Mati Kapoviću se mora odati priznanje za izvesnu doslednost, od teorijskih nazora do praktičnog delanja. On je još 22. srpnja 2011.g u Zarezu br.307 formulirao svoje novo poimanje starog pojma DIREKTA DEMOKRACIJA. A to što se mnogi danas čude da taj slatkorečivi princip ne donosi plodove koje su oni očekivali, nije nikakva krivica Mate Kapovića. Nije on kriv što niko ništa nije čitao, nije razumeo, niti na vreme razmišljao. U svojem cjelokupnom političkom djelovanju Mate se celo vreme držao onog što je njegovo duboko uverenje. Za takvu doslednost mu se mora odati priznanje.

Problem je što, polazeći od pogrešnih premisa, ova teorija nije mogla a da ne dovede do pogrešnih zaključaka.

U prvom delu on se u glavnim linijama, i uglavnom prihvatljivo, osvrće na dvadesetogodišnji period primitivne akumulacije restauriranog kapitalizma u zemlji, privatizacijsku pljačku društvenih dobara, oličenu u ovlasti “200 obitelji”, koja je pod svoje uzela ekonomsku, finansijsku, političku i medijsku moć. Iz takve koncentracije moći on izvlači zaključak da je predstavnička demokratija, oličena u Saboru, lažna demokratija, te nudi suzbijanje uticaja novca na izbore i besplatno i pristupačno učešće gradjana. Ko će i kako to omogućiti – ne kaže se. No, univerzalno rešenje, magična reč koja će u temelju izmeniti društveni, ekonomski i politički sustav napokon se pojavila: direktna demokracija!

Od svih povijesnih iskustava, od kojih neka on pominje samo uzgred, jedino na kome se dulje zadržao jesu studentski plenumi iz 2009. Nehijerarhijsko, horizontalno, direktno demokratsko odlučivanje itd. Saznajemo da za to postoji i jedan udžbenik pod naslovom “Blokadna kuharica”, iz koga je očito Mate crpao svoju inspiraciju. Studenti su tom prilikom ne samo imali jedan zajednički, pravedni, homogeni i lokalno ograničeni zahtev oko ukidanja školarine, nego su se i fizički mogli okupljati na jednom mestu. Čak su i profesori stali u odbranu ovog zahteva, jer nikakvi klasno suprotni interesi nisu bili prepreka na putu opšte jednodušnog i demokratskog uzleta. Sasvim uzgred, gotovo neprimetno, Mate sugerira da bi se ovaj daleko pravedniji i demokratskiji princip od predstavničkog mogao okušati i u sindikatima i seljačkim organizacijama, ali nijednom nogom ne stupa na to njemu nepoznato tlo. Nismo saznali ko će i kako onemogućiti kapitaliste da novcem sebi priušte parlamentarne lutke koje će zastupati njihove oligarhijske interese, a sad ne znamo kako će radnici i seljaci sebi priuštiti prevlast u vlastitim organizacijama.

Iz zbilje naš lako pokretni ideolog ide na izlet u povijest, i to pravo u rusku revoluciju 1917.g.

“Ovdje je zanimljivo spomenuti i jedan povijesni primjer. U inače vrlo dobroj knjizi The Bolsheviks in Power (2007: 55) A. Rabinowitch, govoreći o petrogradskom sovjetu 1917, ističe da se u njemu isprva redovno sastajalo po nekoliko stotina izabranih delegata tvornicâ i vojnih jedinica (od njih ukupno više od tisuću), no da je takav sovjet jednostavno bio prevelik da bi služio kao tijelo za odvijanje razumne rasprave i donošenje odlukâ te da su njegove plenarne sjednice, uz neke iznimke, u kasnijoj fazi djelovanja uglavnom bile više informativno-mobilizacijske naravi, nego što su bili ozbiljni sastanci na kojima su se donosile važne odluke. Tu, dakle, vidimo da Rabinowitch praktički a priori odbija ideju da više stotina ljudi može raspravljati i učinkovito donositi odluke (premda to inače opovrgavaju i drugi ruski primjeri, kao i primjeri mnogočlanih tijela u predstavničkoj demokraciji). “

