Ofenziva politički najnazadnijih snaga na dvije povezane fronte – nacionalnoj i spolnoj – dobila je svoj izraz s jedne strane u zapjenjeno-neurotičnom „antićiriličnom” divljanju i sakupljanju potpisa za referendum o udaru na prava svih nacionalnih manjina, a s druge strane u patrijarhalno-katoličkom referendumu o ustavnoj definiciji braka. Potpuna apsurdnost obiju inicijativa uzrok je čestim komentarima kako se radi o potpuno marginalnim pitanjima, a pravi se problemi nalaze u nezaposlenosti, propadanju ekonomije itd. To je svakako točno, no budući da obje inicijative spadaju u sferu političke patologije, gdje se društveni antagonizmi posredstvom reakcionarne ideologije projiciraju na manjinske potlačene skupine umjesto na njihove prave uzroke, od takve konstatacije nema previše koristi.Štoviše, budući da su oba pitanja njihovi uglavnom zajednički društveni nosioci postavili kao presudna, ona su to i postala. Ne naravno s obzirom na svoju važnost po sebi, nego s obzirom na mobilizaciju koja je oko njih izvršena i dugoročnim političkim posljedicama koje odatle mogu proizaći. Za marksiste, ali i progresivno orijentirane snage u cjelini, u pogledu obje inicijative ključno je odgovoriti na pitanja koji su im nosioci, kakvo je i zbog čega bilo držanje političke elite i liberalno-buržoaskog političkog miljea u cjelini, kakvo je značenje povezanosti pojma direktne demokracije s ovom ofenzivom desnice te konačno kakve su njihove moguće dugoročne posljedice.  

 Tko stoji iza „Stožera”  i „U ime obitelji”?

 Da bi se pitanje o karakteru antićirilične inicijative, kao i one za „zaštitu obitelji”, uopće moglo postaviti potrebno je odbaciti neozbiljnu liberalnu analizu koja ih objašnjava djelatnošću nekoliko udruga bliskih Crkvi te HDZ-ovim planovima za preuzimanje vlasti na valu konzervativnog i šovinističkog nezadovoljstva. Pitanje nosioca i infrastrukture koju oni posjeduju, kao i uloge neupitne Crkvene i HDZ-ove pomoći, može biti od interesa u tehničkom smislu, no nikako nije primarno. Ono što je zanimljivo jest da je reakcionarna inicijativa U ime obitelji, ma tko god iza nje stajao, uspjela u dva tjedna sakupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma (točnije 749 316), što je do sada uspjelo samo sindikalnim središnjicama. Jednako je tako i činjenica da je šovinistički Stožer za obranu hrvatskog Vukovara uspio ostvariti ozbiljnu razinu utjecaja na široku javnost, organizirati više javnih manifestacija i potaknuti sportsku disciplinu razbijanja ćiriličnih ploča diljem zemlje. O koliko god da se bogatim i moćnim skrivenim reakcionarnim udrugama radilo, te s koliko god velikom čežnjom Karamarko mokro sanjao što skorije osvajanje vlasti, ovi se događaji ne bi zbivali na toliko dramatičnoj skali da iza njih ne stoje objektivne društvene tendencije i da se kroz njih ne manifestira ideologija određenih društvenih skupina. To je povezano s time što se obje inicijative nisu odjednom pojavile iz ničega, nego su prirodan nastavak ranijih tendencija koje su više ili manje direktno proizlazile iz posljedica kontrarevolucije početkom devedesetih – kojom je Hrvatska uspostavljena na načelima kapitalizma, podređenosti stranom kapitalu, klerikalizma i ekstremnog nacionalizma. Zajedničke socijalne nosioce ovih dviju usko povezanih inicijativa predstavljaju one skupine kojima prijeti propast kako od ekonomske krize sistema, tako i od približavanja Europskoj uniji i dodatne liberalizacije tržišta, a zbog svojih klasnih interesa rješenje ne mogu tražiti u ukidanju sistema, već u mitu o „povratku na vrijednosti devedesetih” – povratku na ovu ili onu varijantu tuđmanizma. Kako je takav projekt zbog objektivnih okolnosti koje mu se suprotstavljaju u potpunosti neostvariv, on se s vremenom može razvijati samo kretanjem u pravcu eksplicitnije fašističke ideologije. Za njih se neprijatelj ne sastoji samo u aveti komunizma koja im uvijek potencijalno prijeti, već i u  neoliberalnom kapitalizmu koji ih uništava, ali i svim simbolima propadanja katoličko-patrijarhalno-šovinističkih „vrijednosti devedesetih”, kao što su ženska prava i prava neheteroseksualnih skupina. U prvom redu tu se radi o klerikalnim elementima, raznim slojevima konzervativne sitne buržoazije – često ruralnog tipa, različitim umirovljenim ili aktivnim militarističkim elementima i jednom dijelu ratnih veterana, lumpenproletarijatu te raznim elementima stvorenim kao umirovljena ili birokratska klijentela režima još u tuđmanističkom razdoblju. Premda su svi ovi slojevi nakon smrti Tuđmana pokazali zadivljujuću nesposobnost ostvarivanja relevantne političke platforme (njihova je potpora ostala disperzirana oko oportunističkog HDZ-a i radikalnije fragmentirane desnice), kriza koja dovodi u pitanje njihov opstanak stvara sve veći pritisak i eventualni strateški uspjesi famozne dvije inicijative mogli bi uvelike pomoći daljnji uspješan razvoj događaja u tom pravcu. Nesposobnost njihovih političkih predstavnika i izostanak jasne političke artikulacije za sada je onemogućio da na njihovoj podlozi izraste hrvatska verzija Zlatne zore ili Jobbika, no to ne znači da se navedeno neće dogoditi. Štoviše, ekonomska kriza ubrzano radikalizira znatan dio radničke klase i nezaposlenih koji traže objašnjenje i mogućnosti promjene nepodnošljive situacije u kojoj se nalaze. S obzirom na dosadašnji neuspjeh lijevih snaga da organiziraju radničku klasu i formiraju radničku partiju jedan dio ljudi odgovore će neminovno potražiti i u reakcionarnom taboru. Na oba cilja u kojima je radikalna ljevica sigurno podbacila trebalo bi početi što odlučnije raditi u ovome trenutku, prije nego što za to postane „suviše kasno” – u smislu cijene koja će se zbog propusta morati plaćati.

