Grad Karlovac je ovih dana na svojim internetskim stranicama predstavio prijedlog „Strategije razvoja Grada Karlovca za razdoblje od 2013. do 2020. godine” (u nastavku „strategija”). Gradu je cilj omogućiti svim građanima aktivno sudjelovanje u kreiranju strategije kako bi ovaj ključni programski dokument bio što više u skladu sa željama i vizijama samih Karlovčana. Kako i u samom uvodu dokumenta piše, „postizanje konsenzusa o tako važnoj temi poput sudbine Grada, u demokratskom društvu postiže se samo putem pregovora i zajedničkih dogovora” (str.4). Autori strategije valjda aludiraju na neka druga, „nedemokratska” društva (možda i na ono predratno društvo u nas) u kojima ne postoje pregovori i dogovori nego odluke donosi mala grupica ljudi koja ionako odlučuje o svemu. Da bismo postupili u skladu s uvodnom tvrdnjom, uzet ćemo si slobodu i kritizirati ovaj dokument sa stajališta koje nam se čini najvažnijim i u odnosu na koje svi ostali ekonomski problemi postaju sekundarni. Iz tog razloga naša kritika neće biti upućena na predviđeno mjesto za prijedloge, dakle, na poštu Grada, nego će biti podastrijeta široj javnosti. Napokon, demokratsko društvo i pokreće kritika te pluralizam mišljenja, zar ne?

Naše polazišno stajalište jest nezaposlenost u Gradu i Županiji. Pošto je u uvodu strategije to pitanje navedeno kao najvažnije za građane koji su bili anketirani za potrebe iste, vidimo da nam je polazište ispravno. Međutim, autori strategije tako ne misle. Neodgovornost i nestručnost kojom se pristupilo ovom (pre)važnom pitanju iznenađujuća je za tako presudan dokument kakvim ova strategija želi biti.

U dijelu strategije Stanovništvo i ljudski resursi (1.2) autori konstatiraju sljedeće stanje: „Radno aktivno stanovništvo (15-64 godine starosti), obuhvaća 36.833 osobe, odnosno 66.1% ukupnog stanovništva Grada Karlovca, odnosno 43.6% radno aktivnog stanovništva Karlovačke županije. U kontigentu radno aktivnog stanovništva Grada Karlovca 51% (18.819) čine žene, dok 49% (18.014) čine muškarci” (str.18, kurziv naš).

Ovaj se citat naizgled čini normalnim i uobičajenim, ali on ustvari i skriva i razotkriva mnoge nedostatke u stručnosti ekonomistâ koji su pisali ovaj dio strategije. Također, on pokazuje zašto je itekako bitno razlikovati smjerove unutar ekonomske struke. Drugim riječima, on pokazuje zašto nije i ne može biti isto radi li na strategiji osoba koja je završila opći smjer, marketinški, financijski ili neki drugi smjer. Pa krenimo od početka, od definicija. Radno aktivno stanovništvo nije stanovništvo u dobi 15-64 godina starosti niti ono iznosi toliki broj koji je gore naveden. Ono na što se odnosi taj broj jest radno sposobno stanovništvo i zato što je termin očito nepoznanica u ovoj strategiji, dok istovremeno postoji u svim ekonomskim dokumentima države, ovdje smo dužni navesti definicije radi pojašnjenja čitave stvari. Dakle, radno sposobno stanovništvo (15-64) jest stanovništvo u određenoj životnoj dobi s obzirom na fiziološku sposobnost rada u određenom radnom vremenu i s određenim stupnjem intenzivnosti. Drugi naziv jest i radni kontingent, a ne radni kontigent kao što autori misle. Nadalje, radno aktivno stanovništvo su sve one osobe koje su stvarno aktivne (zaposleni, samozaposleni) te one koje bi željele biti aktivne, odnosno one koji nisu svojom voljom ekonomski neaktivne (nezaposleni). Dakle, radno aktivno stanovništvo čine zaposleni i nezaposleni. Zatim, neaktivno stanovništvo su osobe do navršenih 15 godina i osobe u radno sposobnom stanovništvu koje nisu zaposlene ili nezaposlene. Slijede definicije udjela, pa je tako stopa aktivnosti postotni udio aktivnog stanovništva u radno sposobnom stanovništvu. Stopa zaposlenosti je postotni udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu. Konačno, stopa nezaposlenosti je postotni udio nezaposlenih u aktivnom stanovništvu. Prema tome, upravo je moguće da se službena nezaposlenost smanji, a da se u prosjeku službena zaposlenost ne poveća.  Moguće je i da se službena zaposlenost smanji, a da se u prosjeku službena nezaposlenost ne poveća. Ove dvije kategorije nisu međusobno tako zavisne kao što se inače smatra i to zbog toga jer se drugačije izračunavaju. Iako se na prvi pogled činilo nepotrebnim navoditi ove definicije, vidimo da ipak postoje ekonomisti koji ih ne razumiju, što je loše jer one daju realnu sliku stanja nezaposlenosti, kao što ćemo i vidjeti.

