Masovni ustanak u BIH, čiju bazu predstavljaju radnici, nezaposleni i omladina, pokazao je veličanstvenu snagu potlačenih u sukobu s izrabljivačkim sustavom, njegovim psima čuvarima i simbolima moći.  Situacija je u veoma kratkom roku iz prosvjeda prešla gotovo u stanje pred-revolucionarnog vrenja. Kriza koju je stvorio kapitalistički sustav, bahatost i samovolja političke elite i neprekidno gaženje radničkih prava konačno su izazvali snažnu reakciju masa. Oni koji su desetljećima provodili sistematsko nasilje nad radnicima, izazivali krvave ratove i okretali radnike jedne protiv drugih, uništavali živote i budućnost milijuna, a radnička prava gazili zbog svojih profita i zarada svojih saveznika sada dvolično pozivaju na mir, nenasilje i smirivanje situacije. Naravno kada pod svaku cijenu žele spriječiti  bilo kakve promjene i ugrožavanje svojih pozicija. Nasilje koje se svakodnevno provodi nad običnim čovjekom u vidu neoliberalne politike u potpunosti zasjenjuje svako nužno i obrambeno korištenje nasilnih sredstava od strane pobunjenog naroda. Samo ta činjenica je dovoljna da otpuhne sve naivno – pacifističke moralizatorske prigovore ustanku u BIH, iza kojih se skriva želja za očuvanjem postojećeg poretka. Za potlačene u Hrvatskoj, ali i ostatku regije, najvažnije je da što skorije pođu putem koji su pokazali naši drugovi u BIH – protiv vlade, političke elite i tajkuna – svim nužnim sredstvima.

Kapitalistički sustav u BIH u osnovi je  jednak onome u Hrvatskoj; obilježen ulogom periferije i kolonije europskog krupnog kapitala, domaćim kapitalistima stvorenima na temelju privatizacija i ratnog profiterstva te političkom elitom vezanom uz volju najbogatijih, koja održava svoje pozicije širenjem nacionalizma i nacionalnih podjela. Sustavno uništavanje industrije i izrabljivanje radnika dva desetljeća je neprekidno upropaštavalo društvo sve dok sva stvorena proturječja i sukobi nisu iznenada eruptirali u snažnom izljevu socijalnog gnjeva. Prema odlučnosti kakvu je ustanak poprimio i silini s kojom se okomio na političku elitu, kao i snagom uključene radničke baze, pokazuje se kao pojava kojoj nije bilo paralele u socijalnom pokretu u Hrvatskoj. Iako smo primjerice prije nekoliko godina svjedočili proljetnim prosvjedima u kojima je sudjelovalo gotovo 10 000 ljudi, oni su ostali isključivo na simboličkoj razini, svodili se na pasivne šetnje bez direktnog političkog učinka, te ostali uglavnom koncentrirani na Zagreb. Trenutni ustanak u BIH izuzetno je značajan za socijalni pokret u Hrvatskoj jer na omogućuje uvid u nova iskustva, probleme i neminovne pogreške kao i njihova ispravljanja koja će se zbivati u živoj borbi. Do nužnih promjena može doći samo ako radnici i omladina Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Osijeka krenu putem koji su im pokazali njihovi drugovi u gradovima BIH, ako se pažljivo uči iz njihovih iskustava i ako se konačno radnički pokreti dviju zemalja čvrsto povežu s ostalim pokretima potlačenih u regiji.

