Metoda istraživanja robno-socijalističkog ekonomskog sistema[i]

Istraživanje navedenog sistema od velike je složenosti jer u njemu djeluju i zakon vrijednosti i princip planiranja. Preobraženski ne piše o „zakonu planiranjaˮ, nego o „principuˮ jer smatra da je tako bolje budući da se zakon ne ukida, nego mijenja svoj oblik, pa da ne bude dodatne konfuzije. Dakle, istražiti takav sistem još je teže time što se „ni jedan oblik proizvodnje ne javlja u čistoj formiˮ. Ali dok je zakon vrijednosti itekako uspješno istražen od Marxa, princip planiranja nepoznat je utoliko što se on prvi put javlja kao posljedica proleterske revolucije. Međutim, kao posljedica Oktobra uočava se jedna ključna pojava, princip planiranja i zakon vrijednosti poprimaju formu zakona prvobitne socijalističke akumulacije i, a to je glavna osobina, stoje jedan nasuprot drugome. Drugim riječima, mi pred sobom imamo borbu dvaju glavnih regulatora proizvodnje i raspodjele koji se bore za prevlast poprimajući formu zakona prvobitne socijalističke akumulacije, odnosno ta borba poprima u uvjetima „nestašice kapitala i tehničke i ekonomske slabosti državnog sektora privrede, neminovnu formu borbe između zakona prvobitne socijalističke akumulacije i zakona vrijednostiˮ(Ibid.:192, kurziv u originalu). Zakon te akumulacije jest samo prvi stadij principa planiranja, njegovo „djetinjstvoˮ. U toj borbi, ako pobijedi zakon vrijednosti, a tome u prilog ide činjenica da je SSSR izoliran od kapitalističke privrede i istoj je trn u oku, restauracija kapitalizma je uspješna. Pobijedi li princip planiranja, čija potpuna pobjeda nije moguća bez revolucije u razvijenim zemljama, nestaju i posljednji ostaci kapitalizma.

Stoga s pravom tvrdi Preobraženski, u takvim je uvjetima puki opis onog što se događa, dakle puki opis površine događanja, vulgaran, neznanstven. Kao da je znao što će poslije biti, on već tada upozorava protiv tog vulgarnog pristupa i na neki način možemo shvatiti i sam njegov rad na teorijskoj analizi kao bitan doprinos znanstvenom, a ne vulgarnom marksizmu.

Ostajući na pozicijama znanstvenog marksizma, on kreće od potrebe objašnjenja borbe zakona vrijednosti i principa planiranja, javljanja jednog rezultata, a ne drugog, njegovih tendencija, optimuma i na temelju toga predviđanja budućnosti. Kao Marx u Kapitalu, Preobraženski također kreće od apstraktno-analitičke metode istraživanja kako bi najprije utvrdio ove „suprotstavljene tendencijeˮ u čistoj formi. Jer, nakon što se zakon utvrdi u svojoj čistoj formi, onda ga možemo i moramo usporediti s njegovom deformacijom i vidjeti gdje su i kolika su odstupanja. Dio posla je obavljen jer analizu čistog zakona vrijednosti imamo zahvaljujući Marxu, a njegovu deformaciju (odnosno djelovanje zakona vrijednosti u stvarnosti) zahvaljujući određenom iskustvu istraživanja istog u monopolističkom kapitalizmu. Stoga se glavna teškoća nalazi u „utvrđivanju tendencija imanentnih zakonu [prvobitne socijalističke akumulacije, D.B.] u njihovoj čistoj formi i objašnjavanju svih ograničenja kojima su one izvrgnute djelovanjem zakona vrijednostiˮ (Ibid.:27). Drugim riječima, prvo moramo spoznati da je sovjetska privreda podijeljena na privatni i državni sektor od kojih svaki ima vlastite „zakonitosti i razvojˮ i koji čine jedinstveni organizam cjelokupne privrede SSSR-a kao jedne cjeline. Drugi je korak, ujedno i najteži, odvojeno istražiti te zakonitosti i objasniti kako dolazi do ishoda. Kad se kaže odvojeno, onda se misli na to da se tendencije razvoja državnog sektora istražuju kao da razvoj istog „napreduje bez otpora od strane privatnog sektora privredeˮ, tj. zakonitosti državnog sektora valja analizirati „u njihovom optimalnom oblikuˮ (Ibid.:167). Analogno tome, kad analiziramo tendencije razvoja privatnog sektora „na stanovitoj točki istraživanjaˮ, nužno je apstrahirati od prepreka „što sa svoje strane koče razvoj privatnog sektora privrede u njegovoj tendenciji prema rušenju cjelokupnog sovjetskog sistemaˮ (Ibid.:265).

