zatvoren u nekom dobro opskrbljenom manastiru.”
Plujuckaš me i to je ok, ali mi nisi mi odgovorio na pitanje: “…kako se to ljudi nedobrovoljno eksploatiraju u kapitalističkoj proizvodnji?”
11 siječnja, 2013 at 21:29
“Uostalom, baš me zanima kako se to ljudi nedobrovoljno eksploatiraju u kapitalističkoj proizvodnji? Nisam čuo da je Todorić svoje radnike dovlačio na silu u svoje trgovine ili u poljoprivredne kombinate.”
Ovaj primjer potvrđuje ono što sam rekao ranije. Upravo je ugovor između radnika i Todorića faza razmjene, a ne proizvodnje. Razmjena je ovdje preduvjet za proces proizvodnje. Formalno-pravno razmjena između radnika i kapitaliste je dobrovoljna i jednaka. Druga stvar je što postoji milijun različitih okolnosti koje ovdje stavljaju radnika i toliko podređeni položaj nasuprot kapitaliste da ovaj mora raditi. Ukoliko radnik ne radi on propada kao čovjek, a ako kapitalist ne dobije radnika za svoj posao njemu uvijek ostaje da uposli svoju radnu snagu i svoje veze. Uostalom postoje zakoni o trgovačkim društvima u kojima su odnosi tako uređeni da kapitalisti ne odgovaraju s osobnom imovinom, dok se to za radnika ne bi moglo reći.
Čitavi problem nastaje u procesu proizvodnje, dakle u onom procesu koji otpočinje nakon ugovora o radu. Time što se ovdje ne razlikuju ta dva procesa pokazuje se zapravo koliko se malo zna o toj temi. Nedobrovoljna, kako je ti nazivaš, eksploatacije odvija se upravo u procesu proizvodnje, kad je radnik već prodao svoju radnu snagu- ali za nju nije bio plaćen. Drugim riječima, kapitalist kupuje radnu snagu ali je ne plaća unaprijed nego tek nakon što je radnik obavio svoj posao. Odnosno radnik kreditira svog gazdu. A eksploatacija se događa zbog sljedećeg: radnik je prodao svoju radnu snagu čija je vrijednost unaprijed određena, a kapitalist tu radnu snagu (trošenjem) koristi da mu stvori veću vrijednost od prvotne. Prema tome, razlika između vrijednosti radne snage i one vrijednosti koju je ta radna snaga, u procesu rada, stvorila = ova razlika je višak vrijednosti i taj višak nije PLAĆEN od strane kapitalista. Radnika je eksploatiran time što nije plaćen za sav svoj rad koji obavlja kod kapitalista već samo za onaj koji reproducira vrijednost njegove radne snage. Drugim riječima, njegova plaća nije plaća za njegov dnevni, tjedni ili mjesečni rad već je ta plaća jednaka vrijednosti njegove radne snage. Radna snaga nije isto što i rad i upravo ta specifična razlika čini bit eksploatacije.
12 siječnja, 2013 at 04:44
http://www.autoportal.hr/index.php/tehnikac/1852 🙂
Dakle robotizirane tvornice gdje je čovjekov manualni posao sveden na minimum. Pitanje zašto tehnologija nije univerzalno primjenjena na iskorijenjivanje teškog fizičkog posla je pitanje odnosa kapitala i radne snage, tj. imperijalizma, centra i periferije. Sahranjivanje teškog fizičkog rada mašinama u kapitalizmu ne može biti nego partikularno tu i tamo, jer bi se time s jedne strane ukinuo i profit u tom djelu tržišta – temeljen na eksplataciji viška LJUDSKE radne snage, dok s druge strane takav razvoj bi porušio čelične zidove podjele na razvijene i nerazvijene zemlje.
Očovječeni čovjek ne znači ništa drugo dole čovjeka oslobođenog od privatnog vlasništva. Znači čovjek koji sam sebe ostvaruje i usmjerava prikladno svojim prirodnim potrebama a ne potrebama tržišta i kapitala. Takav čovjek se nužno društveno ostvaruje, te njegov razvitak, pošto nije vezan za privatno vlasništvo, znači i razvitak društvene cjeline. Religija može jedino biti odsjaj takvog odnosa u nebeskom oblačku – halucinacija dakle.
“Uzgred, zanima me kako marksizam na tom putu očovječenja čovjeka misli dokinuti osjećaje kao što su ljubomora ili zavist ili kako će izaći na kraj s ljudskom glupošću ili, recimo, s ljenošću.”
Ako ćemo diskutirati o emocijama onda zamisli gornje rečeno jednostavno i otrcano kao ljubav. U punokrvnoj ljubavi kao što znaju oni koji su iskreno volili, ne ostaje kisika za sebične i prizemne osjećaje poput ljubomore.
U svijetu u kojem 0,01% ljudi posjeduje toliko bogatsva koliko posjeduje ostatak čovječanstva zajedno, glupost mora biti sistematski instrumentalizirana. Pravednom raspodjelom bogatstva čovjek naravno i umno napreduje kako napreduje i neka škola dobivenom tehničkom opremom.
Što se tiče lijenosti, ja doista vjerujem da to nije nikakva karakterna ljudska osobina već spoj psihološke samodestruktivnosti i nedostatka nemotiviranosti. Samodestruktivce teško itko može zaustaviti, no nemotiviranost je itekako društveno uvjetovana.
“Socijalizam očovječenog čovjeka, ma što to značilo, ne može nastati u isto vrijeme u svim dijelovima svijeta, a kao separatni proces u jednoj ili u nekoliko država nije održiv”
“Socijalizam očovječenog čovjeka” doista ništa ne znači, sam si to iskovao pa se ironično diviš sam sebi. Inače ako nisi znao, buržoazija započinje svoju borbu protiv okova feudalizma u 14. stoljeću te joj je potrebno punih 400 godina da konačno Francuskom Revolucijom slobodno prodiše. Ajde daj proleterijatu i socijalizmu znajući da njihova borba počinje u 18. st. bar 300.
