Posljednjih smo tjedana svjedočili uspostavi međunarodne koalicije predvođene SAD-om a sačinjene još od Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara i Jordana radi pokretanja zajedničke vojne operacije na sirijskom teritoriju – uz, kao što ćemo vidjeti, prešutnu potporu Asadova režima – protiv Daeša, poznatog i kao Islamska država (ID).
Potrebno je više razina analize da bi se razumjela dinamika te intervencije.
Koalicija predvođena SAD-om napada Daeš, ali i druge, uključujući civile
Prvotni objavljeni cilj koalicije bio je napad na daeševa vojna postrojenja i kampove za obuku, ali preciznije na njegova naftna postrojenja da bi skupini zatvorili jedan od izvora prihoda.
Prije vojne operacije koju je pokrenuo SAD, dnevni prihod Islamske države od nafte iznosio je oko 3 milijuna dolara (2,4 milijuna eura). No otkako su počeli napadi, crpljenje nafte na poljima pod njezinim nadzorom gotovo je prestalo. Koalicija je napala brojne daeševe položaje. Na primjer, 25. je rujna napala 12 modularnih rafinerija nafte pod nadzorom Daeša u istočnoj Siriji.
Dana 29. rujna koalicija je bombardirala grad Tal Abjad, pod daeševom okupacijom, u provinciji Raka i osam puta pogodila zračnu luku Tabka, bivšu bazu režima koju su daeševi borci zauzeli u kolovozu.
Koalicija predvođena SAD-om, međutim, od početka svoje operacije napadala je ne samo Daeš, nego i Džabhat al-Nusru (službenu podružnicu al-Kaide u Siriji), povezanu skupinu Korasan u provincijama Idlib i Alepo te salafističku skupinu Ahrar al-Šam u Alepu, kao i civile i civilnu infrastrukturu.
Prema Sirijskom opservatoriju za ljudska prava, tijekom prvog tjedna bombardiranja u vojnim napadima predvođenima SAD-om poginule su najmanje 233 osobe, od toga 211 džihadista i 22 civila.
Dana 29. rujna bojni zrakoplovi koalicije navodno su pogodili grad Manbidž, pod daeševom okupacijom, sjeveroistočno od grada Alepa i, prema Opservatoriju, moguće je da je jedan od napada mlinove i skladište žita zamijenio za ID-ovu bazu. Čini se da su u napadima na Manbidž ubijeni samo civili, radnici u silosima. Uništavanje gradskih silosa žita najvjerojatnije će izazvati humanitarnu katastrofu, tvrdi proopozicijski Medijski centar Alepo.
Prema lokalnim aktivistima u Haski, međunarodna je koalicija 28. rujna napala grad Šadadi, koji drži Islamska država, i gradove Margada i al-Hol kao i okolna sela u pokrajini Haska, izazivajući masovno iseljavanje civila nakon neočekivanih napada. Cilj zračnih napada koalicije bilo je i selo al-Fadgami (blizu Margade), gdje je šest civila ubijeno a drugi ozlijeđeni, iako nije bio prisutan ni jedan član ID-a [1].
Dana 28. rujna bojni zrakoplovi koalicije bombardirali su rafineriju prirodnog plina Conoco u gradu Deir al-Zor, koja je pod nadzorom Daeša i koja je prema jednom aktivistu od presudne važnosti jer opskrbljuje više elektrana u zemlji, koje proizvode električnu energiju za približno četvrtinu Sirije [2]. Napadnuta je i rafinerija prirodnog plina Kuniko, koja opskrbljuje elektranu u Homsu, koja više provincija opskrbljuje električnom energijom i napaja generatore na naftnim poljima.
Dana 23. rujna u selu Kafr Derjan u sjevernom Idlibu, koalicijski projektili (krstareći projektili Tomahawk, iz američkog arsenala) ubili su najmanje dva muškarca, dvije žene i petoro djece. Prema neprovjerenoj informaciji, dva su muškarca možda bili pripadnici Džabhat al-Nusre.