Prije nego što pođemo dalje, možemo postaviti sljedeće pitanje: koja je svrha analize postojeće borbe dvaju zakona? Odgovor je od životne važnosti za sovjetsku privredu i zato je nužno da ga čitatelj od sada nadalje ima na umu. Sovjetski Savez država je s velikom većinom seljačkog stanovništva, a radničko-seljački savez je osovina oko koje se sovjetska privreda okreće. Dinamika radničko-seljačkog saveza određuje egzistenciju postojećeg sistema kao cjeline ali u tom savezu prevlast ima radnička klasa. Međutim, ta prevlast iako ima svoje opravdanje u historijskom i ekonomskom smislu, može se vrlo lagano urušiti počne li dominirati zakon vrijednosti (nemojmo zaboraviti da je SSSR postao otok u kapitalističkom moru, otok na kojem se zakon vrijednosti svjesno ograničava). Prevlast radničke klase je u prevlasti državnog nad privatnimsektorom, prevlasti principa planiranja (zakona prvobitne socijalističke akumulacije) nad zakonom vrijednosti. Upravo da bi se zadržala prevlast radničke klase, (ovdje se misli isključivo na ekonomsku prevlast, nikako na prevlast postignutu sveopćom primjenom sile), nužno je istražiti osnovne uvjete razvoja sovjetske privrede. Jer tek kad su ti uvjeti poznati, uvjeren je Preobraženski, „bit ćemo u stanju da u svakom trenutku znamo stanje naše osnovice, stanje one strane naše ekonomske osnovice koja predvodi savez; znat ćemo kako stoji s njezinim sredstvima za ustupke saveznicima i koje su prirodne granice tih ustupakaˮ (Ibid.:182). Prema tome, na ovom se primjeru može vidjeti istinski marksizam Preobraženskog, uostalom kao i većine tadašnjih istaknutih boljševika, čija je glavna osobina neraskidiva veza između teorije i prakse. Preobraženski ne piše djelo naprosto da bi ono bilo napisano ili da bi se svidio akademskoj zajednici niti zato da bi beskonačno filozofirao, iz udobnosti svojeg ureda, o sovjetskoj privredi. On neumorno analizira, proučava i upozorava rukovodstvo države i partije na ekonomske (društvene) probleme i predlaže njihova rješenja. Jedna je od najbitnijih odlika marksista suočavanje s problemima ma koliko ozbiljni bili, kako bi ih se moglo riješiti što prije i uz što manje gubitaka i žrtve.

Vratimo se metodi analize koju obrazlaže naš autor. On je obrazlaganje zamislio tako da je sve bitne i nebitne metodološke prigovore sveo na tri glavna prigovora preko kojih će detaljno pojasniti svoje stajalište. Prigovori su sljedeći:

–          „Je li uopće moguće govoriti o zakonu koji bi se odnosio na proces prvobitne socijalističke akumulacije? Nije li ispravnije govoriti samo o principu planiranja i njegovu djelovanju?

–          Je li metodologijski moguće i ispravno analizirati djelovanje zakona u njegovoj čistoj formi, dopuštajući na određenom stupnju istraživanja apstrahiranje od tekuće ekonomske politike sovjetske države koju uvjetuje sveukupnost političkih okolnosti?

