Donosimo u dva dijela tekst o Marxovoj teoriji proizvodnog i neproizvodnog rada. Prvi dio osim Uvoda sadrži i poglavlje Pretvaranje novca u kapital u kojem se pojašnjava na koji se način novac pretvara u kapital i zbog čega je ta transformacija bitna za Marxov koncept proizvodnog rada te poglavlje Proizvodni rad koje govori o konceptu proizvodnog rada i na temelju nekoliko konkretnih primjera iz Marxovih djela.

Drugi dio rada sadrži poglavlje Neproizvodni rad u kojem se nalaze primjeri neproizvodnog rada te ključna razlika između proizvodnog i neproizvodnog rada; zatim poglavlje Proizvodni i neproizvodni rad u trgovini kao možda najsloženije poglavlje jer analizira rad koji je unajmio kapital u fazi cirkulacije i čije je kretanje prvo trebalo objasniti; poglavlje Treće osobe koje ne ulaze u kategoriju proizvodnog i neproizvodnog rada  objašnjava što je pod tim naslovom Marx mislio dok je radio na pitanju proizvodnog rada; konačno poglavlje Historijske kategorije zaključuje drugi dio teksta s tvrdnjom da su proizvodni i neproizvodni rad, kako ih je Marx analizirao, prolazne kategorije što znači da će one kao takve biti ukinute s ukidanjem kapitalizma.

* * * * *

Uvod

Marxova teorija proizvodnog i neproizvodnog rada pripada onim njegovim teorijama kojima su ekonomisti posvećivali neznatnu količinu pozornosti. Naravno, teorije o višku vrijednosti, kapitalističkom razvitku, zakonu tendencijskog opadanja profitne stope itd., daleko su popularnije jer imaju direktne političke konotacije. Ipak, onima koji proučavaju Marxovu ekonomsku teoriju u njenoj cjelini[i], jer i ona je doživjela razne manipulacije i mistifikacije, teorija o proizvodnom i neproizvodnom radu naprosto je neodvojiv dio teorije radne vrijednosti i teorije viška vrijednosti.

Jedan od glavnih razloga zašto je ova teorija ignorirana ili nepoznata jest taj što se ona pojavljuje tek u Teorijama o višku vrijednosti I, Marxovom djelu koje je, u redakciji Karla Kautskog, izdano u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća. Iako je taj četvrti tom Kapitala, kako ga je Marx zamislio, izdan tada, zapravo je taj dio Marx najprije napisao i to je svojevrsna historija ekonomske misli odnosno historija pogleda relevantnih ekonomista o pitanjima koja su zanimala i Marxa. Kako građanski ekonomisti jedva da pročitaju i prvi tom Kapitala (oni uporniji dođu i do trećeg toma) naravno da nisu ni došli do Teorija. Drugi je razlog općenito ignoriranje Marxove teorije, stoga ćemo mi ovdje dati prikaz barem jednog njenog dijela.

Važno je napomenuti da se ovaj rad ne bavi marksističkom, nego Marxovom teorijom proizvodnog i neproizvodnog rada. Drugim riječima, ovdje ćemo navesti i objasniti samo Marxove poglede, ponajviše njegovim citatima i nećemo objašnjavati značenje proizvodnog i neproizvodnog rada u današnjem kapitalizmu. Ovo može biti tema nekog budućeg rada, ali za sada je potrebno najprije razumjeti temelje ove Marxove teorije. Osim što ćemo se, logično, baviti definiranjem proizvodnog i neproizvodnog rada, druga pitanja na koja ćemo se osvrnuti su: je li za Marxa proizvodan rad koji je utjelovljen u nematerijalnim stvarima? Koja je uloga umnog rada, nasuprot manualnom radu? Što je s proizvodnim radom u trgovini? U kojem su smislu ove kategorije historijske? …

