Tijekom sljedećih mjeseci poslovne odluke koje će utjecati na sudbinu sisačke rafinerije za ovaj tekst nisu od velikog značaja. Drugim riječima, sve što će se događati na idućim sjednicama nadzornog i upravnog odbora MOL-a i INA-e nije usko vezano za analizu samog prosvjeda sisačkih radnika. Cilj je ove analize, i na temelju nje izvedenih zaključaka, dati doprinos aktualnoj radničkoj borbi. Međutim, ovaj doprinos ide u smjeru jačanja društvenog položaja radnika i daljnjeg povezivanja s ostalim potlačenim društvenim klasama i skupinama. Izolirano, sisački radnici mogu eventualno postići da rafinerija ne bude ugašena u kratkom roku ili da broj otpuštenih radnika isprva bude mali. Ali u dugom roku sama ekonomska borba ne može rezultirati poboljšanjem njihovog materijalnog položaja, a da u isto vrijeme ne rezultira pogoršanjem njihovog društvenog položaja.
Neizostavno oruđe ukupne borbe radnika mora biti politička borba, a njezin neizostavni dio je konstruktivna analiza i izvlačenje pouka iz jednog od prvih oblika ekonomske borbe – prosvjeda.

Na nedavnom sisačkom prosvjedu radnicima rafinerije pridružili su se i ostali građani Siska kako bi im dali svoju jedinstvenu podršku. Prvo što se moglo uočiti na prosvjedu, osim gnjeva i borbenosti samih radnika, bili su njihovi transparenti. Uloga transparenta u radničkoj borbi nikako se ne smije zanemariti, tim više što oni sadrže kratke i jezgrovite poruke prema javnosti.

Procijeniti aktualni trenutak, ocijeniti odnos snaga sukobljenih strana, uvidjeti potencijalnu ostvarivost minimalnih i maksimalnih radničkih zahtjeva i konačno sažeti sve to u kratku poruku – to je bit transparenta. Oko tih poruka okupljaju se radnici, one su prvo što mediji prenose široj javnosti i one, u krajnjoj liniji, ilustriraju stanje i tijek radničke borbe.

Pogledamo li poruke koje su ispisali radnici sisačke rafinerije, one su sljedeće:
„Ne damo rafineriju, ne damo INU”,
„Cijepanje INE čin je veleizdaje”,
„Svi mi za rafineriju, rafinerija za sve nas”,
„Stop uništavanju radnih mjesta”,
„Stop uništavanju domaće proizvodnje”,
„Nema INE bez rafinerije”,
„Ne damo rafineriju – ne damo INU – ne damo hrvatsko!”.

Očigledno, radnici poručuju da se rafinerija ostavi na miru jer se njenim gašenjem uništavaju preostala radna mjesta, likvidira preostala domaća proizvodnja, bez nje nema ni INA-e – konačno, sve ovo ‘ubija’ grad. K tome, ona je hrvatska stoga je bitna.
Ispravna analiza mora ići ispod površine stvari, dakle ona ne smije uzimati privid za istinu. Prava poruka radničkih transparenata je sasvim drugačija. Drugim riječima, radnici i sindikalisti, a da to nisu htjeli ni planirali, odnosno da toga nisu bili ni svjesni, poručivši da će braniti postojeće pozicije, priklonili su se spontanom, stihijskom elementu.

Što znači obrana postojećih pozicija? Obrana postojećih pozicija uvijek ide uz ekonomsku borbu, borbu radnika i poslodavca. Radnici su uvijek prisiljeni braniti vlastite materijalne pozicije zauzete u prošlim vremenima. I u pravilu ova obrana znači gubitak tih pozicija. Glavni je razlog nedostatak razvijene političke borbe. Politička borba povezuje (ekonomsku) borbu između radnika i poslodavca s radničkim borbama u ostalim industrijskim granama i s političkom elitom. Ovo posljednje je ključno budući da ekonomska moć poslodavca proizlazi iz njegove političke moći, odnosno iz uske podrške političke elite.
U slučaju INA-e ovo se očituje još više budući da je država jedan od vlasnika. Problem sisačke rafinerije nije samo problem tamošnjih radnika. To je problem hrvatskog kapitalizma i kapital-odnosa koji ne ide za potrebama društva, nego za uskim interesima krupnog kapitala. Prema tome, taj problem nije moguće riješiti obranom postojećih pozicija ili (samo) zalaganjem za opstanak rafinerije, nego isključivo radikalnom promjenom postojećeg sistema kojom će se interesi INA-e podrediti interesima hrvatskog društva.

