Čitalac je, vjerojatno, opazio da Kautsky u gore navedenom citatu iz njegove brošure govori o atentatu na opće izborno pravo (nazivajući ga — u zagradi rečeno – dubokim izvorom snažnog moralnog autoriteta, dok Engels isto povodom Pariške komune i isto povodom pitanja diktature govori o autoritetu naoružanog naroda protiv buržoazije; interesantno je usporediti gledanje filistra i revolucionara na „autoritet“ …)

Valja istaći da je pitanje o lišavanju eksploatatora izbornog prava čisto rusko pitanje, a ne pitanje diktature proletarijata uopće. Da je Kautsky, bez licemjerstva, dao svojoj brošuri naslov: „Protiv boljševika“, onda bi taj naslov odgovarao sadržaju brošure i Kautsky bi tada imao pravo da govori direktno o izbornom pravu. Ali Kautsky je htio da govori prije svega kao „teoretičar“. On je svojoj brošuri dao naslov: „Diktatura proletarijata“ uopće. On govori specijalno o sovjetima i o Rusiji tek u drugom dijelu brošure, počevši od šestog paragrafa. A u prvom dijelu (iz kojeg sam i uzeo citat) govori se o demokraciji i diktaturiu o p ć e. Kad je uzeo da govori o izbornom pravu Kautsky se odao kao polemičar protiv boljševika koji nimalo ne zarezuje teoriju. Jer teorija, tj. rasuđivanje o općim (a ne nacionalno posebnim) klasnim osnovama demokracije i diktature, mora govoriti ne o specijalnom pitanju, kao što je izborno pravo, nego o općem pitanju: može li demokracija biti sačuvana i za bogate i za eksploatatore u historijskom periodu obaranja eksploatatora i zamjene njihove države državom eksploatiranih?

Tako i samo tako može postavljati pitanje teoretičar.

Mi znamo primjer Komune, mi znamo sva rasuđivanja osnivača marksizma u vezi s njom i povodom nje. Na osnovu toga materijala ja sam analizirao, na primjer, pitanje demokracije i diktature u svojoj brošuri „Država i revolucija“, napisanoj prije oktobarskog prevrata. O ograničenju izbornog prava nisam rekao ni riječi. Sad treba reći da je pitanje ograničenja izbornog prava nacionalno posebno pitanje, a ne opće pitanje diktature. Pitanju ograničenja izbornog prava treba prilaziti izučavajući posebne uvjete ruske revolucije, poseban put njena razvitka. U daljem izlaganju to će biti i učinjeno. Ali bila bi pogreška unaprijed garantirati da će buduće proleterske revolucije u Evropi bezuvjetno donijeti, sve ili većina njih, ograničenje izbornog prava za buržoaziju. To može biti. Poslije rata i poslije iskustva ruske revolucije to će, vjerojatno, biti, ali to nije obvezno za ostvarenje diktature, to ne čini nužno obilježje logičkog pojma diktature, to ne ulazi kao nužan uvjet u historijski i klasni pojam diktature.

Nužno obilježje, obvezan uvjet diktature jest nasilno ugušivanje eksploatatorâ kao klase i, prema tome, kršenje „čiste demokracije“, tj. jednakosti i slobode, u odnosu prema toj klasi.

Tako i samo tako može biti postavljeno pitanje teoretski. I time što nije postavio pitanje tako, Kautsky je dokazao da istupa protiv boljševika ne kao teoretičar, nego kao sikofant oportunistâ i buržoazije.

U kojim će zemljama, pri kakvim nacionalnim osobitostima ovog ili onog kapitalizma biti primijenjeno (isključivo ili pretežno) ovo li ono ograničenje, kršenje demokracije za eksploatatore, to je pitanje nacionalnih osobitosti ovog ili onog kapitalizma, ove ili one revolucije. Teoretski se pitanje postavlja drukčije, ono se postavlja ovako i da li je moguća diktatura proletarijata bez kršenja demokracije u odnosu prema klasi eksploatatora?

