Prije nešto više od pola godine objavili smo tekst Priča jednog zaštitara koji nam je dao važan uvid u probleme vezane za zaštitare. Kad smo pokazali taj tekst našem sugovorniku, još jednom radniku iz jedne zaštitarske firme u Karlovcu, on se s njim bez razmišljanja složio. Loš radnički položaj zaštitara, male plaće, mnoge nepravilnosti vezane uz ulogu sindikata samo su neke od zajedničkih točki.

Na samom početku razgovora zaštitar je naglasio ključnu nepravilnost i štetu koju njemu kao radniku nanosi firma za koju radi. Naime, neizostavni radni nalog od trideset dana upisuje radničku aktivnost, odnodno je li odrađen radni dan sastavljen je na pogrešan (bolje rečeno proturadnički) način. U svaki se kvadratić radnog naloga upisuje broj 1 kao znak da je odrađen jedan radni dan koji može biti osam ili dvanaest sati (ovo potonje nije rijetko kao što ćemo kasnije vidjeti). Međutim, ključna stvar u tom radnom nalogu jest da tamo stoji da se obavlja posao portira, a ne zaštitara. Ovo pak iz perverznog razloga – da se može obračunati manja bruto plaća jer su koeficijenti za portira i zaštitara drugačiji pa je samim time i plaća koju treba isplatiti gazda zaštitarske firme manja u slučaju portira nego što bi to bila u slučaju zaštitara. Stvar postaje zanimljiva kad kažemo da je na ovaj ‘propust’ zaštitara upozorila osoba koja radi u policiji i koja je sama uvidjela kako su radnici ovdje prevareni.Ali kad je upitana može li se povodom toga nešto i učiniti, odogovorila je da ne može i da je to nažalost tako.Da se čitava ova perverzija nastavlja dalje vidi se na jednakom obračunu noćnih smjena, praznika, vikenda, prekovremenog i on se kreće, govorimo o karlovačkom slučaju, oko dvije tisuće i osam stotina kuna. Prema tome, poslodavac je ovdje izjednačio normalni radni dan sa prekovremenim, sa noćnom smjenom itd., odnosno on pokazuje da je radniku jednako lagano kad radi po danu i po noći ili kada radi osam ili dvanaest sati.

Sljedeća stvar na koju mi je skrenuta pozornost jest da je plaća zaštitara jednaka, bez obzira na stručnu spremu. Zaštitar može postati osoba koja, između ostaloga, završi tečaj za zaštitara. Ovaj tečaj najčešće plaća sam radnik ili, a to je rijeđe, Hrvatski zavod za zapošljavanje. Iako je naravno puno gora opcija da sam radnik plaća taj tečaj, od one gdje mu to plaća zavod, prava istina ostaje ista, a to je da poslodavac troškove obrazovanja radne snage ne snosi.

Što se tiče uvjeta na radnom mjestu, oni su sljedeći: ovisno o ustanovi gdje zaštitari rade, specifični su i radni uvjeti. Onaj tko je i nekoliko puta promatrao zaštitare uočit će i sam razlike. Na primjer, posao zaštitara u Zagrabačkoj banci se razlikuje od posla zaštitara u restoranu jednog fakulteta, a s tom razlikom dolazi i razlika u radnim uvjetima. Ako ništa, potonje je radno mjesto manje opasno po život.Pogledamo li detaljnije uvjete na radnom mjestu, vidimo da oni ne zadovoljavaju. Uniforma koju zaštitari dobivaju vrlo je slaba: radnici sami kupuju cipele, dobiju samo jedne hlače,po dvije majice i košulje te jaknu. Sada zamislite od kojeg je sve jeftinog i nekvalitetnog materijala napravljena ta uniforma te koliko se brzo uništava. Naravno, na radniku je da se pažljivo brine o uniformi i cipelama jer mu gazda u toj godini više neće kupiti nove primjerke. Kad bi svi radnici tražili gazdu svako malo novu i kvalitetnu uniformu, pa gdje bi onda bio kraj!?

Zaštitar ima pravo na pauzu od pola sata, ali gablec nije plaćen. Troškovi prijevoza također nisu plaćeni, bez obzira gdje radnik živi. Dakle, radnik može biti iz Ogulina, Slunja ili Ozlja, ali ipak neće dobiti za troškove prijevoza.