Provale masovnog nezadovoljstva uzrokovane postojećim sistemom u početku su u velikoj mjeri nužno stihijske, te socijalno izrazito složene. Prvi koraci uvijek su više rezultat oslobađanja nagomilanog gnjeva nego postojanja jasnog političkog programa i strategije. Različite klasne skupine i ideološke opcije, čiji su interesi nerijetko suprotni, zajednički se uključuju u borbu protiv omrznutog neprijatelja kojega predstavlja politička elita. Ne samo da će dio uključenih snaga biti politički nesvjestan i konfuzan, već će se uključiti i reakcionarne skupine koje u postojećem poretku također vide svojeg neprijatelja. Stoga, kao što je ispravno istaknuo Lenjin, onaj tko čeka čistu revoluciju – takvu koja nije nagrđena mana i unutrašnjim problemima – taj je nikada niti neće dočekati.  Za razvoj ustaničkog pokreta od presudne je važnosti da utjecaj i vodstvo u potpunosti preuzmu radnici, nezaposleni i studenti, uz neutraliziranje i izbacivanje iz pokreta skupina suprotstavljenih klasnih i političkih interesa (buržoazija, liberali, desne grupacije itd.). Težinu zadatka promjene društva u progresivnom smjeru upravo predstavlja ta potreba neprekidne političke borbe na dva fronta – prema državi i sistemu, kao i unutar samog pokreta. Jedna od najvećih opasnosti bila bi previdjeti ovaj zadatak, te se politički zadovoljiti samo isticanjem apstraktnih parola protiv sistema, bez objašnjavanja u čemu se problemi s njime sastoje. Izostanak razvoja pokreta u smjeru sve izraženijeg programskog i klasnog profiliranja, koji nije moguć bez političke borbe unutar samog pokreta, nužno dovodi do odumiranja ili skretanja u nazadnom smjeru. S obzirom na relativno široku radničku bazu koja je od početka uključena u ovaj ustanak u BIH ovaj strateški cilj izgleda lakše ostvariv nego u dosadašnjim provalama nezadovoljstva u Hrvatskoj koje su nažalost sve redom podbacile u ovoj fazi razvoja.

U skladu s time, najvažniji zadatak koji će pokret u BIH morati riješiti bit će postavljanje jasnih zahtjeva. Oni će morati biti  ekonomski i politički, a uključivali bi ne samo simbolične i kratkoročne mjere, već i one usmjerene prema promjenama odnosa moći u društvu – time predstavljajući  prve korake prema ukidanju postojećeg sustava. Od toga kako će ti zahtjevi biti postavljeni i čije će klasne interese izražavati uvelike ovisi budućnost pokreta. U tom pogledu za njihovo formuliranje je od presudnog značaja razumijevanje uzroka krize. Samo razumijevanje kapitalističkog sustava, utemeljenog na izrabljivanju radnika od strane kapitalista, i svjesnost o potrebi stvaranja radničke revolucionarne vlade mogu omogućiti ispravno postavljanje zahtjeva i planiranje sljedećih koraka. Od presudne je važnosti slomiti samovolju i ekonomsku moć kapitalista i profitera, kazniti sve one koji su zarađivali pljačkom i uništavanjem tuđih života, poništiti privatizaciju i zaustaviti rasprodaju javne imovine, tvornice predati na upravljanje radnicima, a vlast političke elite zamijeniti radničkom demokracijom. Zbog toga u ovome trenutku velika odgovornost leži na antikapitalističkim grupama u BIH koje bi trebale unutar pokreta objašnjavati uzroke krize i karakter kapitalizma.

Drugi važni zadaci na koje će pokret morati pronaći primjerena rješenja sastoje se u pitanjima organizacije pokreta i koordiniranja djelovanja, planiranja sljedećih akcija, organiziranja učinkovitog sustava borbene zaštite protiv policijskog nasilja i za ostvarivanje ciljeva ustanka. Naravno, od presudne je važnosti dobiti i što veći broj pojedinaca iz policije i drugih represivnih organa na svoju stranu i omogućiti otkazivanje poslušnosti policije vlastima. Za radničku klasu Hrvatske od nemjerljive je važnosti pratiti na koji će se način rješavati ovi problemi, kako bi se sva ta vrijedna iskustva mogla što skorije primijeniti u Hrvatskoj. Danas BIH – sutra Hrvatska! Ili da parafraziramo riječi Che Guevare, budućnost za Balkan i Europu leži u formuli: stvorimo dvije, tri, mnoge BIH!

Vuk Koranski