S obzirom na veliko zanimanje javnosti, kao i potrebu da se nedavni dramatični događaji povezani s Radničkom frontom prikažu detaljnije i potpunije, donosimo razgovor s jednim od osnivača RF-a i članom njezinog Koordinacijskog odbora u više mandata. Do javnosti je do sada uglavnom dolazilo Priopćenje o raspuštanju Radničke fronte kao i demantiji odaslani sa suprotne strane. U ovome razgovoru, ulazimo u pitanja osnivanja i nastanka Radničke fronte, razloga sukoba različitih frakcija, polemika oko direktne demokracije i demokratskog centralizma, zbivanja na posljednjem sastanku zagrebačke organizacije, kao i druge povezane teme.

a) Kako je nastao RF, kako su nastali programski dokumenti i tko je radio na njima?

RF je nastao zajedničkim dogovorom i radom članova Radničke borbe i Mate Kapovića. One prve sastanke na kojima su se dogovarali detalji za sazivanje inicijalnog sastanka odradili smo Pavlović, Kapović i ja. Na inicijalnom sastanku, i to treba reći, bilo je desetak što članova što simpatizera RB-a, što je tada činilo najveću homogenu skupinu od tamo dvadeset i pet prisutnih.

Ključni, nezamjenjivi dogovor između nas i Kapovića koji je omogućio stvaranje RF-a bio je da će se nova organizacija graditi isključivo pod plaštem fronte što je značilo da će sve antikapitalističke struje – izuzev anarhista – biti dobrodošle kao i svi radnici, studenti, nezaposleni, umirovljenici koji negiraju ili naginju antikapitalizmu. Ujedno i oni radnici koji se žele boriti za svoja prava. Jedan od ciljeva bio je da se ljudi dodatno osvijeste i radikaliziraju kroz ovu frontu.

Naglasit ću još jednom – zajednička suradnja bila je moguća isključivo zato što smo dogovorili poštovanje naših teorijsko-ideoloških razlika. Mi smo dobro znali koje su Kapovićeve pozicije, kao što je i on znao za nas, stoga smo upravo išli za tim da je ovaj politički suživot u ovoj objektivno nepovoljnoj situaciju za ljevicu, jedino moguć u frontovskoj organizaciji u kojoj će svako imati pravo zastupati svoju ideologiju sve dok ne ide protiv programskih dokumenata. Kao što se može sada vidjeti taj dogovor je drastično prekršio Kapović, koji je dugo vremena negirao da je uopće i bilo dogovora.

Nakon samog osnivanja postavilo se logično pitanje programskih dokumenata kojih smo se prihvatili u najvećoj mjeri Petar Pavlović, Kapović i ja. Petar Pavlović je izradio prvi nacrt programskih principa, a ja prijelaznih zahtjeva – u svemu je, istini za volju, sudjelovao i Kapović, međutim njemu očito nije bilo jasno o čemu je riječ. Naime, upravo na njegov zahtjev i želju prijelazni zahtjevi pretvoreni su samo u „zahtjeve“ pa je time čitava stvar kasnije zbunjivala naše buduće članove. Oni nisu poznavali suštinu prijelaznih zahtjeva stoga su mislili da RF, kao i ostale političke stranke, ima svoju listu zahtjeva. U nekoliko navrata to se pokazalo lošim jer se članovima moralo pojašnjavati u čemu je smisao prijelaznih zahtjeva.

Inače, kako Kapoviću tako i ljudima oko njega zajedničko je to što (i u tome se vidi njihov sitnoburžoasko-anarhistički karakter nasuprot marksističkom) njih ne zanima put prema konačnom cilju postavljenom u programskim principima, nego ih interesira samo krajnji cilj. Najradikalnije su taj interes potvrdili maštanjima o tome da RF treba izgledati kao socijalizam u malom, umjesto da bude borbena radnička organizacija.