Zanimljiva je stvar sa godišnjim odmorima. Oni se ne mogu koristiti onda kada radnik to želi, nego kada šef kaže. Ovo je samo jedan od primjera i potvrda na koji način i kojim intenzitetom se gazda miješa u privatni život radnika. Nadalje, godišnji odmor radnik ne smije iskoristiti odjednom. Opravdanje gazde je da ima puno posla, pa uvijek istog radnika treba. Ako radnik i zahtijeva da mu se pokaže ta velika potreba za njim koju odjednom izražava gazda, nema dileme  – potonji mu neće dati uvid u to.

Zaštitari nerijetko rade i po dvanaest sati, tamo gdje su takve potrebe da se objekti čuvaju cijeli dan. Ipak, umjesto da gazda unajmi tri radnika da odrade svaki po osam sati, on ovako značajno štedi te ima dva radnika po dvanaest sati koja je fizički i psihički izmučio, ali se bar ta promjena ne vidi u poslovnim knjigama. Zamislite koliko je isplatiti dvije bruto plaće, a koliko tri, i tako cijelu godinu! Možemo samo pretpostaviti na koji način umor, monotonost i psihički napor izaziva prekovremeni rad za koji smo na početku ustanovili da nije plaćen dodatno.

Situacija s ugovorom o radu nije pretežito drugačija od ostalih radnika koji radi za manji kapital. Najviše je radnika postpisalo ugovor na određeno vrijeme, točnije njih 80%. Ne moramo detaljnije ni govoriti o pozitivnim stranama takve vrste ugovora za gazdu, dok negativnih strana za radnika ima pregršt, ali glavna je – neizvjesnost od gubitka posla. Ta neizvjesnost zatim ima eksponencijalni učinak na sve ostale sfere privatnog života.

U ovoj zaštitarskoj firmi djeluje jedan državni sindikat. Taj sindikat ima posebnu ulogu, naime on se uopće ne brine o radnim uvjetima radnika i njihovim plaćama. Sam radnik nam je rekao kako se nikad nije dogodilo da je netko iz sindikata prišao radniku i s njim pričao o ovim stvarima. Zapravo, kao da sindikata ni nema stoga radnici ne znaju da on zaista postoji – slijedom togaradnici ne osjećaju potrebu da ga kontaktiraju…ni on njih. Odnosa s poslodavcem koji bi sindikatu trebao biti među prvim zadaćama s ciljem obrane radničkih prava – nema. Sindikat postoji sam za sebe i tako idena ruku poslodavcu jer ostavlja status quo koji je, kako samo ranije ustanovili, vrlo nepovoljan za radnike.

Ovo, nažalost, ima negativan učinak i po političko obrazovanje samih radnika. Kako radnici uopće ne znaju kome se u sindikatu obratiti te se po tom pitanju osjećaju izgubljeno, oni uopće ne razmišljaju smijeni rukovodstva sindikata nakon koje bi postavili časne, odgovorne i radne ljude. Nemaju vjere ni u kakav uspjeh. A slijedom toga, među radnicima nema nikakve povezanosti. Upravo je to ogroman problem jer kad iza radnika ne stoji jaki sindikat koji u kapitalizmu, između ostaloga, predstavlja organiziranu ponudu radne snage, onda se njena cijena kao robe teško kontrolira. Konkurencija se, dakle, nameće kao okvir i uzrok te na taj način kapital kontrolira plaću. Na primjer, kudikamo bi bilo teže spustiti radnicima plaće ako bi se protiv kapitala ujedinili svi radnici koji rade u zaštitarskim firmama, a da se ne govori o drugim radničkim pravima.

Upitali smo zaštitara koja bi po njegovom mišljenju bila minimalna plaća za posao koji obavlja. Odgovorio nam je – oko tri i pol tisuće kuna, s tim da bi tri stotine kuna više bila plaća za opasnije poslove. Naravno, on govori za sebe i za karlovačke prilike. Drugi radnici s većim izdacima vjerojatno bi smatrali da im ni ova minimalna plaća nije dovoljna. Mi možemo konstatirati kako bi minimalna plaća za svakog radnika morala biti dovoljno velika da podmiri ne samo najnužnije životne troškove, nego optimalne životne troškove na temelju kojih se radnik ne bi osjećao kao životinja već kao čovjek.

Možemo zaključiti pohvalom hrabrosti našeg radnika te samo poželjeti da je više ovakvih primjera među radnicima.