Civili i civilna infrastruktura još su jednom ciljevi intervencije predvođene SAD-om.
Problem Kobane i daeševa prijetnja
Koalicija je čekala do 30. rujna za napad na neke daeševe oružane snage blizu Kobane/Ain al-Araba, koji je ipak i dalje pod prijetnjom džihadističke sile. Dana 29. rujna Daeš je zapravo bio unutar pet kilometara od kurdskog grada Kobane/Ain al-Araba blizu sirijsko-turske granice.
To je najbliže što su daeševi borci prišli gradu otkad je Daeš započeo svoju ofanzivu prije dva tjedna. Sirijski opservatorij za ljudska prava izjavio je da su džihadisti ispalili rakete koje su pogodile centar grada.
Unatoč zračnim napadima kojima koalicija nastoji zaustaviti Daeš, njegove su snage napredovale i zauzele 67 sela koja okružuju područje blizu Kobane/Ain al-Araba. Posljedica je najmanje 160 tisuća ljudi pobjeglih preko granice u Tursku.
U međuvremenu su se turske oružane snage sukobile s iseljenim Kurdima koji su prosvjedovali duž granice u nedjelju i ponedjeljak, upotrijebivši vodene topove i suzavac. Turske vlasti ujedno povremeno sprječavaju povratak ljudi u Siriju, strahujući da bi se članovi njezine kurdske gerilske skupine, Radničke partije Kurdistana (PKK), mogli pridružiti Jedinicama narodne zaštite (YPG) u borbi protiv Daeša.
Napadajući Kobane/Ain al-Arab, Daeš nastoji učvrstiti nadzor nad vlastitim teritorijem između uporišta u gradovima al-Bab (Alepo) i Raka. Daeš se počeo sukobljavati sa zajedničkim snagama Partije demokratskog jedinstva (PYD) i Slobodne sirijske vojske (SSV) u većinski kurdskom području Kobane/Ain al-Arab u srpnju. Svoju je kampanju eskalirao sredinom rujna upotrebljavajući tenkove, tešku artiljeriju i projektile kopno-kopno te objavljujući slike teške mašinerije u akciji na mrežnim stranicama medija povezanih sa skupinom.
Najvjerojatnije je u tom okviru katastrofalne situacije i bez alternative koja bi spasila ljude koji su napuštali svoje domove da bi pobjegli pred Daešem vođa kurdskog PYD-a, Salih Moslem, objavio potporu bombardiranjima koalicije. Izjavio je da su SAD-ovi napadi pozitivan korak u borbi protiv Daeša [3].
Bombardiranja će koristiti kontrarevolucionarnim snagama
Ova su bombardiranja pokušaj zapadnih imperijalističkih snaga i regionalnih režima predvođenih Saudijskom Arabijom da ponovno nametnu svoju hegemoniju nad regijom.
Jedine su političke skupine koje će profitirati od ovih bombardiranja obje kontrarevolucionarne strane: Asadov režim te reakcionarne islamističke i džihadističke političke snage.
Asadov će režim najvjerojatnije kratkoročno vojno profitirati od ovih bombardiranja zbog slabljenja snažnih vojnih igrača; Asadove su snage zapravo nastavile svoje napade na brojna područja u zemlji, ali režim vidi i prigodu da povrati „legitimnost” u očima Zapada kao dio savezništva u borbi protiv terorizma.
Bombardiranje će vjerojatno kratkoročno vojno oslabiti Daeš, Džabhat al-Nusru i druge reakcionarne snage, ali najvjerojatnije će biti kontraproduktivan za sirijske revolucionare što se tiče zagovaranja ciljeva revolucije, povećavajući narodnu potporu ID-u, Džabhat al-Nusri i drugim reakcionarnim snagama, dovodeći još više regruta u njihove redove. Te se sile već prikazuju kao jedini ozbiljni antiimperijalistički pokret, a ne kao reakcionarne i sektaške snage što zapravo jesu.