 Za svakog ko ima bar školsku predodžbu šta je Rusija, sa svojim prostranstvom, sa svojim stomilijunskim stanovništvom, dubokim klasnim suprotnostima, sa svojim raznorodnim narodima, sa svojim gradovima udaljenim jedni od drugih po stotine i hiljadekilometara – među kojima je Petrograd bio samo glavni grad – jasno je da pojam direktne demokratije treba koliko toliko pobliže razmotriti. Kako će se sve te neposredno ispoljene volje na lokalnoj razini sliti u jednu opštu revolucionarnu volju bez izbora delegata, koji bi piramidalno doveli do sovjetske vlade radnika i seljaka, do njenih zakona, državne uprave i upravljanja ratovima koji su joj nametnuti, ostaje potpuno indiferentno ideologiji direktne demokratije. Ona implicitno smatra da u prapočetku svega postojećeg “bijaše riječ”. Na nesreću, za direktnu demokratiju ni Lenjin, ni Trocki nisu znali, nisu ni hteli znati, pa se sve završilo Staljinom i gulagom! Bar da su poslušali Bakunjina, koji je umesto direktne demokracije zastupao direktnu akciju, što ima istu ideološku osnovu, s tim što su nekada anarhističke manjine bile bar sastavljene od ljudi od akcije, a ne od fejsbukovskih pričalica.

Evo šta Mate Kapović direktno nadovezuje na gornji osvrt Rabinoviča:

“No plenum je Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je na vrhuncima blokade sudjelovalo i po gotovo 1000 ljudi, opovrgao takve predrasude jer je, unatoč velikom broju sudionika, bio vrlo učinkovit i uspješno je funkcionirao. Tomu je, sasvim sigurno, pridonijela i sjajna organizacija (moderatori, javni zapisnik, redari…) i tehnička pomagala (kao mikrofoni, kompjuter, projektor…).”

Plenum studenata na Filozofskom iz 2009., koji malo njih još imaju u sjećanju, opovrgao je predrasude jednog od najvećih svetskih događaja, koji je dao pečat čitavom XX stoleću! Ako je tako, gospodine Kapoviću, onda je celokupna ljudska povijest jedna velika predrasuda od samog početka, a velika je šteta što se još niste rodili u vreme predsokratovaca, u VI stoleću pre Hrista, ili bar u doba Hristovog rođenja, pa da se čovečanstvo sačuva od nekoliko tisuća godina lutanja u znoju, krvi i suzama. Stomilijunska zemlja nije imala sreće da anticipira primer jedne tisuće zagrebačkih sveučilištaraca! Kakva oholost i prepotentnost skrivena u kapuljači skromnosti! Koja nesreća za Rusiju da između carske reakcije, zgužvane i nemoćne buržoaske demokratije i proleterske revolucije nije sebi pronašla genijalne kuhinjske političke recepte Mate Kapovića.

To što u ono doba nije raspolagala tehničkim pomagalima – mikrofonima, kompjuterima i projektorima – dalo bi se nekako i rešiti, ali revolucija nije raspolagala genijalnim izumom direktne demokracije. Predala se delegatskom ustrojstvu, izboru delegata odozdo na gore, putem saglasnosti i poverenja u žive ljude (podložnih promenama, dakako, kao što se sve menja na svijetu), na bazi njihovih političkih stavova, (a drugačije i nije moglo biti), umesto da se svakom pojedincu omogući da direktno glasa za ili protiv brest-litovskog mira! Zaostalost, nepismenost, siromaštvo, dim i zgarišta još prisutnog rata, tradicija pokornosti i skrušenosti pred bogom i carem, nacionalno ugnjetavanje – sve te zbiljske koordinate u kojima se revolucija kretala, za ideologa koji po definiciji ovog pojma izvrće zbilju u ideju a ideju u zbilju, kao u nekoj camera obscura, ne vredi ni grama pažnje.

