Categorized | Analize

5 Komentari za ovaj post

1. Petar Bosnić Petrus Kaže:
   26 ožujka, 2013 at 11:30

   Teško mi je o ovome pisati, davati mišljenja, savjete, recepte, metode …

   Ima li išta jalovije od toga.

   Npr gornji članak “Mjeresu…” izvrsno napisan, odmjereno elegantno, mudro humano itd itd.

   ali,

   Počiva na pretpostavkama koje su dijametnralno suprotne istini.

   Zaboli me srce kad vidim koliko je autor članka mudra i dobra osoba i koliko je po svojim namjerama blizu istine, a po svom znanju i razumijevanju ekonomije daleko, predaleko od nje.

   Da ne bi bilo nesporazuma, ne mislim da je to pozicija jednog ili više autora, lijevo ili desno orjentiranih, socijalističkih ili kapitalističkih.
   To je pozicija naše epohe. Ona se temelji, nažalost na nerazumijevanju kapitala, nerazumijevanju čovjeka, nerazumijevanju funkcije rada, njegovog krajnjeg cilja i drugih bitnih stvari.

   I razumijevanje i nerazumijevanje ekonomije i pojava koje ona proučava započelo je sa Smithom, a vrhunac doseglo u Marxovoj teoriji. Posljedica toga je današnje kaotično i u velikoj mjeri beznadno stanje. Prije nekoliko desetljeća Sedamdesetih i ranih osamdesetih,ja sam počeo tražiti izlaz iz toga i napisao nekoliko knjiga na tu temu. Ali danas nitko više ne čita knjige. Za jedno radikalno novo razumijevanje kapitala, rada, vlasništva, čovjeka i drugih važnih stvari najbolje bi bilo da negdje na Googleu potražite moj kraći tekst :”Politika, pravo, država”. To je nakakav sažetak, a neki ga zovu i Manifestom.

   VA:F [1.9.22_1171]
   Rating: -5 (from 5 votes)
2. Petar Bosnić Petrus Kaže:
   26 ožujka, 2013 at 11:58

