Borba protiv rata i obranaštva

Obaranje carizma u februaru 1917. značilo je više stvari. Ako se februarska revolucija gledala sama po sebi, značila je korak bliže „buržoasko-republikanskom“ uređenju. Ali, ako se prošla revolucija gledala u okviru kretanja stvari prema naprijed, prema njihovom razvoju, dakle prema Oktobru, značila je korak bliže socijalističkoj revoluciji. No sitnoburžoaske revolucionarne partije, pojašnjava Trocki, nisu prihvatile ni jedno ni drugo gledište, nego su izabrale neku čudnovatu sredinu. „Izgradile su ideologiju revolucionarnog obranaštva“. Isključile su vladavinu ove ili one klase, a priklonile se obrani „demokracije“ i „revolucije“. Stvar postaje kritična jer i boljševička partija biva zahvaćena sličnom atmosferom pa je Pravda u danima prije Lenjinovog dolaska „bila mnogo bliža stavu revolucionarnog obranaštva negoli Lenjinovu“ (Ibid.:18).

Trocki citira tadašnje dijelove članaka koji su se pojavljivali u Pravdi a iz kojih se jasno vidi obranaška pozicija partije. Evo jednog citata: „Naša je parola pritisak (!) na Privremenu vladu sa svrhom da se ona prisili da otvoreno, pred čitavom svjetskom demokracijom (!), bezuvjetno istupi s pokušajem (!) nagovaranja (!) svih zaraćenih zemalja da hitno otpočnu pregovore o načinima dokrajčenja svjetskog rata. A do tada svatko (!) ostaje na svome borbenom položaju (!)“ (Pravda, br. 9 od 15. 3. 1917., članak Bez tajne diplomacije). Iz ovog citata mogu se iščitati pozicije o kojima je prethodno bilo govora. U citatu članka iz sljedećeg broja piše da izlaz iz rata treba tražiti u „pritisku na Privremenu vladu s traženjem izjave o njezinoj suglasnosti da smjesta otpočne mirovne pregovore“ (Ibid.:19). Protiv politike i zahtjeva iz ovih članaka Lenjin je čvrsto istupio čim je stigao u Petrograd. Još u svojim Pismimaiz daleka, za koje Trocki tvrdi da ih većina nije ni dospjela do Pravde, pisao je protiv obranaštva i sporazumaštva te da ne treba imati nikakve iluzije o tome da ruska vlada želi mir.

Prema tome, ovdje imamo jednu specifičnu situaciju u kojoj glavni novinski organ boljševičke partije u svojim člancima zastupa politiku upravo suprotnu onoj koju zastupa Lenjin. I u tom je smislu njegov dolazak bio izvanredan događaj. Po čemu je stajalište Pravde bilo demokratski-obranaško odnosno zašto nije bilo proleterski-revolucionarno? Prije svega zato što je perspektiva mira dana kao zadatak buržoaske vlade, a ne kao „samostalan zadatak radničke klase, koji je ona pozvana ostvariti mimo buržoaske Privremene vlade“ (Ibid.:21). A ovaj nije ni postavljen kao samostalan zadatak upravo jer kao zadatak nije postavljeno ni osvajanje vlasti od proletarijata! To je ključna stvar, jer bez osvajanja vlasti nema bitnijih pomaka. „Pritiskom“, odnosno reformama mogu se riješiti sasvim „drugorazredna pitanja“, ali se osnovna pitanja rješavaju jedino zauzimanjem vlasti. Pitanje reforme ili preuzimanja vlasti mora se postaviti kao pitanje i strategije i taktike. Pritisak, reforme i slični taktički potezi moraju biti neodvojivi dio politike jedne revolucionarne partije. Ali, oni moraju biti totalno podređeni strategiji ili zauzimanju vlasti i u tome je, da ponovimo još jedanput, bit revolucionarne partije – zauzimanje vlasti od  proletarijata.