Ali pogrešno bi bilo uzimati Matu Kapovića za nesposobnog da se kreće po zemaljskoj površini. Zna on da se od univerzalnog recepta direktne demokracije mora preći na sužavanje njenog delokruga, ili modela, kako on kaže, svodeći time pojam direktne demokracije na čisto mislenu imenicu s pridevom, koja se ima sprovesti u zbilju – a kako drugačije nego odozgo, kako nalaže dobra stara utopistička tradicija. Nastavimo čitanje redom.

“Kako smo vidjeli na primjeru plenuma FF-a”, (onog istog koji je opovrgao predrasude ruske revolucije) “na mikrorazinama se plenumsko odlučivanje može provesti bez većih problema, no kako direktnu demokraciju primijeniti na drugim razinama, npr. na nacionalnoj razini, jer to je očito ono što se traži u zahtjevima za direktnom demokracijom na prosvjedima. Je li to uopće realno? Očito je da plenumi i radne grupe mogu funkcionirati na mikrorazinama (fakultetima, tvornicama, poduzećima, općinama…), ali ne i na razini čitave zemlje. Tu je, dakle, potreban drugačiji model dirdema. No prije nego što se krenemo baviti time kako bi dirdem bio ustrojen na razini čitave zemlje, treba se osvrnuti na drugo pitanje u vezi s realnošću direktne demokracije na široj razini. Postoji li gdje na svijetu takav direktnodemokratski ustroj o kakvom govorimo? Odgovor je – ne. Postoje mnogi primjeri gdje neki aspekti dirdema postoje u ograničenim okolnostima (npr. frekventni i mnogobrojni referendumi u Švicarskoj, participatorni budžet u brazilskom Porto Alegreu, lokalna vijeća u Venecueli itd.), no ne postoji ni jedan primjer države gdje bi predstavnička “demokracija” bila u potpunosti zamijenjena direktnom demokracijom, tj. izravnom vladavinom naroda bez predstavnikâ.” (naše podvl).

Teoretski div, univerzalni recept direktne demokracije već u rukama svog tvorca, samo nekoliko redaka niže, pretvara se u patuljka: od nacionalne razine od sto ili mozda samo šest miljuna ljudi svodi se na mikrorazine od najviše hiljadu ljudi – “fakultetima, tvornicama, poduzećima, općinama…” Fakulteti su, posebno Filozofski, na prvom mestu, jer predstavljaju avangardu koja je dala model . Mate neće zalaziti u detalje, jer bi morao pomenuti svoju malenkost kao jednog od vođa na Filozofskom, a urođena mu skromnost to strogo zabranjuje.

Dakle, od čitavog iskustvenog materijala za utemeljivanje ideje direktne demokratije, izravne vladavine naroda bez predstavnika, ne ostaje ništa više od nekoliko meseci studentske borbe protiv uvodjenja školarine! Direktna demokratija nikada nije postojala, i ne postoji nigdje u svijetu! Ona je samo model, misleni proizvod profesora lingvistike, a čitaoci neka sami odgovore na gore postavljeno pitanje profesora: “Je li to uopće realno?”

Do sada smo videli da naš ideološki grnčar modelira ideološku glinu direktne demokracije bez ikakvih povijesnih, socijalnih, ekonomskih, klasnih obzira. To bi značilo spustiti se na nisku, bedno-zemaljsku razinu marksista. No, kako do sada ni do čega sustavnog nije došao, on poduzima promenu registra:

“Direktna demokracija nije rješenje samo po sebi, borba za dirdem je nužno povezana s borbom za socijalnu i pravdu, i jednakost”.

