U hrvatskoj ekonomskoj misli, koja obuhvaća profesore ekonomskih predmeta, razne ekonomske analitičare koje zapošljavaju banke, znanstvenike Ekonomskog instituta, Hrvatske gospodarske komore, „nezavisneˮ ekonomiste itd., prevladava mišljenje da u Hrvatskoj ne postoji onaj pravi – tržišni kapitalizam ili čisti kapitalizam. Ovi ljudi smatraju, a za njima ne zaostaju ni budući ekonomisti s ekonomskih fakulteta kojima su uzori neoklasični ekonomisti i imaju mnogo toga zajedničkoga s našim „nezavisnimˮ ekonomistima, da u Hrvatskoj postoji „klijentelistički”, „koruptivni”, „prljavi”, „paternalistički” itd. kapitalizam. Nesvjesno uzimajući partikularno za cjelokupno ne shvaćaju da hrvatski kapitalizam ne možemo definirati u odnosu na njegove unutarnje značajke poput korupcije, klijentelizma, nedovoljno razvijenog tržišta i sl. Trebaju shvatiti da su to inherentne značajke hrvatskog kapitalizma i da realno stanje možemo definirati jedino ako krenemo od hrvatskog kapitalizma kao perifernog dijela europskog kapitalizma i njihovog međuodnosa. Drugim riječima, svi oni polaze od naizgled dubokoumne teze da je hrvatska država, kao institucija, dominantna u gospodarstvu i da svojom kapilarnom prisutnošću zapravo guši privatnu inicijativu bez čije slobode kapitalizam, po njima, ne funkcionira. Sve je to mentalitet bivšeg sustava kako kažu. Glavni razlog nazadovanja hrvatskog društva i njegovog temelja, ekonomije, upravo jest velika država i političke elite koje imaju vlastite interese. Hrvatska bi zasigurno mogla biti poput neke zapadnoeuropske države samo ako bi uloga države bila svedena na minimum, dakle ako se prihvati onih najnužnijih ekonomskih zadaća koje kapital smatra nerentabilnim.

Za svoje tvrdnje naši ekonomisti sipaju razne argumente preuzete od popularnih ekonomista koji su mahom iz angloameričkih zemalja ili su tamo zaposleni. Tako se u njihovim radovima, kojih ima beskonačno, provlači teza kako je za uspjeh određene ekonomije od ključne važnosti razvoj pravih institucija koje će ograničiti državu, tj. političku elitu koja po njima postoji samo da bi ostvarivala vlastite interese i time štetila kapitalu i samim time društvu.

S ovakvom se dijagnozom stanja mi naravno ne slažemo i smatramo da je dijagnoza netočna iz nekoliko razloga. Kao i čitava vulgarna, tako i dominantna hrvatska ekonomska misao ima svoj razlog postojanja u opisu stanja stvari i pretvaranju pukih pojava u razne doktrine da bi se stvarnost samo još više zakomplicirala. Ali, kako reče Marx, čemu onda znanost ako se uzima da se forma i sadržaj poklapaju? Vidjeti ono što je očito, a očito se uvijek manifestira kao pojavno, nije vrlina, nego prije mana svake a posebno ekonomske nauke. Nije li očito da poduzetnici racionalnije upravljaju poduzećem nego li tamo neki birokrati? Uzmemo par statističkih podataka gdje se usporede angloameričke države koje se diče slobodnim kapitalizmom i države trećeg svijeta čija državna elita ograničava rast ekonomije. Zaključak je da ako je hrvatsko gospodarstvo neefikasno, to je onda definitivno zbog države. Sve su ovo očite stvari. Ipak, pojedincu je očito i da se Sunce okreće oko Zemlje. Što ga sprječava da tako zaista i misli? Znanost, naravno.

Naši ekonomisti ne polaze od ključnih stvari, već dopuštaju (najčešće nesvjesno) da ih zavedu sporedne, ali očite pojave. Analiza hrvatske države u smislu njene političko-ekonomske uloge mora započeti od njenog kapitalističkog karaktera. Riječ je o, prije svega, kapitalističkoj državi na periferiji Europske unije u kojoj je prije nešto više od dvadeset godina restauriran kapitalizam i koja, kao uostalom sve države koje ne pripadaju jezgri Unije, ima osobine polukolonije. Pitanje je sad što se podrazumijeva pod kapitalizmom. I ovdje naši ekonomisti sipaju razne definicije na temelju kojih se zaista može vidjeti kako se od pojavnih oblika stvara „znanostˮ, to jest pseudoznanost. Za njih je kapitalizam sistem u kojem su sredstva za proizvodnju u privatnom vlasništvu, koji je efikasniji od socijalizma (oni se ne zamaraju time što taj socijalizam nije ni postojao), u kojem je poduzetnik glavni subjekt i u kojem je dopuštena najveća sloboda koju pojedinac može uopće imati, sloboda da zaradi svoj novac odnosno da dobije nagradu za svoj rad.

