Donosimo intervju s Lukom Mesecom s Delavsko-punkerske univerze iz Ljubljane.

RB: Možete li se predstaviti i reći čime se bavite?

Luka Mesec: Luka Mesec, postdiplomski student ekonomije i ovogodišnji koordinator Delavsko-punkerske univerze (Radničko-pankersko sveučilište – ur.).

RB: Predstavite nam ukratko Delavsko-punkersko univerzu.

Luka Mesec: Delavsko-punkerska univerza kolektiv je studenata, aktivista i istraživača koji je nastao 1998. u autonomnoj zoni Metelkova u Ljubljani. Kroz svoju je šesnaestogodišnju povijest DPU svake godine organizirao ciklus predavanja na određenu temu (npr. posljednje su tri teme bile Klasna borba nakon klasne borbe, Financijalizacija i Dvostruka kriza europskih integracija). Predavanja svake godine prate čitalački kružoci (čitamo npr. Marxov Kapital, Vrijednosnu kritiku i sl.). Teme su uvijek društveno angažirane i duboko političke. Naša je teorijska orijentacija marksizam a u političkom smo smislu socijalisti. Ove smo godine ustanovili i Inštitut za delavske študije (Institut za radničke studije – ur.) čija je svrha vratiti kritiku političke ekonomije u javni diskurs. S tom smo se namjerom povezali i s nakladom Naprej! (Naprijed! – ur.) i s revijom Borec (Borac – ur.). Aktivni smo u prosvjednom pokretu te se nastojimo povezati i sa sindikatima.

RB: Koji su, prema vašem mišljenju, glavni uzroci aktualne političke krize? Koji je uopće povod masovnog nezadovoljstva?

Luka Mesec: Mislimo da moramo govoriti o političko-ekonomskoj krizi, dakle o krizi neoliberalnoga načina akumulacije. Sve glavne političke sile u Sloveniji, kako desne tako i nominalno lijeve, pristaju na neku varijantu neoliberalizma. Desnica ga nameće čvrstom rukom, u maniri Reagana i Thatcher, a nominalno lijeve snage njihove politike pretežno odobravaju ili im se samo neodlučno protive. To je stanje izazvalo sveopće narodno nezadovoljstvo kojemu smo sada svjedoci. Prije dvije godine, narod je zahtijevao odlazak vlade ”trećeg puta”, koju su vodili Pahorovi socijalni demokrati, a sada se nakon nešto više od godinu dana vladanja ruši i desna vlada pod vodstvom Janšinih “demokrata”.

Razlozi su za aktualno nezadovoljstvo u dvjema serijama brutalnih rezova u javnom sektoru koji su prouzročili otpuštanja i smanjenje mase plaća (proljetos su masu plaća smanjili za 8%, sada za još za dodatnih 5%), u planiranoj privatizaciji javnog bogatstva (Telekom, Slovenske željeznice, Petrol i sl.), u tzv. lošoj banci koja bi za jamstva (također i za potraživanja privatnih banaka) potrošila četiri milijarde eura i jednu milijardu za dokapitalizaciju državnih banaka, a cilj je te politike jeftina privatizacija banaka u državnom vlasništvu i sl. K tome Vlada sve više ruši socijalni dijalog i pokušava ograničavati (čak i ukinuti) pravo na narodni referendum. Ovome još treba dodati i sve rašireniju korupciju i klijentelizam u slovenskim elitama. Sve je to eskaliralo masovnim prosvjedima, najvjerojatnije najvećima u posljednjih 20 godina. Ovi prosvjedi imaju ogromnu potporu u narodu, prema posljednjim anketama prosvjede podupire čak 76% stanovništva (a Vladu samo 16%), 30% stanovništva je čak uvjereno da se nastala situacija može riješiti jedino revolucionarnom akcijom. Ukratko, slika je jasna – ljudi su razočarani neoliberalnim politikama koje elite nameću te zahtijevaju jasne alternative.

RB: Gdje je rješenje političke i ekonomske krize te kako umiriti masovno nezadovoljstvo?

Luka Mesec: U DPU smo uvjereni da je demokratski socijalizam jedini odgovor na zahtjeve naroda. Mislimo da bi prosvjedni pokret morao prerasti u stranku radničke klase koja bi se usudila ući u sukob s kapitalom, disciplinirati ga, onemogućiti mu izvoz društvenog bogatstva u porezne oaze te okončati razvlašćivanje i pustošenje javnog sektora.

Ta stranka, koja bi u isto vrijeme morala biti i narodni pokret, morala bi demokratizirati društvene podsustave (bankarstvo, kulturu, školstvo i sl.), socijalizirati poduzeća i uvesti ekonomsku demokraciju u njih, a istovremeno na lokalnoj i državnoj razini stvarati na participativnoj narodnoj demokraciji.

Sve je to u danim okolnostima vrlo teško postići,  posebno zbog ”luđačke košulje” maastrichtskih kriterija. Takva bi politička snaga nužno morala tražiti saveznike u inozemstvu – prioriteti su ex-Yu države (radi ponovne izgradnje regionalnog sudjelovanja) i povezivanje s postojećom europskom ljevicom (SYRIZA, Front de Gauche, Die Linke i sl.). Uvjereni smo da jedino tako možemo riješiti proturječja koja je donijela aktualna kriza a izviru iz raspodjele dohotka između rada i kapitala, koju je neoliberalna revolucija posljednjih 30 godina snažno nagnula u korist kapitala, te unutarnjih proturječja kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, ako želimo nadići krizu, moramo nadići kapitalizam.

RB: Hoćete li sudjelovati u štrajku 23. 1. (intervju je vođen 21. 1. 2013., op. RB)? Zašto uopće štrajk?

Luka Mesec: Štrajk smo javno poduprijeli  i u njemu sudjelovali jer smo uvjereni da politike koje nameće ova vlada nisu dio rješenja, već su dio problema.

Konkretno, razlog je ovoga štrajka otpor smanjivanju mase plaća u javnom sektoru, pokušajima ograničavanja prava na referendum te kršenju socijalnog dijaloga koje je kod ove vlade tako reći svakodnevno.

RB: Određeni novinari pišu o nekakvom konsenzusu svih društvenih aktera kao jednom od rješenja? Koje je vaše mišljenje o tome?

Luka Mesec: To je strategija vladajuće klase – pozivaju na tzv. vladu nacionalnog jedinstva, dakle na nekakvu “crveno-crnu koaliciju” koja bi trebala prevladati ”ideološke razlike” i osigurati provođenje “nužnih” reformi (reforma mirovinskog sustava, nastavak rezova u javnom sektoru, privatizacija, fleksibilizacija tržišta radne snage i sl.).

To je najizgledniji sljedeći potez slovenske buržoazije, nakon što se osramotila kako nominalno lijeva, prijašnja, tako i desna vlada. To je njihov adut, ali zato naša noćna mora. Tom se pokušaju moramo svim silama oduprijeti, pokazati da nisu “ideološke razlike”  ono što nas razjedinjuje, nego je riječ o klasnoj borbi. Trenutačno je riječ o klasnoj borbi kapitala protiv radništva koja se približava svom kraju. Blizu je trenutak kada će radništvo ponovo uzeti stvari u svoje ruke.