Evo nekih statističkih podataka, nakon kojih ćemo navesti i nekoliko tvrdnji vezanih uz državni kapitalizam. To će nam omogućiti daljnju raspravu.
Dakle, u prvih je devet mjeseci 2012.[i], prema podacima iz obrađenih kvartalnih statističkih izvještaja poduzetnika, poslovalo 92.492 poduzetnika, obveznika poreza na dobit, s ukupno 843.534 zaposlenih koji su ostvarili 458,9 milijardi kuna ukupnog prihoda i 433,8 milijardi kuna ukupnih rashoda te je bruto dobit (višak prihoda nad rashodima) bila 25,1 milijardu kuna.
Poduzetnici u privatnom vlasništvu, u prvih devet mjeseci 2012., u ukupnim su rezultatima poslovanja poduzetnika Hrvatske, imali sljedeće udjele:
– u broju poduzetnika 98,0%,
– u broju zaposlenih 74,4%,
– u ukupnim prihodima 72,0%,
– u ukupnim rashodima 72,7%,
– u bruto dobiti 59,1%,
– u potraživanjima od kupaca 80,0%,
– u obvezama prema dobavljačima 79,2% i
– u ukupnim investicijama 70,8%.
Najveću su bruto dobit ostvarili poduzetnici u privatnom vlasništvu (privatni sektor), s 14,8 milijardi kuna. Slijede poduzetnici u mješovitom vlasništvu sa 7,7 milijardi kuna, poduzetnici u državnom vlasništvu s 2,5 milijarde kuna te oni u zadružnom vlasništvu sa 76 milijuna kuna.
Struktura je aktivnih pravnih osoba prema oblicima vlasništva 30.lipnja 2012.[ii] bila sljedeća:
– privatno vlasništvo 82,2 %
– državno vlasništvo 0,8 %
Struktura vlasništva prema djelatnostima pokazuje da su subjekti u privatnom vlasništvu najzastupljeniji u uslužnim djelatnostima:
– trgovina na veliko i na malo, popravak motornih vozila i motocikla 97,5 %;
– poslovanje nekretninama 98,4 %;
– prijevoz i skladištenje 95,3%.
Približno isti udio tog oblika vlasništva od proizvodnih djelatnosti imaju:
– građevinarstvo 97,6%;
– prerađivačka industrija 94,4%;
– informacije i komunikacije 97,2%.
Najveći udio, s druge strane državnog vlasništva je u sljedećim djelatnostima:
– opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom te djelatnosti sanacije okoliša 32,7 %.
Pored ovih podataka možemo dodati još jedan, onaj opće poznat, da su najveće banke također u privatnim rukama stranog kapitala. Nakon navedenih podataka postavlja se pitanje: gdje je to država glavna u gospodarstvu? Imamo li mi na djelu državni kapitalizam? Upravo smo vidjeli da najvažnije grane u najvećem udjelu drži privatni kapital, da je većina ukupne dobiti iz poslovanja privatnog sektora, da privatni sektor zapošljava najviše ljudi, a čak smo nedavno u dnevnim novinama mogli vidjeti podatak da od ukupne državne imovine (dakle i od većinskih i manjinskih državnih udjela u tvrtkama) država zarađuje samo 0,7 % BDP-a! Pa gdje je onda državni kapitalizam? Da bismo dodatno pojasnili državni kapitalizam evo što Adolf Dragičević kaže o njemu: „Državnokapitalistički odnosi dolaze općenito do izražaja na ovim područjima: a) stvaranje državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju putem nacionalizacije, otkupa, investicija itd.; b) državno upravljanje tim sredstvima; c) sve šira preraspodjela nacionalnog dohotka preko budžetskih prihoda i rashoda; d) državna kontrola bankarstva i kredita i državna monetarna politika; e) državne subvencije određenih grana privrede; f) državno posredovanje u odnosima rada i kapitala; g) državna aktivnost u oblasti socijalnog zakonodavstva i socijalne zaštite; h) državna intervencija u oblasti međunarodnih ekonomskih odnosa i međunarodnog kretanja kapitala; i) državno djelovanje na području privrednog usmjeravanja, održavanja pune zaposlenosti, određene stope privrednog rasta i ublažavanja cikličkih privrednih kretanja…ˮ (Dragičević, 1983:127).
Idemo sad vidjeti kako hrvatska država stoji na tom planu.