***

Pogledamo li kapitalističko društvo uopće, dakle ne mislimo isključivo na ekonomski sistem, možemo vidjeti da je jedna od njegovih karakteristika fetišizam robe. Okolnost da se u kapitalizmu društvena podjela rada izjednačuje putem tržišta, odnosno da ljudski rad postaje društvenim ex post, dakle da on nije društven samim time što je čovjek društveno biće iako drugačije ne može ni biti, ta okolnost ponajviše determinira postvarenje odnosa među ljudima. Čovjek u robnoj privredi, koja u kapitalizmu dostiže najviši izraz, sudjeluje u društvenim odnosima putem robe koju iznosi na tržište. On nema svoje mjesto unaprijed određeno planom na temelju kojega društvo raspodjeljuje društveni fond rada. Postupno ali sigurno robi se pripisuju nadnaravna svojstva i ljudi njome postaju potpuno opčinjeni. Fetišizam robe tako čini da se pojavni oblik u kojem su stvari izražene i njihova bit ne podudaraju. Naprotiv, ova je nepodudarnost nužna posljedica razvoja robne privrede. Upravo zato moramo proučavati razne ekonomske kategorije u kapitalizmu imajući na umu tri stvari: prvo, nužno je proniknuti ispod površine stvari i doprijeti do odnosa među ljudima u procesu proizvodnje jer su baš ovi, kako smo već rekli, postvareni i daju iskrivljenu sliku; drugo, moramo shvatiti historijsko svojstvo ekonomskih kategorija koje su samo teorijski izrazi ljudskih odnosa u proizvodnom procesu, dakle njihov nastanak, razvoj i nestanak; treće, treba staviti naglasak na dinamiku čitavog procesa jer, kako ćemo poslije vidjeti, kapital i jest u svojoj biti vrlo dinamičan odnos.

Ovaj mali uvod bio je potreban kako bi bolje objasnili Marxovu teoriju proizvodnog i neproizvodnog rada. Naime, spoznaja fetišizma robe omogućila je Marxu da se kod proizvodnog i neproizvodnog rada ne fokusira na svojstva rada u odnosu prema sebi samom, u odnosu prema radniku kao subjektu, ali ni u odnosu prema društvu. Drugim riječima, Marx proizvodni i neproizvodni rad stavlja u odnos prema glavnoj determinanti tog društva, prema kapitalu. Dinamika odnosa proizvodnog i neproizvodnog rada prema kapitalu zapravo se svodi na odnos rada prema radu, jer kapital nije ništa drugo nego odnos, nastao u određenom historijskom razdoblju, čiji je sadržaj vrijednost[ii], a njen je sadržaj – ljudski rad.

Dakle, Marx se ne bavi društvenom koristi rada ili materijalnim proizvodima rada, pa ni time kako radnik shvaća vlastiti rad, nego objektivnom proizvodnošću/neproizvodnošću rada. Rubin to izražava ovako: „Rad se ne smatra proizvodnim ili neproizvodnim s gledišta njegova sadržaja, karaktera konkretne radne djelatnosti, nego s gledišta  društvenog oblika njegove organizacije, njegove korespondencije s društvenim odnosima koji karakteriziraju dano društveno-ekonomsko uređenje” (Rubin, 1978:264; kurziv u originalu). Marx potvrđuje: „Pošto se cijela kapitalistička proizvodnja zasniva na tome da se rad kupuje neposredno u cilju da se u procesu proizvodnje jedan njegov dio prisvaja a da se ne kupi, no koji se u proizvodu prodaje – budući da je to osnova opstanka kapitala, pojam kapitala; nije li onda razlikovanje između rada koji proizvodi kapital i rada koji ga ne proizvodi osnova za razumijevanje kapitalističkog procesa proizvodnje” (Marx, 1969:213, kurzivi u originalu).

Prema tome, da bismo mogli pojasniti drugu stranu odnosa kapital – proizvodni/neproizvodni rad, moramo prvo vidjeti što je s prvim članom, odnosno moramo vidjeti na koji način nastaje kapital. Drugim riječima, kako iz novca, prvotne vrijednosti bačene u promet, nastaje kapital – uvećana vrijednost.[iii]