–          Je li uopće moguće polaziti od pretpostavke da se u našoj privredi sukobljuju dva osnovna zakona? Koji je onda od njih jedini regulator privrede?ˮ (Ibid.:28)

Što se tiče prvog prigovora, Preobraženski je na njega već prije odgovorio. Ipak, potrebno je još detaljnije pojašnjenje. Već smo rekli da se zakon društvenih odnosa proizvodnje ne ukida u smislu u kojem se na prvi pogled može pomisliti. Zakon se ukida u tom smislu što ljudi: prvo, postaju svjesni da njihovi odnosi u proizvodnji kao materijalnoj bazi nisu puke slučajnosti i da su, uopće, njihovi odnosi bili postvareni; drugo, zakon koji se nužno javlja u drugom obliku stavljaju pod svoju kontrolu i time stječu vlast nad njim[ii].

U ekonomskom smislu riječi, zakon je „konstantnost rezultata što proistječu iz reprodukcije određene vrste odnosa proizvodnjeˮ. Zakon se vrijednosti, na primjer, javlja gdje god postoji robna proizvodnja (jednostavna ili kapitalistička). U odnosu na ovaj zakon, princip planiranja razlikuje se ne u tome što „kauzalnostˮ odnosa proizvodnje nestaje, nego u tome što je ona poznata pa „vodi organiziranoj akciji u određenom pravcu.ˮ

Međutim, logično da je, ako se javlja nova vrsta odnosa proizvodnje (bez obzira na to što ona još nije socijalistička proizvodnja u punom smislu), njen prvi zadatak da „se bori za opstanak i konsolidacijuˮ (Ibid.). Moramo stalno imati na umu da „socijalistički način proizvodnje ne može preživjeti na osnovi mirne koegzistencije, ako je okružen privatnom robnom proizvodnjomˮ (Ibid.:172). Postojeća borba, dakle, zahtijeva proširenu reprodukciju socijalističkih odnosa uz objektivnu stopu rasta koju je odredila sovjetska država. A da bi ona odredila tu stopu nužno je poznavati optimum razvoja zakona prvobitne socijalističke akumulacije (dakle, u čistoj formi) kako bi se zatim mogla odrediti nužna objektivnost u trenutku kad se u jednadžbu uvedu i stvarni faktori koji djeluju u suprotnom smjeru (zakon vrijednosti). Proširena reprodukcija socijalističkih odnosa presudno je pitanje opstanka cjelokupnog sistema, uvjerava nas Preobraženski i apsolutno je u pravu.

Na ove konstatacije može se iz džepa izvući sljedeći protuargument: „Zašto govoriti o zakonu ako se radi samo o borbi između socijalističkog principa planiranja i spontanosti robne proizvodnje?ˮ Ovaj prigovor usko je povezan s onim koji sve navedene pojave svodi na dvoboj plana i tržišta. Ovako postavljeno pitanje ništa nam ne govori o „karakterističnim svojstvima, specifičnim obilježjima trenutnog razdoblja te borbeˮ (Ibid.:29, kurziv u originalu). Naravno da se vodi, u krajnjoj liniji, borba plana protiv tržišta koje je izraženo u spontanosti robne proizvodnje i da ta borba isto tako može trajati desetljećima, što se uostalom i pokazalo točnim. Ali pravo je pitanje da se analizira konkretnorazdoblje sa svim svojim proturječnostima, složenostima i karakterističnim osobinama. A upravo to je najteži zadatak!