A Kautsky je obišao baš to, teoretski jedino važno i bitno, pitanje. Kautsky je navodio sve moguće citate iz Marxa i Engelsa, samo nije naveo one koji se odnose na dano pitanje i koje sam ja gore naveo.

Kautsky je pričao o svemu i svačemu, o svemu što je prihvatljivo za liberale i buržoaske demokrate, što ne izlazi iz njihova kruga ideja — samo ne o glavnom, samo ne o tome da proletarijat ne može pobijediti ako ne slomi otpor buržoazije, ako ne uguši nasilno svoje protivnike, i da ondje gdje postoji „nasilno ugušivanje“, gdje nema „slobode“, naravno, nema demokracije.

To Kautsky nije shvatio.

***

Prijeđimo na iskustvo ruske revolucije i na razmimoilaženje između sovjetâ deputata i Ustavotvorne skupštine koje je dovelo do raspuštanja Ustavotvorne skupštine i do lišavanja buržoazije izbornog prava.

SOVJETI SE NE SMIJU PRETVARATI U DRŽAVNE ORGANIZACIJE

Sovjeti su ruski oblik proleterske diktature. Kad bi teoretičar-marksist koji piše rad o diktaturi proletarijata stvarno proučavao tu pojavu (a ne ponavljao sitno-buržoaske lamentacije protiv diktature, kao što radi Kautsky prepjevavajući menjševičke melodije) — on bi dao opću definiciju diktature, zatim bi razmotrio njen posebni, nacionalni, oblik, sovjete, i dao kritiku sovjeta kao jednog od oblika diktature proletarijata.

Jasno je da od Kautskog, poslije njegove liberalske „obrade“ Marxova učenja o diktaturi, ne možemo očekivati nešto ozbiljno. Ali je više nego interesantno pogledati kako je on prišao pitanju što su sovjeti i kako je izašao na kraj s tim pitanjem.

Sovjeti su, piše on, govoreći o njihovu nastanku, o 1905. godini, stvorili „oblik proleterske organizacije koji je bio najsveobuhvatniji (umfassendste) od svih, jer je obuhvatio sve najamne radnike“ (str. 31). 1905. godine oni su bili samo mjesne korporacije, a 1917. postali su sveruska organizacija.

„Već danas — nastavlja Kautsky — sovjetska organizacija ima za sobom veliku i slavnu historiju. A čeka je još slavnija, i to ne samo u Rusiji. Svuda se pokazuje da su protiv divovskih snaga kojima financijski kapital raspolaže u ekonomskom i političkom pogledu nedovoljne“ (versagen; taj njemački izraz je nešto jači nego „nedovoljne“ i nešto slabiji nego „nemoćne“) „ranije metode ekonomske i političke borbe proletarijata. Njih ne treba napuštati, one ostaju kao neophodne za normalna vremena, ali s vremena na vrijeme pred njih se postavljaju zadaci koje one ne mogu ispuniti, zadaci kad samo spoj svih političkih i ekonomskih sredstava radničke klase obećava uspjeh“ (32).

Iza toga dolazi raspravljanje o masovnom štrajku i o tome da „sindikalna birokracija“, koja je isto toliko potrebna koliko i sindikati, „nije podesna za rukovođenje onim moćnim masovnim bitkama koje sve više postaju znak vremena“ …

… „Dakle — zaključuje Kautsky — sovjetska organizacija je jedna od najvažnijih pojava našeg vremena. Ona obećava da će dobiti odlučujuće značenje u velikim odlučnim bitkama između kapitala i rada, kojima idemo ususret.

Ali smijemo li mi tražiti od sovjeta još više? Boljševici, koji su poslije novembarske (po novom kalendaru, tj. po našem — oktobarske) revolucije 1917. godine dobili zajedno s lijevim socijalistima-revolucionarima većinu u ruskim sovjetima radničkih deputata, prešli su poslije rastjerivanja Ustavotvorne skupštine na to da od Sovjeta, koji je dotle bio borbena organizacija jedne klase, naprave državnu organizaciju. Oni su uništili demokraciju koju je ruski narod izvojevao u martovskoj (po novom kalendaru, po našem u februarskoj) revoluciji. U vezi s tim, boljševici su prestali da se nazivaju socijaldemokratima. Oni sebe nazivaju komunistima“ (str. 33, kurziv Kautskog).