Dana 26. rujna više od 200 boraca pridružilo se Islamskoj državi u sjevernosirijskoj pokrajini Alepo nakon što je predsjednik Obama rekao da će SAD napasti džihadističku organizaciju. Rami Abdelrahman, koji vodi Srijski opservatorij za ljudska prava sa sjedištem u Velikoj Britaniji, rekao je da je stopa novačenja u rujnu bila viša od prosječne, ali ispod velikog porasta u srpnju, do koje je došlo nakon što je Daeš proglasio kalifat na teritoriju koji je kontrolirao u Siriji i Iraku i pozvao muslimane da se pridruže svetom ratu. Većina novaka došla je iz al-Kaidinog sirijskog krila, fronte Nusra, i većinom su bili Sirijci [4].
To je naravno utjecalo i na Džabhat al-Nusru, koja je još više radikalizirala svoj diskurs da bi spriječila prelazak svojih članova, posebno stranaca, u Daeš. Nakon bombardiranja njezinih položaja u Idlibu, neki su članovi tvrdili da su voljni i spremni boriti se zajedno s Daešem [5].
Ovoga je ljeta, na primjer, al-Džulani izjavio: „Uzeli smo oružje da bi smo branili Alahovu riječ i njezin sud te odbili agresore, kako je odredio Šejhul-islam Ibn Tejmije” te drugom prigodom: „Ili šerijatsko pravo ili borba za Alaha.” U tom se razdoblju Džabhat al-Nusra ujedno povukla iz legitimnih tijela u Damasku i Alepu, samostalno radeći na širenju svog utjecaja te pokrenula kampanju u ruralnom dijelu Idliba radi „odvraćanja kvaritelja”, ciljajući prvenstveno na prorevolucionarne aktiviste.
Dana 27. rujna, nakon što su bili meta napada, vođa Džabhat al-Nusre čak je zaprijetio da će napasti Zapad.
„Vrati će vam se borba protiv naših zemalja”, rekao je šef Nusre Abu Mohamad al-Džulani. „Nećete biti sigurni u vlastitim zemljama ako se ne oduprete odluci svojih vođa da bombardiraju Siriju.” Njegove su prijetnje došle dan nakon što je Nusra rekla da su zemlje koje sudjeluju u savezništvu postale legitimne mete mudžahedina „diljem svijeta”, opisujući međunarodne zračne napade kao „ružan zločin protiv Sirijaca” i „rat protiv islama” u izjavi koju je izdao službeni glasnogovornik Abu Firas al-Suri.
Ova su bombardiranja sigurno relativno ojačala potporu Džabhat al-Nusri i drugim islamskim političkim snagama na terenu kao što možemo vidjeti na brojnim prosvjedima, poput onih u Alepu [6], Idlibu [7] i Homsu, gdje prosvjednici viču „Svi smo mi Nusra” ili „Džabhat al-Nusra došla nas je podržati kad nas je svijet napustio” [8].
Ovaj će porast popularnosti najvjerojatnije biti privremen, ali sigurno će ojačati ove organizacije.
Iako se Džabhat al-Nusra i druge reakcionarne islamstičke organizacije suprotstavljaju koalicijskim napadima na Siriju i Daešu, nipošto se ne smije zaboraviti sve veći broj narodnih prosvjeda protiv tih kontrarevolucionarnih snaga zbog njihova autoritarizma i reakcionarnih načina postupanja.
Sirijski režim odobrava bombardiranja
Sirijski je režim pozdravio napade koalicije predvođene SAD-om. U izjavi za službenu novinsku agenciju SANA-u Bašar Asad, iako bez izravnog spominjanja bombardiranja, rekao je da podržava „sve međunarodne protuterorističke napore.”