“Po svim zamislivim osnovama” danas upravo svjedočimo nemogućnosti kapitalizma da objezbijedi daljnu egzistenciju čovječanstva. Od elementarnih civilizacijskih tekovina poput prava na mir, posao i kruh do umjetničkih vrijednosti i kulturne reprodukcije.
“Samo se iskreno nadam da ne vjeruješ da se do njega može doći otimanjem tuđe imovine (nacionalizacija i eksproprijacija)”
Ako si išta razumio od marksizma onda i razumiješ da je kapital u biti nagomilani rad. Rad kroz krv, znoj i moždane vijuge pripada radnicima a ne kapitalistima koji jedino na osnovu njegove akumulacije mogu zgrtati svu raskoš svoje imovine. Prema tome jedino se radničkoj klasi nešto otima.
“i ukidanjem čovjekove slobode da sa svojim životom postupa kako ga volja dok time ne ugrožava isto takvo pravo druge osobe ili, naravno, nedajbože, crvenim terorom.”
Ja danas npr. ne mogu ostvariti svoju slobodu jer sam nezaposlen, stoga nemam sredstava da budem slobodan. Ja se svijesno bunim protiv onih koji ostvaruju svoje pravo na slobodu zatiranjem moje slobode te sam potpuno spreman da im otmem to pravo. Za njih se nesumnjivo tu radi o crvenom teroru.
Kako Todorić dovlači na silu svoje radnike ti je detaljnije nego što bi ja to mogao objasnio D.B.
12 siječnja, 2013 at 23:18
“Druga stvar je što postoji milijun različitih okolnosti koje ovdje stavljaju radnika i toliko podređeni položaj nasuprot kapitaliste da ovaj mora raditi.”
Prije svega, nesretno provlačiš generalizaciju da kapitalisti ne rade i da kapital kojim započinju proizvodni ciklus nije rezultat njihove poštene radne aktivnosti. To je jednostavno sramotno. Recimo, Goran Ivanšević igra tenis i zaradi brdo novca. Nepošteno? Ne, bilo je dovoljno ljudi koji su mu svoj novac dobrovoljno dali da bi ga gledali kako igra ili kako bi na njegovoj odjeći aplicirali svoje reklame. Po završetku teniske karijere Goran je dio tog novca uložio u građevinarstvo. Da bi realizirao svoj kapitalistički naum proizvodnje kuća, unajmio je radnike i strojeve. Radnici su, naravno, dobrovoljno pristali na njegove uvjete i zajedno s njim preuzeli rizik da će po obavljenom poslu biti plaćeni (ti bi rekao da su ga kreditirali). Kada je proizvodnja završila, tj. kada je kuća izgrađena, kupci su nahrupili i pokupovali stanove za cijenu koju je Goran naznačio. Od dobivenog novca Goran je platio radnike i sve drugo što nije platio prije početka proizvodnje. Istina je da su radnici morali raditi na izgradnji kuće, a Goran nije. Međutim, isto je tako istina da ti radnici nisu igrali tenis ili možda i jesu, ali, na njihovu žalost, nisu bili dovoljno dobri. Po meni, oni bi, zapravo, trebali biti zahvalni Goranu jer im je omogućio da ne propadnu. Što bi bilo s njima da Goran nije krenuo u proizvodnju kuće?
“Time što se ovdje ne razlikuju ta dva procesa pokazuje se zapravo koliko se malo zna o toj temi.”
Ti znaš, to se nesumnjivo vidi iz svakog tvojeg retka.
“A eksploatacija se događa zbog sljedećeg: radnik je prodao svoju radnu snagu čija je vrijednost unaprijed određena, a kapitalist tu radnu snagu (trošenjem) koristi da mu stvori veću vrijednost od prvotne.”
Ma to je smiješno. Kvalitativna razlika između troškova proizvodnje i uprihođenog nastaje jer je netko na tržištu bio spreman platiti za određenu robu onoliko koliko je za nju tražio kapitalist. U pitanju je isključivo odnos ponude i potražnje. Pa, bože moj, zašto se neki proizvod, za perioda istih troškova proizvodnje, u istoj ulici uspije prodati po različitoj cijeni – zato jer je kupac procijenio da je korist ili ugoda koju pruža kupljena roba ili usluga veća od novca koji za njih platio. Nema tu nikakve eksploatacije. Uzgred, problem marksističke ekonomske misli je u tome što ne zna i ne može predočiti detaljno razrađen makar eksperimentalni model planske privrede koji bi mogao funkcionirati bez tržišnih signala (cijena) samo na temelju centralnoplanskog predviđanja. Osim, naravno, SF Venus modela po kojem će strojevi jednog dana raditi sve poslove a mi ćemo pisati pjesme i šetati uz rijeku.
12 siječnja, 2013 at 23:22
“Ja danas npr. ne mogu ostvariti svoju slobodu jer sam nezaposlen, stoga nemam sredstava da budem slobodan. Ja se svijesno bunim protiv onih koji ostvaruju svoje pravo na slobodu zatiranjem moje slobode te sam potpuno spreman da im otmem to pravo. Za njih se nesumnjivo tu radi o crvenom teroru.”
Nije mi jasno zašto je neki kapitalist kriv zato što si ti nezaposlen? On bi te morao zaposliti? Baš čudno. Jesi li neslobodan i zato jer ne možeš biti s djevojkom s velikim grudima ili bi i njima trebalo narediti da udovolje tvojoj slobodi. Ima li tvojem doživljaju slobode uopće kraja? Tko je, zaboga, kriv zbog tvoje neslobode, tko je kriv što nisi visok, lijep i plav (ili možda jesi ;))?
