Govor Trockog na Kopenhaškom sveučilištu u studenom 1932. iz nekoliko je razloga značajan. Prvo, zbog društveno-političkog konteksta u kojem je ovaj govor održan i koji ćemo mi ovdje pokušati u kratkim crtama opisati. Drugo, Trocki je nedavno dovršio svoje monumentalno djelo o Ruskoj revoluciji pa je u ovdje iznio jezgru djela. Stoga se u zapisu govora mogu naći koncizne tvrdnje, odgovori na pitanja poput onog o uspjehu socijalističke revolucije baš u zaostaloj Rusiji i nadasve pregršt dokaza uzorite primjene marksističke analize. I konačno, sama prilika da se čuje govor čovjeka koji je pored Lenjina bio najvažniji akter Ruske revolucije, učinila je taj događaj izuzetno zanimljivim.

Naš kratak opis društveno-političkog konteksta temeljen je isključivo na djelu Isaaca Deutschera[i]. Dakle, nakon što je protjeran iz Rusije i nakon što mu je gotovo čitav svijet odbio dati azil, Trocki se smjestio na turski otok Prinkipo gdje je zapravo bio zatočenik budući da je tek nekoliko puta u godinama svoga boravka izbivao s otoka. Uzrok jednog od njegovih izbivanja bilo je i prihvaćanje poziva danskih socijaldemokratskih studenata koji su početkom jeseni 1932. željeli da Trocki u Kopenhagenu održi predavanje na petnaestu obljetnicu Ruske revolucije. Tako je Trocki 14. studenog krenuo put Kopenhagena preko Grčke, Italije i Francuske. Naravno, čitava je Europa bila na nogama uključujući i vodstvo SSSR-a; francuska je desnica ludila od pomisli da će Trockom, „izdajici Brest-Litovska”, biti dopušten ulaz u njihovu zemlju. S druge strane, ljevica, snažno poduprta Staljinom, provodila je lažnu propagandu kako Trocki ide u Europu kovati zavjeru protiv Staljina koja će rezultirati atentatom. Ovako užarena atmosfera nije mu dopuštala normalno putovanje pa su ga stalno opsjedali novinari, a sigurnosne vlasti spomenutih zemalja ponašale su se doista kao da prevoze zatočenika. Na primjer, Trockom nije bilo dopušteno da se iskrca u Marseilleu, nego se na pučini morao prebaciti na motorni čamac i iskrcati u nekom zabačenom mjestu pored velike luke. Na sličan je način 23. studenog ušao u Kopenhagen, „kroz stražnji ulaz”. Tamo ga je pak dočekala gomila komunista koja ga je zasula pogrdnim uzvicima i zvižducima, a socijaldemokrati, tada na vlasti, dočekali su ga prilično rezervirano iščekujući završetak tog posjeta.

Samo predavanje trajalo je dva sata unutar kojih je Trocki govorio na njemačkom jeziku pred 2000 ljudi. Treba napomenuti da je ovaj govor bio i njegov posljednji na nekom velikom javnom skupu.

Kako se približavao kraj posjeta, Trocki ga je pokušavao produžiti svojim izjavama novinarima pojašnjavajući da se nada kako primjer koji je pružila danska vlada „neće ostati nezapažen u drugim zemljama”. Ne treba ni govoriti da njegove želje nisu bile uslišane. Zanimljiv se događaj zbio kada je zatražio švedsku vizu a koja mu je bila odbijena navodno zbog prigovora sovjetskog ambasadora i to nikog drugog nego Aleksandre Kolontaj, bivše vođe radničke opozicije!

Tako je prošlo osam dana otkako je Trocki u Danskoj te je hitno morao napustiti zemlju da bi se vratio na Prinkipo. Ovih su osam dana sovjetske vlasti kasnije iskoristile za lažnu propagandu na suđenjima komunistima kako je ovdje Trocki smislio „monstruoznu” zavjeru protiv SSSR-a.

D. B.