Tko poznaje rusku menjševičku literaturu, odmah će vidjeti da Kautsky ropski prepisuje Martova, Akselroda, Štejna i komp. Baš „ropski“, jer je direktno smiješno dokle ide Kautsky izvrćući činjenice za ljubav menjševičkim predrasudama. Kautsky se, na primjer, nije potrudio da se obavijesti kod svojih informatora, recimo kod berlinskog Štejna ili stokholmskog Akselroda, kada su bila pokrenuta pitanja o zamjeni naziva boljševici nazivom komunisti i o značenju sovjeta kao državnih organizacija. Da se Kautsky obavijestio o tome, o tim jednostavnim stvarima, on ne bi napisao retke koji izazivaju smijeh, jer su oba ova pitanja boljševici pokrenuli u aprilu1917, na primjer u mojim »tezama« od 4. aprila 1917. tj. mnogo prije Oktobarske revolucije od 1917. godine (da i ne govorimo o rastjerivanju Ustavotvorne skupštine 5. januara 1918).

Ali rasuđivanje Kautskog, koje sam naveo cijelo, predstavlja srž cijelog pitanja o sovjetima. A srž je pitanja u ovome: moraju li sovjeti težiti za tim da postanu državne organizacije (boljševici su u aprilu 1917. istakli parolu: „sva vlast sovjetima“, a na konferenciji boljševičke partije, isto u aprilu 1917, boljševici su izjavili da se ne zadovoljavaju buržoaskom parlamentarnom republikom, nego da traže radničko-seljačku republiku tipa Komune ili tipa sovjeta); — ili sovjeti ne smiju težiti za tim, ne smiju uzimati vlast u ruke, ne smiju postati državne organizacije, nego moraju ostati „borbene organizacije“ jedne „klase“ (kako je govorio Martov, uljepšavajući svojom nevinom željom činjenicu da su sovjeti pod menjševičkim rukovodstvom bili oruđe podvrgavanja radnika buržoaziji).

Kautsky je ropski ponovio Martovljeve riječi, uzevši odlomke iz teoretskog spora boljševika s menjševicima i prenijevši te odlomke, nekritično i bez smisla, na općeteoretski, općeevropski teren. Napravila se kaša koja bi kod svakog svjesnog niskog radnika, kad bi se on upoznao s navedenim rasuđivanjem Kautskog, izazvala homerovski smijeh.

S homerovskim smijehom dočekivat će Kautskog svi evropski radnici (osim šačice nepopravljivih socijalimperijalista) kad im objasnimo u čemu je stvar. Kautsky je učinio Martovu medvjeđu uslugu: doveo je do apsurda, sasvim očiglednog, Martovljevu pogrešku. Da vidite što je u stvari ispalo kod Kautskog.

Sovjeti obuhvaćaju sve najamne radnike. Protiv financijskog kapitala ranije metode ekonomske i političke borbe proletarijata nedovoljne su. Sovjete očekuje velika uloga ne samo u Rusiji. Oni će odigrati odlučujuću ulogu u velikim odlučujućim bitkama između kapitala i rada u Evropi. Tako kaže Kautsky.

Vrlo dobro. „Odlučujuće bitke između kapitala i rada“ – zar one ne rješavaju pitanje koja će od tih klasa ovladati državnom vlašću?

Nikako. Bože sačuvaj.

U „odlučujućim“ bitkama savezi koji obuhvaćaju sve najamne radnike ne smiju postati državna organizacija!

A šta je država?

Država nije ništa drugo nego mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge.

Dakle, ugnjetena klasa, avangarda svih trudbenika i eksploatiranih u suvremenom društvu, mora težiti „odlučujućim bitkama između kapitala i rada“, ali ne smije dirati u mašinu pomoću koje kapital ugnjetava rad! —Ne smije lomiti tu mašinu! — — Ne smije svoju sveobuhvatnu organizaciju iskorištavati za ugnjetavanje eksploatatorâ!