13 siječnja, 2013 at 01:04
Ovaj tvoj primjer s Ivaniševićem – čovjek naprosto ne zna odakle bi počeo…
U kapitalističkom sistemu koji već drma svijetom 400-500 godina ti izabereš čovjeka čija je funkcija postala ponešto plaćenom u zadnjih 20-ak godina. Taj tenisač veze nema s kapitalistima u onom obliku u kojem se ovdje vodi rasprava. Ali smatram da nisi slučajno izabrao baš njega kao jedne od ‘zvijezda’ jer je svim tipovima poput tebe metodologija takva da izaberu ne ono što objektivno prevladava nego ono što koristi njihovim trenutnim ciljevima. Tenisač ili bilo koja zvijezda spadaju među onaj promil ljudi, kad ulazi u neki biznis, da nisu bitni za samu logiku sistema. Štoviše ako je tko bitan za koga to je onda logika sistema za njih. Zahvaljujući tome što postoji kapitalizam oni mogu jednog dana postati kapitalisti. Pravi problem je pitanje onih kapitalista koji su kod nas, kao i svugdje u svijetu u svoje vrijeme – a na tvoju žalost, došli do društvenog položaja kapitaliste upravo pljačkom. Stvar je gotova kad je sustav konsolidiran jer je tada preuzeo čitave poluge društvenog razvoja. Pitanje je, ponavljam, kako je uopće došlo do pojave kapitalizma. Kod nas je ovaj restauriran tako što su milijunima radnika oduzete tvornice i što ih se izbacilo na cestu.
Ali da se vratim na tvog tenisača – tvoj primjer također pokazuje i drugu stranu tvoje metodologije (koja je naravno u istoj liniji s gospodom Hayek, Mises, Friedman itd.), a ona je žestoki individualizam. Ti nikako da shvatiš da kapitalizam nije individualni sistem prema kojeg možemo analizirati tako što uzmemo pojedinca ( pao s neba) i onda time dokazujemo sve i svašta. Kapitalizam je društveni sistem koji ima svoju dinamiku i nju je potrebno analizirati i prikazati. Ta dinamika ima smisla kad se uzimaju većinski slučajevi, a ne tamo neki tenisač koji ima neku lovu. Znači, tebi hrvatski kapitalizam predstavlja Ivanišević?? Možda je tu i Balić? Onda možemo zaključiti kako američki kapitalizam predstavlja Michael Jordan ili netko treći?
“Po meni, oni bi, zapravo, trebali biti zahvalni Goranu jer im je omogućio da ne propadnu. Što bi bilo s njima da Goran nije krenuo u proizvodnju kuće?”
Na sličan način bi i beskućnik trebao biti zahvalan nekom multimilijunašu jer je ovaj, preko poreza naravno, dao novac za izgradnju klupe na kojoj beskućnik spava jel?
Mislim da bi se radnici sasvim solidno držali da im nisu oduzete tvornice i da nisu bačeni na cestu. Ovako su, lišeni svega, morali pronaći posao i tvoj tenisač je trebao radnike. Ali zašto se ne pitaš kako je nastao ovaj sistem, ovaj medij, kojim se tako logičnim čini da jedna osoba zaposli stotine radnika i na temelju toga ima profit? I kako su nastali (razvili) društveni položaju kojih su tenisač i radnik samo oličenje? Međutim, takva pitanja se kose s metodološkim individualizmom.
“Kvalitativna razlika između troškova proizvodnje i uprihođenog nastaje jer je netko na tržištu bio spreman platiti za određenu robu onoliko koliko je za nju tražio kapitalist. U pitanju je isključivo odnos ponude i potražnje. Pa, bože moj, zašto se neki proizvod, za perioda istih troškova proizvodnje, u istoj ulici uspije prodati po različitoj cijeni – zato jer je kupac procijenio da je korist ili ugoda koju pruža kupljena roba ili usluga veća od novca koji za njih platio. Nema tu nikakve eksploatacije.”
Ovo vrvi raznim varijacijama mišljenja već spomenutih ekonomista. Uvijek ista priča – robu plaćam koliko ona meni vrijedi i tu sam ja, potrošač, gazda. Cijelo vrijeme je u igri odnos ponude i potražnje. Ukoliko ja plaćam robu koliko meni vrijedi onda uopće nema osnova za eksploataciju. Ovako ide rezoniranje fanatika austrijske i drugih super škola ekonomske misli.
A na koji način kapitalist postavlja cijenu svoje robe? Tako da uračuna i možebitnu korist kupca? Valjda tako da uračuna objektivne troškove proizvodnje te robe i određenu profitnu stopu. Ukoliko nije monopolist, tu stopu ne određuje on. A što se ponude i potražnje tiče one samo utječu na cijenu robe ali je ne određuju. Cijena robe je određena troškovima proizvodnje i određenom profitnom stopom. Dakle, ako ima u tvojoj ulici neke robe koja ima na različitim mjestima različitu cijenu, a ta je razlika minimalna, to je zato jer se tu radi o brojnim nadodanim ili oduzetim troškovima što je pitanje okolnosti. Ponuda i potražnja nikad ne mogu toliko utjecati na cijenu da je spuste ili podignu daleko od njene vrijednosti. Ovdje, naravno, govorimo o prosječnom ili normalnom toku kapitalističkog sistema, a ne o krizama ili izvanrednim situacijama.
I kraj ovog citata pokazuje kako se ti opet laćaš trgovine kad govoriš o eksploataciji. Mi kao da govorimo dva različita jezika. Ja pričam o eksploataciji u proizvodnji kao primarnoj za kapitalizam, a ti se non-stop vraćaš na nekakvu trgovinu i kupčeve želje i užitke. Korijen stvari je da se shvati kako je kapitalizam društveni sistem, dakle odnos čovjek-čovjek. Ti cijelo vrijeme forsiraš odnos čovjek-stvar, a to je jedan od simptoma fetišizma robe.