Ni liberalni, ni hrišćanski, ni socijalni demokrati nisu protiv socijalne pravde i jednakosti, ako se pod socijalnom pravdom podrazumeva poštivanje postojećih zakona, a pod jednakošću – pravo na jednake šanse, što je takođe pozitivno uneto u zakone.  Fraze socijalne pravde i jednakosti su fraze sitnoburžoaske demokratije koja se boji reći kapitalu i radu šta doista politički misli i hoće, ako uopšte nešto sustavno misli i hoće.

Primer XIX vijeka, kada se vodila borba za pravo glasa ženama i siromašnima na izborima, kao i Katalonije 1936., koje Kapović pominje u nastavku, nemaju nikakve veze s direktnom demokratijom, jer u oba slučaja se radilo o glasanju u predstavničkim institucijama postojećeg kapitalističkog društva.

Međutim, jedan jedva primetni detalj treba da nas odvede drugim hodnicima u potrazi za direktnom demokracijom, kako ne bismo udarili glavom u zid:

“Da ne govorimo da se primjerice u Kataloniji 1936. teško moglo zamišljati upotrebu interneta u provedbi direktne demokracije i uopće postojanje takvih komunikacijskih sredstava.”

Kao u Rusiji 1917., tako i u Kataloniji 1936.g problem revolucije nije bio Kornilov ili Franko (povratak na staro), niti kako onemogućiti buržoasku demokratiju da izigra radnika i seljaka (Kerenski ili Vlada narodnog fronta u Španiji), nego – nedostatak interneta u provedbi direktne demokracije i uopće postojanje takvih komunikacijskih sredstava. Posle desetljeća najrazličitijih povijesnih interpretacija jedne i druge revolucije, napokon, pravi, avangardni, novatorski, komunikacijski pristup pitanju! Takvu ultramodernu učenost mogao je pokazati samo onaj ko je revolucije studirao kroz komadiće razbijenog zrcala Wikipedije, naspram koje su nacionalne biblioteke smetište prevaziđene starudije.

Što se dalje ide u Kapovićev osvrt na direktnu demokratiju, tako se sve više klasno grupisanje razvodnjava na “članove dotične zajednice”, njihova rasprava svodi na samovoljno istupanje individualiteta, a kako pitanja mogu biti kompleksna, uvode se ograničenja neposrednoj i plenumskoj demokratiji kroz radne grupe. Njihove “ bi odluke plenum morao potvrditi” (u principu, kao i obično), a kako ima i pitanja tehničke naravi, koja prevazilaze kompetencije kako pojedinca, tako i mase pojedinaca, ta pitanja bi “rješavali javni službenici (birokrati)”.

Dakle, salto mortale od apsolutne slobode svake jedinke “dotične zajednice” da “izravno vlada bez predstavnika” do prevlasti birokratije iznad naroda – u ime “tehničke” nužnosti! Samoupravljanje nije na političkom planu ništa drugo ni bilo nego vlast birokratije u ime radničke klase. “Političke fabrike” koje su podizane na uštrb ekonomske efikasnosti bar su imale socijalnu ispriku – otvarali su radna mesta tamo gde je zaostala seoska privreda bacala na ulicu stotine hiljada mladih bez posla – a ne ovu licemerno “tehničku”. Radnička klasa je u staroj Jugoslaviji imala ustavno pravo da kroz zborove radnih ljudi (plenume neposredne demokratije) bira direktora i utiče na plan proizvodnje. I smenjivala ih je, ovde onde. Ali kroz “tehnički” izgovor vrlo brzo se pokazao politički apetit ondašnjih “moderatora” za posebnim staleškim privilegijama. Kapović se morao vratiti na avet od koje je hteo pobeći magičnom formulom.