Stoga je logično da tamo gdje postoji velika država ili korumpirana politička elita i gdje nedostaje dobre stare privatne inicijative, ili ne funkcionira „praviˮ kapitalizam ili je riječ o državnom kapitalizmu. Međutim, krenemo li od definiranja kapitalizma kao društveno-ekonomskog sistema u kojem posjedničke klase (kapitalisti i zemljoposjednici) na temelju svog položaja kao vlasnici sredstava za proizvodnju prisvajaju, kroz neplaćeni rad, višak vrijednosti koji proizvode neposjedničke klase, među kojima je najbrojnija radnička klasa, tada možemo uočiti da hrvatsko kapitalističko društvo počiva na antagonizmu. Antagonizmu dviju najisturenijih klasa, kapitalističke i radničke. Društvena harmonija i istovjetnost interesa naprosto ne postoji i to treba neumorno naglašavati. Kapitalističko društvo, kao i svako klasno društvo, taj antagonizam rješava kroz državu koja je podređena interesima posjedničkih klasa. Dakle, kad kažemo da je država kapitalistička to ne znači samo da je ekonomski sistem te države kapitalizam, nego prije svega znači da je država na strani kapitala, a protiv radnika. Onaj tko to ne vidi je slijep, ali je isto tako privržen onoj prvoj analizi kapitalizma prosto kao sistema u kojem su sredstva za proizvodnju u rukama privatnika. Klasna je analiza teški nedostatak naših ekonomskih stručnjaka. Valjda zato što se i ovdje (a upravo je to krucijalno pitanje!) ne vode realnim, nego očitim – da klase ne postoje. Pa zaista, radnici ne hodaju ulicom s natpisom na čelu da su radnička klasa!

Nakon što smo definirali pravu bit države, treba definirati bit hrvatske države u određenom historijskom trenutku, na određenom geopolitičkom prostoru i s obzirom na društvene klase koje joj kao kapitalističkoj državi pripadaju.

Hrvatska je postala samostalna zahvaljujući velikodušnoj pomoći i na temelju politike onog krupnog kapitala i njegovih predstavnika, zapadnih država, koji ima svoje interese na ovom prostoru. Dio ovih interesa postaje očigledan kako vrijeme prolazi. Ovime se naravno ne negira utjecaj hrvatske političko-ekonomske elite i njena uloga u restauraciji kapitalizma, nego se ističe nemogućnost tog uspjeha bez „pomoćiˮ krupnog kapitala Zapada. Time, i naravno činjenicom da se razvijeni kapital prema nerazvijenom odnosno „mladomˮ kapitalu inherentno ponaša kao matica prema koloniji, uvelike je određen polukolonijalni karakter hrvatske države. Zašto polukolonijalni karakter? Daljnjim razvojem kapitalizma, kolonije po starom principu postaju neproduktivne ali još važnije, razvijeni kapitalizam teži ukidanju svake očigledne prisilne eksploatacije i intenziviranju fetišizacije odnosa. Kao što ni neposredni proizvođač u kapitalizmu, u odnosu na feudalizam ili robovlasništvo, nema osjećaj da je eksploatiran, tako ni kolonija nema osjećaj da je eksploatirana od kapitala matice. S druge strane domaća buržoazija nije, niti će ikada biti, usporediva s buržoazijom razvijenih kapitalističkih zemalja. Hrvatska se buržoazija razvila iz tehnomenadžerskog vrha i njegovog glavnog pokrovitelja, partijske birokracije koja je pak raznim ekonomskim reformama od sredine 60-ih prošlog stoljeća sve više popuštala zakonu vrijednosti, regulirajućem mehanizmu kapitalizma i na taj način omogućila jačanje zahtjeva tehnomenadžera za tržišnim slobodama (Mandel, 1969). Međutim, kao i što priliči buržoaziji jedne polukolonije, ona je sasvim zavisna od buržoazije Zapada i u ovom odnosu igra inferiornu ulogu. Ona doduše ima određenu slobodu, ali se ta sloboda proteže isključivo na one interesne sfere koje još nisu rentabilne za zapadnu buržoaziju. Rentabilne će postati kad domaći kapital obavi prljavi posao koji ima za cilj rušenje cijene radne snage i, općenito, stvaranje pogodne infrastrukture za ulaz stranog kapitala.