Aprilska konferencija

Polemika između Lenjina i pristaša „dovršenja demokratske revolucije“, kako ih Trocki naziva, razbuktala se nakon oružane aprilske demonstracije na kojoj je bila proglašena parola: „Dolje Privremena vlada!“ Bit je ove parole upravo u nužnosti preuzimanja vlasti od proletarijata. Pojedini boljševici odmah su optužili Lenjina za blankizam odnosno avanturizam jer je u tom razdoblju Privremena vlada imala podršku sovjetske većine. Kako kaže Trocki, ti su kritičari potpuno promašili poantu. Problem se za Lenjina „svodio upravo na to u kojoj mjeri sovjeti i dalje odražavaju stvarno raspoloženje masa i ne vara li se partija orijentirajući se na sovjetsku većinu.“ Drugim riječima, spomenuta parola na „aprilskoj manifestaciji“ bila je važan element „izviđačkog izlaska radi provjere raspoloženja masa i odnosa između njih i sovjetske većine.“ Rezultat tog „izviđanja“ bilo je dokidanje parole, ali samo na nekoliko tjedana ili mjeseci, ovisno o tome kojim će tempom rasti nezadovoljstvo masâ politikama vlasti i sporazumaša. Dakle, Lenjin se povukao korak, dva natrag da bi mogao uzeo zalet za krucijalni trenutak koji je nadolazio – preuzimanje vlasti. Cilj je, prema tome, bilo dugotrajno pripremanje za preuzimanje vlasti. Da bi se cilj ostvario, prvo je trebalo razbiti konzervativnu atmosferu i aktualnu politiku boljševičkog rukovodstva.

S druge strane, Lenjinovi kritičari nisu se slagali s njim, nego su smatrali da buržoaska revolucija još nije završena jer ima podosta zadataka koji se moraju privesti kraju. Tek kad se oni riješe, ova će revolucija moći biti zaključeno poglavlje u povijesti. Oni (još) nisu shvaćali kako buržoaska revolucija ni neće riješiti postavljene joj zadatke, nego će to, po prvi put, rješavati proletarijat provodeći socijalističku revoluciju. Koliko god da su njegovi kritičari polazili od vlastitog stava o karakteru revolucije, oni nisu shvaćali da Lenjin uopće nije polazio od završenosti demokratske revolucije nego „isključivo od toga da se masa nije još pokazala sposobnom zbaciti Privremenu vladu danas, te da stoga mora učiniti sve kako bi radnička klasa postala kadra oboriti Privremenu vladu sutra“ (Ibid.:22).

U skladu s napisanim, nije teško uočiti kakvo je značenje imala aprilska konferencija za sudbinu revolucije. Ta konferencija posvećena je osnovnom pitanju: „idemo li mi na osvajanje vlasti u ime socijalističkog preokreta, ili pak pomažemo (nekome) da završi demokratsku revoluciju“. Trocki navodi dva različita stajališta, Lenjinovo i ono opozicije, koja su vrlo bitna, stoga dajemo cijeli citat: „Lenjinov stav je bio: nepomirljiva borba protiv obranaštva i obranaša, pridobivanje većine u sovjetima, obaranje Privremene vlade, osvajanje vlasti putem sovjeta, revolucionarna politika mira, program socijalističkog preokreta iznutra i međunarodna revolucija izvana. Suprotno tome, kao što već znamo, opozicija je stajala na stajalištu završavanju  demokratske revolucije putem pritiska na Privremenu vladu, pri čemu sovjeti ostaju organi ‘kontrole’ nad buržoaskom vlašću.“ Malo dalje u tekstu naveden je govor Kamenjeva u kojem između ostalog stoji i to da „buržoaska revolucija još nije završena, još se nije iživjela“ te da „svi moramo priznati da bi vlast nakon potpunog završetka te revolucije stvarno prešla u ruke proletarijata“. Problem je s ovakvim rasuđivanjem, piše Trocki, u tome što se negira „klasni stožer revolucije“ (Ibid.:23): zadaci se partije izvode iz formalnog određenja revolucije kao buržoaske, a ne, kako bi trebalo, iz realne grupacije klasnih snaga.

Sljedeća pitanja koja je postavila opozicija na aprilskoj konferenciji bila su: pitanje spremnosti masa da slijede parolu proleterske revolucije, odnosno ne riskira li se njihova podrška ako se i dalje ustraje na socijalističkoj revoluciji te pitanje inicijative same socijalističke revolucije. „Poticaj socijalnoj revoluciji mora doći sa Zapada… Inicijativa za socijalistički preokret, s obzirom na sve uvjete i malograđanski nivo, ne pripada nama. Kod nas za to nema snaga ni objektivnih uvjeta“ (Ibid.:24). Tako je govorila opozicija. Prema tome, ovdje vidimo njezino uvjerenje da nema dovoljno sazrelih objektivnih uvjeta kao i povoljnog raspoloženja među masama. Drugim riječima, opozicija je precjenjivala značaj Zapada kao početnu točku revolucije, naglašavamo – početnu točku, a podcjenjivala značaj ruskih masa.

