Objavljujemo unutarnju komunikaciju između dirdem i marksističke frakcije u Radničkoj fronti koja pokazuje kako su sukobi koji su konačno odveli u rascjep RF-a trajali mjesecima te proizlazili s jedne strane iz radikalno različitih političkih i organizacijskih shvaćanja, a s druge iz želje Mate Kapovića za eliminiranjem svake političke konkurencije u partiji. Komunikacija započinje porukom koju je Kapović priložio svojoj ostavci u Koordinacijskom odboru, a zatim slijedi odgovor marksističke struje u tadašnjem RF-u. Čitava komunikacija, kao i navedeni podaci, do kraja opovrgavaju nedavnu Kapovićevu konstrukciju kako se RF nije raspao, već se radilo o sukobu s malom grupom ljudi – dokazujući kako se radilo o dugom i dubokom sukobu koji je partiju doslovno podijelio. Način komunikacije iz Kapovićevog priopćenja – koji se sastoji u uvredama na osobnom nivou i optužbama koje se svode na teorije zavjere bez ikakve argumentacije i dokaza – bio je nažalost stalna karakteristika komunikacije s navedenim akterom.

Priopćenje povodom unutarpartijskih previranja

Suočeni sa stalnim napadima, optužbama i pozivima na linč – koji su išli do zahtjeva za oduzimanjem prava glasa nekima od nas – a koji neprekidno dolaze od zagovornika metode neposredne demokracije – kao marksisti koji sudjeluju u radu Radničke fronte osjećamo potrebu da odgovorimo na zadnje napade u povodu ostavke Mate Kapovića na mjesto u Koordinacijskom odboru. Naša je želja da sa svima u RF-u drugarski radimo na stvaranju radničke partije, no stalna kampanja uvreda i laži – koja ima za cilj obračun ne s pojedincima kao takvima, nego s komunističkom tradicijom i pravom na njezino postojanje u RF-u – ne može ostati bez odgovora. Za početak prenosimo tekst druga Kapovića na koji se dobrim dijelom referiramo.

Ostavka druga Kapovića

“Povlačenje iz KO-a

Povlačim se iz KO-a i također privremeno suspendiram sve svoje aktivnosti u RF-u. Iz samog RF-a ne odlazim sve dok je RF demokratska organizacija (a nije sigurno da će to i ostati s obzirom na sustavne aktivnosti nekih ljudi i grupacija protiv unutarpartijske demokracije). Razlozi su subjektivni, ali posljedica objektivnih okolnosti. Ne smatram da je bilo što izgubljeno, ali jednostavno trenutno nemam ni najmanje volje baviti se unutarstranačkim frakcionašenjem, što je više-manje sve što se u zadnje vrijeme događa i prizma kroz koju se promatraju svi potezi (a moji svakako). Ja sam u RF-u da bih se borio protiv kapitalizma, a ne da bih trošio vrijeme na frakcijska prepucavanje i spletkarenje. Porazna mi je činjenica da se svakodnevna politika i u progresivnoj partiji svodi kod nekih ljudi (a što se onda prenosi na čitavo djelovanje organizacije) na politikantske spačke i pozadinske manipulacije, umjesto na iskreno i dobronamjerno djelovanje, čak i kada se ne slažemo u svemu. Osobno mislim, možda preidealistički, da bi s progresivnim programom i ciljevima trebao ići i drugačiji vid politike unutar same partije. Nažalost, frakcija Radničke borbe (sa svojim formalnim i neformalnim članovima) se, nakon pozitivne uloge koju je odigrala u samim počecima RF-a, sada sve više pokazuje kao antidemokratski rak na tijelu RF-a, koji sve više metastazira, usprkos svom anakronom fanatizmu i očitoj nesposobnosti njihovog vodstva za išta drugo osim spletkarenja. Glavni je problem u tome što ljudima koji su toliko otvoreno angažirani protiv demokracije u antikapitalističkoj partiji nimalo ne vjerujem da će biti za demokraciju kada jednom teoretski dođu na vlast (a na čemu se ljevica opekla već nebrojeno puta u povijesti). U RF-u (uključujući i KO) ima puno dobrih ljudi, čak i kada ponekad ne mogu odmah prozreti slatkorječive manipulacije (za koje je i meni trebalo neko vrijeme da ih prozrem), ali se autokratska RB-ovska struja (sa svojim satelitima i privremenim saveznicima koji su s njima uglavnom iz pretpolitičkih i oportunističkih razloga) previše razmahala, ponajviše kroz lik Dimitrija Birača i njegovo sociopatsko spletkarenje, sabotiranje, laganje i manipulacije (“sociopatsko” ne koristim tu uvredljivo nego kao dijagnozu – već sam se susretao u životu s ljudima kojima je dijagnosticiran sociopatski poremećaj i ne mogu i ovdje ne uočiti izrazitu odsutnost bilo kakvih iskrenih emocija i umješnost u beskrupuloznim spletkama i manipulacijama).”

Buržoaska štampa je uvelike počela laskati nekima od eksponiranijih članova u RF-u, a posebno Mati Kapoviću bacati lire da je hrvatski Cipras ili barem Iglesias. Možda je naš drug potpao pod utjecaj medijskog spektakla i možda je dijelom izgorio na medijskoj vatri pa mu se moralo dopustiti da bude barem malo “jednakiji među jednakima”. Također, proširila se priča društvenim mrežama, kako internim tako i vanjskim, da jedna tajna organizacija u Radničkoj fronti guši demokraciju! Da u RF-u postoji čitava zavjera! A da su neki od vinovnika te zavjere marksisti, komunisti, boljševici, lenjinisti, trockisti, žedni narodne frontovske krvi i gladni političke diktature!