Naravno, ti birokrati « bi bili smjenjivi na plenumima ako ljudi njima ne bi bili zadovoljni, a koji bi zamijenili sadašnje političare ». Po čemu bi novi političari bili bolji od starih, niko ne zna, a visok moralno-stručni profil koji se zahtevao na tuzlanskim plenumima prošle godine sveo se na smenu nekoliko vlada, u kojima se pojedinačni profil izgubio u političkom krpežu vodećih političkih partija. Direktna demokratija se izgubila u magli ciljeva i procedura, a na ulici, u tvornici, u gradu, svim « dotičnim zajednicama », radnici su na rubu pobune gladnih protiv « javnih službenika »..

No vratimo se najnovijem izdanju sistema direktne demokracije koji nam je ponuđen :

“Na regionalnoj i nacionalnoj razini očito ne bi postojala mogućnost da se svi nađu na plenumu i raspravljaju pa bi se tu u pomoć morala pozvati tehnologija, tj. glasanje preko interneta.”

“E-glasanje je, u ovom ili onom obliku, već itekako prisutno u svijetu – dovoljno je spomenuti primjer da je u Estoniji početkom 2011. preko interneta glasalo preko dva milijuna birača, a slični se primjeri upotrebe tehnologije u glasanju mogu naći i drugdje, npr. SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Brazilu, Indiji itd. Tehnološki to ne samo da je izvedivo, nego takva tehnologija već postoji. Važna paralela je tu e-bankarstvo … «

Kapović zaboravlja da se na estonskim izborima ni o čemu nije raspravljalo, naročito ne o vojnoj konfiguraciji nacionalne odbrane, da se samo glasalo za jedno ime ili partiju, i to na posrednim buržoaskim parlamentarnim izborima. Sa svojom bankom, s druge strane, vi se ne raspravljate, niti šta glasate, nego podižete onoliko novca sa svog računa koliko vam uslovi depozita dopuštaju. U oba slučaja elektronska usluga je za vas praktična a za banku (ili državu) profitabilna, ali kakve veze to ima sa neposrednom demokracijom ?

« Moguć prigovor je da nemaju svi pristup internetu, no to je vrlo slaba kritika – pristup internetu bi trebao postati jedno od ljudskih prava, kao u Finskoj, i, u slučaju uvođenja e-glasanja, svi bi morali moći imati pristup internetu i informatički se opismeniti, što je, uostalom, jedan od preduvjetâ za razvoj ikakve moderne demokracije. »

Trebalo bi, moralo bi, jedan od preduvjeta… U cilju moderne demokracije, a nešto kasnije pravog demokratskog društva. Na trebalo bi, moralo bi čovek može samo slegnuti ramenima: imate pravo, g. Kapoviću, trebalo bi…Pridevi moderni i pravi ovdje samo služe da se o demokraciji ništa sustavno ne kaže, da se pojmovna golotinja odene u verbalističke krpe. Sve se svodi na puko moraliziranje, verbalno uslovljavanje, a klasa koja čvrsto drži vlast, jer je država za nju conditio sine qua non za zaštitu privilegovanog položaja, nikako ne deli to mišljenje. Očekivati od buržoazije i njenog parlamenta da ozakoni svima obavezan pristup internetu i kompjutersko opismenjivanje, zato što Kapović kaže da bi tako trebalo, kako bi je ovi opismenjeni oterali s vlasti (zapravo, mi tačno i ne znamo ko su oni); dok ove poslednje ne interesuje ni kompjuter kao političko sredstvo, ni glasanje ovakvo kakvo je, – već kako doći do posla i pristojnog života; – takvo detinjasto poimanje politike može usvojiti samo hipster koji je pred kompjuterskim ekranom zaboravio sve zbiljske odrednice života i duštva. Poznato je da je internet često postao droga koja pomaže da se ne vide rugobe života. Trinaestogodišnjacima to se može oprostiti, sveučilišnim profesorima ne.