A) stvaranje državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju putem nacionalizacije, otkupa, investicija itd. Hrvatska se država boji i same pomisli nacionalizacije i otkupa. Država u državnom kapitalizmu mora prisvojiti sredstva za proizvodnju ili zbog toga što je cijeli sistem ugrožen od potencijalne revolucije jer je kapitalistička klasa u tolikoj opasnosti da je uloga, iako samo naizgled, arbitra prijeko potrebna ili zato što su neke industrijske grane od tolike važnosti za tu istu kapitalističku klasu da je nezamislivo da padnu u ruke stranog kapitala. Ovdje ne razmatramo i potencijalni treći razlog, a to je da država organizira poslovanje u u onim granama koje nisu profitabilne privatnom kapitalu, ali koje su mu potrebne za posredno i neposredno funkcioniranje proizvodnog procesa. Kod nas se odvija suprotan proces u kojem država rasprodaje i ono malo svojih kompanija a sve u cilju poštovanja raznih zakona i propisa Europske unije. I na svemu se tome vidi koliko hrvatska država malo štiti domaću buržoaziju od strane. Drugim riječima, prava je uloga države, prije svega, čuvanje i kontrola interesa stranog kapitala koji djeluje u Hrvatskoj, pa tek onda i domaćeg kapitala.
B) državno upravljanje tim sredstvima. Državno se upravljanje svodi na stihiju i pritiske iz Europske unije. Međutim, krupni kapital se u toj mjeri „udomaćio” da kad država povlači poteze neplanski, oni idu neposredno njemu u korist. Jednostavno rečeno, država ne može upravljati nečim čega nema, a to se prvenstveno odnosi na njezin utjecaj na privredu. Naime, da bi efikasno i po planu upravljala svojim sredstvima za proizvodnju, hrvatska država mora imati u svojem vlasništvu ili najjače kompanije ili dovoljan broj kompanija za reguliranje poslovanje onih u privatnom vlasništvu. Pojedine državne ekonomske odluke ne znače mnogo ako država ne teži monopolu, a što u Hrvatskoj ni približno nije slučaj. Dakle, upravljanje ove države je smiješno jer, najblaže rečeno, zapostavlja svoje vlasništvo te se trudi što prije rasprodati ga.
C) sve šira preraspodjela nacionalnog dohotka preko budžetskih prihoda i rashoda. Preraspodjela u ovom smislu služi kako bi velika većina građana dobila dio ukupnog dohotka i kako bi ga što produktivnije potrošila. Naravno, ta produktivna potrošnja ide u prilog kapitalu prije svega, ali se za tu infrastrukturu mora pobrinuti država. Ova je država usmjerila najveći dio svojih prihoda u mirovine (među kojima veliki dio čine i braniteljske mirovine), naknade nezaposlenima te posebno za socijalne slučajeve (naravno po njenoj definiciji socijalnih slučajeva). Razlozi za ovakvu raspodjelu katastrofalne su ekonomske politike (u koje sad ne možemo ulaziti, ali koje nipošto nisu slučajne) kojima se zatirala svaka industrijska politika i favorizirala uslužna djelatnost s jedne strane i omogućio monopol dviju glavnih političkih stranaka. Da je državni kapitalizam zaista na djelu, ova bi se preraspodjela vodila ciljem kvalitetne industrijske politike, što manjim siromaštvom (zbog prevencije bilo kakvih masovnih pobuna) i uključenjem sve većeg broja građana u radnu snagu (radi rušenja cijene radne snage između ostaloga). Ali i tu se vidi da primarni interes hrvatske države nije domaća kapitalistička klasa, nego međunarodni kapital. Od svega ovog najviše koristi imaju upravo sektori čiji je vlasnik na ovaj ili onaj način strani kapital, trgovina, turizam (putem smanjenja poreznih stopa i uvoza hrane, a isto vrijedi i za trgovinu) te ponajviše bankarski sektor. Sve siromašniji građani razliku između svojih prihoda i potreba pokrivaju zaduživanjem te strane banke završavaju poslovne godine s milijardama kuna dobiti.
D) državna kontrola bankarstva i kredita i državna monetarna politika. O ovom se nema što posebno pisati jer je vrlo očito. Glavna je prepreka ovoj osobini državnog kapitalizma u tome što HNB ima autonomiju koja joj dopušta da radi onako kako njeni rukovoditelji procjenjuju da treba, a veliki dio njih su nesvjesno ili svjesno pripadnici monetarističke ekonomske škole koji se vode stabilnošću cijena, a ne zaposlenošću niti povezanosti s domaćom industrijom. Svojom politikom idu na ruku upravo privatnim poslovnim bankama i njihovim dužnicima, potrošačima te trgovačkim lancima, a najmanje domaćem kapitalu. Sve u svemu, državna kontrola bankarstva i državna monetarna politika ne postoje.