 Zašto ih nitko ne može zaustaviti?

Kako u slučaju referenduma o braku, tako i u slučaju antićiriličnih prosvjeda stav vladajućeg SDP-a, ali i ostalih liberalnih buržoaskih stranaka bio je veoma indikativan – sva kapitulacija ove političke močvare bila je vidljiva prilikom izglasavanja referenduma, za što su nimalo iznenađujuće glasali i Laburisti. Gledano u cjelini, odnos liberalne buržoazije prema dvjema reakcionarnim inicijativama može se jednostavno opisati verbalnom osudom koja međutim nije praćena nikakvim realnim angažmanom koji bi se mogao očekivati od onih koji u svojim rukama imaju poluge političke moći i represivnih mehanizama. Ovdje se naravno nipošto ne misli naivno kritizirati Vladu, liberalne parlamentarne stranke i institucije poput Ustavnog suda zbog nedovoljnog angažmana u „zaštiti ljudskih prava”, već govorimo o zaštiti nekih od temeljnih principa liberalne buržoaske republike i pripadnog poretka, dakle sistema kojemu su oni na čelu i čiji opstanak predstavlja i uvjet njihovog vlastitog političkog opstanka. Tako dok se klerikalni napadi na minimum sekularnosti iz rasprave o spolnom odgoju prenose u inicijativu za ustavnom zaštitom patrijarhalnog braka, Milanović i njegov „tim” govore da su protiv takvih inicijativa i istovremeno sjede skrštenih ruku, pomičući njima samo kada ih treba dići u zrak za izglasavanje raspisivanja referenduma. Dok traju šovinistička divljanja, organiziranja antićiriličnih prosvjeda, javna razbijanja ploča (između ostalog i na zgradi vukovarske PU koje sa zanimanjem promatraju organi reda) te konačno sakupljanje potpisa o referendumu za smanjivanje prava nacionalnih manjina, Vlada ne zabranjuje prosvjede, ne šalje svoje represivne organe na ravnanje kralježnica podivljalim šovinističkim vandalima, ne onemogućuje prikupljanje potpisa za navedenu inicijativu, već poziva na dijalog i raspravu te organizira zajedničke sastanke s povampirenim Stožerom, a za uzvrat biva spriječena da sudjeluje u karnevalu Kolone sjećanja u Vukovaru. Zanimljiva kombinacija stoicizma pomiješanog s političkim mazohizmom. 

