Medunarodna konferencija žena, održana 1910. u Kopenhagenu, odlučila je proglasiti 8. mart Međunarodnim danom žena radnica te ga svake godine obilježavati kao dan solidarnosti između žena pripadnica radničke klase u borbi za jednaka politička i ekonomska prava. Prvi je Međunarodni dan žena obilježen 1911. u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj pod sloganom – “Biračka prava za žene radnice kako bismo ujedinili snage u borbi za socijalizam”. Od tada se mnogo stvari u najrazvijenijim zemljama promjenilo, no u svojoj suštini problem je ostao isti.

Žene su se upornim borbama izborile za glasačka prava, no putem njih, jednako kao i muškarci, ne mogu uistinu sudjelovati u donošenju odluka koje se tiču svih članova društva, već jedino određivati koji će se predstavnik političke elite u narednom periodu nalaziti na vlasti. Uz to žene, jednako kao i muškarci, u sferi ekonomskih odnosa, gdje postoji nedodirljiva diktatura krupnog kapitala koja se širi i  na ostala područja života, nemaju nikakve mogućnosti sudjelovati u kreiranju bitnih odluka. Eksploatacija i potlačivanje radnica ima svoj produžetak u odnosima koji vladaju kada žena sa svojeg radnog mjesta dođe kući, u “krilo svoje obitelji”. Tada se nejednakost manifestira u ekonomskoj nejednakosti (usko vezanu uz razliku plaće) unutar domaćinstva, iz koje proizlazi nejednakost u svim odnosima između muškarca i žene u okviru obitelji (neravnopravnost prilikom odlučivanja, nejednaka raspodjela poslova unutar domaćinstva itd). U razvijenim zemljama patrijarhat je, uslijed pritisaka i borbe žena, te potlačenih neheteroseksualnih skupina promijenio svoj oblik, no daleko od toga da je nestao. Možemo reći da se ta promjena manifestirala u postepenom smanjivanju jasno uočljivih obilježja patrijarhata – nestajanju tradicionalnih pravnih zapreka, formalnom izjednačavanju muškaraca i žena u građanskim pravima (pri čemu je, kao i kod odnosa realnih mogućnosti bogatih i siromašnih, njihovo značenje uglavnom simboličko) i smanjivanju uloge fizičke sile (usprkos vrlo visokoj učestalosti nasilja nad ženama u obitelji) u dominaciji muškarca nad ženom itd. No, zato se osnova patrijarhata, usko povezana s ekonomskim neravnopravnostima i eksploatacijom, nije promjenila, već su metode patrijarhata  postale profinjenije i perfidnije. Njegovo nasilje nad ženskom slobodom se na osnovnoj razini provodi  konstantnim širenjem patrijarhalno obrazaca u sve vidove javnog života, javne kulture, odnosa među ljudima, te društvene svijesti. Treba posebno naglasiti manifestiranje patrijarhata u vidu potpune degradacije i svođenja ženskog tijela na robu, kao i nametanja niza normi povezanih s izgledom, oblačenjem, ponašanjem, tjelesnom težinom itd. Taj vid otuđenja, nažalost, nerijetko svojevoljno pomažu i same žene uslijed prihvaćanja svijesti svojstvene patrijarhalnom društvu. S pojavom mijenjanja metoda patrijarhata, ali i privremenom stabilizacijom kapitalizma na Zapadu, došlo je s jedne strane do postepenog odvajanja borbe za oslobođenje žena od borbe za ukidanje kapitalizma, a s druge strane do razvodnjivanja feminističke borbe, te korištenja i zloupotrebe ideje ravnopravnosti  u svrhu legitimiranja postojećeg poretka i populariziranja vladajućih struktura. Tako se ciljevi mainstream feminizma iscrpljuju u umjerenim zahtjevima u okviru sistema kojima se ni najmanje ne ugrožava postojanje patrijarhata. Ti zahtjevi imaju vrlo često isprazan i samo formalno simboličan značaj kao što su npr. zahtjevi za većim brojem žena u saborskim foteljama, u upravnim odborima koorporacija itd. To nema veze s problemima milijuna običnih žena i radnica koje se svakodnevno na svojim radnim mjestima i u obiteljima suočavaju sa pritiscima i ograničenjima koja pred njih postavlja patrijarhat, štoviše za njih ovakva zloupotreba ideje ravnopravnosti spolova predstavlja najveću uvredu.

Nasuprot tom oportunističkom pristupu ženskom pitanju Radnička borba se zalaže za potpuno i dosljedno ukidanje patrijarhata na svim područjima, ukazujući na to kako je ostvarenje potpune ravnopravnosti spolova nemoguće u suštinski nehumanom kapitalističkom društvu koje počiva na neravnopravosti i potlačivanju; u kojemu je čovjek nužno neslobodan. Sve potlačene skupine, posebno radnici, nezaposleni, žene I LGBT  zajednica, trebaju se na principu solidarnost udružiti u borbi protiv postojećeg poretka koji neprestano generira njihovu potlačenost. Tek njegovim ukidanjem, istinskom demokratizacijom i humanizacijom društvenih, ekonomskih i političkih odnosa, bit će moguće sadašnje nasilje koje vrši patrijarhat zamjeniti dubokim poštovanjem i nesputanom ljubavlju između žena i muškaraca, muškaraca i muškaraca, te žena i žena.

Radnička borba