   POLITIKA, PRAVO, DRŽAVA
   Ovaj rad posvećen je dr. Anti Laucu, koji se, poput mene samoga, uporno i uzaludno bori za to da društvo učini barem jedan mali korak naprijed.
   Prolegomena Čvrsto sam uvjeren da ne možemo znati što se to s nama zbiva, niti što bi smo trebali činiti, ako nemamo jasne i točne pojmove o onome što nas je dovelo u ovu situaciju u kojoj se ne osjećamo nimalo ugodno. Stoga je prvi dio članka posvećen baš razjašnjavanju pojmova o tim stvarima, čija je narav nekako skrivena od našeg pogleda. To će nakratko stvoriti krivi dojam da je početni dio ovog članka nekako odvojen od stvarnosti i predmeta kojim se bavimo. Ali neka se čitatelj ne plaši. Iako ćemo početi ab ovo – od početka, taj početni i neizbježni, ali i dragocjeni, filozofski dio biti će kratak i bezbolan.
   ***
   Radi što boljeg uvoda u temu kojom se bavimo, mislim da je važno postaviti nekoliko pitanja.
   Može li se govoriti o povijesti, ako ne znamo da je to proces koji stremi ka određenim ciljevima?
   (Jer povijest je – govoreći tek preliminarno – proces kojeg su pokrenuli i vode svršni uzroci – causae finalis – svrhe ili ciljevi koje ona treba ostvariti.)
   Može li se uopće znati što je dobro, a što loše ili zlo, ako ne znamo ili barem ne pretpostavljamo što su ciljevi povijesti i ultimativni ciljevi ljudske vrste?
   Nešto dobro, nekakvo određeno dobro, naime, nije ništa drugo do adekvatno sredstvo ili metoda za ostvarivanje neke svrhe ili nekog cilja za kojeg smatramo da je dobar i poželjan sam po sebi. Jedino ono Najviše dobro – ili možda i sreća – nisu nikakva sredstva, nego svrha ili cilj samima sebi.
   A ako pouzdano ne razlikujemo neko određeno dobro od nečeg lošeg ili zla, što uopće znamo ili možemo znati o ovim stvarima? Mislim na znanje ili razumijevanje čovjeka, povijesti, civilizacije, situacije u kojoj živimo, našeg djelovanja i drugih srodnih stvari.
   Sveopći relativizam koji se raširio i zavladao svijetom, znanostima, i ljudskim duhom uopće jest nedvojben znak da nemamo jasne pojmove o ovim stvarima. To je simptom nekakve bolesti, slabosti, ili izgubljenosti ljudskog duha.
   Ha…čovjek je malko zalutao – ni prvi ni zadnji put.
   ***
   Smatra se da živimo u jednom kriznom vremenu i tražimo izlaz iz te krize u koju smo zapali
   No, možemo li ga naći ako ne znamo istinu o stvarima koje su nas dovele u krizu – uzroke krize?
   Nužno je, dakle, najprije reći riječ, dvije o tim uzrocima.
   Kao što sam gore nagovijestio, pokušat ću, ukratko – kako sam već obećao – pokušat ću, dakle, pokazati da su nas u ovu, tzv. globalnu krizu dovela upravo neadekvatna shvaćanja prirode, čovjeka, povijesti, civilizacije, politike, prava, vlasništva i sličnih stvari. Treba se, dakle, najprije izboriti za adekvatne pojmove o njima.
   Počinjući s time, možda neću napisati nekakav elegantan članak, ali bi mogao biti zanimljiv i koristan, pogotovo stoga što će izvesti na vidjelo da kriza ne mora nužno biti nešto loše.
   ***
   Eto, počinjemo s prirodom.
   Slično Schellingu i Hegelu, koji smatraju da je priroda «drugobitak ideje», ja kažem da je priroda čisti privid, nešto bitno nesavršeno, nešto, što se zbog želje za slatkoćom postojanja odreklo savršenstva i vječnosti. Dakle, nešto što je nastalo iz grijeha…»Also sprach Zarathustra», Anaksimandar, Budha…eta, eta. – et altera, et altera…
   Iako sam veliki ljubitelj i zaštitnik prirode, u šali znam reći da je ona smetlište bitka, te da je i sam čovjek odbačen i bačen na to smetlište s zadatkom da se iskupi, od najizvornijeg tj. najistočnijeg grijeha – želje za slatkoćom postojanja – i to tako što će iz sveg tog smeća napraviti nešto vrijedno. Mislim da se u tom šaljivom prikazu može nazrijeti i ona istina na koju želim skrenuti pažnju.
   ***
   Civilizacija – umjetna tvorevina, stvorena po čovjeku. Ta civilizacija je zapravo priroda koja je manje ili više svjesna sebe i svoje propalosti. Stoga je ona na nešto višoj razini postojanja od prirode.
   S druge, one važnije strane gledano, civilizacija je cjeloviti, tjelesni oblik umjetnog bića, koje je pak instrument, sredstvo pomoću kojeg se ljudska vrsta teži ili kani vratiti u krilo savršenstva.
   ***
   Čovjek? Hm, teško je otkriti i shvatiti o čemu se tu zapravo radi, no sigurno je da najpotpunije postoji, ne kao ona famozna «svestrano obrazovana i razvijena individua», nego kao vrsta, za koju pak kažem da je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. (od Grč. – ontos on – biće i genesis – stvaranje ) Za Ontogeničnost možemo reći da je ono božansko u ljudskoj vrsti, jer, se od davnina, a i dan danas susreću uvjerljiva mišljenja da je jedino Bog ontogeničan, tj. da jedino On može stvoriti nešto bićevito i biće uopće, (ukoliko ono, naravno, nije postojalo oduvijek).
   ***
   Pod bićem podrazumijevam Nešto autopoietično tj. «Nešto što kreće samo sebe» i što u sebi ima moć samorazvoja i moć trajnog, beskonačnog, samoodržanja, i to putem stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je najsavršeniji i beskonačni vid postojanja bića. Ono što ne može stvoriti svoju vrstu, ili, što ne postoji kao vrsta, nije istinsko biće, nego nekakav defekt ili prost slučaj, slučajnost. Beskonačno postojanje postiže se reprodukcijom – generiranjem novih i smjenom starih generacija – permanentnim pomlađivanjem. Paradoks vrste je u tome da je ona to mlađa što je starija, što ne bi trebalo biti niti čudno, jer se vrsta, koja je na pravom putu zapravo vraća i ponovo povezuje – lat. re-ligio – sa svojim izvorom, ili iskonom.
   (Kod ljudske vrste, generacije se trebaju tretirati kao iznimno važni društveni, ekonomski i pravni subjekti.)
   ***
   Proste stvari nemaju moći samoodržanja i samorazvoja kao bića, a vrste koje mogu stvoriti razne stvari – vrste kao što su dabrovi, ptice, pčele, pauci…- nisu ontogenične, nego samo hrematogenične. (također od Grč.: to hrema – stvar i genesis – stvaranje.)
   No, za razliku od Boga – koji je, prema religijskim uvjerenjima, stvorio prirodno biće, prirodu, (ukoliko ova nije, ili vječna, ili nastala individuacijom, tj. propadanjem bitka) – za razliku od Boga, Stvoritelja, dakle, čovjek stvara umjetno biće – Nešto što, kako je također već rečeno, treba poslužiti kao bićevito sredstvo za oslobođenje i ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste.
   ***
   Neki od ciljeva su trajan, vjekovječan, siguran i slobodan opstanak u dijelu galaktike ili čak šire, povezivanje i sjedinjenje sa svojim produženim ili proširenim tijelom – cijelim univerzumom, jer se materijalni ili fizikalni uiverzum može shvatiti i kao potpuno, cjelovito čovjekvo tijelo.
   Matični planeti ontogeničnih vrsta, sa svojim lijepim, pitomim, živim okolišem, samo su njihova privremena boravišta – dok su još nezrele i nesposobne opstati u svemiru. Prava boravišta zrelih ontogeničnih vrsta su međuzvjezdani, a možda i međugalaktički prostori i beskraj, ili možda …kraj puta, koji nije ništa drugo do ….Raj.
   Ali, tko bi to mogao znati?
   A ako je kraj puta doista Raj, onda on nije ništa drugo do osvojeni beskraj – postignuto savršenstvo bez kraja.
   No, ne plašite se, nećemo dalje.
   Još samo jedan kratki osvrt na neka glasovita shvaćanja čovjeka, čija se istinitost nikad nije dovodila u pitanje.
   ***
   Aristotel je tvrdio da je čovjek Zoon logon ehon ili animal rationale – životinja koja ima razum. To je vrlo blizu istine, ali moramo primjetiti da ni životinje, nisu sasvim bez razuma. Kasnije ću pokušati pokazati i uvjeriti čitatelja da se taj razum kojeg Aristotel pripisuje čovjeku dosta razlikuje od životinjskog, jer nije ništa drugo do ontogeničnost.
   ***
   O biblijskom nazoru, po kojem je čovjek biće stvoreno «na sliku Božju» već smo gore raspravljali, jer ono «na sliku Božju» zapravo ne znači ništa drugo do biti kreativan, ontogeničan.
   ***
   B. Francklin je tvrdio da je čovjek a tool making animal – životinja koja pravi alate.
   Ova definicija iznimno je vrijedna, ne samo zbog svoje točnosti, nego više zbog toga što upućuje na jednu dublju i potpuniju istinu. Glavni alat ili instrument kojeg čovjek stvara, nisu oni materijalni ili stvarni alati na koje je vjerojatno mislio Francklin, nego upravo gore spomenuto umjetno biće. Taj bićeviti «alat» može stvoriti i zgotoviti samo cijela vrsta i to kroz razdoblje od nekoliko desetina tisuća godina. Kreativne individue, narodi, generacije i povijesne epohe mogu stvoriti samo različite, neophodne elemente od kojih se sastoji umjetno biće.
   ***
   Možda bi ovdje trebalo navesti još i Marxovo shvaćanje po kojem je čovjek autopoietično biće, koje posredstvom rada stvara samo sebe. «Rad stvara čovjeka.»
   Eto, dalje nećemo.
   ***
   Povijest je ontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića. Započeo je prije nekoliko desetina tisuća godina, a uspješno se privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stoljeća.
   ***
   Umjetno biće koje je nastalo kroz taj, ontogenički proces najpoznatije je pod imenom kapital. Neposredno sredstvo njegovog stvaranja i razvoja je ljudski kreativni i reproduktivni rad, a stupnjevi razvoja su mu: 1.teza – novac, 2 antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, 4 epiteza – tehnologija, koja je samo, u materiji reproducirana znanost.
   Zreli, potpuno razvijeni oblik umjetnog bića (kapitala), sinteza povijesnog procesa jest, dakle, znanost, a tehnologija joj je epiteza – nužan oblik samoodržavanja i samorazvoja. Kapital, odnosno znanost je ustvari sebe svjesno ili sebi znano prirodno biće, koje zna svoju narav i svoju svrhu, kao i to da se razvilo i preobratilo u Nešto umjetno posredstvom ontogeničnog duha ljudske vrste.
   ***
   Napomena Ciljevi povijesti nisu isto što i ciljevi vrste. Cilj povijesti bio je stvaranje umjetnog bića, a ono je tek neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.
   ***
   Društvo – je umjetni organizam, a politika je njegova nijema volja za opstankom i samorazvojem, volja koju razne karizmatične individue ili narodi dovode do riječi ili realiteta. Druge, ne-ontogenične vrste na ovom planetu – bizoni, konji, gazele, razne vrste riba, ptica ili insekata – nikad se ne transformiraju u društva, nego ostaju živjeti u formi prirodnih vrsta kojima je goli biološki opstanak jedini cilj.
   ***
   Ontogenična vrsta je, dakle i politogenična ili sociogenična – sposobna transformirati se u društvo, umjetni organizam i ponašati se u skladu s pravom, tj. po zakonima ili pravilima (nomos-i, regulae ili leges) koje sama stvara, a koji joj omogućuju ostvarivanje njenih metabioloških, a vjerojatno i transempirijskih ciljeva. Ova transformacija vrste u društvo, u umjetni organizam, je nužna, jer je taj umjetni organizam neophodan organizacijski instrument za ostvarivanje ciljeva ontogeničkih vrsta.
   ***
   Nomos-i i regula-e… Kod nas bi te izraze možda najbolje bilo prevoditi kao: pravila, jer ti zakoni su doista nekakva pravila, nešto, nekakvi duhovni, tj, točnije, volitivni alati ili oruđa s kojima se pravi, odnosno stvara nešto dobro ili ispravlja nešto loše, krivo. Naravno, s tim pravilima može se praviti ili stvarati nešto dobro samo ako su i sama ta pravila dobra, eunomična.
   ***
   Pod eunomičnim zakonima ili pravilima podrazumijevam one koji različitim ljudskim subjektima- inividuama, grupama, klasama nacijama itd – omogućuju da ostvaruju svoje ciljeve, ali na način koji vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste.
   ***
   Pravo Problem teorije prava i samoga prava jest to što nema vlastite definicije. Hegel smatra da ga ne može ni imati. jer pojam prava spada u domenu filozofije. No, mi, ovom prilikom, nećemo poslušati Hegela, pa ćemo ipak pokušati definirati prvo u domeni teorije prava, koja nije daleko od filozofije.