Rezime aprilske konferencije bio je da su donesene odluke dale partiji načelno ispravnu orijentaciju – pripremanje za preuzimanje vlasti – ali, s pravom kaže Trocki, nisu uklonile postojeće nesuglasice u partijskom vrhu. Kao što se i očekivalo, ove će nesuglasice poprimiti neviđenu žestinu baš uoči najvažnijeg trenutka – uoči Oktobra.

Julski dani, kornilovština, Demokratsko savjetovanje i Pretparlament

Da bi bolje pojasnio dinamiku perioda prije Oktobarske revolucije, Trocki ga je podijelio prema najvažnijim događajima koji su se odvijali a koje je izdvojio u ovom poglavlju. Počinje od Lenjinove inicijative da se 10. juna organiziraju demonstracije[i]. Demonstracije ipak nisu održane, ali je osam dana kasnije partija došla na svoje. Iako su ih tada organizirale vođe sovjetske većine, demonstracije su se pokazale kao da su ih organizirali boljševici. Međutim, nisu trebali dugo čekati na pravu erupciju masovnog nezadovoljstva; julske dane[ii]. Provala nezadovoljstva pod nazivom julskih dana bila je zadnji pravi ispit boljševika pred sam ustanak. Ispit u onom smislu da je partija tada potvrdila svoj snažan utjecaj, koji će od tada samo rasti. Cijelo vrijeme julskih dana politika partije, to jest politika Lenjina i njegovih pristaša te Trockog (koji će tek u augustu pristupiti partiji) bila je: dok nemamo većinu u sovjetima, trebamo biti agresivna opozicija i odlučno zahtijevati prijelaz vlasti na sovjete.

Rezimirajući događaje oko julskih dana, Trocki kaže da je to bila „epizoda u kojoj smo skupo platili za temeljito ispipavanje svojih i neprijateljskih snaga, ali koja nije mogla skrenuti opću liniju naših akcija“ (Ibid.:26).

Sljedeći događaj koji je odigrao posebnu ulogu u jačanju boljševičkog utjecaja poznat je pod nazivom „kornilovština“[iii]. Trocki opisuje držanje iste one opozicije koja će se kasnije protiviti ustanku na sljedeći način: „Na desnom krilu pokazala se tih dana tendencija prema zbližavanju sa sovjetskom većinom na tlu obrane revolucije, a djelomično i domovine.“ Ne treba zaboraviti da u to vrijeme boljševici nisu imali većinu u sovjetu i da je Lenjin iz tog razloga, kako ga navodi Trocki, reagirao ovako: obranaštvo u smislu podrške Privremenoj vladi ne dolazi u obzir jer će boljševici postati obranaši tek onda kad proletarijat preuzme vlast. To naravno ne znači da se neće boriti protiv Kornilova, ali granica između sporazumaštva na koje bi neke članove partije mogao navesti vrlo dinamičan tijek događaja i ostajanja na putu Lenjinove politike vrlo je tanka.

Konačni događaj koji je Trocki zabilježio u ovom poglavlju jest kad je Kerenski otvorio Pretparlament kao novu zamjenu za izabranu skupštinu. Boljševici su morali odlučiti hoće li u njemu sudjelovati. Glavni cilj ove akcije Kerenskog bio je da se politička misao masa preusmjeri od sovjeta prema Ustavotvornoj skupštini, a s čime su se implicitno bili složili „desničari partije“ (Ibid.:28). Ranije smo za njih rekli da su oni ova društvena previranja gledali kao dovršavanje buržoaske, a ne kao uvod i kretanje prema proleterskoj revoluciji. Ipak, Lenjin je bio nešto drugačijeg mišljenja. Za njega je bilo očito da ovo novo političko tijelo ništa ne rješava i da ono nije put približavanja ruske radničke klase europskoj, po dužini trajanja ‘škole parlamentarizma’, nego da je pravo rješenje na ulici – u ustanku. Uostalom, samim prisustvom tamo, boljševici bi mu dali zaista izgled pravog parlamenta i time otupili svoju revolucionarnu oštricu. No stvar nije bila odmah riješena jer su zagovornici bojkota bili isprva poraženi te su bile potrebne dodatne Lenjinove intervencije (čak je i predlagao da se sazove izvanredni kongres partije s glavnom temom bojkota Pretparlamenta) da nagovori partiju na bojkot. Ovome su u velikoj mjeri pridonijeli i događaji koji su se izredali u tim tjednima boljševičkog sudjelovanja u Pretparlamentu poput ekonomskog kaosa i paralize u opskrbi gradova, novih poraza vojske, opasne blizine njemačke mornarice itd. Partija je istupila iz Pretparlamenta objavom Trockog: „S ovom vladom veleizdaje naroda i s ovim vijećem kontrarevolucionarne popustljivosti nemamo ništa zajedničko… Povlačeći se iz ovog Vijeća, pozivamo radnike, vojnike i seljake cijele Rusije da budu na oprezu i da budu hrabri. Petrograd je u opasnosti! Revolucija je u opasnosti! Narod je u opasnosti!“ (Deutscher, 1975:176).