E) državne subvencije određenih grana privrede. Država ponajviše subvencionira poljoprivredu i brodogradnju, ali na način da vrlo važne preduvjete nije osigurala pa se taj novac neefikasno troši. Na primjer, ne može se efikasno subvencionirati brodogradnja, a da se prije toga industrijskom politikom nije osiguralo da većina ulaznih troškova broda dolazi iz domaće proizvodnje. Naravno, i ovdje se ide na ruku stranom kapitalu. Subvencije države u državnom kapitalizmu samo su jedan dio ukupne industrijske politike koja ide za tim da ojača domaći kapital, a ne da ga učini lakim plijenom stranom kapitalu.
F) državno posredovanje u odnosima rada i kapitala. Posredovanje hrvatske države je takvo da dobar dio radnika ne prima plaću na vrijeme, da je najveći dio radnika u sektoru trgovine bez sindikata, pa čak i da radnici vrlo profitabilnih firmi nemaju de facto pravo na sindikalno organiziranje što im onda onemogućava bolje radne uvjete i veću plaću. Također, hrvatska država u tripartitnim pregovorima (poslodavci, radnici i sama država) sebe gleda naprosto kao jednog od sudionika, a nema glavnu, dominantnu ulogu. Prije svega bi interes domaćeg kapitala bio da uz veliku pomoć države drži radničke plaće i uopće radničko ponašanje pod kontrolom, kako bi mogao ući u novi poslovni ciklus nakon krize ili kako bi učvrstio svoje pozicije u odnosu na stranu konkurenciju. To bi važilo za državni kapitalizam, ali kod nas je uloga države da svojim nemarom i nečinjenjem opet ide na ruku stranom kapitalu koji, osim hrvatske države, ima podršku u bankarskom sektoru i u državama iz kojih potječe.
G) državna aktivnost u oblasti socijalnog zakonodavstva i socijalne zaštite. Ova je uloga države ima svoje početke u razdoblju restauracije kapitalizma. Naime, sva ona vojska nezaposlenih koja je nastala u procesu prvobitne akumulacije predstavljala je latentnu prijetnju vladajućima. Također, puno se nezaposlenih vratilo iz vojske i Vlada je gledala kako im udovoljiti i konačno od toga stvoriti utjecajan dio svoje biračke baze. Dobar dio nezaposlenih su stoga umirovili, odnosno izbrisali s tržišta radne snage. Lijepa posljedica svega toga je da je danas otprilike 600 000 – 700 000 ljudi koji su radno sposobni, a ne rade. Naravno, ovdje ne uključujemo broj nezaposlenih. Državna se aktivnost na tom području, dakle, svodila na umirivanje trenutne situacije uopće ne razmišljajući što će biti u narednim godinama. Stoga danas socijalni slučajevi (a to nezaposleni i umirovljenici) ili dobivaju jadnu socijalnu naknadu koja im jedva pokrije ionako subvencionirane troškove stanovanja ili dobivaju jadnu mirovinu. Ne može milijun i nešto zaposlenih uzdržavati čitavo stanovništvo ove zemlje. Prema tome, vidimo i ovdje da je politika svih Vlada proteklih dvadeset godina bila daleko od neke smišljenje, progresivne i državno-kapitalističke politike. Ona je bila prije svega avanturistička, nepromišljena, kapitalistčka, klijentelistička, koruptivna, proturadnička i napokon saveznička prema zapadnom kapitalu. Ipak, ne smijemo misliti da je ova politika mogla biti nešto drugačija. Sve ove osobine koje smo nabrojali, hrvatskom su kapitalizmu imanenten i tu upravo zbog njenog polukolonijalnog karaktera.