“Nije mi jasno zašto je neki kapitalist kriv zato što si ti nezaposlen? On bi te morao zaposliti? Baš čudno. Jesi li neslobodan i zato jer ne možeš biti s djevojkom s velikim grudima ili bi i njima trebalo narediti da udovolje tvojoj slobodi. Ima li tvojem doživljaju slobode uopće kraja?”
Ovo još jednom pokazuje tvoju metodologiju. Izjednačavati kapitalizam i njegove manifestacije s nekakvim ljubavnim flertom – to je moguće samo kad čovjek promatra kapitalizam kao nešto što je s nama od davnina. Treba početi od toga da sloboda ima različito značenje u različitom sistemu.
p.s. Profesionalni sport (tenis, nogomet i slično) je biznis u kojem glavnu riječ, koliko god ti mislio suprotno, ipak ne vode igrači…
13 siječnja, 2013 at 21:32
“Ali zašto se ne pitaš kako je nastao ovaj sistem, ovaj medij, kojim se tako logičnim čini da jedna osoba zaposli stotine radnika i na temelju toga ima profit?”
Koliko mi je poznato procvat kapitalizma nastao je na razvalinama feudalizma kao iskaz ljudske potrebe da se oslobodi kmetskih okova i da na temelju oslobođenog privatnog poduzetništva (individualnog i skupnog) realizira, prije svega, svoju ekonomsku slobodu.
—
Ljubazno te molim da mi pojasniš pojam profitne stope. Što je to i kako se izračunava prilikom pridodavanja pojedinačnoj cijeni robe ili usluge? Bit ću ti dodatno zahvalan ako mi to objašnjenje provučeš kroz jedan realan primjer: recimo na primjeru paštete ili higijenskih uložaka ili bilo čega drugog što ti je poznato.
13 siječnja, 2013 at 21:41
Izvoli jedan edukativan napis na temu kako je nastao kapitalizam:
http://katalaksija.com/2012/12/03/kako-je-nastao-kapitalizam/
14 siječnja, 2013 at 13:09
Ovaj tvoj link je samo potvrdio ono što sam od početka i tvrdio – da su ti Hayek i Mises uzori. Imam ponešto iskustva s ljudima koji slijede austrijsku školu ekonomske misli i moram priznati da su dosljedni jednom od njenih glavnih ljudi, Misesu. Nekoliko osobina karakterizira Misesa (što se eklatantno vidi iz ovog teksta), Hayeka i ranije utemeljitelje Boehm-Bawerka, Mengera itd., a i vas njihove sljedbenike.
Prvo, to su ljudi koji se u dobroj mjeri nisu ni usudili pročitati Marxova djela (izuzmemo li Boehm -Bawerkovo djelo koje je pobio argumentima Hilferding) ali su jednako tako samouvjereni kad Marxa kritiziraju. Marx je imao barem obzira kad je pisao kritiku neke teorije da pročita gotovo sve što je o njoj napisano. U razgovoru s ljudima koji se nazivaju ausrtijancima uvidio sam da ti
ljudi, kao i ti, ponavljaju neke tzv.činjenice o marksizmu koje veze nemaju. Nije Buharin bez veze rekao da je najveći neprijatelj marksizma na polju ekonomske misli upravo austrijska škola. Njegova odlična kritika jedne od glavnih figura te škole i učitelja Misesa, Boehm-Bawerka nalazi se u njegovoj knjizi Ekonomska teorija rentijerske klase. Tu je dokazao svu nepravilnost metodološkog
individualizma, robnog fetišizma i ostalih devijacija austrijanaca. I to nije pisao bilo tko nego čovjek koji je pohađao predavanja Boehm-Bawerka i koji je studirao po najboljim bibliotekama granične teorije korisnosti (Beč, Lausanne, Oslo…). Da mi je znati koji je od austrijanaca proveo čak i nekoliko mjeseci studirajući Marxova djela i teorije. Drugo, toliko pojednostavljena interpretacija historije bode u oči svakog tko razgovara s njima, a i čita ovaj tekst za koji si dao link. Teće, neumorno izjednačavanje socijalizma s državnim vlasništvom a da pritom ne ulaze u klasni karakter države. Četvrto, neumorno ponavljanje da je socijalizam postojao i izdahnuo pobjedom kapitalizma i da je time dokazao svoju nemoć. I konačno uporno ‘dokazivanje’, a to ću ovdje i navesti, da je Marx jednostrano pljuvao po kapitalizmu- a to ovdje i navodi štovani Mises.
Inače sam mislio samo pročitati tekst i ostati na tome ali kad sam vidio koliko gluposti je u njemu pisano, naprosto sam odlučio predočiti čitateljima na stranici što je sve Mises pisao. A što i očekivati od čovjeka koji je oduvijek bio u samom vrhu establišmenta, kao i njegov suradnik/učenik Hayek te kao i njegov učitelj koji je bio u samom vrhu vlasti Austro-Ugarske monarhije. S druge strane to je čovjek koji se družio s Otto Bauerom i na temelju njegovih teorija je pisao gluposti o socijalističkoj kalkulaciji i o socijalizmu. Tko je imalo čitao djela Lenjina i Trockog može vidjeti s kakvim prijezirom s njih dvojica odnose sa salonskim socijalistima a la Bauer & Co. Znači sami lenjinisti kritiziraju austromarksiste da su oportunisti i da imaju pogrešna razmišljanja o ruskoj revoluciji i njenom konceptu (pola ti ‘marksista je završilo u buržoaskim vladama) i onda se nađe jedan Mises koji, zajedno s Hayekom, uzima tvrdnje Bauera & Co. za vjerodostojna i na temelju njih gradi nekakve stupidne teorije! Toliko o tome.
Da ne zagušim previše prostor citirat ću samo određene dijelove ovog briljantnog Misesovog teksta:
“Nekada, pre dve hiljade godina i pre razvoja kapitalizma, čovekov status bio je praktično čvrsto fiskiran duž celog života; nasleđivao ga je od svojih predaka, i nije se menjao. Ako bi se neko rodio kao siromašan, ostao bi siromašan, a ako bi neko bio rođen kao bogat – kao vojvoda ili kao lord – sačuvao bi svoje vojvodstvo i svojinu koja ide uz to, do kraja svog života.”