Divno, odlično, gospodine Kautsky! „Mi“ priznajemo klasnu borbu — kao što je priznaju svi liberali, tj. bez obaranja buržoazije . ..

Eto gdje potpun raskid Kautskog i s marksizmom i sa socijalizmom postaje očigledan. To je prelazak, faktički, na stranu buržoazije, koja će pristati na sve, na sve što hoćete, osim na pretvaranje organizacija klase koju ona ugnjetava u državne organizacije. Ovdje Kautsky više nikako ne može spasiti svoju poziciju koja sve izmiruje, koja se od svih dubokih protivrječnosti izvlači frazama.

Kautsky se ili odriče od svakog prijelaza državne vlasti u ruke radničke klase, ili dopušta da radnička klasa uzme u ruke staru, buržoasku državnu mašinu, ali nikako ne dopušta da je ona slomi, razbije, zamijenivši je novom, proleterskom. Kako god mi „tumačili“ i „objašnjavali“ rasuđivanje Kautskog, na prvi ili na drugi način, u oba slučaja je raskid s marksizmom i prelazak na stranu buržoazije očigledan.

Još u „Komunističkom manifestu“, govoreći o tome kakva je država potrebna radničkoj klasi koja je pobijedila, Marx je pisao: „država, tj. organizirani kao vladajuća klasa proletarijat“. Sad se javlja čovjek, koji misli da ostaje i dalje marksist, i veli da proletarijat koji je stoprocentno organiziran i koji vodi „odlučujuću borbu“ protiv kapitala ne smije učiniti svoju klasnu organizaciju državnom. „Praznovjernu vjeru u državu“, o kojoj je Engels 1891. godine pisao da je „prešla u Njemačkoj u opću svijest buržoazije i čak mnogih radnika“ — eto što je ovdje pokazao Kautsky. Borite se, radnici, — „pristaje“ naš filistar (na to „pristaje“ i buržuj, jer se radnici i onako bore i valja samo misliti o tome kako da se slomi oštrica njihova mača) — borite se, ali ne smijete pobijediti! Ne razarajte državnu mašinu buržoazije, ne stavljajte na mjesto buržoaske „državne organizacije“ proletersku „državnu organizaciju“.

Tko je ozbiljno prihvatio marksističko mišljenje da država nije ništa drugo nego mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, tko je koliko toliko ušao u tu istinu, nikad ne može doći do takve besmislice: da se proleterske organizacije koje su kadre pobijediti financijski kapital ne smiju pretvarati u državne organizacije. U ovoj točki se i ispoljio sitni buržuj, za kojeg je država „ipak“ nešto izvanklasno ili natklasno. Zašto bi, u stvari, proletarijatu, „jednoj klasi“, bilo dopušteno da vodi odlučujući rat protiv kapitala koji gospodari ne samo nad proletarijatom nego i nad čitavim narodom, nad čitavom sitnom buržoazijom, nad čitavim seljaštvom — a ne bi proletarijatu, „jednoj klasi“, bilo dopušteno da pretvara svoju organizaciju u državnu? Zato što se sitni buržuj boji klasne borbe i ne dovodi je do kraja, do najglavnijeg.

Kautsky se potpuno zapetljao, odao se potpuno. Pazite: on je sam priznao da Europa ide u susret odlučujućim bitkama između kapitala i rada i da ranije metode ekonomske i političke borbe proletarijata nisu dovoljne.

A te metode sastojale su se baš u iskorištavanju buržoaske demokracije. Prema tome? …

Kautsky nije imao hrabrosti da domisli šta iz toga proizlazi.