A o čemu je doista riječ? Oduvijek smo se otvoreno zalagali za delegatski sistem unutrašnje demokracije, jer dirdem, po našem mišljenju, vodi u neodgovornost i anarhiju. Dirdem se sveo na elektronsko zanovijetanje i glasanje, nauštrb radnika koji ne mogu sjediti čitav dan za kompjuterom, nauštrb demokratski izabranih lokalnih predstavnika koje njihova neposredna sredina bolje poznaje od udaljenih, nepoznatih i anonimnih web-članova, nauštrb Koordinacijskog odbora koji je, usprkos glasovima svih članova, sveden na neoperativni organ (čak i u čisto administrativnom pogledu), dok radne grupe, koje postavljaju pojedinci, nemaju kome polagati račune.

Naš stav je bio: bez centralizacije aktivnosti, prava i ovlaštenja nema ni demokracije. Apsolutna sloboda svakog pojedinca je da iznese svoje mišljenje, ponudi prijedloge i glasa. Ali to nije apsolutna sloboda od bilo kakve obaveze prema autoritetu cjeline (an-arhija), na koju se pozivaju neki, a koja se povijesno pokazala, i u teoriji i u praksi, kao neprimjenjiva i šuplja fraza. Na razini privrede i jedne partije koja treba djelovati na teritoriju čitave zemlje i baviti se složenim ekonomskim i socijalnim pitanjima, za koja su potrebni čak i izvanpartijski stručnjaci, to je čista besmislica. Radnička fronta kao partija radnih ljudi Hrvatske nije i ne može biti proširenje dirdema sa studentskih plenuma.

Na održanom elektronskom glasanju unutrašnje uređenje prema dirdem načelu pobijedilo je s otprilike 60:40 posto glasova u odnosu na delegatski sustav. Iako je u ovako važnom pitanju mišljenje partije očito daleko od konsenzusa (težnja konsenzusu je, inače, jedno od temeljnih načela dirdema), u potpunosti priznajemo rezultate glasanja i mišljenje većine. Istovremeno, naravno, zadržavamo svoje pravo na drugačije i nezavisno mišljenje, smatrajući da će sam razvoj partije, praktični problemi i ukupni rezultati dirdem funkcioniranja prije ili kasnije ponovno postaviti ovo pitanje na dnevni red. Dokle god sama praksa ne pokaže koji je od dva sustava funkcioniranja podesniji za ostvarivanje političkih ciljeva Radničke fronte, to se pitanje ne može smatrati jednom za svagda apsolviranim.

Podsjećamo, na direktnodemokratskim izborima za zadnji KO od 130 članova RF-a drug Kapović nije dobio ni 50 posto glasova! Otuda, mišljenja smo, njegovo često nervozno ponašanje prema drugovima, a pogotovo onima koji su dobili veće povjerenje članova. U KO-u su se pak, usprkos maglovitim organizacijskim načelima, neke odluke morale donositi, a pošto drug Kapović nema stalno većinu, kako je zamišljao, morao je izmisliti zavjeru tajne frakcije Radničke borbe. To što nema većinu najvjerojatnije je i razlog njegovog povlačenja iz ovog sastava KO-a. Sve više drugova, koji nisu nužno naši istomišljenici, uviđaju da će kaos i politička nezrelost odvesti RF k vragu, pa protestiraju ili čak napuštaju organizaciju.

Mi polazimo od marksističkog stajališta da radnička klasa u borbi za temeljni preobražaj društva mora povesti za sobom sve potlačene i zapuštene društvene slojeve, od umirovljenika i službenika do seljaka i omladine, ali da je rukovodeća uloga na njoj – jer ona je stup industrije i proizvodnje svekolikog društvenog bogatstva – te da svoju klasnu politiku ne smije predati u ruke političarima sitne buržoazije (seoske, sitno proizvodne, činovničke, intelektualne). Radnička fronta mora privući sve zapostavljene radne ljude, ali anarhizam ne može postati njena politička zastava ni osigurati pristup ozbiljnim ljudima. A ovi posljednji znaju što je radna disciplina, pa i disciplina stezanja remena za koju su ih dresirali HDZ i SDP tokom godina, disciplina sustavne socijalne, ekonomske i političke misli, disciplina zajedničkog i jedinstvenog djelovanja. Radničkoj fronti je fejsbuk potreban i koristan, ali mi ne želimo nikakavu fejsbuk partiju.

Također, nećemo pristati na ekvidistancu koja pretpostavlja da su za trenutačnu situaciju u RF-u podjednako krive dvije „svađalačke strane“. Nećemo pristati ni na poziciju razredne budale u magarećoj klupi, sa stožastom kapom na glavi, koja služi iživljavanju učitelja i ostale djece. Koliko ima smisla takvo odricanje u maniri kršćanskih svetaca i kakvom bi ono cilju u konačnici vodilo? Ne pristajemo ni na to da biti u RF-u znači glasati i nakon toga šutjeti do sljedećeg glasanja, jer to je upravo ona buržoaska logika protiv koje smo se organizirali.

Ovo je otvorena i javna poruka marksista u Radničkoj fronti, kao i onih koji su izvan ove struje. Pozivamo i one drugarice i drugove koji nisu potpisnici da podrže ovaj apel bez straha, u cilju zajedničke borbe za promjenu društveno-ekonomskog sistema, na čelu s Radničkom frontom kao avangardom!

Slijede potpisi 22 člana Radničke fronte koji su pripremili gornji dokument