Pretvaranje novca u kapital

Ovdje polazimo od novca kao gotove stvari, tj. ne mislimo se baviti genezom novca. Dovoljno je napomenuti da je i novac roba, bolje rečeno ona najvažnija roba koja ima tu osobinu da se može razmijeniti za sve ostale robe i vice versa, te da on ima svoje porijeklo u robnom prometu. Ipak, novac sam po sebi nije kapital niti on to postaje u bilo kojem razdoblju. Da bi nastali uvjeti pod se kojima novac pretvara u kapital potrebni su oni procesi koje je Marx sveo pod pojam prvobitne kapitalističke akumulacije. Naravno, da bi uopće došlo do tih procesa (koji svoje značajnije početke bilježe u XVI. stoljeću), potrebna su sva stoljeća i tisućljeća razvoja ljudske civilizacije. Drugim riječima, kapital je nastao upravo u određenoj historijskoj fazi i zato on ne može postojati u antici ili srednjem vijeku[iv]. Prvobitna je kapitalistička akumulacija ključna u nastanku kapitala jer se njome razdvaja neposredni proizvođač od pripadajućih mu uvjeta (ili sredstava) za rad koja time postaju egzogena u smislu da on nad njima više nema kontrolu[v]. Ovim procesom neposredni proizvođač postaje proleter jer mu preostaje jedino njegova gola radna snaga kao uvjet života. Da bi preživio on vlasniku sredstava za proizvodnju mora prodavati svoju radnu snagu kao robu, što ne bi bilo moguće da je radnik sam vlasnik uvjeta za rad. S druge strane, neizostavan uvjet za kupnju novonastale robe jest novac. Dakle, novac u svojoj razvijenoj formi postaje tek početna točka u razvoju kapitala, ali tek kad mu pridodamo navedene uvjete.

Proces cirkulacije novca, koji postaje kapital, nezaustavljivje proces, inače novac gubi funkciju kapitala. Već smo rekli da je kapital ona vrijednost koja je uvećana za nekakvu novu vrijednost. Marx tu novu vrijednosti naziva višak vrijednosti, pa je kapital ona vrijednost koja je uvećana za višak vrijednosti. Dakle, novac se pretvara u kapital onda kad se tim novcem omogućuje stvaranje viška vrijednosti[vi]. Novac se ovdje oplođuje i povećava i ako se taj proces zaustavi novac u boljem slučaju niti dobiva niti gubi svoju vrijednosti, ali uzevši u obzir cjelinu kapitalističke privrede i njenog pokretača – konkurenciju, možemo ustvrditi da je novac koji stoji na mjestu – izgubljen novac. Dinamika kojom se očituje čitav društveni razvoj dobila je više nego ikad prije na važnosti. Bit kapitala nije da se novac jednom ili dvaput oplodi, nego da je on konstantno u prometu jer ako nije u prometu on se ne oplođuje, nema realizacije viška vrijednosti. Upravo se zato i kaže da je novac predujmljen; posjednik ove dragocjene robe, predujmljuje novac radi njegova uvećavanja. Ako njegov novac ne uvećava svoju vrijednost razmjenom tada se on ne pretvara u kapital[vii].

Ključ je razumijevanja Marxove teorije proizvodnog i neproizvodnog rada u tome da uvijek imamo na umu Marxovu radnu teoriju vrijednosti. U pozadini svega jest ljudski rad jer bez rada koji je po definiciji djelovanje čovjeka na prirodu putem razmjene materije, ne bi bilo ni društva. Novac je opredmećeni rad „u svom općem društvenom obliku”, a roba radna snaga jest živi rad, snaga, odnosno njenom kupnjom dobiva se pravo na upotrebu te snage. Stvaranjem se viška vrijednosti živi rad pripaja opredmećenom radu u obliku novca i sredstava za proizvodnju. Dakle, kad kažemo da se novac pretvara u kapital tako što je uvećan za višak vrijednosti to je kao da smo rekli da je živi rad usisan (koristimo taj izraz da bismo što jače izrazili odnos) od opredmećenog rada[viii]. Živi je rad, na posljetku, izvor viška vrijednosti. Pođemo li korak dalje, vidjet ćemo uistinu da je onaj dio živog rada koji nije plaćen, koji se prisvaja bez ekvivalentne razmjene, ključ stvaranja viška vrijednosti, odnosno pretvaranja novca u kapital. Iz ovog možemo uočiti da je neposredna razmjena između rada i kapitala neekvivalentna razmjena i da je upravo ona uvjet postojanja kapitala. Marx je to ilustrirao rekavši da se ta razmjena očituje u pretvaranju rada u „predmetni sastavni dio kapitala u procesu proizvodnje i razmjeni određene količine opredmećenog rada za istu količinu živog rada plus višak količine živog rada koji se prisvaja bez razmjene” (Ibidem:304). Prvi je dio citata vrlo važan jer on pokazuje kako je nakon kupnje robe radne snage od posjednika novca (ali samo kupnje budući da se plaćanje vrši naknadno!) radnik pripojen kapitalu u toj mjeri da tijekom radnog vremena njegova roba više ne pripada njemu. Ovu osobinu i sami radnici nesvjesno osjećaju kada objašnjavaju da je njima svejedno što rade jer ih gazda plaća (oni znaju da će biti plaćeni poslije ali ipak govore u prezentu).

