Podemos je postao fokalna točka španjolske politike. Nema režimske stranke koja svoju paniku ne prikriva aludirajući na opasnost „populizma”. Još je rječitije to što je „veliki poglavica” kraljevstva, nedavno preminuli Emilio Botín, svoje posljednje riječi, priopćene izabranoj skupini novinara nekoliko dana prije nego što će umrjeti, posvetio pokazivanju zabrinutosti zbog naglog jačanja Podemosa.
Otkad je Podemos u srpnju počeo upisivati članove putem svoje mrežne stranice priključilo se više od 200.000 osoba. Trebalo bi se vratiti u 1977., nedugo nakon pada diktature, da bi se pronašao sličan politički fenomen što se tiče zanosa, nade i masovnog organiziranja.
Tako se bijes protiv ovog sustava izrabljivanja, prevara i društvenih nepravdi pretvara u političko djelovanje, u svjesnu borbu za promjenu društva. Neprestana društvena mobilizacija oslabila je vjeru milijunâ ljudi u ovaj pokvareni sustav i ojačala njihovu savjest i odlučnost. No društvena borba sama po sebi nije dovoljna za promjenu stanja stvari. Duboka ekonomska kriza koja potresa kapitalistički sustav ostavlja malu mogućnost za zaustavljanje napadâ ili zadržavanje starih tekovina. Zbog toga se otvara prostor za ideju da političku i ekonomsku vlast moramo uzeti u svoje ruke.
Panika u vladajućoj klasi
Poticajno je vidjeti kako se strah s ove strane pretvorio u zanos i prkošenje, a arogancija i prezir s druge strane u paniku i zabrinutost. To je već pokazalo povlačenje reakcionarnih projekata reformi zakonâ o pobačaju i lokalnim izborima te posljedična Gallardónova ostavka na mjesto ministra pravosuđa. S time je povezana i kampanja pokrenuta protiv korupcije s iznenadnim pritvaranjem gomile političara upletenih u porezne prekršaje i prevare.
Dnevnik El País dao je sjajan primjer panike vladajuće klase u nedavnom uvodniku („Prijetnja sustavu”, 28. listopada): „Korupcija zahtijeva hitnu sanaciju institucija da bi se izbjegla veća zla.” Na koja veća zla misli El País? Na siromaštvo, nezaposlenost, niske plaće, deložacije, pogoršavanje javnih usluga? Ni na što od toga. Evo što ga zabrinjava: „Sustavni karakter korupcije pruža laku i demagošku municiju onima koji zagovaraju prekid ne sa korumpiranim sustavom, nego s ustavnim, čak i za traženje rješenja suprotnih demokraciji.” U demokraciji, kako je El País shvaća, narod glasa svake četiri godine, a velike korporacije i poduzetnici određuju vladine politike. Upravo se protiv te „demokracije” borimo. El País se boji naroda koji ustaje i organizira se radi promjene ovoga društva od vrha do dna.
Sada, kad počinju puhati prvi povjetarci revolucije, španjolskoj buržoaziji nedostaju marionetski radnički vođe s minimalnim autoritetom potrebnim za izigravanje težnji milijunâ ljudi za radikalnom promjenom društva.
Vođe PSOE-a, UGT-a i CCOO-a nemaju nikakav autoritet. Skandali poput onog s Bankijinim kreditnim karticama otkrili su kako su politička i sindikalna vodstva koja su još jučer vladala ljevicom i radničkim pokretom bila potpuno integrirana, korumpirana i apsorbirana od sustava.
Što se Ujedinjene ljevice (IU) tiče, ona se suočava se s povijesnim izazovom. Kritički elementi, predvođeni Albertom Garzónom, ne mogu se samo žaliti cijelo vrijeme, nego se moraju upustiti u borbu i zahtijevati izvanrednu skupštinu radi izbora novog vodstva koje će konačno raskinuti sve veze s establišmentom. To bi galvaniziralo članove i simpatizere koji se sada okreću Podemosu. Ako se to ne učini, samo će se produbiti skepticizam prema IU-u.