   Pravo, dakle shvaćamo kao: ospoljenu volju ljudske vrste, ospoljenu ili izvanjštenu politiku – koja se ospoljila ili izvanjštila kao čvrsta, nepromjenjiva metoda i instrument samoorganiziranja, samomotiviranja i samoprisile vrste u svrhu djelovanja što vodi ka ostvarivanju njenih ciljeva.
   Pravo obuhvaća, stvari, ljude i činidbe – res, personae, i factiones. Temeljni ili izvorni zakonodavac, adresant prava je sama ljudska vrsta. No ona je ujedno i adresat na kojeg se odnose pozitivne pravne norme koje ona propisuje, i pravo uopće.
   Klasičnu Gajevu definiciju: Ius est ars bonum et aequum – pravo je umijeće dobroga i pravednoga, ili Ulpijanovu, koja kaže da je pravo: Honeste vivere, alterum non laedere, quique suum tribuere – pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakom dati njegovo – i pored njihove privlačnosti, ne možemo shvatiti ozbiljno, jer su to tautološki iskazi ili sudovi. U prvoj, po kojoj je pravo umijeće dobroga i pravednoga, trebalo bi pitati: što je dobro i pravedno, a odgovor bi bio da je to ono što je u skladu s pravom. To je, dakle, jalova cirkularna «definicija», nešto promašeno. Slično stvar stoji i sa drugom, a i mnogima koje su nastale dugo nakon klasičnog razdoblja Rimskog prava – tog zlatnog doba razvitka prava.
   Što se tiče one školske definicije koju možete naći u enciklopedijama i udžbenicima prava: a koja kaže da je pravo sistem normi koji regulira ljudsko ponašanje, mora se reći da je i nepravo to isto – sistem normi koji regulira ljudsko ponašanje.
   Iz gornjih definicija a i njihove kritike vidi se da ljudska vrsta još ne zna sasvim jasno što je pravo i da ga ne razlikuje od neprava. A iz toga se pak vidi da vrsta još nije svjesna toga koliko je pravo važno i koliko je to moćno oruđe.
   Mi smo ga. – kako smo istaknuli – shvatili kao duhovni, ili točnije, volitivni instrument i metodu ostvarivanja ciljeva vrste. Istinsko pravo i nepravo (prividno pravo) razlikuju se po tome da li vode ka ostvarivanju tih ciljeva ili ne . Istinsko pravo je eunomično, a nepravo kakonomično. (Grč. to kakon – loše, zlo, nevaljalo)-
   ***
   Različita ideološka tumačenja prava Sigurno vam je poznato kako su veoma raširena i utjecajna mišljenja da su pravo i država «instrumenti prisile» kojima neka vladajuća klasa ili elita drži u pokornosti «potlačenu klasu.»
   Tu ima i čak i nešto istine. Naime, te «vladajuće klase» ili elite mogu se koristiti pravom kao sredstvom pokoravanja drugih klasa i ostvarivanja svojih interesa, ali samo dotle dok te svoje interese ostvaruju na način kojim daju doprinos ostvarivanju ciljeva vrste, dakle, dok su zakoni koje ona propisuje eunomični sa stanovišta ostvarivanja ciljeva vrste.
   Tzv. kapitalistička klasa je najbolji primjer za to, jer se u vrijeme kad je ona mogla efikasno i lako ostvarivati svoje interese i brzo se bogatiti, zbivao nevjerojatno brz i širok civilizacijski napredak. I ne samo civilizacijski. Kapitalizam nije dao političku slobodu i ravnopravnost samo svim ljudima – nego čak i ženama – a klasu koju je konačno oslobodio, od kmetstva – tog modificiranog oblika ropstva – tzv. «potlačenu radničku klasu» učinio je, ne samo slobodnom, nego i neusporedivo bogatijom od svih prethodnih radnih ili «potlačenih» klasa.
   No, kad te «vladajuće klase» počnu svoje interese ostvarivati na način koji ne može pomoći, ili pak šteti ostvarivanju ciljeva vrste, počinju polako gubiti tlo pod nogama i vlast. Kapitalisti su danas opet najbolji primjer i za to.
   Vladajuće klase ili elite i nastaju na osnovu spontanog interesnog udruživanja onih pripadnika društva koji žive ili teže da žive i rade i da ostvaruju svoje interese na način pomoću kojeg, u svom vremenu, i sukladno svojim mogućnostima ili nadarenosti mogu dati i najveći doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. Toliko o pravu kao instrumentu pokoravanja «potlačene klase».
   Sada riječ, dvije o «shvaćanju» da je pravo nekakav zakon kojeg silom nameće neki jači subjekt, «pravo jačega». To je glupost, jer je to zapravo definicija neprava, a ne prava. Da je kojim slučajem bilo rečeno da je pravo zakon kojeg nameće sposobniji, a ne jači, onda bi tu bilo nešto istine, ali i zakon sposobnijega bio bi doista istinsko pravo tek ako bi, i samog tog «zakonodavca», a i druge ljude motivirao i mogao prisiliti na ponašanje koje doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.
   Čini se da ovakva «shvaćanja» prava potiču od onih inferiornih, manje sposobnih i stoga siromašnijih i manje uglednih i utjecajnih društvenih subjekata.
   ***
   Odnos Prava i neprava Ovdje bi valjalo primjetiti kako se čini da neprava ipak ima puno više nego prava i da se češće pojavljuje. Ovu misao nećemo osporavati, nego ćemo radije ukazati na to da je pravo puno, neusporedivo više, ili bitno moćnije od neprava i da je sve ono što je čovjek do danas postigao i što posjeduje nastalo na temelju prava.
   Ius creat, iniuria delet – pravo stvara, a nepravo razara.
   Tvorevina prava je nešto bićevito, dakle, nešto što ima moć samoodržavanja i samorazvoja. Stoga ova tvorevina, usprkos vrlo čestim napadima i razaranjima od strane neprava, polako raste i razvija se. Nasuprot tome, tvorevine neprava uvijek su mrtvorođenćad, čije održavanje u postojanju iscrpljuje snagu i život svojih tvoraca, sve dok neminovno i definitivno ne propadnu i istrunu, i te tvorevine, i njihovi tvorci.
   Pravo se stalno razvija i nadograđuje, a nepravo se nikako ne može pomaknuti od početka, pa uvijek mora počinjati iznova. Slikovito rečeno, pravo je kao neka golema tvrda klisura na koju stalno i uzaludno nasrće, i o koju se razbija bezbroj valova.
   ***
   Država nije ništa drugo do potpuno ozbiljeno, realizirano pravo. – epitetički vid volje ljudske vrste. Uspostavom države, pravo dobija još i legalnu moć i organe prisile.
   Stoga što je vrsta pravi i izvorni adresant i adresat prava, i stoga što svi ljudi trebaju biti ravnopravni, cijela vrsta trebala bi živjeti u jednoj jedinoj, globalnoj državi.
   Una species, una planeta, una lex! – Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon! –
   ***
   Suverenitet Nitko osim ljudske vrste ne može biti prirodni, izvorni nosilac suvereniteta – ni individue, ni nacije, ni rase. Vrsta je do sada samo privremeno na njih prenosila vlastiti suverenitet, zato što još nije bila u mogućnosti da sama, neposredno nastupi kao suveren. No već i današnji stupanj razvijenosti civilizacije i sredstava informiranja i komuniciranja, omogućuje joj zauzimanje položaja suverena, i samo je pitanje vremena kad će ona to i učiniti.
   To je uvjet optimalne, a i minimalno potrebne funkcionalnosti ljudske vrste u poslu ozbiljavanja njenih ultimativnih ciljeva i uvjet ozbiljenja pravde, kako na individualnom tako i na nacionalnom ili rasnom planu.
   ***
   Ali, da se vratimo malko u prošlost, po činjenice kojima bi smo potkrijepili gornje sudove, o potrebi da se svi ljudski i društveni subjekti da se podvrgavaju jednom zakonu.
   Svojevremeno je Abu´l Kasim Muhamed ibn Abdulah, Prorok, alejhi selam, tvrdio da su interesi Islama iznad interesa i ciljeva Arapskih, Beduinskih i drugih plemena i naroda. To se njegovo mišljenje poštovalo i postalo je temeljem golemog i naprednog Arapskog carstva koje je u vrijeme svoje velike moći proslavilo sva ta plemena i narode, i omogućilo im da dadu i velike doprinose ostvarivanju ciljeva povijesti i ciljeva ljudske vrste. – astronomija, algebra, medicina, filozofija, umjetnost etc. etc. Da se podsjetimo, to su elementi umjetnog bića.
   A da ta plemena i narodi nisu poslušali Muhamedov naputak, ne bi bilo ništa od svega toga, ne samo tamo u Islamskom svijetu, nego ni ovdje u Evropi ili Americi, a niti u Australiji, jer Evropljani su klice ovih znanosti – preko Španjolske i Pirineja – dobili upravo od Islamskog svijeta. Jasno, Islamski svijet je dosta tog znanja naslijedio od ranijih civilizacija, ali ga je i razvio u vrlo velikoj mjeri, prije nego ga je predao Evropljanima, koji su onda dovršili razvoj cjelokupne znanosti (umjetnog bića) i, putem kolonijalnih osvajanja, raširili ju po cijelom svijetu.
   Kolonijalna osvajanja bila su prvenstveno scientifikacija cjelokupne ljudske kulture i ljudske civilizacije – scientifikacija svijeta. Ta osvajanja bila su zapravo oslobađanje svijeta, ali ljudi koji ne razumiju ništa od povijesti – a takvih je najviše, čak i među onima vrlo učenima – prikazuju ova osvajanja kao nekakvo porobljavanje. Šteta, golema šteta.
   (Jasno, Evropljani nisu dovršili razvoj umjetnog bića (znanosti) isključivo na osnovu onoga što su dobili od Arapa, nego također i na osnovu onoga što su direktno dobili od Grka, Kineza, Kršćanstva, Judaizma, Germanskih mitova i drugih drugih narda i njihovih kulturnih tekovina.) Ali pustimo to.
   Htio sam reći ovo: slično tim davnim plemenima i narodima koji su uvidjeli duboku mudrost Muhamedovih riječi, poslušali ih i stvorili Islamsku civilizaciju, i današnji bi narodi i rase trebali uvidjeti da su ciljevi ljudske vrste nadređeni njihovim ciljevima, te da bi te svoje ciljeve trebali ostvarivati na način koji vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Tako se može puno lakše, bolje, sigurnije i smislenije živjeti i puno više stvoriti.
   Potrebna nam je, dakle, Pannomija ili paneuomija ili pak panarhija – u smislu one gornje izreke – Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!, a i to da egzistencija svakog društvenog subjekta bude utemeljena u nekom ontogeničnom pravu ili zakonu. To je nezaobilazan uvjet za ostvarenje ciljeva vrste.
   ***
   Etika je, kako je poznato, nauka o moralu, a moral je, po našem shvaćanju, sistem normi koji preporučuje ili zapovijeda ono što doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste, a osuđuje ono što onemogućuje ili ometa njihovo ostvarivanje.
   ***
   A nemoral i grijeh – pitate.
   E… to je nešto slatko, ali sad ne možemo o tome.
   ***
   Dobro je ono što doprinosi ostvarivanju rečenih ciljeva, a zlo ili nešto loše je ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarivanje.
   ***
   Pravda se zbiva onda kad svatko dobija srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili biva kažnjen srazmjerno šteti ili zlu koje je počinio. Ovo shvaćanje pravde također se odnosi na individue, grupe, klase, nacije, društva, rase, generacije i sve ostale subjekte koji sačinjavaju društvo ili pak vrstu.
   ***
   Moralni imperativ – Ostvaruj svoje ciljeve i inerese, ali ostvaruj ih na način kojim istovremeno doprinosiš i ostvarivanju ciljeva vrste. Ovaj imperativ opet važi za sve ljudske subjekte, počev od individua do nacija, grupa, poduzeća, klasa, rasa ili generacija.
   ***
   Vlasništvo – čovjekova vlastitost izvan njegove kože. Ospoljena vlastitost – život i duh – ospoljen ili izvanjšten posredstvom rada.
   ***
   Privatno i društveno vlasništvo Uspostavljanje privatnog vlasništva – vlasništva koje je bilo meta bezbrojnih kritika – bilo je, između ostalog i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće, jer takvo je vlasništvo motiviralo ljude da se brinu o svom vlasništvu. Onaj ko je imao veće urođene sposobnosti i ko se više i marljivije brinuo o svom vlasništvu taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko ga je znemarivao, taj je propadao.
   Institut privatnog vlasništva nije čuvao samo vlasništvo i egzistenciju nadarenih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i cjelokupno vlasništvo nacija i ljudske vrste i unapređivao ga zajedno sa njihovom slobodom, lakoćom i smislom življenja.
   Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je, dakle, stvaranje jednog velikog dobra.
   No ja ne previđam ni one loše strane privatnog vlasništva, nego štoviše, u većini svojih radova podsjećam na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva, Time je počela nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, jer već je Platonov suvremenik i učenik Aristotel, kritikom učiteljevih ideja, sasvim jasno i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom vlasništvu ubrzo propale, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu – nitko, naime ne bi htio raditi i proizvoditi, jer je to teško, i svako bi želio i očekivao da to učini netko drugi.