Prema tome, ključna je osobina domaće buržoazije da je ona ovisna (i podčinjena) o stranom gospodaru, da je sastavljena od raznoraznih elemenata koji se tek odnedavno mogu nazivati kapitalističkim u punom smislu riječi, da je slaba odnosno da ne dominira gospodarskim životom Hrvatske. Znamo iz povijesti, a taj proces i danas traje te će trajati dok god je kapitalizma, u razvijenoj fazi kapitalizma sukob je raznih nacionalnih buržoazija neizbježan. Drugim riječima, interesi hrvatske buržoazije nisu istovjetni interesima stranog kapitala. Stoga postoji jedan latentan sukob između hrvatskog i stranog kapitala, hrvatske i strane buržoazije. Koliko god da je strani kapital gospodar situacije i da je on praktički i zaslužan za stvaranje jednog dijela domaće buržoazije, kad je riječ o interesu (čitaj profitu) kapital ne poznaje moral ili poslušnost. Razvojem domaće buržoazije, koja je očito predstavljena u onim industrijskim granama koje posjeduje, sukob će nužno prijeći iz latentnog stanja u otvoreni sukob. S druge strane, taj će sukob jenjavati u mjeri u kojoj domaći kapital gubi svoj utjecaj, a on će ga neminovno izgubiti daljnjim razvojem kapitalizma i pritiskom stranog kapitala.

Kao posljedica svih ovih procesa hrvatska država zadržava svoj razlog postojanja kao oruđe kapitala i u konkretnim okolnostima ona postaje i ostaje oruđe stranog kapitala, upereno protiv domaćih trudbenika ali i protiv (bolje rečeno u svrhu kontrole i daljnjeg podčinjavanja) domaće buržoazije. Naravno u sukobu[i] hrvatskih kapitalista i hrvatske radničke klase, država stoji na strani prvih. Međutim, kontrola i podčinavanje domaće buržoazije stranoj evidentno je u situacijama kad industrijske grane pod kontrolom domaćeg kapitala traže instrumente jačanja položaja na tržištu bilo kroz fiskalnu, monetarnu, tečajnu, investicijsku politiku itd., općenito kroz industrijsku politiku.

Uloga hrvatske države nije tako jednostrana i ne svodi se na direktne i svakom oku vidljive usluge stranom kapitalu[ii]. Dobar dio političara ne zna niti je svjesno da raznim politikama ide na ruku stranom kapitalu. Razni propisi i zakoni koji se moraju usvojiti i poštovati kao preduvjet pristupanju Europskoj uniji odlično su osiguranje da strani kapital u potpunosti dobije što želi. Kao što zakon vrijednosti, kao središnji regulator kapitalizma, ima za posljedicu eksploataciju radnikâ od kapitalistâ te centralizaciju i koncentraciju kapitala, tako i modificirani zakon vrijednosti u razvijenoj fazi kapitalizma ima za posljedicu eksploataciju malog, nerazvijenog kapitala jedne nacionalnosti od razvijenog, većeg kapitala druge nacionalnosti[iii]. Jedan je od primjera države kao oruđa buržoazije i Mađarska koja je odlučila zaštiti domaći kapital, a to je platila uskraćivanjem suradnje od glavnih međunarodnih financijskih institucija. Međutim, to je nije spriječilo da taj kapital zaštiti i od mađarske radničke klase, a sve proklamirajući dobrobit mađarskog društva.

U hrvatskom je gospodarstvu strani kapital prisvojio nekoliko najznačajnijih grana poput bankarstva, telekomunikacija, naftne industrije, trgovine na veliko i malo itd., te na taj način, imanentan prirodi kapitala, „prisilio” državu da štiti njegove interese. Pozicije su stranog kapitala u toj mjeri utvrđene i toliko važne da bi i pojedinačna akcija (da ne govorimo o koordiniranoj, zajedničkoj akciji) jedne od gospodarskih grana koje on drži dovela do potresa. Uzmemo li za primjer naftnu industriju, koja je napokon dobila slobodu da joj država ne određuje cijene naftnih derivata, više od milijun vozača i poduzeća u čijim troškovima naftni derivati zauzimaju značajan udio, gotovo preko noći došli bi u velike probleme. Uzmemo li za primjer bankarstvo koje u sve razvijenijem kapitalizmu ima odlučujuću ulogu u gospodarstvu, uskraćivanje daljnjih financijskih sredstava dužnicima također bi imalo za posljedicu opći kaos. Općenito, što važi za sve te grane, značajan problem ostaje i otpuštanje velikog broja radnika čime se pogoršava ionako loša društvena situacija. Prema tome, hrvatska država mora poštovati propise o slobodnoj konkurenciji na svim tržištima i mora poštovati slobodu privatne, poduzetničke inicijative. Ovim zakonima ona nedvosmisleno prihvaća ulogu zaštitara stranog kapitala.