K tomu, Ali Haidar, sirijski ministar nacionalnog pomirenja, rekao je: „Što se tiče napada u Siriji, rekao bih da je ono što se dosad dogodilo protječe u pravom smjeru u smislu obavještavanja sirijske vlade i nenapadanja sirijskih vojnih postrojenja i civila” [9].
Prorežimska novinska mreža Damascus Now pozdravljala je napada od početka kao povijesni trenutak u kojem je „sreća urezana na lica većine Sirijaca, jer pronašli su međunarodnu potporu u uništavanju raka koji se bio ukorijenio u bolesnom sirijskom tijelu”, misleći na revolucionare.
Dana 29. rujna, sirijski je ministar vanjskih poslova rekao da je njegova vlada zadovoljna kampanjom bombardiranja, koju protiv skupine Islamska država predvodi SAD, dodajući da bi zračni napadi trebali biti prošireni tako da uključe sve ostale militantne skupine u Siriji. U intervjuu Associated Pressu Valid Mualem rekao je da je borba protiv terorizma svrstala Damask uz zapadne i arapske protivnike u borbi protiv istog neprijatelja. Mualem je rekao da SAD ne obavještava Siriju o svakom napadu prije nego što se dogodi, „ali to je u redu.”
Podsjetimo, Asadov je režim daeševe snage počeo napadati tek sredinom kolovoza a prije toga dopustio je da se proširi na brojna područja dok je pretežno napadao demokrate i postrojbe SSV-a. Prije toga gotovo da nije došlo do vojnog sukoba između Daeša i Asadovih snaga.
Protivljenje sirijskih opozicijskih snaga bombardiranjima
Bombardiranja su rezultirala širokim protivljenjem skupina na terenu i narodnog pokreta, istodobno potičući snažne sumnje u vezi s ciljevima koalicije koju predvodi SAD. Sirijsko nacionalno vijeće i Nacionalna koalicija sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga podržale su i pozdravile bombardiranja koalicije predvođene SAD-om.
Pukovnik Riad Asad, osnivač SSV-a, protivio se američkim planiranim zračnim napadima prije početka operacija i izjavio da će to uništiti sirijsku revoluciju zato što će ojačati Bašara Asada i njegova ključnog saveznika, Iran. Asad je pozvao umjerene pobunjenike na masovne napore za većim jedinstvom radi oživljavanja sirijske revolucije, govoreći da je otimaju radikalne islamističke skupine i agende koje Zapad podržava [10].
Prije tog poziva, deset je oružanih skupina u predgrađu Istočna Guta nedaleko od Damaska u videoizjavi objavilo uspostavu „Nacionalne vojske” kao nove oružane frakcije koji nastoji oboriti režim Bašara Asada te zaštiti civile i surađivati s oružanim opozicijskim skupinama [11].
Harakat Hazm, bataljun SSV-a sastavljen od nekoliko tisuća boraca koji je djelovao uglavnom u Hami, osudio je koalicijsko bombardiranje od 23. rujna. Napade su označili za „napad na nacionalni suverenitet” i „potkopavanje sirijske revolucije”. Skupina je rekla da će strana intervencija „naštetiti revoluciji, pogotovo imajući u vidu da međunarodna zajednica nastavlja zanemarivati zahtjeve revolucionarnih snaga za oružjem”, dodajući da je „jedina strana koja će profitirati… Asadov režim, posebno u nedostatku bilo kakve stvarne strategije njegova rušenja” [12].
Što se oružanih skupina tiče, Abu Omar al-Halabi, bivši vođa Islamske fronte u Alepu, osudio je koalicijske napade, jer nisu usmjereni na režim „koji je 2013. upotrijebio kemijsko oružje u Istočnoj Guti (južna Sirija), ubivši 1400 ljudi u jednom danu.”