Imajući na umu ove definicije uzeli smo si malo vremena i analizirali podatke za Grad Karlovac i Karlovačku županiju u vezi stanovništva na temelju popisa stanovništva iz 2011., na temelju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) te redovite analize koju je uradila Hrvatska gospodarska komora. Iznose smo zaokružili zbog praktičnosti (ovo, naime, nije strategija za razvoj, nego novinski članak) i možemo samo dodati da iako smo na taj način neke kategorije stanovništva ‘smanjili’ za koju stotinu, u konačnici su podaci realni i pokazuju magnitudu katastrofalnog stanja.

Podaci su za Karlovačku županiju sljedeći: od ukupnog broja stanovnika koji iznosi gotovo 129 000, broj je stanovnika u dobi 0-15 godina starosti 17 000, a u dobi 64+ godina starosti on iznosi 27 000. Zbrajajući ove dvije kategorije dobivamo neaktivno stanovništvo koje tada iznosi 44 000. Međutim, kako je po HZMO-u broj korisnika mirovina u Županiji 33 000, proizlazi da je neaktivna stanovništva 50 000. Razlog tome jest da ima 6 000 stanovnika više koji primaju mirovine, a da nisu za to predviđene starosne dobi, što znači da su uračunate i druge mirovine osim starosnih. Ovi nam iznosi govore da je radno sposobno stanovništvo 79 000. Kako je u Županiji zaposlenih 35 000, a nezaposlenih 11 000, dolazimo do rezultata da je radno aktivno stanovništvo 46 000,  što znači da je 33 000 stanovnika radno sposobno, a ne radi! Prevedeno u udjele: stopa je aktivnosti 58.22%, stopa zaposlenosti 44.30%,  a stopa nezaposlenosti 23.9%.

Podaci su za Grad Karlovac sljedeći: od ukupnog broja stanovnika koji je gotovo 56 000, broj stanovnika u dobi 0-15 godina starosti je 7 000, a u dobi 64+ godina starosti on iznosi 11 000. Zbrajajući ove dvije kategorije dobivamo da je neaktivno stanovništvo 18 000 i kad tome dodamo još 5 000 osoba s invaliditetom dobijemo zapravo 23 000 neaktivnih osoba. Što se tiče radno sposobnog stanovništva, ono iznosi 33 000; zaposlenih je 17 000, a nezaposlenih 4 000 što znači da je radno aktivno stanovništvo 21 000. A ako je tome tako onda postoji još 12 000 ljudi koji su sposobni za rad, a ne rade niti ih ima u radno aktivnom stanovništvu! Prevedeno u udjele: stopa je aktivnosti 63.63%, stopa zaposlenosti 51.51%, a stopa nezaposlenosti 19%.

Prema tome, vidimo realno stanje nezaposlenosti. Postavljati pitanje kako su ga postavili autori strategije znači promašiti poantu. Nigdje u strategiji ne postoji onih 33 000 osoba u okviru Županije, niti 12 000 u okviru Grada, dakle oni se ne računaju kao kategorija stanovnika koja također treba posao. Treba istaknuti da je na burzi rada najviše nezaposlenih u dobi 20-34 godina starosti kojih ima ih 33.8% te dobi 50+ godina starosti kojih je 31.5%. Drugim riječima, kod nas ne rade ni oni koji su u svojim najboljim godinama (pa neka gospoda ekonomisti izračunaju oportunitetne troškove ove ekonomske činjenice!) ni oni koji su pred mirovinom i koji ne mogu konkurirati na tržištu radne snage. Dakako treba spomenuti i onih 33 000 koji uopće nisu označeni kao nezaposleni!

