a) U sferi teorije centrizam je bezličan i eklektičan. Koliko god je to moguće nastoji se zaštititi od dužnosti po pitanju teorije, te je (na riječima) naklonjen preferiranju “revolucionarne prakse” u odnosu na teoriju; bez razumijevanja da samo marksistička teorija može dati praksi revolucionaran smjer.

b) U sferi ideologije centrizam vodi parazitski opstanak: protiv revolucionarnog marksizma ponavlja stare menjševičke argumente (one Martova, Axelroda i Plehanova) općenito a da toga nije ni svjestan. S druge strane, svoje glavne argumente protiv desnice posuđuje od marksista, odnosno prije svega od boljševika-lenjinista, potiskujući međutim suštinu kritike, izostavljajući praktične zaključke te tako osiromašujući kritiku svakog sadržaja.

c) Centrizam spremno proklamira svoje protivljenje reformizmu no šuti po pitanju centrizma, tim više što smatra samu ideju centrizma “nejasnom”, “arbitrarnom” itd. : drugim riječima centrizam ne voli da ga se zove centrizmom.

d) Centrist, nikada siguran u svoj stav i svoje metode, s mržnjom se odnosi prema revolucionarnom principu – opiši stvari takvima kakve jesu; naklonjen je nadomještanju političkih principa osobnim kombinacijama i sitnom organizacijskom diplomacijom.

e) Centrist uvijek ostaje duhovno vezan za desnije grupacije, potaknut je da ugađa dobroj volji i onih najumjerenijih, ostaje šutljiv po pitanju njihovih oportunističkih promašaja i uljepšava ih pred radnicima.

f) Nije rijetkost da centrist prikriva svoju vlastitu hibridnu prirodu uzvikujući o opasnostima “sektaštva”, ali pod sektaštvom on ne podrazumijeva pasivnost apstraktne propagande (kao što je na stvari s bordiguistima), već pažljivu brigu za principe, jasnoću stava, političku konzistentnost, organizacijsku određenost.

g) Između oportunista i marksista centrist zauzima poziciju koja je, do određene mjere, analogon onoj koju zauzima sitna buržoazija između kapitalista i proletarijata; nastoji osvojiti naklonost prvoga, a prezire drugoga.

h) Na međunarodnom planu sektaš se ističe ako ne po svome sljepilu, onda barem kratkovidnošću. On ne razumije da u postojećem periodu nije moguće graditi nacionalnu revolucionarnu partiju osim ako je ona dio internacionalne partije; u izboru svojih međunarodnih saveznika centrist je čak još manje dalekovidan nego u svojoj vlastitoj zemlji.

i) U politici Komunističke internacionale centrist vidi kao izvanredne samo “ultra-lijeve” devijacije – avanturizam i pučizam, te je u potpunom neznanju oko desnih oportunističkih vrludanja (Kuomintang, Anglo – ruski komitet, pacifistička vanjska politika, anti-fašistički blok itd.)

j) Centrist se kune u politiku ujedinjenog fronta dok je ispražnjava od svakog revolucionarnog sadržaja i pretvara iz taktičke metode u najviši princip.

k) Centrist se rado poziva na patetične moralne lekcije kako bi prikrio svoju ideološku prazninu, no ne razumije da revolucionarna kriza može biti riješena samo na temelju revolucionarne doktrine i revolucionarne politike.

l) Pod pritiskom okolnosti eklektični centrist je sposoban prihvatiti čak i ekstremne zaključke, no samo kako bi ih kasnije ustvari odbacio. Priznajući diktaturu proletarijata ostavlja obilje prostora za oportunističke interpretatore, proklamirajući potrebu za Četvrtom internacionalom radi na stvaranju Druge i pol internacionale.

Ulomak iz Dva članka o centrizmu, Lava Trockog, Class Struggle Official Organ Of The Communist League Of Struggle (Adhering to the International Left Opposition), Volume 4 Number 8, August 1934.