Uvod urednikâ Četvrte internacionale

Drug Trocki nikad  nije vidio ovaj članak u pisanom obliku. Izdiktirao ga je u diktafon, prema svom običaju, dijelom samo kao natuknice za daljnju razradu. Odlomci su trebali biti dodani i čitav bi tekst u značajnoj mjeri bio revidiran, neki paragrafi potpuno izbačeni, drugi premješteni na druge dijelove rukopisa i tako dalje. Jer, suprotno popularnom mitu i unatoč njegovom golemom stvaralaštvu, Trocki nije pisao s lakoćom. Dakle, ono što slijedi doslovan je prijevod transkripcije Trockijevog zapisa koji je preveo njegov ruski stenograf. Unatoč nedovršenom obliku, ovaj članak spada među najvažnije doprinose Trockoga. Preciznije i oštrije nego na drugim mjestima, Trocki je ovdje ustanovio povijesni zakon da je fašizam uspješan tek nakon radikalizacije masa i nakon neuspjeha proleterske avangarde  da radikalizirane mase vodi osvajanju vlasti. Duboka važnost ovog koncepta, posebice za radnike SAD-a, bit će jasna svakom ozbiljnom čitatelju.

U svom vrlo pretencioznom, vrlo zbrkanom i glupom članku [Nacionalna obrana: Razlog za socijalizam, Partisan Review, srpanj-kolovoz 1940.] Dwight MacDonald nastoji nas prikazati kao da smatramo da je fašizam tek ponovljeni bonapartizam. Veću glupost od toga bilo bi teško smisliti. Analizirali smo fašizam kako se razvijao, kroz svoje različite faze, i u prvi plan dovodili sad jedan, sad drugi njegov aspekt. U fašizmu postoji element bonapartizma. Naime, bez tog elementa, bez uzdizanja državne moći iznad društva na temelju radikalnog zaoštravanja klasne borbe, fašizam ne bi bio moguć. Međutim, od samog smo početka isticali da je ponajprije pitanje bonapartizma u epohi pada imperijalizma kvalitativno drugačije od bonapartizma u epohi uspona buržoazije. U sljedećoj smo fazi izdvojili čisti bonapartizam kao prolog fašističkom režimu. Jer u slučaju čistog bonapartizma vlast je monarha aproksimirana i…

U Italiji…

U poslijeratnoj Italiji situacija je bila duboko revolucionarna. Proletarijat je imao priliku.

Ministarstva Brüninga, Schleichera i predsjedništvo Hindenburga u Njemačkoj, Petainova vlada u Francuskoj, ali svi su se pokazali, ili se moraju pokazati, nestabilnima. U epohi pada imperijalizma čisti bonapartistički bonapartizam potpuno je neadekvatan; imperijalizam misli da je neophodno mobilizirati sitnu buržoaziju i zgaziti proletarijat pod njezinom težinom. Imperijalizam u tome može uspjeti samo u slučaju da se proletarijat pokaže nesposobnim za osvajanje moći, dok društvena kriza vodi sitnu buržoaziju u stanje paroksizma. [grč. paroxysmos – ogorčenje, pooštrenje; pren. najviši stupanj bola, strasti, gnjeva, očajanja, uzbuđenosti uopće.]

Oštrina društvene krize proizlazi iz toga da s današnjom koncentracijom sredstava za proizvodnju, tj. monopolom trustova, zakonom vrijednosti – tržište već nije sposobno regulirati ekonomske odnose. Državna intervencija postaje apsolutna nužnost. U mjeri u kojoj proletarijat…

Sadašnji je rat, kako smo već u nekoliko prilika rekli, nastavak posljednjeg rata. Ali nastavak ne označava ponavljanje. Kao općenito pravilo, nastavak označava razvoj, produbljivanje, zaoštravanje. Naša je politika, politika revolucionarnog proletarijata prema drugom imperijalističkom ratu, nastavak politike elaborirane tijekom posljednjeg imperijalističkog rata, ponajprije pod Lenjinovim vodstvom. Ali nastavak ne označava ponavljanje. I u ovome slučaju nastavak označava razvoj, produbljivanje i zaoštravanje.

