Nastavljajući se na prvu sindikalnu konferenciju Radnički otpor uništavanju poduzeća i usvojenu Deklaraciju, druga sindikalna konferencija u organizaciji Radničke borbe, uz pomoć i suradnju Sindikata strukovnih radnika HEP-a – TEHNOS, označila je važan korak prema naprijed u odnosu na zajednički postavljene ciljeve. Oni su prije svega bili povezivanje što većeg broja sindikalista bez obzira na sindikate i središnjice u kojima djeluju, povezivanje različitih radničkih borbi, međusobna razmjena iskustava u borbi za obranu poduzeća, stvaranje mreže sindikalne solidarnosti (međusobna pomoć prilikom industrijskih akcija), te diskusija o radničkoj kontroli i njezinom jačanju. Posebno je značajno što je na sindikalnoj konferenciji, održanoj 2. i 3. ožujka u prostorima HEP-a u Zagrebu sudjelovao veliki broj novih sindikalista sa značajnim iskustvom, a  koji nisu bili prisutni na prvoj konferenciji.

Uz goste na konferenciji su sudjelovali: Bojan Kovačić (Dioki), Siniša Miličić i Dragutin Varga (Regionalni industrijski sindikat), Lukica Bucat (Nezavisni sindikat Dalmacijavina), Mario Iveković (Novi sindikat), Milan Nekić (sindikat Feniks – Hrvatska pošta), Željko Klaus i Davor Rakić (EKN – Petrokemija Kutina), Ivan Tomac (Sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske – EKN), Bruno Bulić (Sindikat Istre i Kvarnera), Sindikat naftnog gospodarstva – SING i TEHNOS – Strukovni sindikat radnika HEP-a

Nakon uvodne riječi predstavnika Radničke borbe, pročitane su pozdravne poruke solidarnosti s konferencijom i borbom radnika u Hrvatskoj, u međuvremenu poslane od strane sindikata, političkih organizacija i radnika, iz Velike Britanije, Švedske, Njemačke i Grčke. U porukama, koje će uskoro biti dostupne na stranicama Radničke borbe, posebno je istaknuta potreba otpora neoliberalnim napadima na prava radnika i privatizaciji javnog dobra, te važnost jačanja radničke kontrole u poduzećima.

 Bojan Kovačić prikazao je najnoviji razvoj događaja u borbi radnika Diokija, tvrtke koja je imala 2% udjela u BDP-u i nekada bila najveći hrvatski izvoznik. Iznio je činjenice koje govore da turski Celiskan nije sam otišao već je namjerno otjeran, kao i da odluka o ulasku vjerovnika (HEP-a, HŽ-a i drugih) u vlasničku strukturu DIOKI-ja nikad nije provedena, već je tvrtka otjerana u stečaj unatoč tome što to ne odgovara ni vjerovnicima ni radnicima. Poput mnogih hrvatskih kompanija, smatra da je i DIOKI namjerno upropašten zbog osobnih interesa pojedinaca, pri čemu je veliku ulogu imala i kriminalna privatizacija INA-e. Najavio je daljnju borbu svih radnika DIOKI-a i DINA-e, ako za ništa drugo onda barem za svoje neisplaćene plaće i otpremnine. Kovačić je istaknuo solidarnost i zajedničko nastupanje radnika DIOKI-a i DINA-e kao bitan preduvjet borbe koju zajedno vode.

Mario Iveković iz Novog sindikata govorio je o uništavanju industrije u Zagrebu i radničkom otporu prilikom uništavanja tvrtki poput Šavrića, Naprijed i Tvornice duhana Zagreb. Sindikalne središnjice vrlo često ne pružaju adekvatnu pomoć, a sindikalni povjerenici često govore da je opasno poduzimati bilo kakve aktivnosti. Smatra da sindikalisti nisu korumpirani, već je sve češća pojava negativne selekcije koja rezultira nedovoljno sposobnim povjerenicima, te da predstavnici sindikalnih središnjica naprosto nisu stvoreni za posao kojega trenutno obavljaju .

Istaknuo je kako je krajem 90.-tih godina kultura prosvjeda u Hrvatskoj bila na svom maksimumu, kada je javnost sindikalne akcije svesrdno podržavala, dok je danas situacija puno teža, posebice u odnosu na javne medije koji su čvrsto kontrolirani i u pravilu se preko njih u javnost plasiraju laži i pritisci kako bi se suzbio svaki pokušaj radničkih borbi.