Zašto je tome tako i je li riječ naprosto o nesposobnosti i strahu vladajućih? Premda takve osobine čelnih ljudi Vlade zasigurno omogućuju da njihova kapitulacija još otvorenije dođe do izražaja one nisu osnovni uzrok. Liberalna buržoazija predstavljena u koaliciji oko SDP-a, čiji su privjesak nominalno oporbeni Laburisti, nastoji očuvati svoju vlast i postojeći poredak kako u odnosu na ranije prikazane interese reakcionarnih skupina, ali i s druge strane u odnosu na sve radničke, antikapitalističke i antineoliberalne tendencije. Konačni je cilj njihove vladavine zaštita kapitalističkog privatnog vlasništva koje predstavlja oslonac njihove političke moći i temelj postojećeg sustava. Liberalna buržoazija itekako je dobro svjesna (i u tom pogledu pokazuje mnogu veću razinu zrelosti od pojedinih predstavnika ljevice) postojećih nepremostivih podijeljenosti te klasnih i političkih antagonizama između različitih skupina društva. Svjesna je da bi svako dosljedno zastupanje antišovinističke i antiklerikalne politike izazvalo snažnu reakciju Crkve i svih regresivnih snaga te u kratkom roku prisilio na zaoštravanje antagonizama do usijanja, do točke u kojima se oni više ne bi mogli kontrolirati (ni od trenutačne vlasti niti od trenutačne oporbe). To bi za vladajuće skupine značilo sigurnu propast: propast u slučaju pobjede radikalne desnice, kao i propast u slučaju pobjede progresivnih tendencija – jer budući da zbog zaštite svojih klasnih interesa vladajuća elita ne može učiniti prevelike žrtve, pobjeda progresivnih tendencija moguća je jedino pod pretpostavkom pobjede radikalne ljevice. Upravo iz tih razloga liberalna buržoazija nikada nije imala ni snage ni interesa da u potpunosti ukine politički okvir nasljeđa tuđmanizma – nacionalizam i klerikalizam. Svaki dosljedan pokušaj usmjeren prema tome cilju naišao bi na snažan otpor i izazvao sukobe koji bi poremetili normalno funkcioniranje postojećeg poretka, a s druge strane nije moguće tražiti saveznika u snagama ljevijim od vladajuće močvare budući da one više ili manje eksplicitno napadaju neoliberalni kapitalizam, pa čak i kapitalizam u cjelini. Štoviše, prepoznalo se kako se nacionalizam i klerikalizam mogu u prilagođenom obliku i odmjerenoj dozi uvelike koristiti u svrhu političkih interesa i stabilizacije sustava. Naravno, takvom politikom ustupaka, koketiranja s razvodnjenom inačicom tuđmanističkog nasljeđa i mirnog primanja udaraca liberalna močvara samo priprema svoj siguran kraj u skoroj budućnosti. Zašto se Milanović čudi što se razbijaju ćirilične ploče ako je njegov ministar Matić govorio o tome da država treba organizirati obavezne višednevne posjete Vukovaru za školarce tijekom kojih bi se dijelile ratne lekcije ili ako je kasnije uvođenje dvojezičnosti opravdavao time kako mu je teško, ali eto zakoni se moraju poštovati i „pravo i pravda ne idu uvijek skupa”. Neka se Milanović i Josipović ne čude ako generali, koje su dočekali kao inkarnirane bogove, organizirajući nacionalno-orgazmičku svečanost povodom njihovog oslobađanja, odluče da im zabiju nož u leđa i pruže svoj doprinos njihovom političkom porazu. Konačno, neka se liberalna buržoazija ne čudi ako bujica koju su omogućili nakon nekoliko godina prijeđe preko njihovih lubanja. U svim ovim, još uvijek sitnim, aktualnim političkim zbivanjima još jednom potvrđuje se da liberalna buržoazija posvećena zaštiti svojih profita i pozicijama krupnog kapitala nije ni najmanje u stanju zaštiti tekovine vlastitog poretka i vrijednosti „zapadne civilizacije” za čijeg se čuvara predstavlja. Prilikom svakog sukoba s desnicom ona se, slijedeći svoju logiku i štiteći svoje interese, povlači bez borbe priznajući radije novoga gospodara nego gubeći svoje profite – kao što je bio slučaj prilikom uspona fašizma u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i kapitulaciji svih građanskih stranaka nakon uspostave NDH. 