Svoje protivljenje koalicijskim napadima izrazio je i niz drugih skupina, kao što su Džaiš al-Muhadžirin [13]; Abu Ratib, vođa brigade al-Hak, dijela Islamske fronte, označio je intervenciju kako „totalni rat protiv muslimana” [14]; Sukur al-Šam, glavna jedinica Islamske fronte u Idlibu, osudila je zračne napade i rekla da će oni „proizvesti još ekstremizma i terorizma” [15]; Vojska islama, jedinica Islamske fronte u Damasku, također je osudila napade; Forkat 13, brigada SSV-a, u izjavi je osudila zračne napade „usmjerene slabljenju revolucije” u Siriji [16].
Niz narodnih organizacija i oružanih opozicijskih snaga također se protivio bombardiranjima međunarodne koalicije.
LKK (Sirijski lokalni koordinacijski komiteti) izjavio je da se „kraj Islamske države mora dogoditi istodobno sa krajem jednake terorističke prijetnje koju predstavlja režim Bašara Asada”, napominjući da „time potvrđuju svoje prethodne stavove da je Asadov režim najveći neprijatelj sirijskog naroda i da su ekstremizam i terorizam bili proizvod zločina režima.”
Više narodnih komiteta i organizacija koji djeluju u Damasku i njegovoj okolici u izjavi su odbacili vojne operacije međunarodne koalicije predvođene SAD-om i podržane od nekih arapskih režima, koja je bombardirala mnoga područja u Siriji napadajući civile pod izgovorom napada na Islamsku državu. Odbacili su napade na džihadističke skupine koje su bile na strani sirijske revolucije i zaštitu civila, optužujući da ta bombardiranja služe samo Asadovu režimu, a ne interesima sirijskog naroda i revolucije. Dana 27. rujna prosvjed u četvrti Kabun u Damasku organiziran je radi odbijanja međunarodnih vojnih operacija protiv Sirije i odbacivanje bilo kakve vrste strane intervencije [17].
Lokalni koordinacijski komitet grada al-Hara, u pokrajini Dara, na svom je fejsbuku u osudu bombardiranja napisao: „Jebite se i neka se jebe svaki arapski vođa koji je sudjelovao u opresiji sirijskog naroda i proglasio ga opravdanom metom… Arapi zaista više nemaju srama.”
Istodobno je LKK iz Salkina, Idlib, na svojoj fejsbuk stranici napisao: „Međunarodna će koalicija nastojati uništiti infrastrukturu – ceste, mostove, elektrane, razne ekonomske institucije – a cilj je uništiti život i otpor našeg naroda.”
U oba videa (prvi je snimljen u oslobođenim dijelovima Alepa a drugi među sirijskim izbjeglicama u Turskoj [18]) možemo vidjeti da se narod protivi bombardiranjima ciljeva koji nisu Daeš, nema iluzija u koaliciju predvođenu SAD-om i svjestan je da bombardiranja nisu u interesu sirijske revolucije, nego zemalja regija i Asadova režima.
Centar za dokumentaciju kršenja ljudskih prava također se protivio ovim napadima tvrdeći: „Njihovi trenutačni zračni napadi protiv tih skupina potiču zabrinutost da bi i civili mogli platiti visoku cijenu budući da takve skupine svoja zapovjedna središta uspostavljaju u civilnim područjima, u raznim sirijskim gradovima i selima. Osim toga, brojna zapovjedna središta te su skupine pretvorile u zatočeničke logore. Tisuće zatvorenika i otetih osoba, uključujući brojne aktiviste i novinare, sada su pritvoreni u takvim logorima. Te skupine kontroliraju i postrojenja koja sadrže opasne materijale, uključujući rafineriju prirodnog plina Conoco u selu Kašam blizu Deir al-Zora. Ta rafinerija predstavlja jedan od najvećih centara Islamske države. Ako njezine zalihe prirodnog plina budu pogođene, to bi moglo izazvati golemo uništenje i neizmjernu ekološku opasnost.”