Uhvatili su nas nespremne 1914.

Tijekom posljednjeg rata, ne samo proletarijat kao cjelina nego i njegova avangarda te u određenom smislu avangarda te avangarde bili su uhvaćeni nespremni. Razrada principa revolucionarne politike prema ratu počela je u vrijeme kad je rat već bio u punom pogonu i kad je vojna mašinerija izvršavala neograničenu vlast. Godinu dana nakon početka rata mala je revolucionarna manjina još uvijek bila primorana prilagoditi se centrističkoj većini na Zimmerwaldskoj konferenciji. Prije Februarske revolucije, a čak i nakon nje, revolucionarni elementi nisu se smatrali kandidatima za vlast, već radikalnom lijevom opozicijom. Čak je i Lenjin pripisao socijalističku revoluciju tek manje-više daljnjoj budućnosti. (1915. ili 1916.) napisao je u Švicarskoj: (citat). [i] Ako je Lenjin tako gledao na situaciju, gotovo da nema potrebe govoriti o drugima.

Ta je politička pozicija radikalne ljevice najslikovitije bila izražena u pitanju obrane domovine.

Godine 1915. Lenjin je u svojim zapisima spominjao revolucionarne ratove koje bi pobjednički proletarijat morao voditi. Ali to je bilo pitanje neodređene povijesne perspektive, a ne sutrašnjeg zadatka. Pozornost revolucionarnog krila bila je usmjerena na pitanje obrane kapitalističke domovine. Revolucionari su prirodno na to pitanje odgovorili negativno. To je bilo apsolutno točno. No taj je čisti negativni odgovor služio kao temelj za propagandu i obuku kadrova, ali nije mogao pridobiti mase koje nisu željele stranog osvajača. U Rusiji su prije rata boljševici tvorili četiri petine proleterske avangarde, tj. radnika koji su sudjelovali u političkom životu (novinama, izborima, itd.).

Nakon Februarske revolucije neograničena je moć prešla u ruke obranaša, menjševika i esera. Istina je da su boljševici u rasponu od osam mjeseci osvojili veliku većinu radnika. Ali odlučujuću ulogu u toj pobjedi nije odigralo odbijanje obrane buržujske domovine, nego slogan „Sva vlast Sovjetima!“ Isključivo taj revolucionarni slogan! Kritika imperijalizma, njegova militarizma, odbacivanje obrane buržoaske demokracije i slično nikada ne bi uspjeli pridobiti većinu naroda na stranu boljševika. U svim ostalim zaraćenim zemljama, izuzevši Rusiju, revolucionarno je krilo do kraja rata…

U mjeri u kojoj se proletarijat pokaže nesposobnim zauzeti vlast u nekom stadiju, imperijalizam počinje regulirati ekonomski život vlastitim metodama; fašistička stranka koja postaje državna sila jest politički mehanizam. Proizvodne su snage u nepomirljivoj proturječnosti ne samo s privatnim vlasništvom nego i s granicama nacionalne države. Imperijalizam je sami izraz te kontradikcije. Imperijalistički kapitalizam teži riješiti tu kontradikciju širenjem granica, osvajanjem novih teritorija i tako dalje. Totalitarna država, koja podređuje sve aspekte ekonomskog, političkog i kulturnog života financijskom kapitalu, instrument je za stvaranje nadnacionalističke države, imperijalističkog carstva, vlasti nad kontinentima, vlasti nad cijelim svijetom.

Sve te odlike fašizma analizirali smo svaku ponaosob i zajedno u njihovoj ukupnosti do mjere u kojoj su se manifestirale ili došle u prvi plan.

