Želimo predložiti prijelazne zahtjeve radi dopune – a ne zamjene – zahtjeva Tranzicijskog programa iz 1938.:

1. Skraćivanje tjednog radnog vremena na 30 sati (ili 28 sati – četiri dana od 7 sati) bez smanjivanja tjedne plaće, u svim industrijaliziranim ili poluindustrijaliziranim zemljama. Opća zabrana prekovremenog rada. Obavezno zapošljavanje kako bi se osiguralo da ove mjere eliminiraju nezaposlenost u tim zemljama. Radnička kontrola nad tvornicama da bi se osigurala potpuna primjena ovih mjera.
2. Bez ubrzavanja radnog tempa. Radnička kontrola, tj. pravo veta, na nivou poduzeća u pitanjima ritma i organizacije rada.
3. Suprotstaviti međunarodnu konzultaciju i kooperaciju sindikata i sindikalnih aktivista i klasnu borbu nastojanjima multinacionalnih kompanija da biraju lokacije tvornica prema razlikama u plaćama. Sve izrazitijem srozavanju plaća u zemljama „visokih dohodaka” suprotstaviti postupno povećanje plaća u zemljama „niskog dohotka”.
4. Modelu ekonomskog razvitka „sve za izvoz” u zemljama „niskih plaća” suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog proširenju unutrašnjeg tržišta, koji daje prednost zadovoljenju osnovnih društvenih potreba.
5. Međunarodnoj podjeli rada, koja teži davanju monopola nad koncepcijom i razvojem visokotehnološke opreme imperijalističkim zemljama, suprotstaviti sustavno prenošenje te tehnologije u manje razvijene zemlje, i to po niskim cijenama.
6. Obrana socijalnog dohotka. Protiv smanjivanja socijalnih budžeta u školstvu, zdravstvu itd.
7. Poništavanje dugova i kamate na dugove manje razvijenih zemalja. Drastično smanjivanje unutarnjih dugova u svim zemljama, osim za sitne štediše do određene visine, te upotreba tako oslobođenog novca za zadovoljenje osnovnih društvenih potreba.
8. Radikalna agrarna i urbana reforma u zemljama Trećeg svijeta.
9. Potpuna zabrana proizvodnje nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja. Uništavanje postojećih rezervi takvog oružja pod kontrolom stanovništva.
10. Neodgodiva zabrana izgradnje novih nuklearnih centrala. Postupno zatvaranje postojećih nuklearnih centrala, bez smanjivanja ukupne raspoložive energije, tako što će se istodobno razvijati ekološki „čisti” energetski izvori.
11. Obavezni narodni referendum prije svake upotrebe oružanih snaga izvan nacionalnog teritorija. „Neka narod glasa o ratu.”
12. Zabrana privatizacije velikih poduzeća u bivšim „socijalističkim” zemljama. Pravo veta radnika svih poduzeća ovih zemalja na konkretni oblik vlasništva nad poduzećem.
13. Povratak svih socijalnih povlastica koje je imalo stanovništvo u bivšim „socijalističkim” zemljama u vezi s besplatnim zdravstvom, školstvom, kulturom, prije nego što je došlo do promjene političkog režima.
14. Sve političke slobode za narode svih zemalja, uključujući bivše „socijalističke” zemlje: pravo udruživanja, mirnih prosvjeda, slobode tiska, pravo na štrajk i štrajkačku stražu, zabrana otpuštanja sindikalnih funkcionara i aktivista.
15. Slobodni izbori za parlamentarna tijela u višestranačkom sustavu. Ravnopravan pristup svih stranaka medijima iznad određenog praga. Zabrana privatnog financiranja političkih stranaka i izbornih kampanja u svim zemljama.
16. Ozakonjivanje referenduma na zahtjev narodne inicijative u svim zemljama. Zabrana plebiscitarnih referenduma koje organiziraju države i vlade.