   No, baš su se Platonovom zahtjevu pridružili kasnije brojni veliki mislioci zaključno s Marxom, a i mnogi napredni ljudi uopće, naročito intelektualci (revolucija je bila postala «opijum za intelektualce»), pa su, početkom dvadesetog stoljeća, u velikom broju zemalja, doista bila i uspostavljena društva utemeljena na društvenom vlasništvu. No ubrzo su propala upravo iz onih razloga i onako kako je to bio pretkazao Aristotel.
   Današnje stanje, međutim, kako ja mislim, više nego ikoje ranije pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali niti na temelju društvenog.
   Da bih pokazao zbog čega, morati ću se osvrnuti na mnoge stvari, od kojih sam neke već spominjao.
   ***
   Položaj umjetnog bića Stvaranje umjetnog bića uglavnom je dovršeno, povijest se uspješno privodi kraju. Otpočinje nekakvo posthistorijsko doba ili posthistorijska epoha. Umjetno biće počinje raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.
   Epohu u kojoj se ljudska vrsta morala posvetiti prvenstveno stvaranju umjetnog bića, zamjenjuje epoha u kojoj će ga ona uglavnom koristiti kao sredstvo za ostvarivanje svojih ciljeva.
   ***
   Potrošnja Budući da je umjetno biće uglavnom zgotovljeno, nadarenost za stvaranje, poduzetnost, marljivost i rad više nisu toliko važni i potrebni i nisu više jedine čovjekove aktivnosti kojima on doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.
   Važna je postala i potrošnja, jer se kroz veliku, raznoliku i masovnu potrošnju umjetnom biću daju dosta točne i precizne informacije o tome što nedostaje njegovim proizvodima, te nalozi, odnosno upute u kom ih pravcu treba razvijati, kako bi oni što bolje i rafiniranije zadovoljavali ljudske potrebe i prohtjeve, a također i upute o tome u kojem bi pravcu ili segmentu trebalo samo sebe usavršavati i osposobljavati se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste.
   Potrošnja je postala jedna vrsta rada – metoda, ili aktivnost upravljanja razvojem umjetnog bića.
   Jednostavni, pošteni i radini ljudi navikli na rad i stvaranje zatečeni su ovim obratom i ne snalaze se u ovoj, novoj situaciji. No dobro se snalaze varalice, ljenčine i grebatori – ljudi koji su voljni do u beskraj povećavati svoju potrošnju i uživati, a proizvodnju potpuno zanemariti i besavjesno ju uvaliti nekome drugome.
   Da je kojim slučajem La Fontaine danas pisao basnu o vrijednom mravu i lakomislenom showmenu, cvrčku, morao bi napisati obrnuto: da je siroti mrav morao tokom zime odlaziti cvrčku i tražiti pomoć da preživi.
   Zašto?
   Zato što su showmen-i danas među najbogatijim ljudima, a showbusiness je postao najunosnija ili jedna od najunosnijih, ali i najbeskorisnijih privrednih grana. Ljudski proizvodni rad više nije toliko potreban niti dobro plaćen, jer ga ekonomičnije obavlja umjetno biće. Zabavljači su postali potrebniji od radnika, imaju više posla i puno su bolje plaćeni.
   ***
   Izopačenja. Kako je gore već rečeno, radi sticanja bogatstva, ugleda potrošačke moći i moći uopće, više nisu toliko važni radni i stvaralački doprinosi usavršavanju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste. A kako nema dovoljno moćne i efikasne kontrole nad pravednošću raspodjele proizvoda umjetnog bića, važnija je postala opća korupcija – nekakva nemoralna spretnost da se, bez kršenja zakona, bez ikakvog korisnog rada i potpuno besplatno, čak, štoviše, činjenjem velike štete, nekažnjivo prisvajaju golema bogatstva koja stvara umjetno biće. (Ovdje ne mislim na zabavljače. Oni ipak pošteno zarađuju svoj kruh.)
   Stvar je došla dotle da individue, poduzeća, narodi i rase koji bolje i više rade, postaju sve siromašniji, a lako žive i uživaju oni koji ne čine ništa osim štete – oni koji znadu jedino nezakonito prisvajati, ogrebati se, ili prosjačiti, te beskorisno rasipati ono što su tako stekli.
   Živi privatni vlasnici koji uglavnom nisu obučeni za upravljanje svojim kapitalom i poduzećima, nemoćni su spram managera kojima su povjerili svoj kapital i koji rade što hoće i uzimaju koliko hoće. Stoga bogatstvo koje su vlasnicima kapitala namrli njihovi preci nezaustavljivo curi iz njihovih ruku, a političari, čak i oni najtalentiraniji i najplemenitiji ne znaju kako s time izići na kraj, pa na kraju i sami postaju žrtvama ovog čudnog novog Levijatana.
   Do jučer velike i moćne države, koje su na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, hrabrog poduzetništva, rada, odricanja i štednje prednjačile u podizanju civilizacije, sada, usprkos enormnim naporima i odricanjima prednjače samo u pokazivanju nemoći i brzini propadanja.
   Zapadna društva – u kojima je bio dovršen razvoj umjetnog bića, ali koja su još uvijek utemeljena na tradicionalnom privatnom vlasništvu, upravo posredstvom tog, tradicionalnog vlasništva – zbog onih gore opisanih promjena i izopačenja – polako napada ista ona bolest koja je došla glave društvima utemeljenim na tzv. društvenom vlasništvu.
   ***
   Civilizacijski ricorso Ovo je od velike praktičke važnosti pa molim čitatelja da sada ne zaspe, nego da tome posveti što je moguće više pažnje.
   Pitamo se: kako je moglo doći do tih izopačenja.
   Već dugo i uporno, ako ne i tvrdoglavo tupim, tj. pokušavam ukazati na činjenicu da «zakoni» na osnovu kojih je, unatrag nekoliko stoljeća, bilo dovršavano stvaranje umjetnog bića, i na osnovu kojih je ljudska civilizacija doživjela neusporedivo najveći i najbrži, upravo nevjerojatan procvat i uspon, dakle, da ti «zakoni», na presudno važnim mjestima, u vitalnim društvenim i ekonomskim momentima, uopće nisu bili «pravi zakoni», nego više oni «dobri običaji» – mores ili consuetudines – utemeljeni u bona fide – dobroj vjeri, povjerenju – dakle, da su to bile nepisane norme koje, po pravnim običajima, nisu imale sankcijske, tj. kaznene odredbe, pa su, prema tome, bile zapravo i najviše leges imperfecta – nepotpuni zakoni. Takvi su, na radost svih lezilebovića, varalica, lupeža i grebatora ostali sve do današnjih dana.
   Upravo zbog toga, zbog nedostatka, tih, kaznenih odredbi, mogla se postepeno u svim društvenim slojevima, funkcijama i u cjelokupnoj ljudskoj populaciji razvijati ona opća korupcija koja se nije mogla kažnjavati – nulla crimen, nulla poena sine lege – gdje nema zakona nema ni prekršaja ni kazne. Na kraju se odnos prema tim dobrim običajima toliko iskvario i izopačio da se može slobodno reći kako se čak i ona najbolja današnja društva zasnivaju na toj općoj korupciji, ili nekoj moralnoj, pravnoj i političkoj degeneraciji. Odatle i ona zaduženost, ne samo nekih država, unija i federacija, nego cijele ljudske vrste.
   Živuće, ekonomski, politički i društveno aktivne generacije «posuđuju» od budućih, čak još nerođenih generacija, kojima nikako ne mogu, niti će ikada moći vratiti ono što su od njih «posudili» i tako ih bacaju u svojevrstan doživotni nexum – radno-dužničko ropstvo. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg svaka nova generacija, usprkos velikoj pomoći umjetnog bića, radi sve više, a živi sve lošije.
   Kako dalje ?
   Ja smatram da one, gore spomenute dobre običaje ne treba odbacivati, ili ukinuti, nego im dodati kaznene odredbe i tako ih transformirati u leges perfecta – potpune zakone.
   Zašto?
   Zbog toga što – iako je potrošnja postala jako važna, čak jedan oblik rada – klasični, stari «neposredno proizvodni» rad (kako onaj kreativni koji je stvarao umjetno biće, tako i prosti reproduktivni koji ga je uvećavao, širio i jačao) – dakle, da taj rad, koji je postao drugačiji, sofisticiraniji, lakši i smisleniji, i to toliko da više i ne liči na nekadašnji rad – nije nimalo izgubio na važnosti. On je i dalje ostao i ostati će neophodan uvjet ostvarivanja ciljeva vrste, a isto tako i kriterij na osnovu kojeg bi trebalo određivati koliko dobara neki subjekt – bilo individua, bilo nacija ili generacija – može posjedovati, trošiti itd. To je razlog zbog kojeg ne treba odbaciti one zakone, tj. običaje, nego ih usavršiti, upotpuniti.
   ***
   No ne radi se samo o uvođenju sankcijskih odredbi, premda je to najvažnije. Pokazalo se također da je potrebno kodificirati hipotetske i dispozitivne odredbe tih običaja.
   Uvođenjem sankcijskih odredbi i specifičnom kodifikacijom hipotetskih i dispozitivnih uspostavio bi se umjetni privatni vlasnik, ili naprosto- umjetni vlasnik.
   No o njemu ćemo kasnije.
   Ovdje ima nešto što je jako važno i što treba izložiti odmah.
   Kodifikacija koju sam ja pokušao izvesti izvršena je u maniri egzaktnih znanosti, a na temelju spoznaja koje proizlaze iz znanosti ekonomije i to prvenstveno klasične radne teorije vrijednosti te neoklasične teorije o principu određivanja cijena. Ima više razloga za takvu kodifikaciju. Prvi proizlazi iz zahtjeva pravde – da svaki rad bude plaćen što je moguće srazmjernije njegovoj stvarnoj vrijednosti – bez mogućnosti osjetnih odstupanja – a drugi iz volje da se onemogući da umjetni vlasnik vara zaposlene, kao i to da oni varaju njega. Treći proizlazi iz toga što se moraju poštovati zakoni i «volja« tržišta. Postoji još niz razloga zbog kojih je uvedena ovakva, egzaktna kodifikacija, hipotetskih i dispozitivnih normi, ali sada ne možemo o tome. Reći ćemo još samo to da uvođenje sankcijskih normi ne bi dalo željene rezultate kad se ne bi temeljilo na kodificiranim hipotetskim i dispozitivnim normama, onih običaja, i to na kodifikaciji- koja je, kako smo već rekli – utemeljena na egzaktno-znanstvenoj osnovi – kvantitativnoj, numeričkoj kodifikaciji, jer jedino je takva kodifikacija primjerena potrebama današnjih, a još više budućih društava i moći će, kako vjerujem, dugo i uspješno služiti kao jedno od sredstava za ostvarivanje ciljeva vrste.
   Budući da ovi zakoni svoje kriterije i zahtjeve ne ispostavljaju riječima, nego brojkama, kod njih nužno važi pravilo:
   Excusatio non excusat – isprika ne ispričava, tj. ne oslobađa od odgovornosti i kažnjavanja.
   ***
   Izlaz, dakle, i produktivno rješenje ove krize, u koju je zapalo privatno vlasništvo, a i cijela civilizacija, po mom mišljenju, nije u nekakvom neoludističkom, tehnoklastičkom ili ontoklastičkom pokretu koji bi uništio umjetno biće, niti pak u «povratku prirodi», nego, kako je već rečeno, u stvaranju umjetnog privatnog vlasnika. Ovaj vlasnik ne bi bio nikakav novi robot, nego novi društveni i ekonomski subjekt koji bi nastao na temelju etabliranja specifičnih zakona, isto kao što je svojevremeno bio nastao i živi privatni vlasnik.
   Važno je istaknuti i naglasiti slijedeće:
   Zamjena živog privatnog vlasnika umjetnim ne bi bila popraćena nikakvim krvoprolićima, napetostima, ratovima, nego smirivanjem. Odmah nakon njegovog utemeljenja počeo bi se osjećati pad nezdravih napetosti, povratak pravde, i opće poboljšavanje ekonomskog socijalnog, političkog i duhovnog stanja ljudske vrste, a i same civilizacije.
   Nadam se da ćete se u to uvjeriti kad pročitate zakone pomoću kojih se on uspostavlja i da ćete to često imati na umu.
   ***
   Umjetni vlasnik zapravo ne bi bio ništa drugo do umjetno biće, kapital u kojeg bi se, putem zakona, ugradila moć samoočuvanja, «želja» za bogaćenjem i razvojem, te sposobnost da kontrolira žive subjekte s kojima dolazi u poslovne ili radne odnose. On bi veličinu potrošnje nekog subjekta ponovo uskladio s veličinom njegova radnog ili kreativnog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili doprinosa u usavršavanju već zgotovljenog umjetnog bića. Svojom pravednošću, ljude bi motivirao na što bolji i sofisticiraniji rad i onemogućavao ih da ga drpaju, potkradaju ili zloupotrebljavaju uopće.
   ***
   No da se vratimo korak unatrag.
