Konfederacija sedamnaest međunarodnih organizacija, Oxfam, izdala je sredinom siječnja izvješće koje govori o trošku nejednakosti i o tome kako nam štete ekstremi u bogatstvu i dohotku [i]. Inače, Oxfam se bavi problemima siromaštva i nepravde.  Njihovo izvješće ima jedinstven zaključak: „Godišnji dohodak sto najbogatijih dovoljan je da se okonča siromaštvo u svijetu, i to četiri puta.“ Konkretno, njihov dohodak iznosi 240 milijardi $ u 2012. Dalje, navode kako se dohodak najbogatijih jedan posto u posljednjih dvadeset godina povećao za 60% s tim da je financijska kriza taj proces samo ubrzala, umjesto da ga uspori.

U SAD-u dio nacionalnog dohotka koji ide najbogatijem sloju od 1% stanovništva udvostručio se u posljednjih trideset godina, a za najbogatijih 0,01% taj se dohodak učetverostručio! Ovo ne vrijedi samo za SAD jer i u Kini najbogatijih 10%  uzima gotovo 60% ukupnog dohotka. U izvješću tvrde kako ta situacija u Kini tu zemlju svrstava uz rame Južnoafričkoj Republici. Inače, kakva je situacija u drugim zemljama pokazuje studija jednog od glavnih ekonomista Svjetske banke:

Slika 1.1.   [ii]

Nakon detektiranja glavnog problema, a to je prevelika nejednakost uzrokovana ekstremima u bogatstvu, izvješće Oxfama ukratko analizira moguće posljedice. Nejednakost nije dobra jer uzrokuje dobar dio „društvenih bolesti“, poput ratova, kriminala, nasilja itd. Također, nejednakost uvelike otežava rješavanje problema siromaštva i onemogućuje efikasni ekonomski razvoj. Konačno, nejednakost nije neizbježna odnosno kapitalistički je razvoj moguć (ostvariv) i bez nje. Trebalo bi riješiti pitanje poreznih oaza u koje godišnje odlazi i do 32 bilijuna $ (32 000 milijardi) i ako bi se te oaze onemogućile, oko 190 milijardi $ godišnje bi se moglo uprihodovati na temelju poreza. U biti, preporučuje se efikasnija regulacija i oporezivanje, limitiranje menadžerskih bonusa, kamatnih stopa, akumulacije kapitala. Izvješće tvrdi kako su sve to politike koje su jednom djelovale, ali su u zadnjih tridesetak godina napuštene. Riječ je o tzv. zlatnom periodu kapitalističkog Zapada nakon Drugog svjetskog rata koji svoje početke ima u ekonomskoj politici američkog predsjednika Roosevelta.

No prvi korak za okončanje problema ekstremnog bogatstva i nejednakosti jest „da ga svijet prepozna kao glavni cilj“ .

I otprilike s ovog mjesta mi započinjemo našu kratku analizu. Gledati nejednakost i ekstremno bogatstvo kao cilj sam po sebi, praviti preporuke za njegovo rješenje prizivanjem pokrovitelja industrijskog kapitala, Keynesa i njegove ekonomske politike, znači promašiti pravi cilj. Ako su ovo njihovi odgovori na pitanje današnje društvene situacije, tada je logično da oni to pitanje ne vežu za kapitalizam kao takav već za nekakvo fino reguliranje istog. Drugim riječima, problemi čovječanstva mogu se riješiti u okviru kapitalizma i to tako da se taj kapitalizam obuzda. Čak se i predlaže ograničavanje akumulacije kapitala. Ovdje nije najbitnija pojava akumulacija kapitala, već kapital kao dinamika čitavog društva i onemogućavanjem akumulacije, tog neizostavnog uvjeta i posljedice kapitala, onemogućava se i sam sustav. A opet, oni žele i zalažu se za kapitalizam. Ovo je naprosto definicija drvenog željeza.