Što se tiče drugog prigovora[iii], Preobraženski protivnicima odgovara kako je marksistička metoda ona koja započinje analizu određenog načina proizvodnje, njegovom bazom i to pomoću apstrakcije. Prvo treba analizirati djelovanje „zakonitosti ekonomskog života, i potom prijeći na objašnjavanje nužnosti određene politikeˮ (kurziv D.B.). Drugim riječima, naš će autor postaviti sebi zadatak tako što će prvo apstrahirati od trenutačne ekonomske politike države, kako bi „u čistom obliku istražio kretanje k optimumu prvobitne socijalističke akumulacije, kako bih otkrio funkciju suprotstavljenih tendencija, u što većoj mjeri u njihovu čistom stanju i onda pokušao shvatiti zašto konačan rezultat u zbiljskom životu slijedi jedan određeni tok a ne drugiˮ (Ibid.:31). Apstrahiranje od ekonomske politike države je nužno jer je ona rezultat borbe između dva ekonomska sistema (socijalističkog i robnog) i odgovarajućih klasa. Dakle, osim što je ta politika posljedica „prethodnog proračuna ili anticipiranjaˮ, ona je, nerijetko, i nužnost zakona prvobitne socijalističke akumulacije. Upravo ova kompleksnost situacije, prožimanje svjesnog i nesvjesnog, plana i nužnosti, stalna prijetnja kapitala izvan zemlje, čini ovaj zadatak vrlo složenim stoga je, smatra Preobraženski, negiranje potrebe odvajanja ekonomije od politike dodatni pokazatelj da ovdje postoje veći problemi pri analizi nego u kapitalizmu.

Još jednom, većina teškoća pri analizi potječe iz tipa odnosa proizvodnje koji vlada u SSSR-u, tj. „ukrštanjaˮ dvaju principa, socijalističkog i onog robne proizvodnje. I ovdje smo došli do vrlo važne točke, promjene predmeta istraživanja zbog kojeg moramo političku ekonomiju zamijeniti socijalnom tehnologijom. Ali kako je taj predmet istraživanja samo prijelaznog karaktera, dakle ima socijalističku tendenciju, ali dakako i kapitalističku, tada i znanost mora biti prijelaznog karaktera; nešto između političke ekonomije i socijalne tehnologije. Ovdje leži glavni zadatak koji je Preobraženski postavio ekonomistima, da se njihovim kolektivnim naporom stvori jedna takva znanost. U čemu je njena novost? „Morat će istražiti pitanja kako se zakonitosti ekonomskog života manifestiraju u mješovitom robno-socijalističkom ekonomskom sistemu, kako volja sudionika u kolektivnoj proizvodnji biva determinirana kad tu kolektivnu proizvodnju s privatnom sektorom privrede povezuju na tisuće niti, te kako se oblikuju odnosi u privatnom sektoru privrede, bilo da se razvijaju sami ili, pak, u prilagođavanju državnom sektoru privrede u situaciji gdje zakon vrijednosti sve više ograničava princip planiranja.ˮ U ovoj situaciji možemo reći da se ne smijemo oslanjati u potpunosti čak ni na rezultate Marxove analize zakona vrijednosti odnosno privatnog sektora zato što se ovdje privatni sektor, zajedno s čvrstom i uvijek prisutnom podrškom međunarodnog kapitala, bori protiv kolektivne proleterske privrede, što Marx nije analizirao. Dakle, velika usredotočenost i krajnje iskreni, marksistički pristup prijeko je potreban.

Možemo samo zamisliti kakav bi bio razvoj ekonomske nauke u prošlom stoljeću da su marksistički ekonomisti uzeli u obzir upozorenja, savjete, a posebno metodološke pretpostavke našeg autora. Iako ne možemo ići dalje s ovom temom, dovoljno je upitati se: kako su ti ekonomisti u kasnijem razdoblju mogli proučavati sovjetsku ili jugoslavensku privredu za koje su a priori pretpostavljali da su socijalističke u punom smislu riječi (većina ih je išla tako daleko da su socijalizam kao jednu novu epohu uzimali kao prostu činjenicu), a u isto vrijeme uočavati „anomalijeˮ, aberacije zakona vrijednosti? Odgovor na ovo pitanje rasvijetlio bi mnogo toga u daljnjim pojmovnim konstrukcijama raznih ekonomista poput: „tržišni socijalizamˮ, „socijalizam s ljudskim licemˮ, „samoupravni socijalizamˮ, „etatizamˮ itd. itd.

