a) U sferi teorije centrizam je bezličan i eklektičan. Koliko god je to moguće nastoji se zaštititi od dužnosti po pitanju teorije, te je (na riječima) naklonjen preferiranju “revolucionarne prakse” u odnosu na teoriju; bez razumijevanja da samo marksistička teorija može dati praksi revolucionaran smjer.

b) U sferi ideologije centrizam vodi parazitski opstanak: protiv revolucionarnog marksizma ponavlja stare menjševičke argumente (one Martova, Axelroda i Plehanova) općenito a da toga nije ni svjestan. S druge strane, svoje glavne argumente protiv desnice posuđuje od marksista, odnosno prije svega od boljševika-lenjinista, potiskujući međutim suštinu kritike, izostavljajući praktične zaključke te tako osiromašujući kritiku svakog sadržaja.

c) Centrizam spremno proklamira svoje protivljenje reformizmu no šuti po pitanju centrizma, tim više što smatra samu ideju centrizma “nejasnom”, “arbitrarnom” itd. : drugim riječima centrizam ne voli da ga se zove centrizmom.

d) Centrist, nikada siguran u svoj stav i svoje metode, s mržnjom se odnosi prema revolucionarnom principu – opiši stvari takvima kakve jesu; naklonjen je nadomještanju političkih principa osobnim kombinacijama i sitnom organizacijskom diplomacijom.

e) Centrist uvijek ostaje duhovno vezan za desnije grupacije, potaknut je da ugađa dobroj volji i onih najumjerenijih, ostaje šutljiv po pitanju njihovih oportunističkih promašaja i uljepšava ih pred radnicima. Pročitaj detaljnije