Moramo prestati gledati nejednakost kao nešto prirodno jer ona ne raste na grani niti je oduvijek prisutna. Nejednakost je društvena pojava koja je imanentna svim klasnim društveno-ekonomskim formacijama. U tom smislu ona je klasni problem gdje je uvijek većinska klasa ta koja je obespravljena,a manjinska klasa uživa sve privilegije. No bitna razlika između ranijih klasnih društveno-ekonomskih formacija i kapitalizma kao najrazvijenije, jest ta da je kapitalizam stvorio toliko materijalnog bogatstva da sve osnovne ljudske potrebe mogu biti u potpunosti zadovoljene, ali nisu. Dakle imamo situaciju u kojoj postoji društveno bogatstvo dovoljno za sve, a ipak većina u društvu nema ni za egzistencijalne potrebe. Naravno, priroda kapitalizma kao razvijenog načina robne proizvodnje i njegovi zakoni vezani uz profit onemogućuju rješavanje ovih proturječnosti, ali ipak vrijedi spomenuti onu misao Marxa kako upravo u kapitalizmu hiperprodukcija roba označava ne stanje u kojem je čitavo društvo dostiglo stupanj saturacije odnosno zasićenosti pa je svaka daljnja proizvodnja suvišna već stanje u kojem većina društva crkava od gladi jer ne posjeduje dovoljnu kupovnu moć. Stoga se jedino ukidanjem kapitalizma i nikako drugačije, može ukinuti njegova imanentna pojava – ekstremna nejednakost.

Pogledamo li pobliže pojavu ekstremne nejednakosti (izuzetno bogate manjine te siromašne većine), vidimo da je ona posljedica toga što kapitalistička klasa prisvaja višak vrijednosti koji stvara radnička klasa. Marx je otkrio zakone koje vladaju u kapitalističkoj proizvodnji kada se, u samom procesu proizvodnje, odvija i proces eksploatacije radnika od strane kapitaliste. Taj se proces temelji na prodaji radne snage čija je vrijednost uvijek manja od one vrijednosti koju njeno trošenje (rad) stvara u procesu proizvodnje. Ovaj dobiveni višak vrijednosti kapitalist ne troši isključivo kao dohodak, odnosno na osobnu potrošnju, jer to nije bit njegova postojanja kao kapitaliste. On kao oličenje kapitala, tog dinamičnog društvenog odnosa, višak vrijednosti ulaže u daljnju proizvodnju radi daljnjeg oplođivanja vrijednosti. Drugim riječima, kapitalist pretvaranjem većeg dijela viška vrijednosti u kapital provodi proces akumulacije kapitala. Akumulacija kapitala, međutim, nije neki subjektivan proces koji za kapitalista predstavlja alternativu. Akumulacija kapitala je objektivan proces i neizostavan uvjet kapitalizma koji se kapitalistu javlja kao nužnost ako želi opstati na tržištu pored konkurencije. Prestane li akumulirati, prestaje biti kapitalist. U ovome je možda i eklatantni dokaz dinamike kapitalizma. Kapital je neprestano kretanje a to kretanje sastoji se u kupnji radne snage, njenom trošenju pod komandom kapitala, dobivanjem viška vrijednosti, njegovim prisvajanjem te daljnjim pretvaranjem u kapital. Čim to kretanje kapitala prestane, prestaje i njegova bit.

Kako smo ranije rekli da višak vrijednosti i nastaje tako što radnik nije plaćen za svoj ukupni rad već za vrijednost svoje radne snage, onda je logična posljedica da će pojedini kapital raditi na tome da ova razlika (između vrijednosti radne snage i viška vrijednosti) bude što veća kako bi i akumulacija kapitala bila što progresivnija. A ova se razlika u kapitalizmu najefikasnije stvara razvojem proizvodnosti rada. Kako se razvija proizvodnost rada tako radnik radi sve manje za reprodukciju vrijednosti svoje radne snage i time stvara još veći višak vrijednosti. Konkretno, neka je radnik radio deset sati dnevno i od toga je potrebni rad (rad potreban za reprodukciju njegove radne snage) iznosio četiri sata, a višak rada (rad kojim se stvara višak vrijednosti) šest sati. Razvojem proizvodnosti rada potrebni rad smanjuje se na tri sata, višak rada povećava se na sedam sati, a ukupni radni dan ostaje nepromijenjen. Na ovaj način povećao se višak vrijednosti. Ovo iziskuje povećanu akumulaciju kapitala koja za posljedicu ima povećanu potražnju za dodatnom radnom snagom odnosno za proletarizacijom ostalog dijela stanovništva. Prema tome, razvojem kapitalizma (akumulacijom kapitala uopće) na jednoj strani javlja se sve veća masa viška vrijednosti (kapitala), a na drugoj strani sve veća masa radne snage. Porastom radne snage odnosno progresivnom proletarizacijom, povećava se i industrijska rezervna armija a njenim povećanjem raste i sveopća bijeda naspram stvorenog društvenog bogatstva.

Povećanje bogatstva na jednoj i povećanje siromaštva na drugoj strani nije posljedica loše vođenog kapitalizma ili plan jedne grupe ljudi koja vlada svijetom. Ova nakaradna pojava upravo je posljedica razvoja kapitalizma i samo njegovim ukidanjem može se i ona ukinuti.