Ovo su jake rečenice. Pogotovo prve iz koje bi čovjek mogao zaključiti da je kapitalizam nastao prije 2 000 godina. S druge strane, odi u nerazvijeni zemlje pa im reci kako prije ljudi siromašnih slojeva nisu mogli biti bogati ali da je to danas itekako, zahvaljujući kapitalizmu, moguće. Pa čak i u razvijenim kapitalističkim zemljama takve stvari su toliko rijetka pojava da je nitko ni ne uzima za ozbiljno. Tko to ne vidi – ili je slijep ili glup.
“Međutim, kako se ruralna populacija uvećavala tako se stvarao i višak ljudi na selu. Za ove ljude bez nasleđene zemlje, ili imanja, nije bilo mesta, a nisu su mogli da se zaposle ni u industriji; gradski kraljevi su im zabranjivali ulazak. Broj otpadnika nastavio je da raste i niko nije znao šta da radi sa njima. To su bili, u punom smislu reči, “proleteri”, otpadnici koje je vlada jedino mogla da smesti u popravne domove ili sirotišta. Oni su postali toliko brojni krajem osamnaestog veka u nekim delovima Evrope (naročito u Holandiji i Engleskoj), da su predstavljali istinsku pretnju očuvanju tadašnjeg društvenog sistema.
Kada danas diskutujemo o sličnim stanjima u Indiji ili drugim zemljama u razvoju, ne smemo da smetnemo sa uma da su uslovi u osamnaestovekovnoj Engleskoj bili puno gori. U to vreme, Engleska je imala populaciju od oko 6 do 7 miliona, ali od tih 6 ili 7 miliona, više od jednog miliona, a verovatno i dva, sačinjavali su prosto siromašni otpadnici koje postojeći društveni sistem nije mogao da izdržava. Šta raditi sa ovim ljudima bio je jedan od velikih problema osamnaestovekovne Engleske.”
Nasuprot ovom eufemističkom opisu preduvjeta nastanka kapitalizma radije pročitaj poglavlje iz Kapitala o prvobitnoj kapitalistčkoj akumulaciji na primjeru Engleska; Kapital I.tom. Mogu samo nadodati ovdje da Mises nigdje ne spominje vješanja skitnica, zatim razne zakone kojim se nadnice drže na niskoj razini, zatim zakone kojim se skitnice obavezuje da moraju raditi ili ih čekaju najteže sankcije itd. Drugim riječima, sa “otpadnicima” kako ih Mises naziva, dobro se znalo što činiti.
“Među tim otpadnicima, tim siromašnim ljudima, bilo je onih koji su pokušali da se međusobno organizuju i otvore male radnje koje bi mogle nešto da proizvode. To je bila inovacija. Ovi inovatori nisu proizvodili skupu robu koja je bila priuštiva samo višim klasama; oni su proizvodili jeftinije proizvode za svačije potrebe. Odatle potiče kapitalizam kakav danas postoji. Bio je to začetak masovne proizvodnje, tog osnovnog principa kapitalističke industrije.”
Dakle, siromašni ljudi se organiziraju i stvaraju male radnje (?!) koje su osnovni (?!) princip kapitalističke industrije! Gdje su lihvari gdje su trgovci i ostali vlasnici novca. Ne znam kako su se, u prosjeku, osnovale sitne radnje…Osnovni princip kapitalizma, također piše u Kapitalu, nisu male radnje nego suspsumcija više radnika pod jednog kapitalistu. Masovna proizvodnja upravo proizlazi iz ekonomije razmjera a koja je nemoguća ako postoji više malih radnji…Brojne razloge zbog kojih je to tako ovdje ne navodim.
“U osamnaestovekovnoj Engleskoj od zemlje je moglo da se izdržava jedva 6 miliona ljudi, i to na veoma niskom životnom standardu. Danas, više od 50 miliona ljudi uživa puno viši životni standard nego što su i bogati uživali tokom osamnaestog veka. I današnji životni standard bio bi verovatno i veći, da ogromna energija Britanaca nije traćena na političke i vojne “avanture” koje su mogle biti izbegnute.”
U svijetu austrijske škole gdje se kapitalizam razvija miroljubivo, ‘vojne avanture’ nemaju nikakve veze s razvojem kapitalizma pa je onda naravno i logična konstatacija da se Engleska mogla razviti još više da nije bilo ratova. Pa upravo su tim ratovima i plijenili profite!
“Naravno da je, sa naše tačke gledišta, životni standard radnika bio je ekstremno nizak. Uslovi pod ranim kapitalizmom bili su apsolutno šokirajući, ali ne zato što je razvoj novih kapitalističkih industrija škodio radnicima. Ljudi koji su zapošljavani da rade u fabrikama već su egzistirali na ispodljudskom nivou.”
Ljudi koji radi u tvornicama su prije radili na svojoj zemlji dok ih nisu mahnito lišili i barem malih posjeda. Sjetimo se termina ‘ovce su pojele ljude’.
“U današnjim kapitalističkim zemljama ne postoji bitna razlika u snabdevenosti osnovnim životnim potrepštinama između više i niže klase; obe imaju hranu, obuću i sklonište. Ali, u osamnaestom veku i ranije, razlika između pripadnika srednje klase i pripadnika niže klase sastojala se u tome što je čovek iz srednje klase imao cipele, dok ih čovek iz niže klase nije imao. Danas se u Americi razlika između bogatog i siromašnog čoveka veoma često svodi na razliku između Kadilaka i Ševroleta. Ševrolet se može kupiti polovan, ali u osnovi, on pruža istu uslugu njegovom vlasniku: i njime se, takođe, možete prevesti sa jednog mesta na drugo. Više od polovine stanovništva Sjedinjenih Država živi u vlastitim stanovima i kućama.”