Još je jedna stvar vezana uz onaj prvi dio citata, a to je da se pripajanje rada kapitalu odvija razmjenom novca i radne snage, odnosno onog što je Marx nazvao promjenjivim kapitalom i radne snage. Kako promjenjivi kapital obično i označava radnu snagu u procesu proizvodnje u širem smislu (dakle ne u samom činu proizvodnje), treba dodatno pojasniti što se pod time misli. Naime, promjenjivi kapital stvarno postaje takvim tek onda i samo onda kad se „oslobodi svog novčanog oblika”, a to se odvija „preobraćenjem u radnu snagu” i njenim pripojenjem proizvodnom kapitalu u procesu proizvodnje (Marx, 1947:391). Radna snaga tek kad je prodana[ix], kad pripojena procesu proizvodnje prestaje cirkulirati kao roba i postaje promjenjivi kapital (Ibidem:168). U nastavku teksta susretat ćemo se s pojmom promjenjivog kapitala pa je korisno ovo imati na umu.

Suprotno pretvaranju novca u kapital, odnosno oplođivanju novca, događa se kada se isti obezvređuje, tj. smanjuje. Obezvređivanje novca odvija se njegovom razmjenom ili za određeni predmet potrošnje ili za živi rad, ali, za razliku od gornjeg slučaja, kao određenu upotrebnu vrijednost za posebnu upotrebu. Dakle, ako novcem kupimo cigaru tada je ova razmjena nama donijela posebnu upotrebu ove cigare u svrhu naše potrošnje. Posebnu upotrebu zato što se tiče baš te specifične robe. Također, ako smo novcem kupili živi rad čovjeka koji ručno proizvodi cigare da bismo ih pušili, tada smo time kupili upotrebnu vrijednost rada u tu svrhu potrošnje. Ponavljamo li ovaj proces više puta, uočit ćemo da imamo sve manje i manje novaca. Ovdje se novac razmjenjuje kao „dohodak” i time se principijelno razlikuje od novca koji se razmjenjuje kao kapital[x]. Na ovom tragu rezoniranja, princip koji postavlja novac kao kapital jest taj da se upotrebna vrijednost živog rada ne koristi kao posebna upotrebna vrijednost za određenu potrošnju iz gledišta vlasnika novca, a time i živog rada, nego da upotrebna vrijednost živog rada stvara novu vrijednost za tog vlasnika (Marx, 1979b:307). Drugim riječima, okolnost (ili možda bolje rečeno, moć) koja novcu kao općem opredmećenom radu omogućuje uvećanje sastoji se u upotrebnoj vrijednosti rada koja stvara više vrijednosti nego što je sam ima. Zato Marx kaže da je bit svega da radnik za kapitalista radi jedan dio radnog vremena „badava”, dakle da stvara veću vrijednost od one koja je za njegov rad plaćena i da to što se taj proces odvija u proizvodnji neke posebne robe poput cigare, odijela itd. samo prikriva stvarni odnos. Stoga kapitalist gleda kako bi tu robu što prije prodao, odnosno kako bi je pretvorio u novac, u oblik u kojem je trag konkretnog rada potpuno nestao (Marx, 1969:308).

Spomenuta okolnost ili moć nije ništa drugo nego proizvodni rad. Upravo on omogućuje neekvivalentnu razmjenu novca (koji ima potencijal kapitala) i rada, kao što, s druge strane, kapital uopće određuje da se ljudski rad postavi kao proizvodni rad. Napokon, kapital kao sveobuhvatna sila (iako to u ono vrijeme još nije bio, Marx je ipak anticipirao njegov daljnji razvoj kao svjetske sile) upravo i prikazuje stvari koje je podvrgnuo sebi kao društvene i time ono što je korisno za njega, što je razlog njegova postojanja, projicira na društvo.