Važno je napomenuti da Preobraženski ne smatra vlastitu analitičku metodu, tj. „pokušaj da se na samom početku razlikuju tendencije dvaju suprotstavljenih principa u njihovoj čistoj formi (dvije metode raspodjele radne snage i sredstava za proizvodnju) da bi se tako objasnio konačan ekonomski rezultat u zbiljskom životuˮ, za jedinu moguću ili jedinu ispravnu (Ibid.:32). Naprotiv, dobrodošao je onaj istraživač koji predloži ili bolju metodu ili teorijsku nadgradnju postojeće metode.

Dolazimo i do odgovora na treći prigovor koji je in medias res postavio pitanje jednog ili više regulatora cjelokupnog sistema. Činjenicu da u sovjetskom sistemu postoje dva principa nitko ne osporava. Međutim, je li moguće da, na temelju dva principa i svega što iz toga slijedi, ne postoje i dva regulatora? S pravom kaže Preobraženski, jedino što se može smatrati jedinstvom jest konačan ishod dvaju suprotstavljenih snaga[iv]. Ovo jedinstvo toliko je važno za cjelokupni sistem jer njegov ishod u svakom trenutku odlučuje o raspodjeli rada i sredstava za proizvodnju. Očito je da ako se svaki princip bori za dominaciju nad cjelokupnim sistemom, on se samim time bori i za tip reguliranja „koji je izvorno karakterističan za poseban sistem odnosa proizvodnje u njegovoj čistoj formiˮ (Ibid.:33). Cijeli se taj proces ispoljava i koncentrira na temelju jednog zakona, zakona prvobitne socijalističke akumulacije. Istraživanje funkcioniranja tog zakona nije ni više ni manje nego zadatak koji si je postavio naš autor.

Ignorirati ovaj zakon i negirati potrebu proučavanja istog nije samo teorijska greška, kao što smo prije napomenuli da se ni Preobraženski ovim pitanjima ne bavi iz nekih akademskih poriva. Ova zanemarivanja opasna su sa „stajališta borbe za opstanak našeg cjelokupnog sistema kolektivne privredeˮ (Ibid.:35). Zapravo pogrešna teorijska analiza dovodi u opasnost kolektivni sistem jer uloga je predviđanja, čiji je temelj teorijska analiza, posebno važna u vođenju centraliziranog državnog sektora privrede. U kapitalizmu se podrazumijeva da postoji niz „neovisnihˮ ekonomista koji izgrađuju neke svoje modele da bi se razlikovali od drugih ekonomista i tako dobivali na ugledu, popularnosti. Ničeg tu nema pohvalnog jer kapitalizam, zahvaljujući zakonu vrijednosti kao glavnom regulatoru, sebi može priuštiti silne pogrešne analize, a da ga to ne destabilizira. Ili, pak, ti ekonomisti mogu upozoravati na opasnosti i posljedice od potencijalne krize, a da kriza svejedno nastupi[v]. Potpuno druga stvar je sa sovjetskom privredom (ili nekom drugom privredom u kojoj, nakon proleterske revolucije, postoje dva sistema) gdje na temelju ispravne teorijske analize i poznavanja ekonomskog(ih) sistema nastaju ključne ekonomske odluke. Ovdje je svaka riječi glavnih ekonomista i njihovih suradnika važna. Međutim, oni nemaju taj „luksuzˮ da pri destabilizaciji sistema ostanu po strani i da nastave sa svojom strukom kao da se ništa nije dogodilo. Oni tada moraju priznati sebi i društvu da nisu odradili dobar posao i da je društvo, u velikom stupnju, zbog njihovih pogrešnih odluka pretrpjelo gubitke.