« Putem e-glasanja bi se glasalo o svim bitnijim pitanjima u zemlji, kao i o problemima o kojima bi ljudi htjeli glasati (na internetu bi se mogli skupljati glasovi/ potpisi za otvaranje određenog pitanja, a svaki bi čovjek mogao dati prijedlog o čemu bi trebalo glasati), dok bi tehnička i svakodnevna pitanja rješavali u svakom trenutku smjenjivi izabrani javni službenici. » (podvl. naše)

Ako bi se bar na sekundu pomislilo na broj punoletnih gradjana i broj mogućih i realnih pitanja, od lova na zečeve do kupovine podmornice za jadransku zaštitu, broj pitanja bi se popeo na milijardu a broj javnih službenika, verovatno neke vrste moderatora, morao bi se popeti na nekoliko stotina hiljada. Ko će to organizovati, druže Kapoviću, a ko platiti ? Svako će hteti nametnuti svoje pitanje, svako će hteti dati sud o svakom pitanju – neprikosnoveno pravo ! – pa se ne zna ko će raditi, proizvoditi robu, prenositi robu, knjižiti robu, naplaćivati robu, kupovati robu, čuvati decu u jaslama, podučavati decu u školi, negovati bolesne i sahranjivati mrtve. No, anarhija dekretom ukida i robu, i novac, i državu i religiju, pa tako jedino još ima brigu kako da osigura političku afirmaciju novostvorenih autonomnih ličnosti putem interneta. Tako sve postaje lako, čak i odvajanje javnih medija od upliva kapitala i njegovih političara.U ovoj moderno orwelovskoj demokraciji svi će sedeti za kompjuterom, raspravljati o onome što znaju i o onome o čemu pojma nemaju do kasno u noć, predglasavati, izglasavati i preglasavati se do demokratske besvesti, dok svi ne padnu od zamora, te požele da ih neki tiran spasi od te sterilne demokratije, kao što se često dogadjalo Atini, najstarijoj demokratiji. A onda će se pojaviti novi video klip “Dosta nam je neposredne demokratije !”, za koji Atina nije mogla znati jer nije imala internetsku mrežu.

Uz rizik da zamorimo čitaoca, moramo doći do poslednje stanice dirdemovskog vlaka.

“U ovakvom bi sustavu sabor postao nepotreban, kao i političke stranke, no one bi mogle opstati, zajedno s nevladinim udrugama i sličnim organizacijama, kao interesno-lobističke skupine koje bi, kao i svi ostali glasači, imale pravo zagovarati određena rješenja, no, naravno, njihova promocija ne bi smjela nikako biti vezana uz financijska sredstva jer bi to bilo suprotno samoj ideji demokracije.”

Za svoj novi sustav autor ne sme izabrati nijedan od brojnih političkih naziva: socijalistički, građanski, anti-kapitalistički, samoupravni, sovjetski, komunalni, radnički, kooperativni, anarhistički… On bi, u svakom slučaju zamenio sabor, ali bez političkih partija, no one bi mogle opstati (!?), zajedno s nevladinim udrugama i interesno-lobističkim skupinama. Ove poslednje se inače nazivaju u društvenim naukama korporacijama, a baš takve je Mussolini uveo u svoj politički sustav umesto partija, kako opljačkane i izbezumljene radničke i sitnoburžoaske mase, besne na “lopove” i “političare”, ne bi primetile da im je Duce na sporedna vrata ponovo stavio za vrat krupni kapital i zemljoposed. Interesno-lobističke skupine modernog doba, nazvane cehovima ili korporacijama, nakon francuske revolucije i uspona industrijskog kapitalizma u XIX stoleću sve odreda su se preobrazile u moderne političke stranke različitih klasa ili njihovih posebnih delova, okupljene u parlamentu. Zameniti sadašnje političke stranke u saboru, koje sve imaju svoj klasni sadržaj iako ne uvek jasno raspoznatljiv, znači ili se vraćati na sitnonuržoaski prekapitalistički sustav, ili u fašistički korporatizam. Predratna diktatura kralja Aleksandra dospela je samo do polovice ovog puta.

