Šezdeset i osam godina nakon kraja Drugog svjetskog rata te poraza fašizma i nacizma, gotovo svugdje u Europi svjedočimo usponu ekstremne desnice. No, a ovo je još i opasniji fenomen, vidimo pojavu i uspon ekstremne desnice, jasnih neonacističkih snaga koje se u neki slučajevima (Grčka, Mađarska…) ukorjenjuju u društvu gradeći narodne, radikalne, rasističke, iznimno nasilne i pogromske masovne pokrete. Njihov je izjavljeni cilj uništiti sve sindikalne, političke i kulturne organizacije radničke klase, uništiti svaki otpor građana, uskratiti pravo na različitost i uništiti – čak fizički – ”drugačije” i najranjivije.

Kao i u dvadesetim i tridesetim, krajnji je uzrok ove ekstremno desničarske i neofašističke prijetnje duboka ekonomska, politička a čak i moralna i ekološka kriza kapitalizma koji, pod izgovorom dužničke krize, provodi nezapamćen napad na životni standard, slobode i prava radnika i svih onih dolje! Iskorištavajući strah bogatih od rizika socijalne eksplozije, radikalizaciju srednje klase uništene krizom i drastičnim mjerama štednje kao i očaj nezaposlenih, koji su marginalizirani i osiromašeni, ekstremna desnica te neonacističke i neofašističke snage razvijaju se diljem Europe. Dobivaju masovni utjecaj u siromašnijim slojevima društva, sustavno usmjeravajući ovaj utjecaj protiv tradicionalnih i novijih ”dežurnih krivaca” (imigranti, muslimani, Židovi, LGBT, invalidi…) kao i protiv ljevičarskih organizacija i sindikata.

Utjecaj i radikalizam ove ekstremne desnice nije jednak u cijeloj Europi. No široko provođenje drakonskih mjera štednje već čini uspon ekstremne desnice gotovo općom pojavom. Zaključak je jasan; činjenica da spontani uspon ekstremne desnice i pojava iznimno nasilnog masovnog neofašizma više nisu iznimka od europskog pravila prisiljava antifašiste ovoga kontinenta da se suoče s ovim problemom u njegovoj stvarnoj veličini – kao europskim problemom!

Ipak, reći sve to nije dovoljno ako ne dodamo da je borba protiv ekstremne desnice i neonacizma izuzetno hitna. Zapravo, neofašistička je prijetnja u mnogim europskim zemljama već tako izravna i tako blizu da je antifašističku borbu pretvorila u prioritet, u bitku na život i smrt u kojoj su ljevica i radničke organizacije, sloboda i demokratska prava, solidarnost i tolerancija te pravo na različitost u opasnosti. Reći da smo uključeni u utrku protiv rasističkog barbarstva i neofašizma, odgovara stvarnosti koja se svakodnevno potvrđuje na ulicama naših europskih gradova…

Uzimajući u obzir dubinu krize i veličinu društvene štete koju proizvodi, intenzitet političke polarizacije, odlučnost i agresivnost vladajućih klasa, povijesnu važnost onog što je na kocki u trenutačnom sukobu i razmjer uspona ekstremne desnice, jasno je da antifašistička borba predstavlja strateški izbor koji zahtijeva organizacijsku ozbiljnost te dugoročno političko i aktivističko angažiranje. Zbog toga antifašistička borba mora biti usko povezana sa svakodnevnom borbom protiv mjera štednje i sustava koji ih proizvodi.

Da bi bila efikasna te ispunila očekivanja naroda, antifašistička borba mora biti jedinstvena i demokratska te je moraju provoditi same narodne mase. Radi ovoga građani moraju sami organizirati svoju antifašističku borbu i samoobranu. Istodobno, da bi bila učinkovita, ova borba mora biti globalna, suprotstavljajući se ekstremnoj desnici i neofašizmu na svim područjima gdje se manifestira otrov rasizma i ksenofobije, šovinizam i militarizam, kult slijepog nasilja te opravdavanje plinskih komora i Auschwitza. Ukratko, da bi bila dugoročno uspješna, antifašistička borba mora ponuditi alternativnu viziju društva, suprotnu onoj koju nudi ekstremna desnica. To je društvo zasnovano na solidarnosti, toleranciji i bratstvu, odbacivanju mačizma, odbacivanju ugnjetavanja nad ženama te uvažavanju prava na različitost, internacionalizmu i savjesnoj zaštiti prirode, obrani demokratskih i humanističkih vrijednosti.

Ovaj europski antifašistički pokret mora biti nasljednik velikih antifašističkih tradicija našeg kontinenta! Radi toga, trebao bi položiti temelje društvenog pokreta sa stabilnim strukturama i svakodnevnim aktivnostima, prožimajući čitavo društvo, organizirajući građane antifašiste u mreže prema njihovoj profesiji, boravištu i osjetljivosti, vodeći borbu u svim područjima ljudske aktivnosti i preuzimajući u potpunosti zadatak – čak i fizičke – zaštite najranjivijih građana, imigranata, Roma, nacionalnih manjina, muslimana, Židova i LGBT osoba, svih onih koji su sustavne žrtve državnog rasizma i fašističke bande.

Zbog toga što potreba za antifašističkom mobilizacijom na europskoj razini raste iz dana u dan, mi koji potpisujemo ovaj manifest, pozivamo na stvaranje jedinstvenog, demokratskog i masovnog europskog antifašističkog pokreta, sposobnog suprotstaviti se smeđoj kugi koja uzdiže svoju glavu nad našim kontinentom te je poraziti. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da bi se osnivački kongres ovog europskog antifašističkog pokreta, koji nam je prijeko potreban, održao u Ateni u proljeće 2013. te bio spojen s velikim europskim antifašističkim prosvjedom na ulicama grčke prijestolnice.

Ovoga se puta povijest ne smije ponoviti!

¡NO PASARÁN!

Izvor: AntiFascismEuropa

Prijevod : Radnička borba