   Ljudska vrsta mora biti ovisna o svom vlasništvu. Slobodan opstanak i ostvarivanje ciljeva vrste ovisi o tome da li je vrsta, na pravi način, funkcionalno ovisna o njemu – da li je motivirana i prinuđena da ga razvija ili ne. Gore spomenutom zakonskom reformom, ponovo bi se uspostavila takva funkcionalnost kakva je vladala onda kad je vrsta najintezivnije razvijala svoje vlasništvo i «koracima od sedam milja» napredovala ka ostvarivanju svojih ciljeva.
   Što se tiče društvenih subjekata, oni nisu ovisni isključivo o svom vlasništvu, nego i o produktivnosti svog ponašanja ili rada. Zakoni o kojima će biti riječi motiviraju i nagrađuju produktivno ponašanje, a kažnjavaju neproduktivno ili štetno.
   Eto, samo toliko o tome.
   ***
   Zakoni kojima se uspostavlja umjetni vlasnik, odnose se na četiri ključna, temeljna društvena i ekonomska subjekta, koji su ujedno četiri ključne pravne osobe, tj. pravni subjekti, adresati. Evo ih – 1. fizička osoba, 2. obitelj, 3. poduzeće i 4. država. O produktivnosti svake od njih i funkcionalnosti i pravednosti njihovih međusobnih odnosa ovisi to hoće li društvo i civilizacija ići naprijed ili nazad.
   Zakoni koji se odnose na te pravne subjekte su:
   1. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obitelji, 3. Zakon o kontroli efikasnosti školstva, i 4. Zakon o kontroli efikasnosti državne administracije i vlasti.
   Svi su objavljeni na internetu.
   Svaka država koja bi etablirala ove zakone učinila bi nacionalni kapital umjetnim vlasnikom cjelokupnog svog bogatstva. A ako bi brojčane kriterije u svakom od tih zakona određivala globalna država, i ako bi isti kriteriji važili za sve lokalne države, unije ili federacije na planetu, onda bi bio uspostavljen perfectus proprietarius ili dominus – perfect owner – potpuni, globalni umjetni vlasnik.
   ***
   Školstvo Neke će čitatelje možda iznenaditi to da se među ovim zakonima nalazi i zakon o školstvu. No to ne treba biti ni najmanje čudno. Već smo rekli da ključni oblik kapitala, tj. umjetnog bića nije ništa drugo do znanost. Ona se prenosi s generacije na generaciju, Svaka nova generacija, u školskim klupama prima ili nasljeđuje najveće blago kojeg posjeduje ljudska vrsta – blago bez kojeg se ne mogu ostvariti njeni ciljevi.
   No, budući da je ovo nasljeđivanje, za razliku od nasljeđivanja drugih dobara, neugodno, teško i mučno, potrebno je regulirati ga zakonom i to tako da bude što efikasnije i plodotvornije, te da se osigura njegov konitnuitet.
   Propast Rimskog carstva i Srednji vijek izvrsno pokazuju što se događa kad se prekine proces obrazovanja novih generacija
   Zakon o školstvu omogućio bi to da djeca i studenti, uz puno manje muke, prime puno više znanja nego što su primali do sada – najviše što dozvoljavaju urođene sposobnosti pripadnika ljudske vrste. U tom zakonu postoji zahtjev da djeca koja uče budu oslobođena svih drugih obaveza, tj. da im djetinjstvo i mladost budu shole, dokolica – sobodno vrijeme posvećeno samorazvoju. Naziv «škola» i potječe od grčkog izraza shole, dokolica, jer je ona uvjet učenja. Jasno, ova dokolica o kojoj govorimo nije dangubljenje. Pogledajte što je veliki učitelj ljudskog roda, Aristotel mislio o tome.
   Još samo jedna opaska, današnje škole, bilo državne, bilo one privatne više izopačuju i desocijaliziraju mlade pripadnike ljudske vrste, nego što ih čine produktivnim društvenim subjektima. Škola se pretvorila u vlastitu suprotnost i ruglo.
   ***
   Kriza Mi doista živimo u jednom prilično kaotičnom, kriznom vremenu, vremenu razlučivanja epohe Zapadne i buduće, antropotehnološke civilizacije. Kriza (Grč. krisis – lučenje, razlučivanje, od-lučivanje, izbor, opredjeljivanje)
   Ova kriza, ne bi, dakle, smjela biti samo financijska, ekonomska ili globalna, nego, prije svega, epohalna, jer bi, kako je upravo rečeno, trebala razlučiti dvije velike epohe. Ta, epohalna kriza ne bi trebala promijeniti samo subjekta koji radi, što je djelomično več i učinjeno, nego i vlasnika onoga što je napravljeno, stvoreno.
   Ona epoha iz koje izlazimo temeljila se na vlasnikovanju živog privatnog vlasnika, a ova u koju ulazimo trebala bi se temeljiti na vlasnikovanju umjetnog.
   I ako u tome ne bi uspjela, nadolazeća kriza svela bi se na samo jednu veću ili širu krizu, koja bi zahvatila cijeli globus, a bila bi, ili prosto dizanje prašine, ili gutanje anestetika koji bi samo privremeno ublažio i produžio agoniju umiruće epohe i odgodio rađanje nove.
   Eto, dakle, nasuprot uvriježenom mišljenju, čini se da ovu krizu ne bi smo smjeli izbjegavati ili činiti što plićom, blažom i kraćom, nego, štoviše, uvećavati i produbljavati. To je nezaobilazni uvjet njenog produktivnog i radikalnog razrješenja.
   To nije baš utješno niti ohrabrujuće. Ali, što se tu može? Do pravih rješenja teško je doći. Puno su vrednija i teža i od zlata, pa se uvijek nalaze negdje na dnu.
   Da bih što bolje objasnio što podrazumijevam pod epohalnom krizom i epohalnom promjenom, poslužit ću se sažetim prikazom već davno minulih epohalnih kriza, kroz koje su se smjenjivale epohe povijesnog razvoja.
   ***
   Prva epoha bila je paleolitsko-neolitska civilizacija. Tu je priroda, prirodno biće radilo i «brinulo» o svojoj proizvodnji, a čovjek je samo sakupljao i trošio nusprodukte njegova rada. Priroda je, dakle, bila proizvođać a čovjek potrošač. No priroda je ujedno bila i svojevrstan «neosvješteni, ili usnuli vlasnik» svih svojih proizvoda.
   Dugotrajna epohalna kriza zamijenila ju je epohom Antičke civilizacije, Tu više nije radila i proizvodila priroda, nego sam čovjek, a onaj sposobniji, poduzetniji dio ljudske populacije, kod kojeg se intezivnije manifestirao «ontogenički instinkt» i koji je imao više volje za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste postao je ujedno i vlasnikom materijalnih dobara i živih oruđa, instrumenta vocalia – oruđa koja govore – robova.
   Epohalna kriza kroz koju je nastala Zapadna civilizacija bila je znatno kraća od prethodne. Na Zapadu počinje raditi umjetno biće čije je stvaranje i usavršavanje bio cilj svekolike povijesti, a sam čovjek postaje potrošač njegovih proizvoda.
   Toliko o dosadašnjim ephalnim krizama i njihovim posljedicama, tj. rezultatima, postignućima.
   ***
   Suvremena epohalna kriza koja trese Zapadnu civilizaciju, a i ostali dio svijeta započela je već s industrijalizacijom, kroz koju je umjetno biće, u svojstvu umjetnog radnika – stroja ili automata – počelo zamjenjivati čovjeka u radu. Ljudi koji znadu nešto povijesti vjerojatno znadu i to koliki se otpor činio industrijalizaciji i automatizaciji. Ludistički pokret, razbijanje strojeva itd. Taj otpor nije minuo ni danas. Čini se, štoviše da je postao puno veći, i rašireniji, ali se nigdje ne pokazuje otvoreno.
   No ključni problem zbog kojeg Zapadna civilizacija počinje ulaziti u novu fazu epohalne krize je u tome što umjetno biće, koje radi i proizvodi, još nije postalo vlasnikom i gospodarem svojih proizvoda, pa potrošačima ne može zabraniti da potroše čak više nego što ono proizvede, to jest da žive na dug, što ide na štetu razvoja umjetnog bića, a u krajnjoj liniji i na štetu cijele ljudske vrste.
   U ovoj etapi krize u koju smo počeli ulaziti, a koja bi trebala biti prelaz od epohe Zapadne civilizacije na epohu globalne, ili antropotehnološke, kako ju češče nazivam, trebalo bi stvoriti i etablirati umjetnog vlasnika, koji bi konačno zagospodario proizvodnjom i potrošnjom i učinio ih humanim i ekonomičnim sredstvima ostvarivanja ciljeva vrste.
   U toj, antropotehnološkoj civilizaciji, čovjek bi, slično kao i u paleo-neolitskoj, bio prvenstveno potrošač, ali s tom razlikom što bi mogao utjecati na proizvodnju koju bi umjetno biće preuzelo na sebe, dok u paleo-neolitskoj nije mogao utjecati na djelatnost prirodnog bića koje ga je hranilo i održavalo u životu.
   Ono što mi danas nazivamo ekonomskim ili financijskim krizama su proste disfunkcionalnosti koje nužno proizlaze iz pulsirajućeg, cikličnog funkcioniranja kapitala. Te »krize» ništa ne mijenjaju, nego samo razlučuju jednu ekonomsku konjukturu od druge. Redovito se pojavljuju, nisu ugodne ni škodljive, ali ni osobito korisne.
   ***
   Revolucije i evolucija. Po mom mišljenju, nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića – znanosti – i nakon što je umjetni organizam, društvo bilo utemeljeno u slobodi – liberalnoj građanskoj demokraciji – više nije moguća nikakva revolucija, jer su te stvari bile ciljevi povijesti i ako su doista uspješno i korektno zgotovljene, one se ne bi trebale ukidati, niti bi mogle ukidati (revolucionirati) same sebe, nego bi se morale moći održavati u postojanju, jer cilj razvoja bilo kojeg bića, što je spoznao već Aristotel, jest zapravo i upravo specifična moć samoodržavanja A održati se pak mogu samo ako evoluiraju – usavršavaju načine samoodržavanja. Evoluciju često zovem i epitetičkim razvojem. Etabliranje takvih zakona kao što su oni gore navedeni bilo bi zapravo i upravo ono usavršavanje instrumenata s kojima je stvaranje civilizacije bilo uspješno izvedeno i omogućilo bi joj da se održava – putem daljnjeg usavršavanja (evolucije ili epitetičkog razvoja), te da, kontinuirano služi kao adekvatno sredstvo ostvarivanja ultimativnih ciljeva vrste.
   Ako bi umjetno biće postalo još i umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, umjetni vlasnik, ostvarilo bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona, Morusa ili Marxa, ali i veliki vizionari, pisci, pjesnici i revolucionari, a i cijeli onaj napredniji, ontogenični dio čovječanstva, a vrlo je vjerojatno da bi ostvario i puno više od toga. Ali, ostvario bi također više i od onih trezvenih, konzervativnih mišljenja, koja su, poput Aristotelovog, Tominog, Lutherovog, Kantovog, Hegelovog ili Weberovog bila zagovornici održavanja tradicionalnog oblika privatnog vlasništva.
   ***
   Nacije, rase i Globalna država Prije svega treba istaknuti da je za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste potrebno puno nacija ili rasa sa različitim sposobnostima, jer su i ljudski ciljevi kompleksni, tako da ljudska vrsta možda i nema dovoljno takvih subjekata, pa će ih morati stvarati eugeničkim metodama. No ostavimo te GM ljude.
   Iako veoma različite, po svojim sposobnostima, razini civiliziranosti, svjetonazoru, vjeri i običajima, sve nacije i rase trebaju biti ravnopravne pred zakonom i pravedno nagrađivane za svoj doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. To je pak moguće ostvariti jedino u okviru globalne države.
   «Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!»
   Stvarne razlike, stvarne zasluge i pravedna veličina nagrade mogu se otkriti i izići na vidjelo jedino ako se svi mjere istim mjerilom.
   To je temelj onog prava – ius generis – pomoću kojeg svaki ljudski ili društveni subjekt može ostvariti svoje interese, a cio ljudski rod svoje ultimativne ciljeve.
   Drugo, danas, čak ni na temelju međunarodnog prava – ius intergentes još nije moguć i ne postoji instrument legalne prisile kojom bi se neku naciju ili državu moglo prisiliti da odustane od činidbi koje sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ciljeva vrste, tako da to čini potrebnima nekakvu državnu samopomoć, tj. privatno-državnu, oružanu akciju i svjetske ratove kakvi su bili Prvi i Drugi svjetski rat, a i brojni drugi.
   Npr.: Drugi svjetski rat bio je sprečavanje povratka u barbarstvo i divljaštvo te opću nekrofiliju, a spriječili su ga, dobrovoljno, jednom privatno-državnom inicijativom, tj. putem samopomoći tzv. Saveznici, – nekolicina država koja je imala hrabrosti i svijesti o dužnosti da se treba suprotstaviti nacifašističkoj nekrofilnoj megamašineriji. Vojna akcija saveznika nije se temeljila ni na kakvom pravnom aktu ili pozitivnoj normi, nego isključivo na svijesti o tome da je nacifašizam zlo, nešto radikalno ontoklastično i neljudsko, te na savjesti i dobrovoljnom, hrabrom suprotstavljanju tom zlu.