Revolucionarni se lijevi pokret protivi bombardiranju od prvoga dana [19].
Nacionalni koordinacijski komitet za demokratsku promjenu u Siriji također je odbacio američku intervenciju u Siriji, unatoč odobravanju sirijske vlade.
Istodobno su neki sirijski revolucionari u gradu Daelu osudili činjenicu da je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo obvezujuću rezoluciju radi zaustavljanja pritjecanja stranih džihadista u Siriju i Irak, a ništa nije bilo rečeno o stranim borcima na strani Asadova režima, posebno Hezbalaha i iranske sektaške milicije Pasdaran.
Koordinacija i suradnja SSV-a i kurdskih snaga
YPG, oružano krilo PYD-a, nedavno je sklopilo savez s brojnim skupinama povezanima sa SSV-om, uspostavljajući ono što zovu Centrom za zajedničku akciju. Njegov je objavljeni cilj osloboditi sva područja koja ID drži u Siriji. Objava je učinjena u zajedničkoj izjavi u kurdskom gradu Sari Kani u sjevernoj Siriji.
U izjavi su obje skupine pozvale međunarodnu zajednicu da im vojno pomogne da bi mogle uništiti ekstremističku skupinu.
Zaključak
Cilj koalicije predvođene SAD-om nije pomoć sirijskim revolucionarima ili njihova zaštita od Daeša ili režima. Cilj je ponovno nametanje njihove hegemonije nad regijom i osiguravanje nekog oblika stabilnosti, posebno za reakcionarne zaljevske režime, uključujući Saudijsku Arabiju, okončavajući revolucionarne procese.
Ovi su napadi također u okviru postizanja „jemenskog rješenja”, kao što je to bilo od početka, drugim riječima postizanja dogovora između Asadova režima (ili jednog njegovog dijela) i opozicije povezane sa zapadnim i zaljevskim režimima. Odobravanje 500 milijuna dolara za podršku planu predsjednika Baracka Obame za naoružavanje pet do deset tisuća sirijskih pobunjenika koje Washington opisuje kao „umjerene” u borbi protiv Islamske države i snage sirijskog režima ide u istom smjeru kao što možemo vidjeti iz teksta rezolucije:
„Ministar je obrane ovlašten da, u koordinaciji s državnim tajnikom, pruži pomoć, uključujući obuku, opremu, potrepštine i logistiku, odgovarajuće provjerenim elementima sirijske opozicije i drugim odgovarajuće provjerenim sirijskim skupinama i pojedincima u sljedeće svrhe:
1. Obrana sirijskog naroda od napada Islamske države Iraka i Levanta (IDIL) te osiguravanje teritorija pod kontrolom sirijske opozicije.
2. Zaštita SAD-a, njegovih prijatelja i saveznika i sirijskog naroda od prijetnje koju predstavljaju teroristi u Siriji.
3. Promicanje uvjeta za okončavanje sukoba u Siriji pregovorima.”
Želja SAD-a da u Siriji uspostavi oružane skupine odane njegovim interesima osujećena je, međutim, stvarnošću na terenu i željom ogromne većine opozicijskih oružanih skupina da surađuju samo ako mogu zadržati svoju nezavisnost i autonomno odlučivanje i ako suradnja uključuje jasan plan obaranja Asadova režima. Pukovnik Riad Asad, vođa SSV-a, na primjer, rekao je da se oni neće pridružiti savezništvu protiv Islamske države ako im ne bude zajamčeno zbacivanje sirijskog režima. Dodao je da „ako žele vidjeti SSV na svojoj strani, moraju zajamčiti zbacivanje Asadova režima i plan koji uključuje revolucionarne principe.” Druge oružane skupine prisutne u Sirijskom vrhovnom vojnom vijeću, bliskom SAD-u, također su SAD-u i drugim zapadnim snagama izrazile svoje negodovanje zbog manjka njihove potpore. K tome su rekli da koalicijski zračni napadi protiv ISIL-ovih ciljeva nisu dovoljni. Napadnute moraju biti i Asadove snage, rekli su. Jedan je od zapovjednika rekao da se „s tim problemom moramo suočiti na izvoru – Asad, bande koje ga podržavaju i Daeš. To su tri problema s kojima se svaki Sirijac suočava.” Mnoge su oružane skupine kritizirale i način na koji se napadi provode a, kao što smo vidjeli, mnogi u zemlji koji su na strani revolucije odbacuju ova bombardiranja.