Građanska skupština Podemosa
Stvarnost je da Podemos okuplja nade većine radničke klase i drugih dijelova naroda. Moramo priznati zasluge koje za to pripadaju drugu Pablu Iglesiasu i članstvu pokreta, pred kojima je velika odgovornost.
Prije nekoliko tjedana Podemos je održao svoj osnivački kongres, Građansku skupštinu. Bio je to izvanredan događaj na kojem je sudjelovalo 8.000 entuzijasta: mladi, prekaljeni borci iz sedamdesetih, radnici, nezaposleni, kućanice, umirovljenici. Usvojene su rezolucije za besplatno javno obrazovanje i zdravstvo, protiv deložacija i korupcije te za poništavanje duga.
Održana je vatrena rasprava u kojoj je većina sudionika bila za širu demokraciju u društvu i unutar Podemosa, protiv banaka i kapitalizma, za nacionalizaciju strateških sektora ekonomije. Spominjanje radničke klase izazivalo je žestoke aplauze koji pobijaju navodni deideologizirani karakter koji neki nastoje pripisati članstvu Podemosa.
Ipak, Podemosu još uvijek nedostaje socijalistički program temeljen na eksproprijaciji krupnog kapitala pod radničkom kontrolom, jedinom načinu praktične provedbe reformi predviđenih u njegovu programu. Potrebna mu je i konzistentna struktura koja bi jamčila maksimalnu kontrolu baze nad vodstvom.
Način na koji je organizirana rasprava prije skupštine ne čini se najprimjerenijim; nije bilo lokalnih, pokrajinskih i regionalnih rasprava u živo, putem delegata odabranih od baze. Članstvo je sve dokumente svakog ogranka i prijedloge njihovih izmjena bilo primorano čitati i o njima raspravljati na razini cijele zemlje i putem interneta. To vodi do toga da samo manjina članstva koja ima dovoljno vremena stvarno i potpuno sudjeluje u raspravama i odlučivanju.
Velik je spor izazvao i sustav izglasavanja političkih, organizacijskih i etičkih dokumenata, koji je obvezivao na izglasavanje ili odbacivanje svih dokumenta koje je predstavila ista skupina, umjesto da se svakom članu dopustilo da pojedinačno glasa o svakom dokumentu koji preferira. To je pogodovalo vodećoj skupini Pabla Iglesiasa, čije je dokumente u cijelosti izglasala većina članstva, još i više nakon što je svoj ostanak u vodstvu vezao uz izglasavanje svojih dokumenata.
Ipak, pokret je mlad i treba vjerovati da će iskustvo stvoriti uvjete za nadilaženje ovih slabosti, kako političkih tako i organizacijskih.
Izborna borba i društvena mobilizacija
Jedan od najpozitivnijih rezultata Građanske skupštine bilo je promicanje približavanja među Ganemosovim kandidatima za lokalne izbore, zajedno s društvenim pokretima, susjedskim organizacijama, IU-om i drugima.
Sada se napori vođa Podemosa trebaju usmjeriti na promicanje i razvijanje društvene mobilizacije, pravog pokretača političke promjene proizvedene u zemlji. Organizacija bi se trebala uključiti u sve društvene borbe i mobilizacije na ulici, počevši od Platformi Marša za dostojanstvo, koje su za kraj studenog organizirale velike prosvjede u najvažnijim gradovima zemlje.
Ta će velika mobilizacija poslužiti da se moral narodne borbe održi visokim i mora biti upotrijebljena kao velik razglas za objavljivanje društvenih nepravdi te postavljanje ljevice i narodnog pokreta suprotstavljenih režimu (platforme Ganemos, društveni pokreti, sindikati itd.) na čelo mobiliziranog naroda i tako osvojiti ulicu da bi se došlo na vlast i zbacilo režim.
Osvojiti ulicu da bi se došlo na vlast i zbacilo režim,