Uza svu logičku nesuvislost – sabor će biti bez političkih partija, no one bi mogle opstati – i sadržinsku ispraznost pojmova, promiče se jedna stalna utopistička želja da se iznađe čudotvorni lek za čudorednu demokraciju : trebalo bi ovo, trebalo bi ono, a ne zna se kako, s kakvim ekonomskim planom, s kojim socijalnim silama, kao da je čovek rusoovski andjelčić, kome je opšti interes važniji od ličnog, i koji će suvereno i nepogrešivo donositi odluke u opštem interesu, samo ako mu se omogući rasprava bez zapreka i obezbedi personalni kompjuter. Da su ljudi razvrstani u različite društvene klase, koje imaju svoje posebne interese i koje se ogorčeno bore za što veći udeo u raspodeli društvenog dohotka – što su znali mislioci stolećima pre Marxa – o tome Kapović nema pojma. Njegovo poznavanje nauka o društvu jedva da je na nivou prosečnog gimnazijaca. A dao se u razrađivanje teorije koja bi kao političko sredstvo preobrazila čitavo društvo.

Nakon što je u novo, bezimeno i pravedno post-kapitalističko društvo utkao i socijalnu jednakost, pored direktne demokratije, kao negaciju nejednakosti zasnovanu na kapitalu i posrednoj demokratiji, naš pronalazač svelekovite trave na kraju postavlja pitanje:

« Je li sustav koji smo opisali utopijski? Možda, no činjenica jest da je on politički i tehnološki sasvim izvediv, a da bismo se za nešto borili potrebna nam je koliko-toliko jasna vizija za što se borimo. Ne treba zaboraviti, kao što smo već spominjali, da su prije 100 godina, u trenutku kada su monarhije još bile uobičajena stvar, a žene su malogdje imale pravo glasa, opće pravo glasa, a da ne govorimo o tehnologijama kao što su internet i mobiteli, izgledali i više nego utopijski. Ono što je danas utopija već sutra može biti realnost. U svakom slučaju, do boljeg društva nećemo doći sjedeći u svojim foteljama skrštenih ruku, nego samo ako se sami za njega izborimo. »

Dirdemovski sustav je možda utopijski, a možda i nije, stvar je slobodnog izbora, kao u konzumu. Ne pokazavši nam na kojim ekonomskim osnovama, bez osvrta na dvostoletno iskustvo radničkog pokreta i niz socijalističkih teorija koje su se s njim ispretpletale, siguran samo u svoje vlastito iskustvo blokade univerziteta, koje se kao Jovanovo jevanđelje projicira na celo društvo, naš autor poziva na borbenu volju i jasnu viziju onoga za što bismo se borili. A nama je jasno samo to da bi svaki građanin morao imati PC i preko interneta aktivno uzeo učešća u modeliranju društva. Socijalizam, pojam koji Kapović s najvećom brižljivošću i opreznošću izbegava, nije povijesno utemeljen na više nego dovoljnom potencijalu proizvodnih snaga za zadovoljenje svih potreba čovečanstva, nego na modernim komunikacijskim tehnologijama. “Ono što je danas utopija sutra može biti realnost”!

Veliki mag se zaneo vlastitom magijom, internetom i mobitelom, spasiocima čovečanstva. A 87% ljudi u svetu već ima mobitel, dok trećina čovečanstva još uvek gladuje. Ako zatražite malo suvisliju analizu utopije, za čiju realizaciju možete platiti i glavom, professor će vas ukoriti kao decu u školi: “pa vi niste ništa razumjeli, stvar je ne biti foteljaš skrštenih ruku!”. Kao i u slučaju Bakunjina, totalna idejna konfuzija se nadomesta golim moralizatorskim apelom na volju. Ruska “narodna volja” je u pretprošlom stoleću rizikovala svoj život kako bi narod oslobodila cara. A danas od borbenih zadataka od nas se traži da najveć i deo svog vremena posvetimo tipkanju.

Radoslav Pavlović