Nakon što smo vidjeli kako se novac pretvara u kapital i koja to neposredna okolnost omogućuje, prelazimo na sljedeći dio, na analizu proizvodnog rada. Prvo ćemo detaljnije objasniti što to Marx smatra pod proizvodnim radom te ćemo navesti nekoliko primjera važnih za bolje razumijevanje čitave stvari. No da bismo krenuli u analizu proizvodnog rada bilo je nužno uopćiti jedan dio priče i pokazati da je to onaj rad koji novac pretvara u kapital, a vlasnika tog novca u kapitalista.

Proizvodni rad

Od mnoštva Marxovih definicija proizvodnog rada najpogodnijom nam se čini sljedeća od koje i možemo započeti ovaj dio rada: „Proizvodan rad je, dakle – u sistemu kapitalističke proizvodnje – takav rad koji za onog tko ga upotrebljava proizvodi višak vrijednosti, ili pretvara objektivne uvjete rada u kapital, a njihovog vlasnika u kapitalistu; dakle, rad koji svoj vlastiti proizvod proizvodi kao kapital. Ako, dakle, govorimo o proizvodnom radu, onda govorimo o društveno određenom radu, o radu koji pretpostavlja sasvim određeni odnos između kupca i prodavača rada” (Ibidem:302, kurzivi u originalu). U ovoj definiciji nužno je uočiti nekoliko stvari, dijelom i one koje smo prije spominjali, a nije ih na odmet ponoviti. Marx odmah upozorava da moramo imati na umu određeni društveni sistem proizvodnje – u našem slučaju kapitalistički. Dakle, iako je posvetio tisuće stranica kritičkoj analizi kapitalizma, Marx i dalje smatra nužnim ustvrditi da se analiza proizvodnog rada, kao i svih drugih ekonomskih kategorija, odvija unutar kapitalizma i da se tu govori o „društveno određenom radu”. Sljedeća stvar koja je bitna, a vidljiva je iz ove definicije jest da samo proizvodni rad pretvara uvjete rada u kapital, a da bi to bilo moguće oni moraju biti odvojeni od neposrednog proizvođača i tako biti potencijalni kapital. Ako to nisu, kao na primjer kod obrtnika, što ćemo poslije vidjeti, to ne znači da je njegov rad neproizvodan, nego znači da on nije proizvodan u okvirima kapitalizma, mada se on takvim čini. Također, proizvodni rad osim što reproducira onaj dio kapitala koji je za njega predujmljen (promjenjivi kapital), stvara i višak vrijednosti. Upravo je proizvodnja viška vrijednosti ono što razlikuje proizvodni od neproizvodnog rada i što ga, uostalom, i čini proizvodnim radom sa stajališta kapitala. Višak vrijednosti kvantitativna je veličina jer nastaje tako što je vrijednost radne snage manja od vrijednosti njenim pokretanjem, radom, proizvedene robe. Nije konkretni rad, rad proizvođača cipela ili cigara, onaj koji robi daje vrijednost, dakle nije kvaliteta ono što je bitno i što zanima kapital, time i kapitalista. Njega se ne tiče koji posao radnik radi ako ovaj stvara višak vrijednosti. Naravno, time ne mislimo reći da je kapitalistu potpuno svejedno i da ga proizvodni proces uopće ne zanima, jer takav bi kapitalist vrlo brzo propao na tržištu, nego želimo reći da je pravi naum i cilj kapitalista dobivanje viška vrijednosti. Proizvodnja cipela ili cigara samo je jedan od načina da se postigne taj cilj jer njegova roba, da bi se prodala, mora imati i upotrebnu vrijednost[xi].

Prema tome, uopće nije bitno proizvodi li rad nešto korisno sa stajališta društva ili nešto potpuno beskorisno, poput luksuznih roba za bogataše na primjer. Ono što vrijedi jest jedino da taj rad pretvara novac u kapital stvaranjem viška vrijednosti, odnosno proizvodnost se ne mjeri po sadržaju (kakav je to rad, pa čak i stupanj njegove društvene korisnosti), nego po društvenoj određenosti, odnosno određenosti kapitala[xii].