Zapadne imperijalističke i regionalne snage kao ulaznom točkom za ovu novu intervenciju služe se džihadističkim i islamističkim reakcionarnim skupinama, koje su otišle predaleko u svojoj ekspanziji, zanemarivanjem državnih granica i stvaranjem nestabilnosti koju imperijalističke snage nisu željele. Ne smije se zaboraviti da Daeš, koji je uspostavljen 2006., nije zanimao te snage dok su bile ograničene na određena geografska područja prvo u Iraku a poslije u Siriji te su ga u početku čak financijski podržavale neke zaljevske privatne mreže.
Iako su Daeš i druge sestrinske organizacije faktor nestabilnosti za globalni imperijalistički sustav, mora biti jasno da ni na koji način nisu čimbenici emancipacije i oslobođenja narodâ regije, nego upravo suprotno.
Revolucionarni procesi prolaze kroz teško razdoblje zbog dominacije dviju kontrarevolucionarnih snage koje predstavljaju stari režimi koje podržava Saudijska Arabija, poput Sisjevog Egipta, te islamske reakcionarne snage, čiji je najbolji predstavnik Muslimansko bratstvo, koje podržava Katar. No još jednom možemo vidjeti da se suparništva raznih imperijalističkih i podimperijalističkih snaga mogu nadići kad imaju zajedničke interese, kao što je to slučaj s trenutačnim bombardiranjima u Siriji i Iraku od koalicije koju predvodi SAD a koja, barem prešutno, pozdravljaju Rusija i Iran.
Treća, progresivna i demokratska, fronta koja bi okupljala ciljeve revolucije (demokracija, socijalna pravda i jednakost) i bila sposobna suprotstaviti se svim stranim imperijalističkim i podimperijalističkim snagama još se uvijek nije uspjela uspostaviti kao kredibilna alternativna politička snaga za mase na regionalnoj osnovi. Svi bi se napori trebali usmjeriti na izgradnju te treće, demokratske i progresivne, alternative.
Proživljavamo revolucionarnu krizu koju je u mnogim pogledima opisao Gramsci: „Kriza se sastoji upravo u činjenici da staro odumire, a novo se ne može roditi; u tom se međuvlađu pojavljuje velika raznolikost morbidnih simptoma.” Daeš u mnogim pogledima simbolizira „pojavu velike raznolikosti morbidnih simptoma u međuvlađu” a stari su režimi daleko od mrtvih.
Istodobno su koalicijska bombardiranja ubila još civila i uništila najpotrebniju civilnu infrastrukturu.
To su razlozi zašto se moramo suprotstavljati tim bombardiranjima.
K tome, vjerovati da se Daeš, Džabhat al-Nusru i druge slične organizacije može poraziti istim oruđem koje ih je stvorilo potpuna je ludost. Te reakcionarne snage doista su posljedice kriminalnih autoritarnih režima (npr. Asadova u Sriji i Huseinova u Iraku) te stranih međunarodnih (uglavnom zapadnih zemalja predvođenih SAD-om) i regionalnih (Saudijska Arabija, Katar, Turska i Iran) intervencija. Ova nova vojna intervencija zapravo uopće nema za cilj obaranje Asadova režima.
Kao što je pisalo na transparentu koji je sirijski prosvjednik držao u Alepu prošlog tjedna: „Ludost je činiti istu stvar iznova više puta i očekivati drugačije rezultate, Albert Einstein” a ispod: „Afganistan 2001., Irak 2003., Sirija 2014.”