Upravo zato je sljedeći Marxov citat aktualniji više nego ikad prije: „Zakon po kome se, zahvaljujući napredovanju proizvodnosti društvenog rada, može uz sve manji utrošak ljudske radne snage stavljati u pokret sve veća masa sredstava za proizvodnju – taj zakon se na kapitalističkoj osnovi, gdje ne upotrebljava radnik sredstva za rad već sredstva za rad radnika, izražava u tom obliku da ukoliko je veća proizvodna snaga rada, utoliko je veći i pritisak radnika na sredstva za njihovo zapošljavanje i utoliko je, dakle, nesigurniji uvjet njihova opstanka: prodaja svoje radne snage radi uvećavanja tuđeg bogatstva…“ [iii]

Dodaci

Prvi dodatak ovom tekstu jedna je od tablica iz nedavnog izvješća o ekstremno bogatim pojedincima u svijetu. Namjerno je izabrana baš ova tablica jer pokazuje kako je akumulacija kapitala najjača upravo na vrhu.

Ultra High Net Worth Individuals (UHNWI) – ekstremno neto bogati pojedinci

 Tablica 1.1. [iv]

Na temelju tablice može se uočiti nekoliko stvari. Prvo, ukupno bogatstvo najbogatijih najviše se povećalo, za 14% u odnosu na 2011. godinu. Ali ovo povećanje kamuflira se ako obratimo pozornost na ukupnu postotnu promjenu svjetskog bogatstva koja je iznosila -1,8%. Dakle, krupni kapitalisti i njihovi apologeti reći će kako je čitavom društvu nepovoljno u krizi jer su svi na gubitku, a uostalom taj gubitak se i može vidjeti u promjenu svjetskog bogatstva. No mi ovdje vidimo kako oni na vrhu nastavljaju ne samo rasti nego i rastu ubrzano. Drugo, izuzmemo li ‘najsiromašnije’ u ovoj tablici, one s bogatstvom od 30 milijuna – 49 milijuna $ koji su imali blagi rast od 0,6% sredina i kraj tablice ostvaruju negativne promjene. Zlatna sredina ostvaruje čak najveće negativne promjene. A tri skupine u vrhu ostvaruju dosta velike pozitivne promjene. Prema tome, ovdje je na djelu preslagivanje bogatstva k onima koji ga imaju najviše. Naravno da jedan dio ide i tzv. novopečenim te nešto manjim bogatašima, ali glavni dio ide upravo ovima na vrhu. I treće, udio bogatstva najbogatijih u ukupnom bogatstvu 2011. iznosio je 20,6%, da bi sljedeće godine ovaj udio iznosio 24%. Dakle, snažna tendencija gomilanja bogatstva u rukama manjine.

Drugi dodatak tekstu je tablica koja izražava udio bruto nacionalnog proizvoda po stanovniku (koji ne treba miješati s bruto domaćim proizvodom) nerazvijenih svjetskih regija (periferija i poluperiferija) u bruto nacionalnom proizvodu po stanovniku matice odnosno najrazvijenijih regija.

GNP p.c. za regije kao udio GNP-a p.c. matice, po tekućem tečaju (2003)

Tablica 1.2. [v]

U tablici treba uočiti, prije svega, veličinu jaza između bogatih i siromašnih regija. Čak istočna Azija koja je bila uspješna priča dostigla je tek 13% ukupnog GNP p.c. matice. U globalu, Jug je nakon četrdeset godina ostao na istom mjestu, 5% udjela u ukupnom GNP p.c. matice. „Apsolutni jaz između zemlje s prosječnim dohotkom od 1000$ koja raste 6% i zemlje s prosječnim dohotkom od 30 000$ koja raste 1% nastavlja se širiti i nakon četrdesete godine!“ [v] Prema tome, kada Kina, kao posljedica visokih stopa rasta, smanjuje jaz, smanjuje ga u odnosu na zemlje poput Meksika, Brazila, Rusije, Argentine, ali ne i u odnosu na  Zapadnu Europu, Japan i Sjevernu Ameriku. [vi]

D.B.

____________________

[i] http://www.oxfam.org/sites/www.oxfam.org/files/cost-of-inequality-oxfam-mb180113.pdf

[ii] http://www.oxfamblogs.org/fp2p/?p=12888

[iii] Marx, K., Kapital I, str. 574, Kultura, Zagreb 1947

[iv] World Ultra Wealth Report 2012-2013, str. 10

[v] Wade H.R., Is Globalization Reducing Poverty and Inequality?, World Development, Vol.32, No.4, pp. 567-589, 2004

[vi] Ibidem