Ove rečenice su divne. Bitna razlika između bogatih i siromašnih ne postoji kod hrane, obuće i smještaja. Ovi mi je toliko očito neistinito da neću ni komentirati… Jedino je zanimljivo kako Mises hvali postignuća za životni standard baš u vremenu kad je utjecaj države u ekonomiji bio najveći nego ikad ranij…
“Ljudi koji kupuju bioskopske karte plaćaju filmske zvezde; to ne čine holivudske filmske korporacije.”
Ovo nije točno što dokazuju današnji primjeri. A to što Mises to nije predvidio samo pokazuje kako nije uočio funkcioniranje kapitalizma.
“Kapitalistički sistem nazvan je “kapitalizam” od strane čoveka koji nije bio prijatelj tog sistema, od strane čoveka koji je smatrao da je to najgori od svih istorijskih sistema, najveće zlo koje je zadesilo čovečanstvo. Taj čovek bio je Karl Marks.
Svejedno, nema razloga da odbacujemo Marksov termin, jer on jasno opisuje izvor velikog društvenog poboljšanja koje je doneo kapitalizam.”
Ovaj citat je možda najbolji dokaz Misesove drskosti. Kao prvo, Marx-a to se može lako provjeriti- niti jednom u Kapitalu nije napisao riječ ‘kapitalizam’. On je govorio o kapitalističkom načinu proizvodnje, a to bi Mises lako znao da se udubio u samo djelo. Tvrditi da je Marx smatrao da je kapitalizam najveće zlo čovječanstva više govori o Misesu nego o Marxu. Ovo spada u
nepoznavanje temeljnih postavki historijskog materijalizma. Marx je smatrao kapitalizam kao konačnu stepenicu ka socijalizmu i u više navrata je objašnjavao kako je to sistem koji je donio najveći napredak čovječanstvu od svih klasnih sistema ranije. I da socijalizam nije moguć ukoliko se ignoriraju ili poruše dostignuća kapitalizma.
Evo Marxovih citata o kapitalizmu i kapitalistima: “Buržoazija je eksploatacijom svetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvek. Potiskuju ih nove industrije, koje po cenu života više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, čiji se fabrikanti ne troše samo u zemlji, već u isto vreme i u svima delovima sveta. Na mesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najdaljih zemalja i klimata. Na mesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojednih nacija postaju opštim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svetska književnost.
Brzim poboljšanjem svih oruđa za proizvodnju, beskrajno olakšanim saobraćajem, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najvarvarskije nacije. Jevtine cene njenih roba jesu teška artilerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju varvara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje, ako neće da propadnu; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji.
Buržoazija je selo potčinila gospodstvu grada. Ona je stvorila ogromne gradove, ona je silno uvećala broj gradskog stanovištva prema seoskom i tako znatan deo stanovništva otela od idiotizma seoskog života. Kao što je selo učinila zavisnim od grada, tako je ona varvarske i poluvarvarske zemlje učinila zavisnim od civilozovanih zemalja, seljačke narode od buržoaskih naroda, Istok od Zapada.
Buržoazija sve više i više savlađuje rasparčanost sredstava za proizvodnju, poseda i stanovništva. Ona je nagomilala stanovništvo, centralizovala sredstva za proizvodnju i koncentrisala svojinu u malo ruku. Nužna posledica toga bila je politička centralizacija.
Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.
Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Potčinjavanje prorodnih sila, mašinska proizvodnja, primena hemije u industriji i zemljoradnji,
parobrodarstvo, železnice, električni telegrafi, pretvaranje čitavih delova sveta u oranice, pretvaranje reka u plovne, čitava stanovništva koja su nikla iz zemlje – koje je ranije stoleće slutilo da su takve proizvodne snage dremale u krilu društvenog rada!
Videli smo dakle: sredstva za proizvodnju i promet, na osnovici kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvesnom stupnju razvitka tih sredstava za proizvodnju i promet, odnosi i kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom reči – feudalni odnosi svojine nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su morali biti raskinuti, i bili su raskinuti.
Na njihovo mesto došla je slobodna konkurencija sa njoj svojstvenom društvenom i političkom vlašću buržoaske klase.” Iz Komunističkog manifesta.
Ima sličnih citat u većini njegovih djela. Poanta je ta da je kapitalizam najrazvijenije dostignuće čovječanstva nego ikad ranije.
Ali da je, kao i ostalih klasni sistemi, njegova sudbina da bude zamijenjen naprednijim sistemom. Prema tome, Marx nije nikad
tvrdio da je kapitalizam učinio jedino zla čovječanstvu. Uostalom takvo moraliziranje je Marxu bilo sekundarno jer se on trudio znanstveno analizirati bit kapitalizma.
“Prezrenja vredan opis kapitalizama kao sistema koji je dizajniran za to da bogati postanu još bogatiji a siromašni još siromašniji, pogrešan je od početka do kraja. Marksova teza u pogledu dolaska socijalizma počiva na tvrdnji da će radnici postajati siromašniji, da će mase postajati sve bednije, i da će na kraju svo bogatstvo zemlje biti koncentrisano u nekoliko ruku ili u ruke jednog čoveka.”
Marx, opet, nije tvrdio da je kapitalizam “dizajniran” jer u njegovim izlaganjima nema mjesta teorijama urote. Marx je dokazivao upravo da radnici neće postajati s razvojem kapitalizma sve siromašniji u apsolutnom smislu. Njegova tzv.teorija u pauperizaciji proletarijata se odnosi na one slojeve koji više nisu vezani za kapital. Naravno da je Marx pretpostavljao da ako se kapitalist razvija da će i radniku povećati nadnicu ali do one granice na kojoj ne ugrožava profit. Svoditi Marxovo učenje na nominalnu najamninu je totalno krivo razumjevanje Marxa. Bit njegova učenja je relativna najamnina te je on tako u svom djelu i rekao da je najveć zaasluga Ricarda otkriće relativne najamnine koje nije ništa drugo nego teorija viška vrijednosti. A upravo nominalne i realne najmnine mogu rasti, a da relativna najamnina pada. Dakle, MArx je tvrdio da će radnikov udio u društvenom proizvodu pada u odnosu na kapital ali da je porast najamnina (pa i životnog standarda) moguć. Ali što to zanima Misesa kad on ima svoj cilj blaćenja Marxa.