   ***
   Konkurencija Uspostavljanjem globalne države nastao bi i instrument legalne prisile protiv subjekata sličnih nacizmu, koji čine štetu civilizacijskom napretku, pa bi on možda mogao spriječiti i nekakav, mogući opći nuklearni rat. No mislim da bi nemilosrdna, ali zakonita konkurencija, koja bi eliminirala loše subjekte iz ekonomske, političke i općenito životne utakmice spriječila mnoge intervencije potencijalne legalne svjetske vojne sile. Takva konkurencija je puno bolji svrsishodniji i precizniji selekcijski instrument od rata. No ona ne bi podržavala niti održavala mir, nego kreativni nemir.
   Ja kažem:
   Pax cemeteribus, vita vivibus! – Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život – kreativni nemir!
   Takva konkurencija, koja bi omogućila taj kreativni nemir bila bi ujedno i instrument održavanja dovoljne vitalnosti ljudske vrste.
   ***
   Stvaranje globalne države je dužnost. Već smo naprijed rekli da je pravo ospoljeni ili izvanjšteni volitivni instrument kojim baš ljudska vrsta (a ne neka nacija ili nekakva »vladajuća klasa» ili elita), dakle, da je baš ljudska vrsta ta koja pomoću prava navodi ili upućuje, motivira i prisiljava samu sebe na ostvarivanje svojih ultimativnih interesa i ciljeva. Stvaranje prava može se shvatiti kao jedna od temeljnih dužnosti ontogeničnih vrsta. Jasno, to važi i za ljudsku vrstu. A kako pravo ne može djelovati ukoliko se ne ozbilji kao država, dužnost ljudske vrste je i to da utemelji adekvatnu, a to znači – Globalnu ili Svjetsku državu – jer jedino pomoću nje vrsta, kako smo već natuknuli, može potpuno ostvariti svoj prirodni suverenitet, te istinski motivirati i pravedno nagrađivati sve nacije i rase za doprinose u ostvarivanju ciljeva vrste ili pak izvršiti zakonitu prisilu nad onima koji se tome suprotstavljaju.
   Stvaranje globalne države je također i uvjet za ostvarivanje one tajanstvene čovjekove misije, koju je Netko ili Nešto veliko, vrlo veliko, s povjerenjem usadilo u njegove ontogeničke gene.
   Ja nisam jedini čovjek koji zagovara stvaranje globalne države. Dapače, dosta je velik broj minulih i suvremenih pravnih teoretičara i filozofa koji lokalne države smatraju samo prolaznom pojavom, a moguću globalnu ili svjetsku državu ciljem razvoja državnog entiteta i njegovim trajnim oblikom. To ne bi bio neki značajan fakat da se ne radi o misliocima koji su dali iznimno značajne priloge razvoju prava i filozofije, a i ljudske kulture i civilizacije uopće. Pa ako sumnjate u vrijednost mog mišljenja, možete imati povjerenja u mišljenja tih ljudi.
   No, čini se da je u svemu ovome ipak najvažnije kritičko proučavanje i promišljanje povijesti, čovjeka, civilizacije i ostalih stvari, te vlastiti sud o njima.
   ***
   Ukupna veličina ljudske populacije, broj pripadnika ljudske vrste, mora odgovarati potrebi ostvarivanja ciljeva vrste. A za ostvarivanje tih ciljeva sada je potrebno najviše cca milijardu ljudi. To je, naime, broj degustatora proizvoda umjetnog bića koji mu može dati točne i precizne podatke o tome što nedostaje tim njegovim proizvodima i u kom bi ih pravcu trebalo usavršavati kako bi što rafiniranije udovoljavali ljudskim potrebama i prohtjevima, te – kako smo već rekli – razvijajući se, osposobljavalo samo sebe za ostvarivanje ultimativnih ljudskih ciljeva.
   Kao potrošač, čovjek ne smije biti skroman, nego, štoviše, vrlo zahtjevan. Skromnost škodi procesu ostvarivanja ciljeva vrste i mogu si ju dozvoliti samo nekolicina filozofa poput legendarnog Diogena Kinika. I njima je potrošnja, vrlo ugodna, ali im oduzima dragocjeno vrijeme potrebno za razmišljanje.
   Aristotel i Platon, npr. bili su vrlo bogati i mogli su puno novca potrošiti na uživanja u potrošnji, no oni za to nisu imali vremena, jer su se htjeli što je moguće više posvetiti stvaralačkom radu. Ars longa, vita brevis – život je kratak, a znanost duga – kaže stara antička mudrost.
   Broj potrošača može, naravno biti i veći od milijarde, ali samo pod uvjetom da prevelika ljudska populacija ni najmanje ne škodi prirodnom biću, jer će i sve ili gotovo sve žive prirodne vrste, uključujući i one zloćudne, sudjelovati u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Virusi Velikih boginja, npr. dali su golem doprinos ostvarivanju tih ciljeva. A ako se otkrije vakcina protiv AIDS-a, i taj će virus dati veliki doprinos. Uostalom, da nije bilo patogenih bakterija i virusa i boleština koji oni uzrokuju, kako bi se razvila današnja znanost o bolestima i načinima njihovog liječenja.
   No pustimo to. Evo još jedne važne stvari.
   Budući da umjetno biće obavlja sve veći broj poslova, ljudski rad postat će privilegija. To je još jedan razlog zbog čega bi trebalo smanjiti ljudsku populaciju, jer, bilo bi jako loše imati pregolem broj nezaposlenih ili besposlenih ljudi. Besposlica je korjen obijesti, a ova mnogih drugih zala.
   No, u pravu su, kako se čini, oni teoretičari koji smatraju da ipak mora postojati stanovita «rezervna armija nezaposlenih» koja bi konkurirala zaposlenima i time ih dodatno motivirala na što bolji rad.
   Jedan od prvih zadataka globalne države bit će etabliranje zakona koji će nacije i rase motivirati da povećavaju svoje bogatstvo, a ne populaciju. Ali taj zakon, Zakon o kontroli veličine nacionalne populacije, zbog ograničenosti prostora, ovdje ne mogu prikazivati ni komentirati.
   Naglašavam kako je velika većina suvremene ljudske populacije svjesna toga da stvari ne stoje baš dobro i da imamo ozbiljne probleme, ali kako ne shvaćamo u čemu je zapravo problem, ne shvaćamo niti to kako se ti problemi mogu rješavati.
   ***
   Konzervativni, ili možda točnije ontoklastički duh, koji je jako raširen i moćan, u svom sljepilu vjeruje i uvjerava druge da je na pravom putu, a suprotstavlja se ostvarivanju ciljeva vrste. Nažalost, istina je to da je on na pravom putu, ali samo kao prepreka koju treba ukloniti. No, s njim je teško obračunati, jer se uvijek krije pod maskom humanosti, dobrih namjera itd., a neposredni cilj mu je da zaustavi evoluciju umjetnog bića i tako spriječi ostvarivanje ciljeva vrste.
   Kao što je jasno iz gornjeg teksta, ja, koji nisam baš uvijek u pravu, ali zato nikad nisam u krivu, ja, dakle, smatram da se ovi problemi mogu korjenito riješiti isključivo usavršavanjem umjetnog bića. U našem vremenu najvažnije je usavršiti njegov (umjetni) organizam – društvo. – i to stvarajem i etabliranjem umjetnog vlasnika. To se pak može postići prikazanim usavršavanjem, dopunom i kodifikacijom postojećeg prava tj. spomenutih običaja koji su do sada bili temelj razvoja civilizacije, i instrument ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.
   Optimalno bi bilo to da se to pravo usavršava unutar nekakve globalne, svjetske države, koja bi zahvaljujući takvom usavršavanju konačno mogla biti utemeljena na istinskom ius gentium-u, ili, točnije, ius generis-u – pravu koje je već od davnina počeo stvarati ljudski rod, a koje – kako je već ranije rečeno – nije ništa drugo do volja ljudskog roda, volja izvanjštena ili ospoljena kao metoda i duhovni (volitivni) instrument ostvarivanja njegovih ciljeva.
   ***
   PerspektiveVolio bih kad bi ovaj moj tekst djelovao na ljude tako da počnu izvoditi one gore naznačene promjene koje bi trebale voditi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Mislim na etabliranje onih zakona, osnivanje globalne ili svjetske države i drugih o kojima sam pisao u nekim drugim člancima i knjigama.
   No čini mi se da se to neće desiti, barem ne tako skoro i na inicijativu mojih tekstova. Naime, društvene i političke promjene, pogotovo one velike i korjenite, baziraju se na stanovitoj ekonomiji čije je pravilo to da se postojeće stanje podnosi sve dotle dok investiranje u njegovo održavanje i podnošenje ne postane pregolemo, i da pri tom čak ni te velike duševne i novčane investicije ne olakšavaju njegovo podnošenje niti vode ikakvom boljitku. Promjene se, dakle, zbivaju tek onda kad voda dođe do usta velikoj većini populacije i kad se više nema kud. Tek tada se počinju investirati napori i novci u nekakve promjene.
   Čini se, dakle, kao da promjenama ne upravlja mudrost, nego zgoljna nužnost. Na prvi pogled, to izgleda kao nešto loše, nekakvo zlo. Ali, mislim da se ne radi o tome, Ta sporost je upravo ona gore spomenuta ekonomičnost, a sama ta ekonomičnost je nekakva mudrost.
   Ako hoćeš biti siguran da je jabuka koju želiš doista zrela i slatka, čekaj da sama padne.
   Vrsta i nacije mogu dočekati taj čas, a za kreativne, ontogenične individue, čije ideje otvaraju puteve napretka, često važi ona:
   Crknut češ, magarče, prije nego trava izraste!
   Eto, npr: J. J. Rousseau, koji nije bio ništa lošiji pisac i mislilac od mene, morao je, nakon smrti čekati više od dvadeset godina da Jakobinci počnu u zbilju pretvarati njegove ideje iz Društvenog ugovora, tj. stvarati građansku državu. Sreća njegova da je ipak umro, pa nije morao živ čekati te događaje, jer bi ga ubilo to čekanje.
   No, vratimo se mi našoj temi i malko ozbiljnijem tonu.
   Na to, da bi trebalo poštovati brzinu one ekonomičnosti velikih promjena ukazuje i tragična povijest komunizma, ili socijalizma, kako ga neki vole nazivati. Činilo se kao da se on temeljio na nekakvoj pravdi i mudrosti, no one su, barem još tada, ipak bile temelj kapitalizma. To, naravno, ne znači da su one i danas njegov temelj. Stvari se mijenjaju. Ako se promjene ne zbudu onda kad postanu nužne onda temelj postojećeg drušva više nije mudrost, nego glupost, ludilo, legalizirana nepravda, korupcija ili naprosto opća nesposobnost.
   Još riječ, dvije o komunizmu ili onom tzv. «znanstvenom socijalizmu». Ljudi koji su ga zamislili i ostvarili, nisu to učinili na osnovu znanosti, niti na osnovu zakonomjernosti povijesnog razvoja, kako su sami vjerovali, nego na osnovi bone fide. Takva bona fide je zapravo neizmjerno velika plemenitost, a sama ta plemenitost nije ništa drugo do nekakva radikalna i infantilna naivnost – wishfull thinking.
   Neka mi ne zamjere poštovatelji komunizma. I ja sam ga volio svim srcem, premda sam, isto kao i Aristotel, sasvim jasno znao i javno govorio da je neodrživ i da mora propasti.
   Sad, kad ga više nema, volim ga još više, jer ne trpim nevolje koje je stvarao, a i zato što vidim da to nisu bile tako velike i opasne nevolje, kao ove danas, i one kojima, kako se čini, idemo ususret.
   Toliko o njemu i komunistima. Requiem aeternam dona eis Domine.
   ***
   Da li je naše vrijeme postalo vrijeme nužnosti promjena, na to pitanje ne bih znao odgovoriti. Jedna izreka kaže da od nekog zla uvijek može postojati i veće.
   Prema tome…???????
   Nadam se da ovakvi tekstovi mogu barem otvoriti nove vidike i da bi to moglo pomoći onoj ekonomiji promjena i ubrzati ih na bolje ili ka boljemu. No, da bi se to zbilo, potrebno je da se ovakve ideje šire u širokoj javnosti i da se o njima raspravlja. Na internetu vidim da su moji tekstovi koji ih promišljaju već godinama veoma čitani, čak među najčitanijima, ali nema nikakve, ama baš nikakve rasprave o njima, kao da nikada nisu bili napisani ni objavljeni.
   Može li mi netko objasniti taj paradoks?
   ***
   Eto, sad bi bilo dosta. Vjerujem da sam bar donekle točno i dovoljno jasno pokazao koje su nam stvarne perspektive, a i to da će biti teško, vrlo, vrlo teško ostvariti ih.
   Nadajmo se da nam Dike, Eunomija i Irene – Starogrčke boginje pravde, zakonodavstva i mira – mogu pomoći u ovom teškom poslu. A bilo bi dobro kad bi nam opet pomogao JAHVE ili aktualni kršćanski i drugi sveci, islamski imami i proroci A S, nadležni za ove stvari, ukoliko, naravno, taj posao nije pod kontrolom i jurisdikcijom nekog Bezimenog Svevišnjega ili Providencije.
   Ja ne bih odbijao čak niti pomoć nekog moćnog talismana.