Zbog svega, Iveković smatra da je povezivanje sindikata i stvaranje mreže sindikalne solidarnosti jako bitno, te da nije istina da solidarnosti nema već ju samo treba organizirati. Iveković je napao i često lansiranu frazu iz vladajućih krugova o tome kako je „država loš gospodar“, kojom se nastoje opravdavati rasprodaje i uništavanja poduzeća. Privatno vlasništvo je efikasnije od državnog samo kada se radi o obrtniku koji je sam svojim radom stvarao poduzeće. U suprotnom, privatno vlasništvo nije ništa efikasnije od državnog.

 Bruno Bulić iz Sindikata Istre i Kvarnera govorio je o mogućnostima organiziranja štrajka solidarnosti kao sredstva borbe protiv uništavanja poduzeća. Iznio je primjer sa područja Istre, kada su u komunalnoj djelatnosti dva poduzeća organizirala štrajk solidarnosti za treće, kojem nije isplaćena Božićnica. Također je iznio da štrajk solidarnosti nije jednostavno organizirati, odnosno svatko tko misli biti solidaran mora preuzeti obaveze i ispuniti sve uvjete kao da samostalno organizira štrajk.

Također je naglasio da je globalno gledajući, sindikat danas ostao sam, a protiv njega su i kapital i Vlada i mediji, koji u javnost plasiraju laži kojima stvaraju klimu protiv sindikata.

Bulić smatra da je sindikalna scena počela slabiti kada su se sindikati počeli organizirati po djelatnostima i strukama. Ako određena djelatnost nije u problemima, sindikati u toj djelatnosti u pravilu nisu solidarni s onima koje su problemi zahvatili, a ima i onih koji odigravaju ulogu štrajkbrehera.

Represivni aparat se bez sustezanja koristi protiv svakog otpora radnika. Olakotna je okolnost što su policijski službenici također u nemilosti poslodavca i rade za 4-5 tisuća kuna pa se očekuje da će vrlo skoro prestati biti spremni po cesti tući svoje članove obitelji. Bulić je istaknuo kako je potrebno početi razmišljati i o strategijama djelovanja prema državnom represivnom aparatu pri čemu bi se pripadnike policije nastojalo što više pridobiti protiv vladajućih struktura, a za običan narod kome i sami pripadaju. Naveo je kako misli da će navedeno biti od velike važnosti u skoroj budućnosti kada će policija morati intervenirati kako bi nasilno gušila prosvjede.

Bulić smatra da ne treba imati milosti prema nikome tko pokušava uništiti vrijednost rada.

Milan Nekić iz sindikata Feniks (Hrvatska pošta d.d.) predstavio je svoj mladi i mali (ali brzorastući) sindikat. Mnogobrojni su problemi poštanskih radnika, kao i prijetnja privatizacije. Kao i HEP, i ovo javno poduzeće je suočeno sa sličnim problemima manjka operativnog osoblja, stranačkog kadroviranja, gubljenja kvalitetnog tržišta u velikim gradovima, sve većeg bavljenja sporednim djelatnostima, izostanka socijalnog dijaloga, sve manje socijalne osjetljivosti poslodavca, problemi s većim sindikatima, itd.

Željko Klaus i Davor Rakić iz sindikata EKN predstavili su svoju borbu za Petrokemiju iz Kutine, koja se odvijala krajem 90.-tih godina, protiv njezine privatizacije. Tada je organiziran Stožer za obranu Petrokemije, u kojem su jedinstveno djelovali sindikati i udruga branitelja, uz podršku šire lokalne zajednice. Iz pogona se nije izlazilo 72 dana, a akcija je kulminirala prosvjedom na kojem je bilo oko deset tisuća ljudi.

U tom vremenu lako se moglo komunicirati s medijima i Vladom, za razliku od današnje komunikacijske blokade koja borbu čini puno težom. U Petrokemiji stoga predstoji još grčevitih bitaka za poduzeće, koje danas plaća najskuplji plin u Europi, a sastav Uprave i Nadzornog odbora nikada nije bio nekompetentniji.

Nitko ne može biti jači od sindikata, no potrebno je da sindikalne središnjice jedinstveno djeluju.