H) državna intervencija u oblasti međunarodnih ekonomskih odnosa i međunarodnog kretanja kapitala. Hrvatska država ovdje intervenira u poglavito interesu stranog kapitala. Držanjem daleko precijenjene kune ona stimulira uvoz i potrošnju, a destimulira izvoz i proizvodnju. Drugim riječima, dobro je sve što daje strani kapital, a loše što je od domaćeg kapitala. Također, vanjska politika Hrvatske nema za neposredan cilj širenje, zagovaranje i čuvanje interesa domaćeg, nego privlačenje stranog kapitala. Ono malo uspjeha vezano za domaći kapital više je rezultat slučajnih okolnosti u skladu s nekim vanjskim faktorima, kao na primjer vojna industrija zbog NATO-a ili vječnog svjetskog policajca, SAD-a, nego što je to izraz jedne suvisle i koherentne politike. U vezi međunarodnog kretanja kapitala politika ove države je bila i ostala da je svaki kapital dobrodošao bez obzira ulaže li on u proizvodnju, što je rijetko ili potrošnju i usluge, što je često.
I) državno djelovanje na području privrednog usmjeravanja, održavanja pune zaposlenosti, određene stope privrednog rasta i ublažavanja cikličkih privrednih kretanja. Ovom osobinom državnog kapitalizma možemo napomenuti ono najvažnije kod državnog kapitalizma. Svi ovi ciljevi nabrojani u posljednjoj osobini nemogući su ako je većina sredstava za proizvodnju (ili barem ona glavna za privredu) u rukama privatnog kapitala. Na taj način zakon vrijednosti omogućuje stihiju, anarhiju ukupne privrede i time su ciklusi kapitala i kretanja radne snage u punom zamahu. Bit je državnog kapitalizma upravo u ograničavanju tog zakona vrijednosti, predviđanju ekonomske budućnosti i na taj način upravljanju privredom, a sve s ciljem jačanja nacionalne buržoazije. Zato ni nije „riječ samo o državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju već i o veoma širokoj i razgranatoj mreži državnih funkcija i intervencija u privrednom životu buržoaskog društvaˮ (Ibid.).
Međutim, državnog kapitalizma u maloprije opisanom obliku, dakle državnog kapitalizma u punom smislu nije nikad bilo niti će ikad biti. Naime, suprotnosti koje podgrizaju odnose među posjednicima su preduboke, a i država bi kao jedini predstavnik kapitalističkog društva bila odveć primamljiv cilj za društvenu revoluciju (Trocki, 1973). Ova je vrsta sistema donekle moguća tek za vrijeme krizâ jer se vjerojatnost revolucije povećava kako postaje otvoreniji postaje klasni sukob pa su onda na jednoj strani kapitalisti, a na drugoj radnici. Iz tog je razloga uloga države da postigne kompromis s radnicima i time ona čak dolazi i u određen sukob s kapitalistima. Taj sukob međutim ide u korist kapitalu. Zašto smo rekli da je ovaj sistem samo donekle moguć? Zbog dva razloga: prvo, čim kriza prođe stvari se vraćaju na svoje mjesto i kapital ne treba snažnije miješanje države u privredu koje će ga ograničavati, nego mu je potrebna njena uloga koja će ograničavati radničku klasu ili strani kapital, a sve da bi ojačao domaći kapital; drugo, za vrijeme same krize postoje različiti interesi unutar same kapitalističke klase. Sukob financijske i industrijske buržoazije još je intenzivniji jer izlazi na vidjelo dominacija prve. Stoga je glavni teoretičar državnog kapitalizma Keynes (ne smijemo zaboraviti da je njegov model državnog kapitalizma baziran na kratkom roku) stao na stranu industrijske, a protiv financijskeburžoazije. Kao što je Trocki rekao, gledajući u cjelini, sistem je državnog kapitalizma nemoguć zbog različitih interesa posjednika.