“On (Marx) je predložio da…oni “odstrane sistem nadnica”, da oni “socijalizmom” – državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju – zamene sistem privatnog vlasništva.”
Ovdje je bitno što Mises socijalizam izjednačava s državnim vlasništvom. Ovo pokazuje nepoznavanje marksizma. Poanta državnog vlasništva je kad je država radnička. Prema tome reći državno vlasništvo u buržoaskoj državi (koja danas postoji) i državno vlasništvo u radničkoj državi, to nije nikako isto. Ali Mises, navikao da apstrahira od bilo kakve klasne osobine, to ne primjećuje a onda ga slijede i njegovi apologete. Ljudi, shvatite da državno vlasništvo ne znači socijalizam!
“Marksistički socijalisti verovali su da se stanje radnika nikada neće poboljšati. Oni su sledili pogrešnu teoriju, famozni “gvozdeni zakon nadnica”. Taj zakon kaže da u kapitalizmu radničke nadnice ne mogu premašiti iznos veći od iznosa potrebnog za radnikovo preživljavanje, jer u slučaju da mogu, radnik ne bi bio isplativ za preduzeće.”
Opet jedna zakamuflirana laž Misesa. Evo što misli Marx o tome kad kritizira Gotski program : ”
Dakle, ubuduće nemačka radnička partija ima da veruje u Lasalov “gvozdeni zakon najamnine”[J]! Da ovaj ne bi propao, pravi se glupost: govori se o “ukidanju najamnog sistema” (trebalo bi da znači sistema najamnog rada) “sa gvozdenim zakonom najamnine”. Ako ukidam najamni rad, onda ukidam, prirodno, i njegove zakone, bili oni “gvozdeni” ili meki kao sundjer. Ali Lasalovo pobijanje najamnog rada vrti se gotovo isključivo oko tog takozvanog zakona. Stoga, da bi se dokazalo da je Lasalova sekta pobedila, “najamni sistem” mora biti ukinut sa “gvozdenim zakonom najamnine”, a ne bez njega.
Od “gvozdenog zakona najamnine” ne pripada Lasalu, kao što je poznato ništa osim reći “gvozden”, uzete iz Geteovih “večnih, gvozdenih zakona”. Reč gvozden je signatura po kojoj se raspoznaju pravoverni. Ali ako uzmem zakon sa Lasalovim žigom i, prema tome, u njegovom smislu, onda ga moram uzeti sa njegovim obrazloženjem. A šta je to obrazloženje? Kao što je Lange ubrzo posle Lasalove smrti pokazao: Maltusova teorija populacije[K] (koju je propovedao sam Lange). Ako je pak ta teorija tačna, onda ja zakon ne mogu ukinuti makar sto puta ukidao najamni rad, jer zakon u tom slučaju vlada ne samo sistemom najamnog rada nego svakim društvenim sistemom. Baš oslanjajući se na tu teoriju, ekonomisti već pedeset i više godina dokazuju da socijalizam ne može odstraniti bedu koja ima osnove u samoj prirodi, nego je može samo učiniti opštom, istovremeno podeliti po čitavoj površini društva!
Ali sve to nije najglavnije. Sasvim nezavisno od Lasalova pogrešnog razumevanja tog zakona, korak unazad koji zaista revoltira sastoji se u ovom:
Posle Lasalove smrti prokrčio je sebi put u našoj partiji naučni pogled da najamnina nije ono što ona izgleda da jeste, naime vrednost, odnosno cena rada, nego da je ona samo maskirani oblik vrednosti, odnosno cene radne snage. Time je čitavo dosadašnje buržoasko shvatanje najamnine, kao i čitava dotadašnja kritika tog shvatanja, bilo jednom zauvek srušeno, i utvrdjeno je jasno da najamni radnik ima samo dozvolu da radi za svoj vlastiti život, tj. da živi ukoliko izvesno vreme radi besplatno za kapitalistu (otud i za njegove supotrošače viška vrednosti); da se ceo kapitalistički sistem proizvodnje vrti oko toga da taj besplatni rad produži povećanjem radnog dana ili razvitkom produktivnosti, odnosno većim naprezanjem radne snage itd.; da je, dakle, sistem najamnog rada sistem ropstva, i to ropstva koji postaje utoliko teže ukoliko se više razvijaju društvene produktivne snage rada, bez obzira na to da li radnik dobija bolju ili lošiju platu. I sada, kada je ovo shvatanje u našoj partiji sve više i više prekoračilo sebi put, udara se nazad ka Lasalovim dogmama, mada bi se sad moralo znati da Lasal nije znao šta je najamnina, nego je, povodeći se za buržoaskim ekonomistima, privid uzeo za suštinu stvari.
To je kao kad bi medju robovima koji su naposletku otkrili tajnu ropstva i digli ustanak jedan rob koji je još sav u vlasti zastarelih predstava uneo u program ustanka: ropstvo mora biti ukinuto, jer ishranjivanje robova u sistemu ropstva ne može preći odredjeni niski maksimum!”
Općenito, Mises – kao pripadnik austrijske škole – nije iznenadio u svojoj površnosti s kojom kritizira Marxa.
Kasnije se vratim na profit…
15 siječnja, 2013 at 13:22
Profitna stopa je udio stvorenog viška vrijednosti kojeg je iscijedio kapitalist iz radnika u cjelokupnom predujmljenom kapitalu. Bez poznavanja viška vrijednosti ne može se pravilno razumjeti niti profit pa ni profitna stopa.