Međutim, da stvar ne ostane samo na jednom, moramo spomenuti i ulogu domaćeg kapitala. Ovaj je sveprisutan u dvije najpropulzivnije industrije zadnjih godina, vojnoj i farmaceutskoj. Prva ima direktnu potporu države kroz njeno ministarstvo obrane i kroz njenu vanjsku politiku koja se mutatis mutandissvodi na asistenciju krupnom kapitalu Zapada u političko-ekonomsko-vojnom osvajanju drugih država, a na teret radničke klase. Tenkovi, kacige, uniforme, puške, pištolji itd., sve to vojnoj industriji donosi goleme profite i visok rast na godišnjoj razini. S druge strane, položaj farmaceutske industrije je poseban. Dio industrije je u vlasništvu stranog, a dio u vlasništvu domaćeg kapitala. Korisna je stvar za tu industriju sama priroda robâ koje proizvodi. Naime, ljudi se ponajmanje razumiju u medicinu i farmaciju pa ako im se preporuči neki lijek od nekog autoriteta[iv], oni to nerijetko prihvaćaju bez pitanja. Ono malo pojedinaca koji mogu upozoriti na štetnost nekih lijekova rijetko ima priliku dospjeti u javne medije. Ovdje se pod štetnosti misli na upornu propagandu farmaceutskih kompanija za nove i sve jače lijekove jer  tijelo tobože pokazuje sve veću toleranciju na stare lijekove. Kako se ta tolerancija kreira, to je pak nekolicini ljudi koji su direktno uključeni u propagandu poznato. U ostalim industrijskim granama može se uočiti utjecaj države ali na način da ona u odnosu na strani kapital favorizira potonji. Kao što smo ranije rekli, favoriziranje se ne manifestira na način da političari daju neposrednu podršku. Ono se provodi provođenjem raznih propisa i zakona diktiranih od Europske unije te umjetnom sviješću o dobrobiti hrvatskog društva, zahvalama zbog zapošljavanja hrvatskih radnika i podizanju njihovog životnog standarda. Ali čitava stvar još nije gotova jer tu su i mali domaći poduzetnici i obrtnici. Ovi pak imaju još podređeniji status i prema domaćem i prema stranom kapitalu. U njihovim očima država štiti i spašava isključivo one „velike”, kao što se to čini i (velikom) domaćem kapitalu u odnosu na strani.

Prema tome, imamo vrlo dinamičan proces u kojem postoje antagonizmi, tjerani parcijalnim interesima, između domaćeg i stranog kapitala (mislimo naravno na krupni kapital), između velikih i malih te konačno antagonizam između svih kapitala i radnika i seljaka. To što je uloga hrvatske države, iako naizgled kompleksna baš zbog dinamike antagonizama, tako ustrojena, bilo je moguće zbog utjecaja stranog krupnog kapitala snažno podržavanog od Europske unije te relativno slabe domaće buržoazije (ovdje mislimo samo na onaj dio buržoazije koja je uspjela zadržati kakvu takvu samostalnost) jer nekoliko jakih u moru slabih kompanija ne može značajno utjecati na ukupno stanje. Uloga hrvatske države ni ne može biti mnogo drugačija od ostalih jugoistočnih europskih polukolonija, kao što ni kapitalizam ovdje nije nerazvijeni kapitalizam, kako to vole reći naši „nezavisniˮ ekonomisti. Smatrati da je ravnomjeran razvoj kapitalizma moguć i da hrvatski kapitalizam treba i može težiti švicarskom, austrijskom ili nekom trećem kapitalizmu, znači biti političko-ekonomski nepismen. Upravo je jedna od ključnih pojava kapitalizma neravnomjeran razvoj ispunjen klasnim antagonizmima! Ova je država samo policajac koji se brine da ova neravnomjernost (kako u odnosu na strani kapital, tako i u odnosu na radničku klasu) ne bude dovedena u pitanje.

Imajući na umu sve dosad napisano, prosto je nemoguće da neki ekonomski stručnjaci govore da je na djelu državni kapitalizam, a sve zbog prividno velike državne uloge i zbog prividno male inicijative i slobode za privatni kapital. Ti se ljudi razbacuju pojmom „državni kapitalizamˮ kao što se razbacuju i definicijama samog kapitalizma, što smo prethodno i pokazali.

D.B.

_____________