Oko Oktobarskog prevrata

Kao što smo spomenuli, potrebe za izvanrednim kongresom nije bilo budući da Lenjinova intervencija ipak utjecala na tijek događaja u partiji te su boljševici izašli iz Pretparlamenta 10. oktobra. Za to se vrijeme u Petrogradu razbuktava sukob između vlade i sovjeta oko odvođenja na frontu boljševički raspoloženih dijelova garnizona. Računica je vlade bila sasvim jasna: odvođenjem proboljševičkih dijelova garnizona znatno bi se oslabila snaga boljševika u samom sovjetu. Bez obzira na popularnost, za eventualnu borbu protiv aktualne vlade ipak treba imati i potrebno naoružanje i dobar dio vojnika na svojoj strani. Prema tome, iz tih je razloga boljševicima itekako stalo da taj broj vojnika, kako god mogu, zadrže u Petrogradu. Već je 16. oktobra formiran Vojno-revolucionarni komitet, sovjetski organ ustanka.

Inače, komitet je nastao u to doba da bi preuzeo odgovornost za obranu grada u ime Sovjeta. Prijedlog je za sastavljanje tog komiteta iznio osamnaestogodišnji pripadnik lijevih esera, Lazimir. Zadatak je komiteta bio utvrđivanje veličine garnizona potrebne za obranu glavnu grada; održavanje veze sa zapovjedništvima sjevernog fronta, baltičke flote, finskog garnizona itd.; ocjenjivanje ljudstva i zaliha municije koje stoje na raspoloženju; izrada plana obrane; održavanje discipline među civilnim pučanstvom (Deutscher, 1975: 177).

Tih je dana, dakle 11. oktobra, desno krilo partije bilo odlučno u usporavanju razvoja događaja i svim silama istupa protiv odluke o oružanom ustanku. Ovo istupanje dokumentirano je u pismu O sadašnjoj situaciji, s potpisima Zinovjeva i Kamenjeva. U pismu stoji: „Najdublje smo uvjereni da proglašavati sada oružani ustanak – znači staviti na kocku ne samo sudbinu naše partije, nego i sudbinu ruske i međunarodne revolucije“(Trocki,  1979: 31). Pismo je napisano samo dva tjedna prije ustanka! Trocki je sasvim u pravu kad se pita: „Ali ako nismo za ustanak, niti za osvajanje vlasti, pa za što smo onda?“ (Ibid.) Odgovorili su mu sami Kamenjev i Zinovjev dalje u pismu. Pišu da treba čekati, jer utjecaj boljševika raste pa se uz pravilnu taktiku može dobiti trećina, a možda i više mjesta u Ustavotvornoj skupštini. Oni su rezonirali kako je u Rusiji „za nas većina radnika i znatan dio vojnika, ali je sve ostalo pod upitnikom.“ Također, seljaštvo će, ako sada dođe do izbora za Ustavotvornu skupštinu, neminovno glasati za esere, a to, po Zinovjevu i Kamenjevu, nipošto nije slučajnost. Trocki objašnjava da je ovdje osnovna pogreška bila u krivom postavljanju pitanja. Naime, seljaštvo ima snažan revolucionarni potencijal, ali nema samostalan politički stav; tako ono može glasati ili za buržoaziju putem „njezine eserovske agenture“ ili se stvarno pridružiti proletarijatu. Bit je da „upravo o našoj politici ovisi koja će se od tih dviju mogućnosti ostvariti“ (Ibid.:32). No ako proletarijat osvoji vlast, a seljaštvo im se naravno pridruži, tada se stvaraju revolucionarni okviri za seljačku borbu protiv vlastele, što se ne može reći za prvi slučaj odnosno čeka li se na Ustavotvornu skupštinu.