… Prema tome, samo reakcionar, neprijatelj radničke klase, sluga buržoazije, može sad maljati ljepote buržoaske demokracije i brbljati o čistoj demokraciji okrećući se licem preživjeloj prošlosti. Buržoaska demokracija bila je progresivna u odnosu prema srednjem vijeku, i nju je trebalo iskorištavati. Ali sad je ona nedovoljna za radničku klasu. Sad treba gledati ne nazad, nego naprijed, put zamjenjivanja buržoaske demokracije proleterskom. I ako su pripremni rad za proletersku revoluciju, obučavanje i formiranje proleterske armije bili mogući (i nužni) u okviru buržoaskodemokratske države, ograničavati proletarijat tim okvirom kad je stvar došla do „odlučujućih bitaka“ — znači biti izdajnik proleterske stvari, znači biti renegat.

Kautsky je dospio u arhikomičan položaj, jer je ponovio argument Martovljev, ne opazivši da se kod Martova taj argument oslanja na drugi argument, kojeg kod Kautskog nema! Martov veli (i Kautsky za njim ponavlja) da Rusija još nije zrela za socijalizam, iz čega prirodno proizlazi: rano je još pretvarati sovjete iz organa borbe u državne organizacije (čitaj: a vrijeme je pretvarati sovjete, pomoću menjševičkih vođa, u organe podvrgavanja radnika imperijalističkoj buržoaziji). A Kautsky ne može otvoreno reći da Europa nije zrela za socijalizam. Kautsky je pisao 1909. godine, kad još nije bio renegat, da se sad ne treba bojati preuranjene revolucije, da bi onaj tko bi se iz straha od poraza odrekao revolucije — bio izdajnik. Odreći se toga otvoreno Kautsky se ne usuđuje. I šta se dobiva? Besmislica koja do kraja razgolićuje svu glupost i kukavičluk sitnog buržuja: s jedne strane, Europa je zrela za socijalizam i ide k odlučujućim bitkama rada protiv kapitala, a s druge strane — borbena organizacija (tj. organizacija koja nastaje, raste, jača u borbi), organizacija proletarijata, avangarde i organizatora, vođe ugnjetenih, ne smije se pretvarati u državnu organizaciju!

***

U praktičnopolitičkom pogledu, ideja da su sovjeti nužni kao borbena organizacija, ali da se ne smiju pretvarati u državne organizacije, još je apsurdnija, kudikamo apsurdnija, nego u teoretskom pogledu. I u mirno vrijeme čak, kad nema revolucionarne situacije, masovna borba radnika protiv kapitalista, na primjer masovni štrajkovi, izazivaju užasnu razdraženost na obje strane, neobično strasnu borbu, stalna pozivanja buržoazije na to da ona ostaje i želi da ostane „gospodar u kući“, itd. A u vrijeme revolucije, kad politički život vri, organizacija kao što su sovjeti, koja obuhvaća sve radnike svih grana industrije, zatim sve vojnike i sve radno i siromašno seosko stanovništvo — takva organizacija sama sobom, samim tokom borbe, jednostavnom „logikom“ pritiska i otpora neizbježno dovodi do postavljanja pitanja u svoj oštrini. Pokušaj da se zauzme srednja pozicija, da se proletarijat i buržoazija „izmire“, glup je i doživljuje bijedan krah: tako je bilo u Rusiji s propovijeđu Martova i drugih menjševika, tako će neizbježno biti i u Njemačkoj i u drugim zemljama ako se sovjeti razviju koliko toliko u širinu, ako uspiju da se ujedine i učvrste. Reći sovjetima: borite se, ali ne uzimajte u ruke svu državnu vlast, ne postajte državne organizacije — znači propovijedati suradnju klasa i „so-cijalni mir“ proletarijata s buržoazijom. Smiješno je i misliti da takav stav u ogorčenoj borbi može dovesti i do čega drugog osim do sramnog kraha. Sjedenje na dvije stolice — vječna je sudbina Kautskog. On se pravi da se ni u čemu ne slaže s oportunistima u teoriji, a u stvari on se u svemu bitnom (tj. u svemu što se odnosi na revoluciju) slaže s njima u praksi.

Preveo Zvonko Tkalec; uredila RB.

(prvi dio teksta se nalazi ovdje)