   VA:F [1.9.22_1171]
   Rating: -4 (from 6 votes)
3. Miroslav Kaže:
   26 ožujka, 2013 at 22:53

   Ako ovo ne zvuči kao najbrutalniji zamisliv oblik (maltuzijanske?) diktature – onda je teško naći bolji primjer. Dovoljno da se prestanemo smijati i da nas prođe osjećaj jeze – diktatura logike kapitala (“umjetnog bića”) obojena antihumanizmom:

   “Budući da umjetno biće obavlja sve veći broj poslova, ljudski rad postat će privilegija. To je još jedan razlog zbog čega bi trebalo smanjiti ljudsku populaciju, jer, bilo bi jako loše imati pregolem broj nezaposlenih ili besposlenih ljudi. Besposlica je korjen obijesti, a ova mnogih drugih zala.
   No, u pravu su, kako se čini, oni teoretičari koji smatraju da ipak mora postojati stanovita «rezervna armija nezaposlenih» koja bi konkurirala zaposlenima i time ih dodatno motivirala na što bolji rad.
   Jedan od prvih zadataka globalne države bit će etabliranje zakona koji će nacije i rase motivirati da povećavaju svoje bogatstvo, a ne populaciju. Ali taj zakon, Zakon o kontroli veličine nacionalne populacije, zbog ograničenosti prostora, ovdje ne mogu prikazivati ni komentirati.”