Protivljenje osvajanju vlasti ide ruku uz ruku i s pitanjem revolucionarnog rata. Pitanje koje postavljaju Kamenjev i Zinovjev jest kolike su proboljševičke snage u odnosu na trenutnu vojsku. Drugim riječima, ne precjenjuju li ostali boljševici svoje, a podcjenjuju vladine snage? U skladu s tim oni u pismu pišu sljedeće: „Protivničke snage su veće nego što izgledaju. Odlučuje Petrograd, a u Petrogradu su se kod neprijatelja proleterske partije nagomilale znatne snage… (slijede egzaktne brojke i pohvale moći neprijatelja; D.B.)… Protivnici će, nadalje, pomoću Centralnog izvršnog komiteta Kongresa Sovjeta gotovo sigurno pokušati dovesti vojsku s fronte“ (Ibid.:34). Koliko sada izgledaju netočno ove prognoze! Upravo je preuzimanje vlasti u Petrogradu bilo jedno od ‘najbezbolnijih’. Ipak, u to vrijeme potpisnici ovog pisma imali su veliki utjecaj među ostalim članovima i da nije bilo upornih Lenjinovih intervencija, pitanje je bi li ustanka uopće bilo. Kao što kaže Trocki, neće svaka partija u tim odlučujućim trenucima imati svoga Lenjina.

Intervencije Lenjina dovodi nas do krucijalnog pitanja, pitanja pravog trenutka. Drugim riječima, najveća pogreška koja se jednoj revolucionarnoj partiji može dogoditi jest da propusti trenutak. Zaista, što znači propustiti trenutak? Trocki to ovako pojašnjava: „Najpovoljnija prilika za ustanak pružila se očigledno tada kada je uzajamni odnos snaga maksimalno prevagnuo u našu korist. Naravno, ovdje je riječ o uzajamnom odnosu snaga na području svijesti, tj. o političkoj nadgradnji, a ne o bazi koju se može prihvatiti kao više ili manje nepromjenjivu u čitavoj epohi revolucije“ (Ibid.:36). Ovaj se uzajamni odnos snaga mijenja ubrzanim tempom, a u ovisnosti je o raspoloženju proleterskih masa, rušenju njihovih iluzija, stjecanju njihova političkog iskustva, uzdrmanosti povjerenja srednjih klasa u državnu vlast te „slabljenju povjerenja ove posljednje u sebe samu.“ U Rusiji se pitanje tako postavilo da je historijski nužno bilo na njega odgovoriti: sada ili nikada. Kamenjev, Zinovjev i njihove pristaše nisu te ubrzane procese sagledavali na taj način. Oni su smatrali kako je upravo sada prilika da se masama što bolje razjašnjava boljševički program i da će s razvojem situacije i sama partija sve više napredovati. Ipak, to je najveća zabluda jer snaga revolucionarne partije raste samo do određenog trenutka, nakon kojeg su najveće šanse da proces prijeđe u svoju suprotnost odnosno da „nade masa, zbog pasivnosti partije, prelaze u razočaranje, a neprijatelj se za to vrijeme oporavlja od panike i koristi razočaranje masa“.[iv] Prema tome, Lenjin je imao pravo kad nije računao na spontano raspadanje državne vlasti, nego je izjavio: sada ili nikada!

No opozicija se u boljševičkim redovima ne predaje. Oni smatraju da još nije vrijeme za ključne akcije pogotovo zato što nema potrebnog raspoloženja među radnicima i vojnicima Petrograda. Dakle ne može se ići u tako značajan historijski poduhvat kad nema tog raspoloženja i volje masa koje su temelj prevrata. Ne treba zaboraviti da su ova razmišljanja iznošena samo dva tjedna prije stvarne revolucije! Zanimljivo je, navodi Trocki, da su i drugovi koji su bili u rukovodstvu njemačke komunističke partije, baš „nevoljkost masa da se bore“ navodili kao razlog povlačenja bez borbe.[v]Pobjedonosni ustanak i postaje ostvariv u onom trenutku kad mase steknu dovoljno iskustva da se ne bacaju spontano u borbu, nego „čekaju i zahtijevaju odlučno i umješno borbeno rukovodstvo“. Ova veza između masa i partije ključna je i nju je Lenjin razradio u Šta da se radi?, petnaestak godina prije Oktobra. Naime, izuzetna je pogreška partije kad postaje vođena spontanošću radnih masa. Partija mora upravljati njome ali na način da neprestano analizira uzajamni odnos snaga kao i objektivnih okolnosti koje čine bazu tog odnosa; da uči na svom iskustvu i iskustvu radnih masa; da te mase konsolidira što je više moguće i, konačno, da ih pripremi za osvajanje vlasti. Čvrst odnos partije i radnih masa ne stvara se preko noći, ali kad jednom nastane onda se događa upravo ovo što Trocki navodi, da partija upravlja, naizgled, spontanim elementom masa, a ne obratno. „Prijelaz od vedre svijesti, pune iluzija spontanosti, ka kritičnoj svijesti upravo i rađa neizbježan revolucionarni zastoj“ (Ibid.:37). Ovaj zastoj može biti prevladan odgovarajućom politikom partije, politikom koja se svodi na spremnost i sposobnost rukovođenja ustankom proletarijata. Ako partija čitav revolucionarni period agitira, osvaja mase na svoju stranu i verbalno žudi za ustankom, a onda kad se mase uzdignu, ona se počne kolebati, mudrovati, tada se naprosto aktivnost masa paralizira. Jednom riječju, takva partija izaziva razočaranje masa i upropaštava revoluciju. Ovo potonje prijetilo je u trenutcima kad su Kamenjev i Zinovjev pisali pismo O sadašnjoj situaciji, ali je partija, pod Lenjinovim rukovodstvom, odlučno „likvidirala takva raspoloženja u vrhovima“.