Točka u kojoj fašizam uspijeva

I teorijska analiza i bogato povijesno iskustvo posljednje četvrti stoljeća pokazali su podjednako snažno da je fašizam svaki put posljednja karika specifičnog političkog ciklusa koji se sastoji od sljedećeg: najveće krize kapitalističkog društva; rasta radikalizacije radničke klase; rasta simpatije prema radničkoj klasi i čežnje za promjenom od ruralne i urbane sitne buržoazije; krajnje konfuzije krupne buržoazije; njezinih kukavičkih i izdajničkih manevara radi izbjegavanja revolucionarnog vrhunca; iscrpljenosti proletarijata, rastuće konfuzije i ravnodušnosti; pogoršanja društvene krize; očaja sitne buržoazije, njezine žudnje za promjenom, kolektivne neuroze sitne buržoazije, njezine spremnosti da vjeruje u čuda; njezine spremnosti na nasilne mjere; rasta neprijateljstva prema proletarijatu koji je izigrao njezina očekivanja. To su premise za brzu formaciju fašističke stranke i njezinu pobjedu.

Prilično je jasno samo po sebi da je radikalizacija radničke klase u SAD-u prošla tek kroz svoje inicijalne faze, gotovo isključivo u sferi sindikalističkog pokreta (Kongres industrijskih organizacija – CIO). Predratni period i sâm rat mogu privremeno prekinuti taj proces radikalizacije, naročito ako je značajan broj radnika usisala ratna industrija. Ali taj prekid procesa radikalizacije ne može trajati dugo. Drugi stadij radikalizacije poprimit će oštriji ekspresivni karakter. Problem formiranja nezavisne stranke rada dospjet će na dnevni red. Naši tranzicijski zahtjevi steći će veliku popularnost. S druge strane, fašističke, reakcionarne tendencije povući će se u pozadinu i zauzeti obrambenu poziciju, čekajući pogodniji trenutak. To je najbliža perspektiva. Ne postoji manje vrijedno zanimanje od špekuliranja o našem uspjehu u stvaranju moćne vodeće revolucionarne partije. Pred nama je pogodna perspektiva koja pruža sve opravdanje za revolucionarni aktivizam. Potrebno je iskoristiti mogućnosti koje se otvaraju i izgraditi revolucionarnu partiju.

Problem vlasti postavljen pred radnike

Drugi svjetski rat postavlja pitanje promjene režima neophodnije i urgentnije nego prvi rat. Ponajprije je to pitanje političkog režima. Radnici su svjesni da demokraciji svugdje propada i da im prijeti fašizam čak i u onim zemljama gdje još ne postoji. Buržoazija će demokratskih zemalja, naravno, iskoristiti tu radničku bojazan od fašizma, ali s druge strane, bankrot demokracija, njihova propast, njihova bezbolna transformacija u reakcionarne diktature obvezuju radnike da pred sebe postave problem vlasti, da postanu osjetljivi na postavljanje pitanja vlasti.

Reakcija danas ima moć kao možda nikada prije u modernoj povijesti čovječanstva. Ali bila bi neoprostiva greška vidjeti samo reakciju. Povijesni je proces kontradiktoran. Pod okriljem službene reakcije odvijaju se duboki procesi među masama koje prikupljaju iskustvo i počinju prihvaćati nove političke perspektive. Stara konzervativna tradicija demokratske države koja je bila moćna čak i tijekom ere posljednjeg imperijalističkog rata danas postoji samo kao krajnje nestabilni ostatak. Uoči posljednjeg rata europski su radnici imali brojčano snažne partije. Ali na dnevni red stavljene su reforme, djelomična osvajanja, a ne osvajanje vlasti.

Američka radnička klasa i danas je još uvijek bez masovne radničke stranke. Ali objektivna situacija i iskustvo koje su američki radnici prikupili mogu u vrlo kratkom roku na dnevni red staviti pitanje osvajanja vlasti. Ta perspektiva mora postati temeljem naše agitacije. To nije samo pitanje mišljenja o kapitalističkom militarizmu i odbijanju obrane buržoaske države nego i izravnog pripremanja za osvajanje vlasti i obranu proleterske domovine.