Dinko Wasserbauer iz Radničke Borbe održao je predavanje o različitim mogućnostima radničkog vlasništva i odlučivanja. Naglasio je opasnosti i proturječnosti koje se pojavljuju u različitim oblicima radničkog dioničarstva, te činjenicu kako ga ne treba promatrati kao nikakav cilj sam po sebi, već kao sredstvo koje u određenim okolnostima može biti iskorišteno kako bi se poduzeća zaštitila od propasti. Također je istaknuto kako se ne može očekivati da bi donošenje zakona riješilo probleme, već da nema alternativi radničkoj akciji i solidarnosti, te spremnosti da se intervenira u svakom slučaju ugrožavanja radničkih interesa. Wasserbauer je naglasio i potrebu radničke kontrole, nezavisno od konkretnog oblika vlasništva, u kojoj radnici imaju mogućnost uvida u poslovne knjige, pravo na sve informacije vezane uz poslovanje poduzeća, te pravo veta na ključne odluke. Radnička kontrola podrazumijeva da radnici ne pristaju na ulogu „partnera“, obvezujući se na pravila igre kapitalista i pristajući na kompromise, već prije svega zadržava antagonističku poziciju, štite svoje interese i putem svojih organizacija ostaju u potpunosti nezavisni.Isto tako, navedene su brojne otegotne okolnosti zbog kojih se ne može osigurati potpuna zaštita poduzeća, čak i u slučajevima preuzimanja poduzeća od strane radnika, bez pokretanja šire društvene akcije.

Siniša Miličić i Dragutin Varga iz Regionalnog industrijskog sindikata također su govorili o mogućnostima  radničkog dioničarstva i upravljačkog utjecaja radnika u poduzeću. Na primjeru poduzeća ITAS Prvomajska iz Ivanca opisali su način uspješnog preuzimanja poduzeća od strane radnika. Borba za ovo poduzeće bila je dugotrajna, uz prosvjede na cestama i u gradu, fizičko zauzimanje postrojenja i štrajk glađu, a rasplet se odigrao 2005./2006. godine. Prvo su radnici natjerali upravu da pokrene stečaj te ih na taj način istjerali iz poduzeća. Nakon toga uspjeli su potjerati i lošeg stečajnog upravitelja koji je imao namjeru rasprodati svu imovinu i zamijeniti ga novim koji je pristao na izradu stečajnog plana s preustrojem i nastavkom proizvodnje. U konačnici, s obzirom na to da su radnici imali udio u potraživanjima veći od 50%, ishodili su pretvaranje potraživanja u vlasničke udjele i tako preuzeli poduzeće. Danas je ITAS Prvomajska dioničko društvo u vlasništvu radnika, izvozi 90% proizvoda, nedavno je zaposleno 12 radnika, a ove godine očekuje se zapošljavanje dodatnih 20-50 radnika.

Lukica Bucat iz Nezavisnog sindikata Dalmacijavina objasnio je razvoj događaja u Dalmacijavinu i škveru.

Ovaj sindikat kontinuirano se bori za spas Dalmacijavina na način da radnici preuzmu poduzeće koje je u stečaju. Naglasio je kako se stečajni upravitelji u pravilu ne brinu za spas poduzeća već samo za rasprodaju imovine i namirenje vjerovnika, iz razloga što će tada oni sami najviše profitirati.

Bucat je naglasio potrebu suradnje sindikata i sindikalne solidarnosti te izrazio spremnost na sudjelovanje u povezanim aktivnostima, te nadu da će Konferencija konkretnim odlukama pomoći ostvarenju ovoga cilja.
Ivan Tomac, predsjednik sindikata EKN govorio je o solidarnosti i zajedništvu sindikata u Hrvatskoj. Detaljno je opisao negativne trendove na sindikalnoj sceni i sindikalnoj organiziranosti radnika, koja rezultira podatkom od samo 28% sindikalno organiziranih radnika u Hrvatskoj. Također je naglasio da nije istina da je državno vlasništvo loše vlasništvo te da je definitivno došlo vrijeme da uzmemo stvari u svoje ruke. S posebnim osvrtom na energetski sektor, pojasnio je zašto bi sindikati pojedinih sektora trebali biti jedinstveni. Kao zaključnu misao sindikalne suradnje, koju su iznijeli i neki drugi govornici, naveo je donošenje zajedničkih ciljeva sindikata koji su unutar i izvan sindikalnih središnjica.

 Posebnu ulogu u radu konferencije imale su diskusije svih sudionika nakon izlaganja pojedinaca, kao i diskusije vezane za konkretne teme. U diskusijama se posebno isticala potreba za jačim sindikalnim povezivanjem, solidarnošću, jačim otporom lošem upravljanju poduzećima, kao i organiziranju generalnog štrajka u Hrvatskoj od strane sindikalnih središnjica. Završna diskusija konferencije se u potpunosti usmjerila prema mogućim konkretnim koracima u stvaranju  mreže sindikalne solidarnosti u neposrednoj budućnosti.

D.G / V.K