Dakako da bih i ja htio znati egzaktno koji sve elementi čine konačnu cijenu jedne robe ali, nažalost, ti podaci mi nisu dostupni. Naime, poslovne knjige i način poslovanja određenog poduzeća kapitalisti skrivaju od radnika i svih onih koji bi to mogli iskoristiti da dokažu ekploataciju, kao zmije noge. Stoga i jest jedan od naših zahtjeva da kapitalisti otvore svoje poslovne knjige radnicima na uvid i da to postane javna stvar. Kapitalisti se brane da su njihove poslovne tajne bitne zbog konkurencije ali stvar se, u suštini, svodi na to da kapitalistička klasa može nesmetano iskorištavati radničku klasu. Jedan primjer je bio od direktora KIA Orahovica koji je sredstvima poduzeća (dakle stvorenim od strane radnika) pokrivao privatne kredite. Do prije godinu dana kad su radnici prosvjedovali zbog neisplate plaća i ugroženosti poduzeća, tvrdilo se da je to zbog krize i sličnih gluposti. Dakle na tome se minimalno može uočiti što znači držati poslovne knjige tajnima.
Stoga ja ne mogu ovdje dati potpuno vjerodostojnu analizi konačne cijene neke robe. S druge strane kad je Marx pisao svoje djelo njegov suradnik Engels je imao poduzeće te je Marxu na taj način omogućen direktni uvid u poslovanje jedne kapitalističke firme.
Ipak nije teško uvidjeti kako se cijena neke robe formira na temelju troškova (posrednih i neposrednih) proizvodnje za kapitalista te određene marže. Nijedan kapitalist ne ide na proizvodnju robe ako su mu troškovi proizvodnje veći od konačne cijene. Naravno, apstrahiramo od dumpinga i ostalih strategija kapitala koje ionako ne mogu uspjeti u dugom roku. Kad pogledamo troškove proizvodnje onda vidimo da se najveći dio ostalih troškova svodi upravo na to da se rad učini jeftinijim i produktivnijim. Ovdje mislim na sredstva za proizvodnju koja su utoliko i revolucioniraju. Međutim troškovi rada su jedini troškovi koji su visoki a uz to i nisu čvrsto zadani. Naime, na visinu bruto plaće lakše se da utjecati nego na cijenu raznih sredstava za rad. Ovdje ulogu itekako igraju upravo poslovne knjige jer kapitalist može lagati radnicima kako još nije vrijeme za povećanje plaća ili kako je vrijeme za manja otpuštanja i sl. Čvrsta činjenica je da bez ljudskog rada sve ostalo propada. Na primjer ukoliko na jedan dan radnici na strojevima prestanu raditi tu nastaju kako velike ekonomske štete a negdje i fizičke. Stroj mora neprestano raditi jer se na taj način najbolje može isplatiti njegova vrijednost. Prema svemu navedenome vidi se koliko ulogu ima rad u troškovima proizvodnje.
Što se tiče profitne stope tu se radi u malo kompleksnijim stvarima. Ovdje bitnu ulogu igraju razne okolnosti poput toga je li tržište zatvoreno ili otvoreno za druga poduzeća, samim time je li ono visoko konkurentno ili nije dakle vlada li monopol, oligopol ili sl. Dalje je bitno kakvi proizvodi su u igri itd.
Profitna stopa i stupanj konkurencije stoje u protivnom odnosu. Što je veća konkurencija to je profitna stopa manja i obratno. U današnjem sistemu u velikom broju grana profitne stope su, za nova poduzeća koje ulaze na tržište, više-manje zadane i ta poduzeća ih ne mogu radikalno mijenjati. Bilo zbog opstrukcija starih i većih poduzeća kojima to nije u interesu ili zbog nekog drugog razloga.
Ukoliko je na nekom tržištu roba (pašteta ili drugih namaza -naravno ne pišem strogo konkretno zbog onog što sam na početku rekao) prosječna profitna stopa 5 posto (dobivena matematičkim operacijama na temelju profitnih stopa poduzeće u na tom tržištu) onda neko manje poduzeće ili novo poduzeće mora računati ili s tom profitnom stopom ili manjom. Iz tog razloga je profitna stopa njemu egzogena, zadana i on na nju može utjecati ili tako što će smanjiti troškove proizvodnje ( a to onda povlači i kvalitetu proizvoda ili dugoročne investicije i puno para) ili što će u budućnosti pokušati raznim načinima kupovati ili preuzeti ostala poduzeća. Bit stvari je da će roba koju proizvede to poduzeće morati (gledamo u globalu pa kao prosjek) ostvariti tek tu profitnu stopu. Kad se sve to sagleda onda će cijena biti veća ili manja od konkurenata ALI pod rizik smanjena profitne stope.
Priče da je cijena roba takva jer je za njom veća potražnja, to su površinske pojave. U pozadini stvari stoji da je cijena određena troškovima proizvodnje i onom stopom profita a onda varira u odnosu na ponudu i potražnju. Samim time što se te varijacije male (naime ne postoje dvije paštete različith proizvođača kod kojih je razlika u cijeni 4, 5 pa i više kuna ) dokazuje kako na cijenu najviše utječe moguće i ostvariva profitna stopa. Sve ostalo se njoj podvrgava. Ako je potražnja za nekom robom velika, cijene će rasti ali ta razlika ide u džep kapitalisti ne radniku. Postoji puno primjera da cijena neke robe nije pala na osnovu velike ponude ili drugih promjena nego tek kad se ostvario određeni pomak u proizvodnji te robe.
Uopće, ponuda i potražnja te njihov utjecaj na određivanje cijene podrazumijeva da je potrošač racionalni kalkulator – čovjek što je daleko od istine i stvarnosti. Jedno je određivanje cijene neke robe, a drugo je njeno kretanje.