Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta.

Da bi se pitanje o karakteru i definiciji radničke klase uopće postavilo potrebno je krenuti od određenog teorijskog okvira u kojemu se promatra društvo i ekonomija. Jedina konzistentna i kritička teorija društva usmjerena prema ukidanju kapitalizma je ona kojoj su osnove postavljene u Marxovim radovima. Marxova analiza kapitalističkog načina proizvodnje, konačno zaokružena u Kapitalu, pokazala je kako se on temelji na odnosu između pojedinaca koji imaju monopol nad sredstvima za proizvodnju, te pojedinaca koji su fizički slobodni, ali bez ikakvih izvora prihoda i time prisiljeni da iznajmljuju svoju radnu snagu. Svrha takvog odnosa je proizvodnja viša vrijednosti u vidu kapitalističkog profita (i njegovog daljnjeg usmjeravanja u proizvodnju kako bi se ovaj proces nastavio u proširenom opsegu). Marksistička definicija klase stoga nije postavljena prema razini primanja koju ostvaruju pojedinci ili sličnim partikularnostima, već se sastoji u specifičnosti društvenog odnosa koju pojedine klase zauzimaju, a on je u konačnici određen prema sredstvima za proizvodnju. Na općoj razini postojanje klasa proizlazi iz toga što: „u proizvodnji ljudi ne utječu samo na prirodu, nego i jedan na drugoga. Oni proizvode samo radeći zajedno na određen način i razmjenjujući svoje radove među sobom. Da bi proizvodili, oni stupaju u određene međusobne veze i odnose i samo u granicama ovih društvenih veza i odnosa oni utječu na prirodu, proizvode. Prema različitom karakteru sredstava za proizvodnju bit će, naravno, različiti i ovi društveni odnosi u koje proizvođači međusobno stupaju i uvjeti pod kojima svoje radove razmjenjuju i u cjelokupnom aktu proizvodnje sudjeluju“ (K. Marx, Najamni rad i kapital).

Radnička klasa/proletarijat je stoga u perspektivi znanstvenog socijalizma određena ovako prikazanim odnosom prema sredstvima za proizvodnju i svojom ulogom stvaranja viška vrijednosti (koji proizlazi odatle što je radnikova najamnina koju plaća kapitalist različita, odnosno niža, od vrijednosti koju radnik uloži u robu tokom radnog dana), bez obzira na konkretnu formu koju može uzimati. Time vidimo da radničku klasu u smislu proizvodne strane u kapital-odnosu, odnosno proletarijat, ne čine nužno i svi oni koji ulažući neki fizički ili intelektualni rad za to dobivaju naknadu u novcu. Netko može platiti susjedu da mu čitav život odlazi u dućan ili pak cijepa drva, ali samim time niti prvi ne postoji kapitalist, a niti drugi pripadnik proletarijata – za navedeno je potrebno sudjelovanje u prikazanom odnosu spram sredstava za proizvodnju u funkciji stvaranja profita. To je u skladu s činjenicom što: „proizvodan rad je, dakle, u sistemu kapitalističke proizvodnje, takav rad koji za onoga tko ga upotrebljava proizvodi višak vrijednosti ili koji pretvara objektivne uvjete rada u kapital, a njihova vlasnika u kapitalistu; dakle, rad koji svoj vlastiti proizvod proizvodi kao kapital“. (K. Marx, Teorije o višku vrijednosti I, Kultura, Beograd 1953). Naravno, uz dvije osnovne klase postoji i čitav niz klasa, međuslojeva i društvenih grupacija – od onih koji su sami posjednici sredstava za proizvodnju ali ne eksploatiraju druge (sitna buržoazija, seljaci – ukoliko se ne radi o poljoprivrednim najamnim radnicima…), preko onih koji rade za određenu naknadu, ali ne predstavljaju dio kapital-odnosa, do onih koji se uopće ne nalaze u nekom odnosu spram sredstava za proizvodnju uopće (kao npr. umirovljenici ili studenti). Nezaposleni, pak, ukoliko su inače dio radničke klase, nisu u direktnom odnosu spram proizvodnih sredstava, ali kao rezervna industrijska armija omogućuju proširenu reprodukciju i služe snižavanju cijene radne snage – i time su u njega uključeni indirektno. Kada se govori o „narodu“ ili „99%“ na veoma se neodređeni način govori zapravo o svima onima koji ne pripadaju najužem sloju kapitalističke oligarhije – u što su strogo gledano uključeni i sitni i srednji kapitalisti, lumpenproletarijat, proletarijat, učenici itd. Kao pojmovi za mobiliziranje širih slojeva stanovništva oni naravno ovisno o situaciji ne moraju biti loši, no problemi nastaju kada se iz njih počinje graditi ideologija i strategija, kada jednom riječju ovi pojmovi iz obične privremene parole postaju teorija.