U skladu s tim potrebno je spomenuti i jedno vulgarno shvaćanje ove Marxove teorije, da je proizvodan rad samo onaj koji proizvodi materijalne, opipljive stvari. Vrlo je bitan sljedeći Marxov citat da bi se, uz već spomenute tvrdnje da je proizvodan rad onaj koji proizvodi višak vrijednosti bez obzira na materiju, dokazalo kako on nije mislio na materijalni izraz robe u običnom smislu: „Govorimo li o robi kao materijalnosti rada – u smislu njene razmjenske vrijednosti – onda je to tek zamišljeni, to jest čisto socijalni način egzistencije robe, koji s njenom tjelesnom realnošću nema nikakve veze; ona se predstavlja kao određena količina društvenog rada ili novca. Moguće je da konkretni rad, čiji je ona rezultat, ne ostavlja na njoj nikakva traga” (Ibidem:113, kurzivi D.B.). Dakle, za Marxa je bitan materijalni izraz robe koji predstavlja onaj društveni odnos koji je temelj kapitalizma. Što je on predstavljen u obliku stvari (fetišistički karakter), to je jednostavno zato što se drugačije ni ne može predstavljati i to uglavnom zbog onih razloga koje smo naveli na samom početku rada. Marx, po svemu sudeći, ne pravi razliku između rada i usluga u smislu današnje ekonomske nauke koja kvalificira ljudski rad i pod pojmom uslužnih djelatnosti. Usluga je za njega druga riječ za neproizvodni rad, odnosno rad koji se ne razmjenjuje za novac kao kapital, nego kao sredstvo plaćanja da bi se došlo do upotrebne vrijednosti. Dakle, djelatnost rada ovdje se manifestira kao usluga, ne da oplodi novac, nego da ga umanji[xiii]. Zato je ispravnije tvrditi da su, današnjim rječnikom tako određene, uslužne djelatnosti itekako proizvodan rad, iako i među njima ima neproizvodnog rada, dakle u Marxovom smislu usluga, nego da je proizvodan rad u ne-uslužnim djelatnostima. Sektor uslužnih djelatnosti Marx ne bi zvao tim imenom, nego proizvodnim radom, ali bi drugačije odredio tu proizvodnju, a što nama sada ipak nije tema.

Dakako, rad znanstvenika, koji rade u procesu proizvodnje, također je rad koji se neposredno ne materijalizira u robi. Kapitalizmu kao razvijenom obliku robne privrede uopće je svojstvena podjela rada – od podjele rada između selâ i gradova do podjele na fizički i umni rad. Potonju podjelu također ne treba shvaćati u vulgarno materijalističkom smislu kao da je proizvodan isključivo fizički rad. Materijalni proizvod jest proizvod i fizičkog i umnog rada pa je na primjer jedan inženjer koji ne sudjeluje u neposrednom procesu proizvodnje isto tako najamni radnik prema kapitalu i u tom smislu proizvodan radnik (Ibidem:314)[xiv].

Moglo bi se postaviti pitanje učitelja, profesora koji svojim radom utječu na kasnije radne sposobnosti svojih učenika – budućih radnika. Ovo pitanje, međutim, ne pogađa bit stvari. Čovjek kojeg podučava profesor dobit će novo znanje na temelju kojeg će naći bolje, plaćenije radno mjesto i na taj će način troškovi učenja ulaziti u ukupne troškove proizvodnje njegove radne snage. No ovi troškovi nemaju nikakve veze s odnosom kapital-rad; ono što se ovdje plaća (usluga profesora) jest činjenje usluge kao takve. Drugim riječima, „posebna korisnost ove usluge niukoliko ne mijenja dati ekonomski odnos: ja time novac ne pretvaram u kapital, niti izvršilac usluge, učitelj, pretvara mene u svoga kapitalistu, u svoga gospodara. Prema tome je za ekonomski karakter ovog odnosa svejedno liječi li me doktor, je li me uspješno učitelj podučava… ” (Ibidem:309, kurziv u originalu). Ekonomski odnos je odnos između profesora i njegovog poslodavca samo kada ga ovaj plaća da podučava druge i time rad profesora postaje proizvodni rad za poslodavca (kapitalista).

