Glavni rezultat i ovih lokalnih izbora neće objaviti niti jedan službeni analitičar te niti jedan stranački predstavnik. Usprkos tome on je jednostavan i direktan: većina birača (53,04 %) odlučila je bojkotirati izbore i ne glasati. Ako su, kao što dosadno ponavljaju pripadnici političke elite, „izbori praznik (kapitalističke) demokracije” onda se njezina bijeda i iluzornost upravo najbolje vide kada ovo truplo na sebe stavi svoje podrapano prazničko ruho. Buržoaski analitičari, malograđanski moralisti i paraziti različitih vrsta sikću o neodgovornosti, lijenosti i nezrelosti većine te glasanju kao pravu i dužnosti. U njihove zatupljene lubanje ne može prodrijeti veoma jednostavna istina, jer to bi značilo rušenje čitavog njihovog svijeta. Većina ne glasa jer shvaća da su svi akteri u suštini identični, jer vidi da ne postoji politička alternativa postojećem stanju te jer razumije da se nakon izbora ništa neće promijeniti. Pravi pobjednik svih izbora bit će ionako onaj koji se nije ni kandidirao – Todorić.

Između programa HDZ-a i SDP-a i njihovih satelita – „otvaranje prostora za poduzetništvo i  stvaranje novih radnih mjesta, privlačenje privatnog kapitala, perspektive koje nastaju ulaskom u EU” itd. – nema ni formalne razlike i nitko je ne pokušava tražiti. U kapitalističkom jednoumlju stoga se može raspravljati samo o „projektima”, tome „koliko tko radi” te moralnim kvalitetama kandidata – koje su po definiciji uvijek sumnjive. Alternative neće biti dok se ne pojavi pokret koji će to odlučno dovesti u pitanje te postaviti zahtjeve rušenja diktature kapitala, ukidanja privatizacije i eksproprijacije sve nezakonito stečene imovine, razbijanja političke i ekonomske moći krupnog kapitala, ostvarivanja vlasti radničkih organa i radničke kontrole te izlaska iz EU.  Do tada će se na rubu postojećeg sustava pojavljivati njegovi retorički progresivniji privjesci  à la Laburisti i Grubišić, kojima zbog nemogućnosti odbacivanja kapitalističkog društva, preostaje samo da izbacuju prazne fraze o „pravednosti”, „poštenju”, „radu” bez ikakve političke implikacije.

Bijeda kapitalističke tzv. demokracije možda najbolje upada u oči na lokalnim izborima. Lokalni izbori trebali bi se unutar postojećeg sustava najbliže primaknuti mjestu na kojem bi stanovništvo moglo odlučivati o konkretnim pitanjima gradova i općina u kojima živi te barem u ograničenom opsegu donositi odluke vezane uz upravljanje društvom. Upravo suprotno, lokalni izbori predstavljaju farsu u kojoj se odlučuje tko će od ponuđene elite s identičnim programima u naredne 4 godine vladati te svojevoljno donositi odluke o razvoju, projektima, planovima i trošenju novca – na mnoštvo nerijetko nepotrebnih poslova i radova koje će za ogromne naknade obaviti njihovi kapitalistički prijatelji i saveznici. Naravno, kada izjava „svatko se ima pravo kandidirati i mogućnost pobijediti” ne bi bila šuplja fraza kojom vladajući blagoslivljaju postojeći sustav onda se ne bi unaprijed proglašavali favoriti, bilo bi zabranjeno da kapitalisti financiraju i kupuju kampanje te bi se „predizborna promidžba” svodila samo na predstavljanje političkih programa za koje je svima dana jednaka minutaža u medijima. No, tada bi stvari mogle opasno izmaknuti kontroli.

Naravno, opcija čiji je cilj radikalna društvena promjena u radničkom interesu ne može a priori odbaciti iskorištavanje izbora u svoje svrhe i tako odbaciti jedno od važnih oružja. No, ona se ne zanosi iluzijama da se društvo može promijeniti izborima i da se  kapitalistička „demokracija” može reformirati i „demokratizirati”. Za nju su izbori sredstvo, a ne svrha za ukidanje kapitalizma i uspostavu radničke demokracije. Ako ona nastoji ući u parlament to je zato da sabotira njegov rad i razotkrije njegovu pravu prirodu te dovede do razbijanja postojećeg sustava i preuzimanja državne vlasti od radničke klase putem njezinih organa. Bazu promjene u svakom slučaju predstavljaju radna mjesta i ulice.

U sadašnjem trenutku lokalni izbori i njihovi rezultati u potpunosti su irelevantni za budućnost Hrvatske. Odnosno, relevantni su samo u smislu ponovnog dokazivanja bijede kapitalističke „demokracije”. Beskrajno važniji događaji za budućnost istovremeno se zbivaju u Croatia Airlinesu, u  borbi potlačenog kabinskog osoblja. Štrajk koji u prvom redu vode herojske stjuardese u svojim implikacijama izlazi iz okvira jednog poduzeća i povezuje se s glavnom temom ovog teksta. Točnije pokazuje put i daje odgovor na pitanje o mogućoj političkoj alternativi sadašnjem stanju. Ona je radnički otpor, radnička solidarnost, najuže povezivanje različitih sindikata i uklanjanje birokracije koja u njima onemogućuje razvoj radničkog pokreta, uvođenje radničke klase kao političkog subjekta u politiku te konačno stvaranje političkog izraza radničkog pokreta – masovne radničke partije.

Vuk Koranski