   Kakvu motivaciju može imati netko, tko govoreći o svojoj ideološkoj neutralnosti zastupa najbanalniju naivu zaogrnutu u plašt imena i sentenci, da zasipa ovaj sajt, plahtama svojih “mudrosti” kojima pokazuje u najmanju ruku primjer desničarske ideologije bez svijesti o svojoj prirodi – ostaje mi, začuđenom i zbunjenom, na kraju jedino pitanje.

   VA:F [1.9.22_1171]
   Rating: +1 (from 7 votes)
4. Lav Trocki Kaže:
   27 ožujka, 2013 at 01:06

   Tragični porazi koje je svjetsko radništvo pretrpjelo tokom dugog perioda godina osudili su oficijelne organizacije na još veći konzervativizam, te
   paralelno s time poslali sitnoburžoaske “revolucionare” izgubljenih iluzija u potjere za “novim putevima”. Kao i uvijek tokom epoha reakcije
   i odumiranja sa svih se strana pojavljuju nadriliječnici i šarlatani koji teže
   revidirati cijelo kretanje revolucionarne misli. Umjesto da uče od prošlosti, oni je “odbacuju”. Neki otkrivaju nekonzistentnosti marksizma, drugi objavljuju propast boljševizma. Neki revolucionarnu doktrinu krive za pogreške i zločine onih koji su je izdali; drugi proklinju medicinu zato što ne jamči trenutni i čudesni oporavak. Oni smjeliji obećavaju da će otkriti lijek za sve bolesti, te
   anticipirajući otkriće zahtijevaju sakaćenje klasne borbe. Mnoštvo proroka “novoga morala” priprema se da regenerira radnički pokret uz pomoć etičke homeopatije. Većina ovih apostola je uspjela u tome da sami postanu moralni invalidi prije dolaska na bojno polje. Pod imenom “novih puteva” radništvu se nude stari recepti, davno pokopani u arhivima predmarksističkog socijalizma.

   Trocki, Tranzicijski program

   VA:F [1.9.22_1171]
   Rating: +3 (from 5 votes)
5. Petar Bosnić Petrus Kaže:
   8 studenoga, 2013 at 10:57

   Onome kome nije pomogao moj tekst, neće pomoći ni moguća moja polemika. Velike, uistinu revolucionarne ideje po dolasku na svijet bivaju krštene pljuvačkom i uvijek se na, na prvom koraku susreću s nerazumijevanjem i antimisaonim otporom, kojeg, naravno, “kritičari” pripisuju samim tim idejama i njihovim autorima.

   To je žalosno, ali što mi tu možemo. Put do afirmacije novih ideja dug je i trnovit.

   VA:F [1.9.22_1171]
   Rating: -1 (from 3 votes)

Leave a Reply

Prijavite se na mailing listu Radničke borbe