Nije li točno da bi staljinisti mogli doći na čelo novog revolucionarnog ustanka i zar ne bi mogli upropastiti revoluciju kao u Španjolskoj i prije toga u Kini? Naravno, nedopustivo je misliti da je takva mogućnost isključena, na primjer u Francuskoj. Prvi val revolucije često je, ili točnije uvijek, na vrh izbacio „lijeve“ partije koje se nisu uspjele potpuno diskreditirati u prethodnom periodu i iza kojih stoji impozantna politička tradicija. Februarska je revolucija tako uzdignula menjševike i esere koji su uoči revolucije bili njeni protivnici. Njemačka je revolucija tako u studenom 1918. na vlast dovela socijaldemokrate koji su bili nepomirljivi protivnici revolucionarnih ustanaka.

Prije dvanaest godina Trocki je u članku objavljenom u listu The New Republic napisao:

„U ljudskoj povijesti nema epohe ovoliko zasićene antagonizmima poput naše. Pod previsokim tenzijama klase i međunarodnih animoziteta ‘fitilji’ demokracije ‘gase se’. Otud i kratki spojevi diktature. Naravno, najslabiji ‘prekidači’ prvi popuštaju. Ali snaga internih i svjetskih kontroverzi ne slabi: ona raste. Nije sigurno je li joj suđeno da se smiri, s obzirom na to da je dosad taj proces zahvatio samo periferiju kapitalističkog svijeta. Giht počinje u malom prstu ruke ili u velikom nožnom prstu, ali kad krene, ide ravno do srca.“ (The New Republic, 22. svibnja 1929.)

Američki filistarski prosvjedi

 Ovaj je tekst napisan u vrijeme kad je čitava buržoaska demokracija u svakoj zemlji vjerovala da je fašizam moguć samo u zaostalim zemljama koje još nisu završile školu demokracije. Urednički odbor časopisa The New Republic, koji u to vrijeme još nije bio blagoslovljen od strane GPU-a, Trockijev je članak popratio jednim svojim člankom. Taj je članak toliko karakterističan za prosječnog američkog filistara da ćemo citirati najzanimljivije dijelove.

„S obzirom na njegove osobne nevolje, ruski vođa u egzilu pokazuje začudnu moć objektivne analize; ali to je objektivnost rigidnog marksista i čini nam se da mu nedostaje realističan pogled na povijest – upravo ona stvar kojom se ponosi. Njegova ideja da je demokracija oblik vlasti koji vrijedi samo za pogodne prilike i nije sposoban izdržati oluje međunarodnih ili domaćih kontroverzi može biti poduprt (kako i on sâm napola priznaje) samo ako za primjer uzmete zemlje u kojima demokracija nije napredovala dalje od najslabijih početaka, i zemlje u kojima je, štoviše, industrijska revolucija jedva započela.“

Nadalje, urednički odbor lista The New Republic odbacuje slučaj Kerenskijeve demokracije u Sovjetskoj Rusiji i razlog zbog kojeg nije uspjela izdržati test klasnih proturječnosti, već je ustupila mjesto revolucionarnoj perspektivi. List mudro piše:

„Kerenskijeva slabost bila je povijesna nesreća koju Trocki ne može priznati jer u njegovoj mehanicističkoj shemi za takve stvari nema mjesta.“