17. Zaštita prava žena na slobodan abortus. Nikakva financijska i druga ograničenja ovog prava. Besplatna kontracepcijska sredstva.
18. Besplatni i stalno otvoreni vrtići za djecu svih radnih ljudi na svim radnim mjestima.
19. Trudničko bolovanje prije i poslije porođaja s neumanjenim primanjima tijekom najmanje četiri mjeseca.
20. Izbor ženskih odbora u svim poduzećima i ustanovama, uz pravo veta na sve odluke u vezi s položajem žena.
21. Zajamčeno pravo žena da izaberu djelomično radno vrijeme bez smanjivanja minimalne tjedne plaće, na zahtjev najmanje dvadeset posto zainteresiranih žena.
22. Europska Ustavotvorna skupština, izabrana općim pravom glasa, radi radikalne promjene postojećih europskih institucija.
23. Južnoamerička Ustavotvorna skupština, izabrana općim pravom glasa, radi osnivanja Južnoameričke federacije.
24. Stvaranje sličnih ustanova u arapskim zemljama.
25. Stvaranje sličnih ustanova u zemljama Južne Azije.
26. Stvaranje sličnih ustanova u afričkim zemljama.
27. Zabrana privatnog vlasništva radijskih i televizijskih kanala, kao i dnevnog i tjednog tiska iznad određene naklade. Pristup svih radničkih i građanskih organizacija medijima zajednice. Protiv vladine cenzure medija.
28. Obavezna porota u svim sudskim procesima. Izbor sudaca na osnovi općeg prava glasa. Opće pravo na besplatnog branitelja.
29. Ukidanje tajnih službi sigurnosti država i vlada. Slobodan pristup svim postojećim dosjeima zainteresiranim osobama.
30. Pravo referenduma u gradskim četvrtima s mogućnošću suspenzije svih projekata koji dovode u pitanje zdravlje, sigurnost i okolinu.
31. Opće pravo kretanja svuda i za svakoga, neovisno o rasi, nacionalnosti ili religiji. Potpuna politička prava za sve imigrante u svim zemljama, nakon dvogodišnjeg boravka i slobodan izbor ponuđenih zanimanja.
32. Zabrana upotrebe automobila s unutrašnjim izgaranjem u centrima svih gradova.
33. Međunarodna konferencija o poduzimanju hitnih mjera za obnovu ozonskog sloja, sprječavanje zagađivanje oceana, zaustavljanje uništavanje šuma i zaštitu ljudske okoline od svakog rizika zagađivanja, a podrazumijeva odgovornost više od jedne zemlje.
34. Zamjena Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke tijelima koja proporcionalno predstavljaju stanovništvo (a ne vlade) pet kontinenata.
35. Uspostavljanje Međunarodnog fonda solidarnosti radi ubrzavanja razvoja siromašnijih zemalja.
36. Pravo birati i biti biran sa 16 godina.

Porijeklo ovih prijedloga

Ovi zahtjevi ne proizlaze iz osobnog teorijsko-političkog rasuđivanja autora. Osim nekoliko ograničenih slučajeva, oni su plod iskustva rukovodećih kadrova i brojnih aktivista Četvrte internacionale u desecima zemalja. Mi ih trebamo i dalje isprobavati u narednim godinama, prilagođavati, dopunjavati, mijenjati. U gotovo svim zemljama svijeta mase još uvijek nisu spremne primijeniti ove zahtjeve. No sve je više moguće potaknuti raspravu – a katkad i agitaciju – oko nekih od ovih zahtjeva. To je neophodna protuteža trendu depolitizacije, naročito među mladima, depolitizacije koja se može razumjeti ako se ima u vidu raspad postojećih institucija, vrlo opasnih za budućnost čovječanstva. Riječ je o obrazovanju koje otvara mogućnost drugačijeg poimanja politike od onog diskreditiranih institucija – politička samodjelatnost.

La Gauche, broj 14, 12. srpnja 1995.