Da se vratimo na pitanje regulatora, dodatni argument Preobraženskog je taj da on upozorava na same početke kapitalizma, dakle kad se još taj sistem nije razvio u potpunosti i konsolidirao. U to vrijeme se zakon vrijednosti „sukobio s još neuklonjenim zanatskim sistemom reguliranja rada“. Dualizam koji je vrijedio pri nastajanju kapitalizma, vrijedit će i pri njegovom nestajanju.

U svrhu dokazivanja svojeg stava, naš autor uzima dva slučaja na preispitivanje. Kao prvi slučaj pretpostavlja da u sovjetskoj privredi djeluje samo jedan zakon – zakon vrijednosti. No ako je to istina, onda je nemoguća proširena reprodukcija socijalističkih odnosa, nego je, nasuprot tome, moguća jedino kapitalistička reprodukcija. A u sovjetskoj se privredi uočava baš trend povećanja socijalističkog sektora, dakle usprkos zakonu vrijednosti. Nadalje, nije li onda sve reguliranje koje poduzima radnička država i njeni organi samo funkcija zakona vrijednosti? Prema tome, glavni je odgovor ovdje: ili se stalno uvećavajući socijalistički odnosi ne mogu dugo održati sa zakonom vrijednosti kao njihovim regulatorom ili to nije odgovarajući regulator, bolje rečeno, nije jedini regulator sovjetske privrede.

Kao drugi slučaj pretpostavlja da se u sovjetskoj privredi vodi borba dvaju principa, ali je socijalistički princip slabiji nego što on to svom u djelu procjenjuje. Ta su dva principa, kao što smo ranije rekli, zapravo različiti tipovi organizacije rada, raspodjele proizvodnih snaga, „metodâ reguliranjaˮ. Pitanje je opstanka SSSR-a koji će od tih dvaju principa pobijediti. Naravno, socijalistički princip ne može pobijediti u potpunosti bez revolucije u razvijenim zemljama i od tog marksističkog aksioma Preobraženski ne odstupa.

Moramo još spomenuti dva pitanja koja se javljaju uz pretpostavku drugog slučaja i na njih dati odgovore. Prvo je pitanje: „u čemu se razlikuje državni sektor od kapitalizma?ˮ Drugim riječima, koje su to specifične razlike socijalističkog sektora, čiji je regulator princip planiranja u obliku zakona prvobitne socijalističke akumulacije, i kapitalizma. Moramo prvo ponoviti da je težnja profitu pokretačka snaga kapitalizma, a zakon vrijednosti njegov regulator,. Radnik ovdje dobiva svoj dio iz „fonda potrošnih dobaraˮ tako što prodaje vlastitu radnu snagu. Što se tiče sovjetskog državnog sektora, on je već prestao biti proizvodnjom rai profita, radi viška vrijednosti. Dakle, zakon vrijednosti ovdje ne djeluje. Međutim, on još ne proizvodi radi potrošnje radnika ni državnog sektora, a kamoli svih ostalih u privatnom sektoru. I ovdje u sovjetskoj privredi, prema Preobraženskom, leži proturječje, „povezano s njezinom biti i uvjetima borbe za njezin opstanak i razvojˮ (Ibid.:37). Vrlo je važno naglasiti da se ne misli „na unutrašnje proturječje socijalističkog sistema kad on u osnovi pobijedi, već na proturječja što proizlaze iz borbe socijalističkog sistema protiv drugog, robno-kapitalističkog sistema, koju socijalistički sistem vodi za vlastiti opstanak i razvojˮ (Ibid.:202, kurziv D.B.). Prema tome, ova borba vrlo lako može završiti u korist „robno-kapitalističkog sistemaˮ ako državni sektor ne zadovolji društvene potrebe date epohe. O ovome procesu govorit ćemo detaljnije u drugom radu čija je glavna tema daljnja eksplikacija zakona prvobitne socijalističke akumulacije.