Ipak, nimalo ne ulazeći u analizu na temelju koje smo mi u vrlo kratkom roku dobili ove strašne rezultate, autori strategije imaju rješenje za razvoj Grada, a valjda time i rješenje problema nezaposlenosti. Rješenje je, naravno, konkurentnost! Povećanjem konkurentnosti otvorit će se radna mjesta. Ova tvrdnja ne zadovoljava ni temelje ekonomske znanosti jer da bi poduzeće bilo konkurentno ono mora proizvoditi jeftinije, a to znači da mora ili smanjivati plaće (misli se na realne plaće, ne nominalne) ili otpuštati permanentno nastali višak radnika. Netko će ustvrditi da što je poduzeće konkurentnije od ostalih u određenoj industrijskoj grani, to će imati više posla i veću potražnju za radnicima. Mi možemo odgovoriti: a što je s radnicima koji ne odgovaraju potražnji poduzeća, kao što su to oni u dobi 50+? Ili, još važnije, što je s onih 33 000 koji su sposobni za rad, a nema ih ni na popisu nezaposlenih? Odgovori na ova pitanja mogu se dobiti jednom temeljnom analizom ekonomskih aktivnosti u proteklih dvadesetak godina u čije pretpostavke sada ipak ne možemo ulaziti.

Možemo zaključiti s nekoliko pitanja nad kojima bi se trebalo zamisliti. Kako je moguć razvoj karlovačkog društva, i uopće kakva je budućnost ovog društva punog apatije, kada je toliki broj ljudi bez posla? Stopa zaposlenosti u Gradu i Županiji je 51.51% odnosno 44.30% što znači da u Gradu, od sto ljudi sposobnih za rad, tek njih pedeset i jedan radi, dok je za Županiju situacija još katastrofalnija. Naprosto je neozbiljno lamentirati nad raznim društvenim devijacijama dok se u isto vrijeme zanemaruju goruća ekonomska pitanja. Po kakvom se to scenariju očekuje društveni napredak s gotovo 40% stanovništva koje je društvo naprosto odbacilo? Jer uskrativši im pravo na rad, u kapitalizmu, društvo ih je osudilo na vegetiranje. Napredak jednog društva čini životni standard ljudi, a ne broj izgrađenih zgrada, popločenih staza ili pak trgovačkih centara. Dok god je veliki dio društva nezaposlen, ne može biti ni govora o napretku jer tko ozbiljan može tvrditi da postoji napredak kad i danas, više od dvadeset godina nakon restauracije kapitalizma, od 33 000 radno sposobnih stanovnika Grada za njih 16 000 nema posla, odnosno od 79 000 radno sposobnih stanovnika Županije njih 44 000 ne radi! Umjesto napuhavanja brojki i manipuliranja statističkim podacima, čelni  bi ljudi i njihovi ekonomski savjetnici trebali priznati da je ovaj Grad, upravo na sjecištu svih mogućih pravaca Hrvatske što je inače temeljna ekonomska pretpostavka za razvoj, socijalna bomba.

Grad koji na ovakvom geostrateškom, prometnom položaju kao Karlovac, već dvadeset godina ima strahovit broj nezaposlenih i nije grad u pravom smislu riječi. Jer u gradu ljudi žive, a ne životare, u gradu postoji životni optimizam, a ne fatalizam i apatija. A upravo bi ekonomisti takvo stanje trebali dijagnosticirati i činjenica da su, kod izrade strategije, oni baš taj dio zanemarili govori najviše o njihovoj stručnosti. Ali opet, što drugo očekivati od ljudi, a koji stjecajem okolnosti imaju direktan i indirektan utjecaj na izradu strategije, među kojima dominira mišljenje da je svejedno gdje je ekonomist diplomirao i koji je smjer završio?

D. B.