Kao osnivači, članovi Koordinacijskog odbora i aktivni članovi obraćamo se javnosti s viješću da Radnička fronta od danas, nažalost, više ne postoji. Slabljena višemjesečnim pokušajima gušenja unutarpartijske demokracije i opstrukcijom rada temeljnih i legitimno izabranih partijskih tijela, u konačnici je uništena rascjepom nastalim uslijed pokušaja čistke, odnosno kolektivnog izbacivanja svih onih članova koji su se suprotstavljali takvim tendencijama. Ovaj pokušaj puča i čistke nije uspio, a kao njegova posljedica zbio se potpuni rascjep i Radnička fronta je njime prestala postojati. Kao razlog izbacivanja nepoćudnih naveden je “ozbiljan ideološko-koncepcijski sukob u kojem postoje dvije ‘frakcije'”. No iza onoga što se predstavljalo i potenciralo kao frakcijski sukob zapravo se krio pokušaj klike, predvođene Matom Kapovićem, da zbog želje za neograničenom vlašću u RF-u napravi puč i izbaci sve neistomišljenike.

Podsjetimo, Radnička fronta osnovana je kao široka lijeva fronta otvorena za sve one koji su protiv kapitalističkog sistema i koji se žele boriti za radnička prava. Temeljni dogovor prilikom osnivanja bio je: poštivanje teorijsko-ideoloških razlika svih članova, što je značilo da su sve antikapitalističke i radničke struje dobrodošle sve dok djeluju u skladu s programskim principima. No već prilikom donošenja osnovnih partijskih dokumenata, a intenzivno u posljednjih pola godine, Mate Kapović i nekolicina članova djeluju izrazito protuprogramski, namjerno kršeći programske principe RF-a te vršeći političko i verbalno nasilje nad neistomišljenicima. To nasilje je kulminiralo nedavnim događajima kad je zatraženo izbacivanje gotovo trećine članstva iz RF-a samo zato što se navodno ne slažu s direktnom demokracijom kao oblikom njegova ustroja, a zapravo s labavom i neuređenom organizacijom koja pod egidom horizontalizma pogoduje neformalnim, zakulisnim i nikom odgovornim vođama, odnosno Mati Kapoviću koji je pod krinkom direktne demokracije uporno pokušavao ostvariti punu vlast i kontrolu nad RF-om. Ideja direktne demokracije tako se preokrenula u svoju suprotnost zahvaljujući nepostojanju mehanizma kontrole, odgovornosti i jasno definiranih pravila te zaduženja.

Posebno je problematično to što su malobrojni pokretači inicijative za kolektivno izbacivanje nepoćudnih potpuno arbitrarno sastavili dvije liste, jednu na koju su uvršteni oni koji su navodno “za samoupravnu partiju” i drugu na kojoj su oni navodno “protiv samoupravne partije” koje treba isključiti. Liste su sastavljene uz obrazloženje da “nažalost, skupa više ne možemo”, bez mogućnosti da se brane. Naime, pokretači te inicijative jasno su naglasili da će “zadržati svoje pravo da odluče tko će biti na kojoj listi, pa neće biti moguće da netko za koga se zna da se protivi samoupravnoj partiji odjednom sjeti da on ipak nije protiv toga”. Osim što se ovime očigledno krši pravo na teorijsko-ideološke razlike upisano u programske dokumente, ukida pravo na drugačije mišljenje i guši unutarpartijska demokracija, tvrdnje da netko zna tko treba biti na kojoj listi, neovisno o njegovom stavu i glasanju, neodoljivo podsjećaju na instrumentarij identitetskih politika i liste koje su se sastavljale devedesetih. Dakle nije riječ o razlazu, kako su to nevino tumačili, nego o izbacivanju uz samovoljno etiketiranje članstva “tko je na kojoj strani”. Nažalost, želje za konstruktivnim radom kod Kapovića i još nekolicine članova – usmjerenih isključivo prema medijskoj propagandi i skupljanju lajkova na Facebooku, a ne prema radnicima – nije bilo. Kad nije pomagalo stadionsko shvaćanje demokracije i čista majorizacija, posezalo se za opstrukcijom rada legitimno izabranog Koordinacijskog odbora, a opstrukcijama su se služile i čitave pojedine lokalne organizacije (ponajviše Pula).

U isto vrijeme RF je bio u stanju kaosa, bez ikakve strategije i bez odgovornosti njegovih članova koji su sa zaduženjima bili svuda i nigdje, a sve pod krinkom direktnodemokratskog ustroja. Zbog toga je Kapović i mogao ustoličiti svoju autokraciju i na neformalan način (preko neslužbenih komunikacijskih kanala) vršiti pritisak na članove i utjecati na donošenje političkih odluka štetnih kako za sam RF tako i za rad partije u radničkom pokretu. Pritom se bavio manipulacijama, koristeći fabricirane optužbe i konstrukcije (nazivanje neistomišljenika “autokratima”).

Za razliku od Facebook partije, svi mi vjerni tradicijama na kojima je RF osnovan želimo političku organizaciju koju će radnici prepoznati kao svoju i koja će prepoznati radnike kao svoje. I dalje ćemo raditi na organiziranju i konsolidiranju radničkog pokreta, povezujući sve radnike, i tako im pomoći da se što bolje pripreme za klasnu borbu koja je neminovna. Sudjelovati s radnicima u njihovoj svakodnevnoj borbi, a ne uvlačiti ih u hipijevsku komunu i identitetske politike – to je razlika u pristupu u odnosu na Kapovića.

Vjerujemo da je takva partija i potrebna i moguća – stoga kraj RF-a ne znači kraj organiziranja ljevice u našoj zemlji, nego novi početak za ljevicu čiji će primarni cilj biti organiziranje radnika i sindikata te povezivanje s progresivnim partijama i pokretima u svijetu radi zajedničke borbe protiv kapitalizma. Usmjereni prema tom cilju, pozivamo sve dosadašnje simpatizere Radničke fronte, a pogotovo bivše članove koji su u proteklim mjesecima ovu organizaciju napustili zbog nasilja provođenog od Kapovića i njegove klike, da nam se pridruže u izgradnji nove političke organizacije koja će biti utemeljena na principima radničke i sindikalne politike, rada na terenu, povijesnog iskustva radničkog pokreta te zaista demokratskog, ali i discipliniranog, unutarnjeg uređenja.

U ime Radničke fronte u raspuštanju, članovi Koordinacijskog odbora:
Željko Budić, Karlo Jurak, Kristijan Ružman, Zlatan Topalović