Sada bi bila dobra prilika da napomenemo jednu vrlo važnu stvar na koju se više nećemo vraćati, a za koju se bojimo da bi mogla također biti krivo protumačena. Naime, kroz dosadašnji rad doima se da se proizvodni rad svodi na jednog radnika u odnosu na kapital. Ovakav je pristup stvar metode koju Marx koristi pri analizi, ali činjenica je da je i on svjestan (čak to i pretpostavlja) da je materijalni proizvod „zajednički proizvod tih lica, ili da se njihov zajednički proizvod opredmećuje u materijalnom bogatstvu” (Ibidem, kurzivi u originalu). Na istoj stranici: „Ali ukupnost ovih radnika, koji posjeduju radnu snagu različite vrijednosti, proizvode rezultat koji se, ako promatramo rezultat samo procesa rada, izražava u robi ili u nekom materijalnom proizvodu; i svi zajedno, kao radionica, žive su proizvodne mašine tih proizvoda… ”. Prema tome, Marx je, kao što vidimo, analizirao i nematerijalni aspekt proizvodnog rada, zatim usluge kao neproizvodnu upotrebu rada, podjelu na umni i fizički rad i konačno zajednički aspekt tog rada. Naravno, kapitalist u Marxovom smislu ne bi ni mogao postojati kada se ne bi razvio kroz manufakturni period koje je obilježen masom radnika „pod istim krovom”.

Nakon što smo prošli u ovom suhoparnom obliku analizu proizvodnog rada, prijeđimo na dio primjera koje je Marx naveo.

Dakle, glumac ili čak klaun, piše Marx, itekako je proizvodan radnik ako radi za nekog kapitalista, odnosno kada njemu daje više rada nego što dobiva od njega u obliku najamnine. Ovaj mu rad stvara višak vrijednosti i jedino s tog gledišta on je proizvodan. Na isti je način i pjevačica koju je angažirao neki kapitalist za pjevanje na koncertima proizvodan radnik „jer proizvodi kapital”. Zatim, pisac je isto proizvodan radnik, ali ne zato što proizvodi ideje, nego zato što „obogaćuje knjižara koji izdaje njegova djela” (Ibidem:102, 306). Prema tome, mi već ovdje možemo vidjeti potvrdu onih Marxovih riječi da proizvodnost rada nije u tome što proizvodi materijalno ili za društvo korisno, nego jedino u tome što ga je unajmio kapital. Rad posluge nije proizvodan ne zato što ona radi očito beskorisni posao služenja bogatašu, nego zato što je taj isti bogataš nije unajmio da mu proizvodi višak vrijednosti[xv]. Pogledamo li sada Marxov primjer koji se tiče „opipljivog” proizvoda rada, a na kojemu on ilustrira dotadašnje tvrdnje, koje dakako vrijede i za prethodno nabrojane primjere, stvar je sljedeća: kada kapitalist unajmi krojača da napravi kaput koji će poslije prodati, ovaj time proizvodi višak vrijednosti, dakle profit i samim time kapital. Ali on istovremeno proizvodi svog gazdu kao kapitalista, a sebe kao najamnog radnika. Prije nego što je proces proizvodnje kaputa započeo, potencijalni gazda i najamni radnik suočili su se kao dva vlasnika robâ, jedan kao vlasnik novca, a drugi kao vlasnik radne snage. Vlasnik novca ima za cilj svoj novac oploditi, dakle predujmiti ga kako bi na koncu iz te transakcije izašao s više novca. S druge strane, radnik ima za cilj vlastitu egzistenciju koju realizira prodajom svoje radne snage koja njemu ništa ne znači kao upotrebna vrijednost, nego samo kao prometna vrijednost. Ista ta upotrebna vrijednost, međutim, itekako znači gazdi jer ona stvara višak vrijednosti (Ibidem:216). Dakle, odvija se razmjena opredmećenog rada izraženog u općem ekvivalentu, novcu i živog rada utjelovljenog u radniku. Ipak, ono što ovaj odnos čini kapital- odnosom jest da se ovaj živi rad postavlja prema opredmećenom kao upotrebna vrijednost prema vrijednosti u smislu da ova vrijednost izlazi veća, a ne manja nego što je ušla u proces. Drugim riječima, radnik proizvodnjom kaputa proizvodi kapital kao društveni odnos. To je ključno. Što se taj odnos ostvaruje u kaputu, ovdje je sporedno!

Nakon analize proizvodnog rada prelazimo na neproizvodni rad gdje ćemo dodatno pojasniti razlike proizvodnog i neproizvodnog rada tako što ćemo sada gledati i iz perspektive potrošača, odnosno nekapitalista.

D. B.