Samo je masovni narodni pokret sposoban suprotstaviti se tim reakcionarnim snagama i autoritarnim režimima.
Moramo ih podržati te izraziti solidarnost sa svim demokratskim i progresivnim snagama u Siriji i Iraku kao i kurdskim demokratskim snagama koje se opiru dvama akterima kontrarevolucije: Asadovom režimu na jednoj strani te džihadističkim i islamstičkim reakcionarnim snagama na drugoj.
U tom je pogledu nužno braniti lokalnu dinamiku samoobrane umjesto povećavanja imperijalističkog jarma i stoga bismo također trebali podržati opskrbu oružjem tih demokratskih snaga u regiji za borbu protiv obiju kontrarevolucionarnih snaga. To su važni elementi koji bi mogli osnažiti demokratske snage na terenu i dati im oruđa da se brane.
One kojima zahtijevanje oružja bez političkih uvjeta od Zapada stvara nelagodu, pozvao bih da pročitaju tekst Lava Trockog „Naučiti razmišljati” i citirao ovaj dio:
„Zamislimo da u sljedećem europskom ratu belgijski proletarijat osvoji vlast prije od francuskog. Hitler će nesumnjivo pokušati uništiti proletersku Belgiju. Da bi zaštitila samu sebe, francuska će buržoazija možda biti primorana da oružjem pomogne belgijskoj radničkoj vlasti. Belgijski bi sovjet, naravno, objeručke posegnuo za tim oružjem. No potaknuti principom defetizma, možda bi francuski radnici trebali spriječiti svoju buržoaziju da pošalje oružje proleterskoj Belgiji? Samo otvoreni izdajice i potpuni idioti mogu tako razmišljati.
Francuska bi buržoazija proleterskoj Belgiji oružje mogla poslati samo iz straha od najveće vojne opasnosti i samo u očekivanju da će poslije uništiti proletersku revoluciju vlastitim oružjem. Francuskim je radnicima, naprotiv, proleterska Belgija najveća potpora u borbi protiv vlastite buržoazije. Ishod bi borbe, u konačnici, bio odlučen odnosom snaga, u koji ispravne politike ulaze kao veoma važan faktor. Prvi je zadatak revolucionarne partije da iskoristi proturječnosti između dvije imperijalističke zemlje, Francuske i Njemačke, radi spašavanja proleterske Belgije.
Ultralijevi skolastici ne razmišljaju u konkretnim terminima, nego u praznim apstrakcijama. Ideju defetizma pretvorili su u takav vakuum. Ne mogu jasno vidjeti ni proces rata ni proces revolucije. Traže hermetički zatvorenu formulu, koja isključuje svjež zrak. No takva formula proleterskoj avangardi ne može ponuditi nikakvu orijentaciju.”
To jasno ne znači da nismo kritični prema vodstvu demokratskih sekcija PKK i SSV-a, koje nemaju socijalističko vodstvo, ali nisu ga imale ni Palestinska oslobodilačka organizacija ili Fronta narodnog oslobođenja u Alžiru pa to nije spriječilo revolucionare da ih podrže. Moramo razumjeti da su razne međunarodne (SAD, Rusija) i regionalne (Turska, Iran, Saudijska Arabija i Katar) imperijalističke snage nastojale uništiti i te skupine, jer prijetile su globalnom kapitalističkom i imperijalističkom sustavu svojom borbom protiv autoritarnih režima i reakcionarnih skupina, koje su bile dijelom tog sustava.
Kao temeljno načelo revolucionara, prvo moramo bezuvjetno podržati te oblike borbe za oslobođenje i emancipaciju da bismo imali pravo kritizirati način na koji se vode.
Syria Freedom Forever, 30. rujna
Analiza intervencije međunarodne koalicije predvođene SAD-om,