Drugo pitanje vezano uz naš drugi slučaj jest proporcionalnost u privredi. Kad se kaže proporcionalnost, misli se na uravnoteženu, efikasnu alokaciju postojećih resursa. Ova je proporcionalnost objektivno nužna za svaki sistem društvene proizvodnje s podjelom rada, ali nju treba razlikovati od same metode uspostavljanja te proporcionalnosti koja je historijski prolazna. U kapitalizmu je ta metoda temeljena na zakonu vrijednosti. Dakle, i u socijalizmu će se morati uspostaviti proporcionalnost, naravno na daleko racionalniji način zbog upotrebe plana. Međutim, u robno-socijalističkom sistemu ova se proporcionalnost može uspostaviti jedino na temelju borbe, iako se smjer djelovanja zakona vrijednosti može podudarati s principom planiranja u određenim slučajevima u stvarnosti.

Ovime smo zaokružili savjesno istraživanje Preobraženskog o metodi teorijske analize sovjetske privrede. Nakon što je metoda poznata, na redu je teorijska analiza koja zahtijeva nešto više posla iz razloga složenosti materije koju se istražuje.

Zaključak

Svaka izgrađena, razrađena teorija temelji se na metodološkim pretpostavkama. One mogu biti, između ostaloga, realne ili nerealne u smislu da odražavaju onaj dio stvarnosti koji je predmet istraživanja. Stoga, kakva god teorija bila, nužno je determinira njena metoda pa je očito najvažniji korak svakog znanstvenika prvo ustvrditi metodu.

Djelo Preobraženskog, istaknutog boljševika u prvim godinama nakon Oktobra te poslije istaknutog pripadnika Lijeve opozicije na čelu s Trockim, bavi se, između ostalog upravo problemom metode kao preduvjeta pravilne, marksističke teorijske analize. Predmet je proučavanja Preobraženskog sovjetska privreda u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. On polazi od toga da je za ekonomsko i samim time političko preživljavanje SSSR-a prijeko potrebna teorijska analiza privrede da bi na temelju nje radnička klasa predvodila radničko-seljački savez koji je okosnica nove, radničke države. Druga glavna pretpostavka jest da novo uređenje nije socijalizam, nego prijelazno razdoblje između kapitalizma i socijalizma, koje on naziva robno-socijalističkim prijelaznim razdobljem. Jasno, čim je ovo razdoblje prijelazno, ono može rezultirati povratkom u kapitalizam, ali i razvojem socijalizma. Potonje je moguće samo u slučaju pobjede proleterske revolucije na Zapadu.

Preobraženski, vrstan marksistički ekonomist, uočava da je rasprava o metodi teorijske analize vrlo važna iz razloga što je SSSR suočen s jednim ekonomskim sistemom koji zapravo u sebi ujedinjuje dva ekonomska sistema. Ovi sistemi kooperiraju, ali oni prije svega funkcioniraju kroz vrlo dinamičnu borbu i ishod te borbe, koji se mjeri u desetljećima, odlučujući je za cjelokupno sovjetsko društvo. Robnom privredom upravlja, odnosno nju regulira, zakon vrijednosti koji uvodi reda u, na prvi pogled, kaos i spontanost tržišta. Da bi otkrio zakon vrijednosti i na temelju njega razvio kapitalističke kategorije, Marx je upotrijebio dvije metode, metodu historijskog materijalizma i metodu političke ekonomije. Prva, pojašnjava Preobraženski, Marxu je omogućila da odvoji i izolira bazu od nadgradnje. Tako je pred sobom imao bazu koja je na određenom stupnju razvoja čovječanstva kapitalistički način proizvodnje, a njega onda može analizirati neovisno o utjecaju nadgradnje. Druga je omogućila da jednom kad analizira kapitalizam, Marx apstrahira od svih posebnosti sistema i razrađuje čisti kapitalizam, u njegovom idealnom presjeku. Drugi stupanj apstrakcije vrijedi u onim sistemima gdje se javlja zakon vrijednosti, dakle u sistemima robne proizvodnje. On neće biti potreban u socijalizmu, niti je bio potreban prije robne proizvodnje, a glavni je razlog tome nepostojanje fetišizma robe. Koristeći Marxovu metodu, Preobraženski odvaja sovjetsku privredu od njenih političkih implikacija ali on, to je njegov drugi stupanj apstrakcije, konstruira idealni presjek te privrede. Ovo je puno složenije jer u sovjetskoj privredi djeluju dva sistema, robni predstavljen u privatnom sektoru te socijalistički sistem predstavljen u državnom sektoru. Glavni su regulatori ovdje zakon vrijednosti i princip planiranja. Na trenutnom stupnju razvoja sovjetske privrede i revolucionarnog potencijala u okruženju, borba dvaju regulatora poprima oblik zakona prvobitne socijalističke akumulacije. Slijedom toga za analizu robnog sistema potrebna su iskustvaMarxove analize, iako ne do kraja poznata, a za analizu principa planiranja ne postoji ništa slično. Stoga Preobraženski koristi odgovarajuće (dakle, ne sve) elemente Marxove metode političke ekonomije te ih spaja s metodom jedne prijelazne znanosti između dviju glavnih znanosti koje vrijedi i za dva glavna sistema; između političke ekonomije (kapitalizam) i socijalne tehnologije (socijalizam). Osnovni je zadatak u analizi sovjetske privrede izdvojiti tendencije zakona prvobitne socijalističke akumulacije u njegovom čistom obliku kako bi se usporedbom s njegovim deformacijama u stvarnosti (deformacijama koje uzrokuje otpor privatnog sektora i na temelju toga donesene ekonomske politike) zapravo omogućilo korektno predviđanje i djelovanje u skladu s tim.