U slučaju Hrvatske, državni je kapitalizam daleko od egzistiranja. Čak i u krizi, gdje se manifestira jedina – zbog prije navedenih razloga – inačica državnog kapitalizma, hrvatska je država nedorasla situaciji i ne čini gotovo ništa za domaću buržoaziju. Nema veze koja je izvršna vlast na čelu države, politike su slične. Upravo to nečinjenje da se pomogne izvoznom (proizvodnom) sektoru, da se pokrene poslovni ciklus raznim ekonomskim politikama i da se vanjska politika podčini vanjsko-trgovinskoj politici dokazuje na čijoj je strani hrvatska država. Kapitalizam je u Hrvatskoj, kao neposredni nastavak kapitalizma Zapada, proces koji po svom zakonu (i uz intenzivno nastojanje zapadnih država) djeluje protiv hrvatskog društva uopće, a radničke klase posebno. Ako se država time ne bavi, on ima kao tendenciju sve jače podčinjavanje Hrvatske kao polukolonije. Dakle, ne mora državna vlast favorizirati strani kapital (iako ima i takvih slučajeva), nego je dovoljno da ništa ne čini pa da mu ipak ide na ruku. Netko bi sad mogao reći kako nije istina da država u ovo vrijeme ništa ne radi jer vidimo kako ona smanjuje doprinose na plaće da bi povećala konkurentnost ili kako se bavi potencijalnim investicijama itd. Istina, ali moramo uvijek imati na umu da sve politike koje se provode u kapitalizmu imaju prvenstveno za cilj povećati profit privatnom kapitalu. I jedna je od glavnih osobina kapitalizma podvrgavanje čitavog društva njegovim zakonima. Prema tome, hrvatska država može utjecati u većoj mjeri na te zakone jedino ako uvelike ograniči privatno vlasništvo što se naravno neće dogoditi. Kako kaže Ernest Mandel, u epohi kapitalističkog opadanja država ima jednu jedinu funkciju, osigurati nastavak dobivanja profita privatnog kapitala, ali na trošak čitave nacije (Mandel, 1951). Kod nas je pitanje o kojem je kapitalu prvenstveno riječ, stranom ili domaćem. Odgovor je dakako poznat.
Da ukratko rezimiramo. Tvrdnje o „nerazvijenom kapitalizmuˮ, „kapitalizmu na hrvatski načinˮ, „ortačkom kapitalizmuˮ, „državnom kapitalizmuˮ, te tvrdnje pogađaju samo površinu, ali ne zadiru u srž stvari. Treba znati da je u trenutnoj fazi kapitalizma gotovo nemoguće nerazvijenim zemljama stići razvijene, a kamoli ih prestići. Matica Europske unije ili jezgra najjačih zemalja (odnosno njihov kapital) podčinila je istok i jugoistok Europe u obliku polukolonija. Jedna je od osobina polukolonija da je njihova podčinjenost uvelike nevidljiva jer se odvija u potpunosti sukladno zakonima kapitalizma. Druga je osobina latentan sukob između domaće i strane buržoazije te između njih i radničke klase. Prema tome, prva je zadaća svake polukolonijalne države, pa tako i Hrvatske, privilegiranje i obrana interesa strane buržoazije, pa tek onda hrvatske buržoazije. Ovisno o jačini i razvoju domaće buržoazije uloga države će se mijenjati, ali je ipak vjerojatnije da će, baš zbog njenog polukolonijalnog karaktera, domaća buržoazija ostati u podčinjenom položaju te će država i dalje biti oruđe stranog kapitala. Naravno u sukobu domaćeg kapitala i radničke klase, država je uvijek na strani prvog, ali sudbinu kapitalizma svake polukolonijalne zemlje odlučuje prije svega odnos domaće i strane buržoazije i ta sudbina zato nikad neće biti povoljna za domaću buržoaziju.
Iz svega navedenoga postaje očito da ne postoje one inačice kapitalizma koje ekonomisti vole izmišljati, a kamoli državni kapitalizam. Ovaj prije svega znači potpunu ili gotovo potpunu kontrolu domaćeg kapitala nad privredom, što kod nas nije ni približno istina.
Jedina je šansa za razbijanje okova polukolonijalizma preuzimanje vlasti od proletarijata odnosno proleterska revolucija. Kao i mnogo puta u nedavnoj povijesti i buržoazija Hrvatske se pokazala se slabom jer nema ni snage ni interesa započeti borbu protiv stranog kapitala. Tu potencijalnu snagu ima samo hrvatski proletarijat zajedno s ostalim potlačenim slojevima društva, ali je prije svega potrebno organizirati taj isti proletarijat da bi potencijalno postalo stvarno.
Politički organizirati proletarijat, preuzeti državnu vlast, nacionalizirati sredstva za proizvodnju koja kao glavne poluge služe interesima strane i domaće buržoazije, dakle interesima strane buržoazije, organizirati proizvodnju u interesu proletarijata, dakle čitavog društva… Eto prvih koraka u razbijanju okova ove polukolonijalne države i za istinski razvoj na dobrobit hrvatskog društva.
Literatura
1.Dragičević, A., Leksikon političke ekonomije I, Informator, Zagreb, 1983
2.Germain, E, : The Theory of „State Capitalismˮ, 1951
3. Mandel, E.,The Inconsistencies of „State-Capitalismˮ, 1969
4. Trocki, L.,Izdana revolucija, Otokar Keršovani, Rijeka, 1973
D.B.
_____________
Državni kapitalizam u Hrvatskoj? (drugi dio),