Dalje, što znači priklanjanje spontanom elementu? U kapitalističkom sistemu sve njegove institucije razvijaju i održavaju klasnu svijest buržoazije. Njezina je ideologija dominantna u svakom pogledu i radnici je prihvaćaju htjeli to oni ili ne, odnosno bili oni toga svjesni ili ne, a najčešće nisu. U tom je smislu svako djelovanje koje svijesno ne razvija radničku, antikapitalističku svijest, nužno podređeno dominantnoj ideologiji. Dakle, pitanje se postavlja ovako: ili buržoaska ideologija ili radnička (koja je u svojoj dosljednosti antikapitalistička) ideologija. Spontani element upravo dobiva na snazi ako se planski, organizacijski ne razvija antikapitalistička ideologija.

Ipak, osnovno je pitanje: Zašto su poruke sisačkih radnika u suštini poprimile baš navedeni, obranaški i spontani karakter? Zato što su one izraz postojećeg hrvatskog kapitalizma i klasnih odnosa proizašlih iz njega. Tu je prije svega riječ o dominaciji sitnoburžoaske (malograđanske) ideologije nad radnicima. Ona se očituje u raznim romantičarskim, nacionalističkim i ratnim izjavama. Na primjer, usporedbe s ratnim bitkama, pozivanje na nacionalnu pozadinu rafinerije, mobiliziranje radnika iskustvima iz prošlog rata itd. Umjesto da radnici nametnu vlastitu ideologiju, njima je nametnuta malograđanska ideologija.
U polukolonijalnim zemljama na periferiji EU, kao što je Hrvatska, domaća buržoazija je slaba, odnosno nije razvijena. Ona nema političku moć, kulturu ni tradiciju razvijenih buržoazija Zapada, stoga ovdje dolazi do izražaja upravo navedena, malograđanska ideologija. A ova je toliko nestabilna koliko i njezin klasni subjekt čija je klasna pozicija u trajnoj neravnoteži između kapitala i rada.

Malograđanska ideologija bit će dominantna među radnicima i njihovim sindikalnim vođama sve dotle dok se među njima ne počne razvijati antikapitalistička, uistinu radnička ideologija. Radnička fronta kao antikapitalistička organizacija mora ići za tim da što dublje i što šire u radnički pokret unese svijest o radničkom organiziranju i povezivanju ekonomske s političkom borbom. Svako prepuštanje pokreta stihiji i postojećem djelovanju vodi izravno u daljnje rastakanje društvenog položaja radnika inficiranog malograđanskom ideologijom.

Možemo zaključiti da je u pozadini stvari sukob spontanog i svijesnog elementa. Spontani element općenito prevladava u kapitalizmu i svaka radnička akcija koja se svodi na ekonomsku borbu unaprijed je osuđena na podređivanje malograđanskoj ideologiji kao ideologiji hrvatskog kapitalizma. Svjesni element, čiji glavni predstavnik mora biti Radnička fronta, ide za tim da raskrinka postojeću ideologiju, da radničkom pokretu razjasni cjelovitu političko-ekonomsku pozadinu naizgled parcijalnih problema te da mobilizira radne mase za političku borbu. Riječju, da suzbije spontani element.
U skladu s tim, Radnička fronta zahtijeva nacionalizaciju INA-e i pritom upozorava da takvo, jedino ispravno, rješenje nije moguće u okvirima postojećeg sistema i njegove političke elite.

D. B.