Nužna implikacija Marxove kritike političke ekonomije je činjenica kako jedino proletarijat predstavlja revolucionarnu klasu. Taj zaključak nije proizašao naprosto iz toga što je u Marxovo vrijeme radnička klasa živjela loše ili bila radikalna i prijemčivija od ostalih klasa za socijalističke ideje, već na temelju prikazanog određenja kapitalističkog odnosa, podvrgnutoj detaljnoj analizi u Kapitalu. Dok je postojanje proletarijata neizostavan uvjet za postojanje kapitalizma, pretpostavka njegovog razvoja je njezina eksploatacija u kapital-odnosu, čija je posljedica otuđenje, degradacija i osiromašenje. Stoga po svojem vlastitom strukturnom određenju proletarijat nije suprotstavljen samo ovoj ili onoj formi kapitalizma, ili potencijalno revoltiran posljedicama neke određene krize, nego je kao klasa po svojoj suštini suprotstavljen kapitalizmu uopće. Time se on razlikuje od svih ostalih skupina društva koje ne sudjeluju u stvaranju kapitalističkog profita, a koje pogođene krizom kapitalizma mogu biti usmjerene protiv sistema i instinktivno ustajati protiv njegovih najgrubljih proturječja. Ali po svojem karakteru (a on je određen ostajanjem izvan kapital-odnosa) one nisu negativno usmjerene prema osnovi kapitalističkog načina proizvodnje, nego naprosto prema njezinim posljedicama koje po nju djeluju razarajuće. Po svojoj vlastitoj logici te klase su zainteresirane za ispravljanje najvećih socijalnih nepravdi i u osnovi teže reformi kapitalizma, a ne njegovom ukidanju. Odatle proizlazi društvena osnova različitih socijalističkih struja, koje su u Komunističkom manifestu (u i dalje veoma aktualnim poglavljima) okarakterizirane kao reakcionarni, sitnoburžoaski, pa i feudalni socijalizam. Odatle i dobar dio „novih“ formulacija i ideja u antikapitalističkom pokretu, nešto pojednostavljeno govoreći, proizlazi iz dominacije različitih tendencija van radničke klase i trenutne slabosti radničkog pokreta. Tako je prilično uobičajeno, posebno u zemljama kapitalističkog centra, da društveno kritični akademski građani, studenti i omladina ili sitna buržoazija žele odbaciti vodeću ulogu proletarijata te svoju klasu predstavljaju kao revolucionarnu. Na taj način posebne interese svoje klase predstavljaju kao opće i usprkos čestom formalnom pozivanju na Marxovu misao iz nje izostavljaju sve ono što je za nju distinktivno kao misao revolucionarnog oslobođenja proletarijata. Tu onda nerijetko, pozivanjem na praznu parolu „modernosti“ i „drugačijih vremena“ u jednom potezu otpadaju tako temeljne koncepcije kao što je klasna borba, utemeljenje socijalizma na vlasti jedne (radničke klase) a ne vlasti svih narodnih slojeva, potreba temeljne orijentacije na radna mjesta u političkom radu, a u konačnici iza popularnog naziva „revolucije“ ne ostaje mnogo više od socijalne reforme kapitalizma itd. Naravno, pripadnici svih drugih skupina i klasa mogu biti uvučeni i u revoluciju protiv kapitalizma, no na društvenoj razini to je moguće samo ako ih predvodi i usmjerava proletarijat kao jedina revolucionarna klasa. Time zapravo dolazimo do važnog pitanja subjekta i predvodnika društvene promjene, te njegovih potencijalno savezničkih skupina s druge strane – pri čemu se jedno ne smije brkati s drugime. O tome pitanju, kao i eventualnim posljedicama u promjeni sastava i forme radničke klase, političkim implikacijama relativiziranja pojma klase i potrebi stvaranja radničke partije ukorijenjene na radnim mjestima, govorit ćemo više u drugom dijelu.

Ognjen