Nakon svih unutarpartijskih peripetija vlast je ipak osvojena nakon čega je stvorena Sovjetska vlada. No tada dobar dio „odgovornih radnika“ (Nogin, Žukov, Miljutin i Teodorovič) izlazi iz sastava Centralnog komiteta partije i Sovnarkoma (Sovjeta narodnih komesara) postavivši zahtjev da se formira koalicijska vlada od sovjetskih stranaka. Razlog je bio da će se boljševička vlada, ako se taj zahtjev ne ispuni, morati temeljiti na političkom teroru, a oni u tome ne žele sudjelovati. Izjavu u kojoj se spominje neslaganje potpisali su Kamenjev, Zinovjev, Rikov, Miljutin i Nogin. Zato Trocki i kaže: „Tako oni koji su bili protiv oružanog ustanka i osvajanja vlasti, kao protiv avanture, nakon što je ustanak pobjedonosno završio, istupaju za vraćanje vlasti onim strankama u borbi protiv kojih je proletarijat tu vlast osvojio“ (Ibid.:39).

Situacija je bila zaista nepovoljna po Lenjina, Trockog i ostale boljševike jer su u rukama onih s kojima je opozicija htjela koalirati ostale veoma mnogobrojne i važne institucije poput Vikžela, armijskih komiteta, državnih službenika itd.). Bila su dva moguća izlaza; prihvatiti zahtjeve opozicije, što je značilo isto što i likvidiranje same revolucije ili odlučno nastaviti započeto. Potonji je izlaz odabran i potvrđen izjavom CK boljševičke partije koju je napisao Lenjin a koja je poslana Pravdi od 7. novembra. U njemu, između ostalog, stoji kako „naša partija stoji složno i čvrsto kao jedan čovjek na straži sovjetske vlasti, na straži interesa svih trudbenika, u prvom redu radnika i najsiromašnijih seljaka“ (Ibid.:40).

Da bi zaključili ovo poglavlje, i zbog toga što mu Trocki pridaje veliku važnost, navest ćemo poduži citat iz referata koji je na sjednici Petrogradskog komiteta partija boljševika podnio Uricki 12. decembra povodom sazivanja Ustavotvorne skupštine: „Nesuglasice u našoj partijskoj sredini nisu nove. To je ista struja koja se ranije očitovala u pitanju ustanka. Sada neki drugovi gledaju na Ustavotvornu skupštinu kao na nešto što bi trebalo okruniti revoluciju. Oni stoje na stajalištu svakidašnjice, oni kažu da ne bismo trebali postupati netaktično i sl. Oni su protiv toga da članovi Ustavotvorne skupštine, boljševici, kontroliraju sazivanje, suodnos snaga i dr. Oni gledaju čisto formalistički, ne uzimajući u obzir da iz podataka takve kontrole izlazi na vidjelo slika onog što se događa oko Ustavotvorne skupštine, a znajući to, imamo mogućnost odrediti stav prema Ustavotvornoj skupštini… Mi sada stojimo na stajalištu da se borimo za interese proletarijata i najsiromašnijeg seljaštva, a oni malobrojni drugovi misle da provodimo buržoasku revoluciju, koja se mora okruniti Ustavotvornom skupštinom“ (Ibid.:41, kurziv naš).    (prvi dio teksta se nalazi ovdje, a treći dio ovdje)

D.B.