 Desnica i direktna demokracija

U znatnom dijelu antikapitalističke ljevice već više godina direktna demokracija postoji kao najvažniji slogan, središnji pojam i osnovni cilj. Fetišizam pojma direktne demokracije nastupio je kao posljedica iskustava uspješne blokade fakulteta tokom pokreta za besplatno školstvo i u tom pogledu predstavljao je veoma predvidljivu dječju bolest pokreta. Dok je uspješna provedba direktne demokracije u tom slučaju zapravo odgovarala postojanju plenuma kao borbenih organa pokreta vezanih uz interese potlačenih, stavljenog u službu klasnih interesa ostvarivanja besplatnog školstva, ubrzo se razvio fetišizam koji je klasni sadržaj zamijenio apstraktnom formom direktne demokracije po sebi kao konačnog cilja. Tako je direktna demokracija postala model odlučivanja nezavisan od svih klasnih suprotnosti, suprotstavljen predstavničkoj demokraciji –  čije širenje i produbljivanje u okvirima postojećeg društva postaje temeljni cilj pokreta te koje će jednoga dana dovesti do ukidanja kapitalizma i zamijeniti ga direktnom voljom naroda. Kako se u apstraktnoj shemi direktne demokracije nasuprot predstavničkoj plenumski model može teško prenijeti na globalno društvenu razinu (struktura utemeljena na slanju delegata na više razine suprotna je apstrakciji apsolutno direktne demokracije), sve važnijim postalo je inzistiranje na referendumima i elektroničkom glasovanju kao njezinim temeljnim oblicima. Nije suviše teško vidjeti da ovakve koncepcije usprkos nešto osuvremenjenoj formi predstavljaju zapravo povratak predmarksističkog utopijskog socijalizma, o čemu je u više navrata pisano ranije. Boljševičko shvaćanje ove problematike naravno naglašava važnost direktnodemokratskog organiziranja, no isključivo u smislu stvaranja klasno-borbenih organa proletarijata i savezničkih skupina, radi uspješnog organiziranja i vođenja revolucije (tvornički komiteti, kvartovski odbori, sovjeti…) kao i stvaranja radničke vlasti na njihovom temelju; dakle kao važnog mehanizma u službi revolucije, a nipošto ne svrhe po sebi, a još manje apstraktnog modela koji bi se postavljao nasuprot predstavničke demokracije i s njime utrkivao za pobjedu. Jedna od najrazornijih posljedica direktnodemokratskog fetišizma bila je trijumf ideja o nepotrebnosti struktura i jasnog političkog programa, postojanja političke partije i čvrste organizacijske discipline. 

Zanimljiv epilog nesretne priče o direktnoj demokraciji dobiven je time što je ta parola  u veoma kratkom roku postala ne samo vlasništvo sitnoburžoaskih struja (Laburisti, Ladonja…) nego i desnice – Stožer i U ime obitelji učinili su je jednom od glavnih sastavnica svojeg verbalnog arsenala. Naravno, nije trebalo dugo čekati da se „direktna demokracija” prirodno u potpunosti vulgarizira na jednadžbu „referendumi kao u Švicarskoj”. Moguće kritike da su reakcionari krivo shvatili pojam direktne demokracije i da se ona ne može primijeniti za oduzimanje prava pojedinim društvenim skupinama itd. ni najmanje ne dotiču pitanje o kojemu ovdje diskutiramo. Indikativno je što je slogan direktne demokracije dovoljno elastičan da bez ikakvog problema posluži i dijelu ljevice i liberalima i desnici. To direktno proizlazi iz izostanka bilo kakvog klasnog sadržaja i iz potpune ispraznosti tako shvaćene koncepcije o direktnom izražavanju volje naroda. Ne radi se samo o nekom nedostatku ove parole nego o njezinom potpuno neodgovarajućem karakteru u perspektivi borbe za ukidanje kapitalističkog sustava. Ona počiva na besklasnoj iluziji građanstva ili naroda koje samosvjesno donosi odluke, a u realnosti umjesto te apstrakcije na djelu imamo konkretnost stalnih klasnih borbi i dubokih nepremostivih podijeljenosti koje generira kapitalističkog društvo. Prepuštanje radničke klase direktnodemokratskoj ideologiji referenduma, štoviše bez ikakve partije koja bi razvijala i usmjeravala njezine interese, znači siguran trijumf reakcionarnih inicijativa, što je uostalom pokazano ne samo u Hrvatskoj nego i prije nekoliko godina u  „pitomoj” Švicarskoj. Nitko tko je svjestan opsega zadaće ukidanja kapitalizma i otpora koje će pružiti ne samo krupna buržoazija i politička elita nego i sve reakcionarne skupine od jednog dijela šovinistički orijentiranih ratnih veterana, preko klerikalaca, pa do birokracije i dijela sitne buržoazije, a koji se u njihovom očaju lako može prometnuti i u građanski rat, neće htjeti u potpunosti ideološki razoružati radničku klasu i stvaranje striktno klasnih organa nadomjestiti fikcijama referenduma i apstraktne direktne demokracije kao polugama društvene promjene. Ako može biti ikakvog pozitivnog učinka dviju nazadnih inicijativa koje su trenutačno u punom jeku, onda se one mogu sastojati samo u tome da dijelovi protusistemske ljevice kritički odmjere svoje dosadašnje korake te odbace dječje bolesti koje vode u siguran poraz. Naše stajalište u vezi toga može se sažeti u jednostavnoj formuli: umjesto referenduma i „širenja direktne demokracije” – klasni socijalistički program, umjesto ad hoc inicijativa i neformalnih veza – čvrsta politička partija.

 Vuk Koranski