Važno je uvijek imati na umu da u sovjetskoj privredi djeluju ne jedan, nego dva regulatora koja su, iako ponekad kooperiraju, u dinamičnoj borbi. Tendencija je zakona vrijednosti u prvom redu da upotpuni svjetsku kartu kapitalizma na kojoj postoji rupa od Oktobra. Dakle, pogrešna analiza i na temelju nje pogrešne procjene vrlo lako idu na korist tom regulatoru koji se onda povezuje s kapitalizmom izvana. S druge strane, princip planiranja ima tendenciju, koju nerijetko ometa privatni sektor, razvoja socijalističkog sektora (proširena socijalistička reprodukcija). Stoga je ispravna analiza prijeko potrebna. Negirati ovu borbu kojom je ispunjen svaki kutak sovjetske privrede znači precjenjivanje šanse za preživljavanje i razvoj radničke države.

Odlike metode Preobraženskog vidljive su u anticipaciji većine privrednih problema i katastrofa u nadolazećim godinama, podudarnosti njegovih rješenja i kasnije ekonomske politike (samo podudarnosti jer su njegove ideje u velikom dijelu unakažene), zatim u svojoj objektivnosti analize koja se nije poklapala s razmišljanjima Staljina, Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina i drugih. Za marksističkog je ekonomista neuspjeh i poraz ne nužno pogrešna anticipacija ili dijagnoza stanja (nisu svi savršeni), nego apologetski i fetišistički pristup stvarnosti. U vremenu u kome će društvene zakonitosti biti poznate ljudima i gdje se forma neće uzimati za sadržaj, znanost kao takva neće biti potrebna. Međutim, sve do tada zadatak je marksista stalno istraživati proturječja društvene realnosti i jasno razlikovati sadržaj od forme. Drugim riječima, ne baviti se opisivanjem i konstatiranjem stanja stvari, nego istraživanjem razvojnih tendencija bez obzira čije interese rezultati pogodili.

D.B.

Literatura

1. DragičevićA., Leksikon političke ekonomije –Drugi svezak, Informator, Zagreb, 1965

2. Engels F., Razvoj socijalizma od utopije do nauke, Naprijed, Zagreb, 1973

3. Marx, K., Kapital I, Kultura, Zagreb, 1947

4. Marx, K.,Teorije o višku vrijednosti II, Prosveta, Beograd, 1972

5. Preobraženski, E., Nova ekonomika, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983