Baš poput Dwighta Macdonalda, The New Republic optužio je marksiste da nisu sposobni realistično razumjeti povijest zbog svojeg ortodoksnog ili mehanicističkog pristupa političkim događajima. The New Republic bio je mišljenja da je fašizam proizvod zaostalosti kapitalizma, a ne njegove prezrelosti. Po mišljenju tog lista koje je, ponavljam, bilo i mišljenje većine prosječnih demokratskih filistara, fašizam je sudbina zaostalih buržoaskih zemalja. Mudri urednički odbor čak se nije ni potrudio razmisliti zašto je u devetnaestom stoljeću uvriježeno mišljenje bilo da se zaostale zemlje moraju razviti u smjeru demokracije. U svakom slučaju, u starim kapitalističkim zemljama demokracija je došla u obzir u vrijeme kad razina njihove ekonomske razvijenosti nije bila iznad nego ispod ekonomske razvijenosti moderne Italije. Povrh toga, u toj eri demokracija je predstavljala glavnu cestu povijesnog razvoja na koju su stupile sve zemlje pojedinačno, tako da su zaostale pratile one naprednije, a ponekad bile i ispred njih. Nasuprot tome, naša je era era kolapsa demokracije, štoviše, kolaps počinje slabijim karikama, ali postupno se širi na one koje su se činile jakima i neslomljivima. Tako nam je ortodoksni ili mehanicistički, tj. marksistički pristup događajima omogućio da predvidimo razvoj događaja mnogo godina unaprijed. Nasuprot tome, realistični pristup lista The New Republic predstavlja pristup slijepog mačeta. The New Republic popratio je svoje kritičko stajalište prema marksizmu padom pod utjecaj najgore karikature marksizma – staljinizma.

 Najnoviji soj filistara

 Većina filistara novog soja temelji svoje napade na marksizam na činjenici da se, protivno Marxovoj prognozi, fašizam pojavio umjesto socijalizma. Ništa nije gluplje i vulgarnije od ove kritike. Marx je pokazao i dokazao da u situaciji kad kapitalizam dosegne određenu razinu jedini izlaz za društvo leži u socijalizaciji sredstava za proizvodnju, tj. socijalizmu. Također je pokazao da je s obzirom na klasnu strukturu društva jedino proletarijat u stanju obaviti taj zadatak u nepomirljivoj revolucionarnoj borbi protiv buržoazije. Nadalje je pokazao da za ispunjenje tog zadatka proletarijat treba revolucionarnu partiju. Čitav svoj život Marx, a zajedno s njim i nakon njega Engels, a nakon njih Lenjin, vodili su  nepomirljivu borbu protiv onih karakteristika proleterskih partija, socijalističkih partija, koje su opstruirale rješavanje revolucionarnog povijesnog zadatka. Nepomirljivost borbe koju su vodili Marx, Engels i Lenjin protiv oportunizma s jedne i anarhizma s druge strane, pokazuje da nimalo nisu podcjenjivali tu opasnost. Od čega se ona sastojala? Od toga da bi oportunizam vrha radničke klase, podvrgnut utjecaju buržoazije, mogao omesti, usporiti i otežati, odgoditi ispunjenje tog revolucionarnog zadatka proletarijata. Upravo to stanje društva trenutno vidimo. Fašizam se uopće nije pojavio „umjesto“ socijalizma. Fašizam je nastavak kapitalizma, pokušaj produljenja njegovog postojanja najgorim i najmonstruoznijim mjerama. Kapitalizam je dobio priliku pribjeći fašizmu samo zato što proletarijat nije na vrijeme proveo socijalističku revoluciju. Proletarijat je bio paraliziran u ostvarivanju cilja zbog oportunističkih partija. Jedino što se može reći jest da je ispalo da postoji više prepreka, više teškoća, više stadija na putu revolucionarnog napretka proletarijata nego što su utemeljitelji znanstvenog socijalizma predvidjeli. Fašizam i niz imperijalističkih ratova sačinjavaju groznu školu u kojoj se proletarijat mora osloboditi tradicija i praznovjerja sitne buržoazije, mora se riješiti oportunističkih, demokratskih i avanturističkih partija, mora očvrsnuti i obučiti revolucionarnu avangardu i na taj se način pripremiti za rješenje zadatka bez kojeg i ne može biti spasa za razvoj čovječanstva.

Eastman je, zamislite samo, došao do zaključka da koncentracija sredstava za proizvodnju u rukama države ugrožava njegovu „slobodu“ i zbog toga se odlučio odreći socijalizma. Ova anegdota zaslužuje biti uključena u zapis povijesti ideologije. Socijalizacija sredstava za proizvodnju jedino je rješenje ekonomskog problema na određenom stadiju razvoja čovječanstva. Odgađanje rješavanja tog problema vodi fašističkom barbarstvu. Sva posredna rješenja koja je poduzela buržoazija uz pomoć sitne buržoazije pretrpjela su jadan i sramotan fijasko. Sve je to Eastmanu potpuno nezanimljivo. Primijetio je da njegovoj „slobodi“ (slobodi smušenosti, slobodi ravnodušnosti, slobodi pasivnosti, slobodi literarnog diletantizma) prijete s raznih strana i odmah je odlučio primijeniti svoju mjeru: odreći se socijalizma. Začudo, ta odluka nije imala nikakvog utjecaja ni na Wall Street niti na politiku sindikata. Stvari su nastavile svojim tokom kao da je Max Eastman ostao socijalist. Može se kao opće pravilo uzeti da što je impotentniji sitnoburžoaski radikal, posebno u SAD-u, to više.

Fašizam nije pobijedio u Francuskoj

U Francuskoj nema fašizma u stvarnom smislu tog termina. Režim starog maršala Petaina predstavlja senilan oblik bonapartizma u epohi imperijalističkog pada. Ali i taj se režim pokazao mogućim tek nakon što duga radikalizacija francuske radničke klase, koja je dovela do eksplozije u lipnju 1936., nije uspjela pronaći revolucionarni izlaz. Druga i Treća internacionala, reakcionarno šarlatanstvo „Narodnih fronti“ zavarali su i demoralizirali radničku klasu. Nakon pet godina propagande u korist saveza demokracija i kolektivne sigurnosti, nakon Staljinovog iznenadnog prijelaza u Hitlerov tabor, francuska je radnička klasa uhvaćena nespremna. Rat je uzrokovao groznu dezorijentaciju i raspoloženje pasivnog defetizma ili, točnije rečeno, ravnodušnost mrtve točke. Iz te se mreže okolnosti izdignula najprije vojna katastrofa bez presedana, a zatim i odvratni Petainov režim.

Upravo zbog toga što je Petainov režim senilan bonapartizam, ne sadrži nikakav element stabilnosti i može ga se srušiti revolucionarnim masovnim ustankom mnogo lakše od fašističkog režima.

Naročito važno za američke radnike

U svakoj raspravi o političkim temama neizostavno se pojavi pitanje: Hoćemo li uspjeti stvoriti snažnu partiju za trenutak kad dođe do krize? Zar nas ne bi fašizam mogao preduhitriti? Nije li fašistički stadij razvoja neizbježan? Uspjesi fašizma lako mogu ljude navesti da izgube svu perspektivu, navesti ih da zaborave stvarne uvjete koji su omogućili jačanje i pobjedu fašizma. Ali jasno razumijevanje tih uvjeta od posebne je važnosti za radnike Sjedinjenih Američkih Država. Možemo to zapisati kao povijesni zakon: Fašizam je uspio pobijediti samo u onim zemljama u kojima su konzervativne radničke partije spriječile proletarijat da iskoristi revolucionarnu situaciju i zauzme vlast. U Njemačkoj se radilo o dvije revolucionarne situacije: 1918.-1919. i 1923.-24. Čak je i 1929. još bilo moguće da se proletarijat izravno bori za vlast. U sva tri slučaja socijaldemokracija i Kominterna kriminalno su i opako poremetili zauzimanje vlasti i time doveli društvo do mrtve točke. Samo su se pod tim uvjetima i u toj situaciji burno uzdizanje fašizma i njegov dolazak na vlast pokazali mogućima.

Lav Trocki

Izdiktirano 20. kolovoza 1940.