Dakle, njih nisu toliko zanimale mjere koje se moraju poduzimati iz dana u dan i u uskoj vezi s radničkim pokretom da bi se u njega uopće ušlo na kvalitativan način, nego su krajnji cilj (ukidanje ovog društvenog sistema) projicirali u sadašnjost i prema njemu, krajnje loše, djelovali. Indikativna je činjenica da kad sam ja početkom ljeta, kao član tadašnjeg koordinacijskog odbora bio zadužen za izradu tranzicijskog programa, tražio od nekih ekonomista u RF-u da pripomognu s idejama – dobio sam redom odbijenice. Razlozi su bili fantastični: nema se vremena jer se pišu neke recenzije ili nema se trenutno vremena, ali ubuduće će ga biti na raspolaganju. Nije prošlo ni mjesec dana i ti članovi su se itekako angažirali u stvaranju huškačke i destruktivne atmosfere koja je prvo započela kampanjom za ukidanje kvoruma za e-glasanje i potom ovom, sada već famoznom, „listom za odstrel”.

b) Je li pojam direktne demokracije, oko koga se toliko diglo kopalja, figurirao u tim osnivačkim dokumentima i je li taj pojam Radnička borba nehotice ili namjerno prihvatila?

Sam pojam direktne demokracije nije u našim dokumentima. Međutim ima jedna dosta zanimljiva stvar za koju je zaslužan Kapović. On je kao administrator naše fejsbuk stranice još prije nekih pola godine umetnuo da je RF direktnodemokratska stranka i na taj način presudno utjecao na privlačenje velike većine budućih članova koji prihvaćaju ovaj model, dok je odbio one potencijalne članove koji se s njim ne slažu. Tako da se njegova glasačka mašinerija povećavala i tim putem.
Sukladno našem dogovoru nije smio uvesti ovaj termin zato što onda ne bi bile dobrodošle gotovo sve teorijsko-ideološke struje te bi se RF, umjesto široke fronte, definirala zapravo kao politički uska stranka. Prema tome, on je svjesno prekršio i naš dogovor, naše programske principe i destruktivno utjecao na suštinu ove organizacije kao široke fronte.

Zbog neformalnih pritisaka, strategije vrijeđanja, omalovažavanja i onemogućavanja te konačno glasačke mašinerije, nismo mogli donijeti odluku da se poništi ovaj Kapovićev potez.  Mi smo namjerno prihvatili egzistiranje pojma direktne demokracije jer smo se držali dogovora da ne gradimo usku političku stranku, nego široku antikapitalističku frontu u kojoj su gotovo sve teorijsko-ideološke struje dobrodošle sve dok se drže programskih principa i zahtjeva.

c) Zalagao si se za demokratski centralizam, nije li to bilo neostvarljivo u jednoj širokoj fronti?

Odgovor na ovo pitanje razumljiv je jedino u kontekstu posljednjeg odgovora. Istina, unutar RF-a zalagao sam se za demokratski centralizam, ali najprije treba naglasiti njegovu suštinu. Njegova suština nikako nije, kao što su to imputirali Kapović i dio članova koji podržava model direktne demokracije, da pojedinac ili uska skupina ljudi o svemu odlučuju i povlače političke poteze.  Ne, suština demokratskog centralizma jest demokratsko odlučivanje svih članova na svim razinama i centralizirano izvršenje tako donesenih odluka. Smatram da je svaka donesena odluka to efikasnija što se više usmjeri. U tom segmentu je centralizacija ključna. Međutim naši teorijsko-ideološki protivnici to su skroz ignorirali i konstantno plašili ostale članove kako mi želimo o svemu odlučivati sami – što je laž. I samim angažmanom u organizaciji mi nismo pokazali da tako djelujemo. Zapravo smo prije rascjepa mi bili ti koji su tražili sazivanje plenuma uživo, dok su članovi koji podržavaju direktnu demokraciju kao model organiziranja odbijali naš prijedlog. Prema njima, sasvim je dovoljno bilo održati glasanje i raspravu preko interneta! Dakle, oni su u potpunosti izjednačili skupštinu uživo i raspravu na internetskim kanalima.

Pa RF je dobio ime upravo po tome što je dogovoreno da će se poštovati razne teorijsko-ideološke razlike (jedino anarhistička struja nije bila dobrodošla otpočetka – međutim i to se prekršilo budući da su ljudima okupljenima oko direktne demokracije bili potrebni novi saveznici i glasovi; uostalom anarhizam smatra da je direktna demokracija najbolji način organiziranja), pa zbog toga i pojam „fronta“ – dakle, zbog širine.  U tom kontekstu svaka struja imala je svoje demokratsko pravo zagovarati onaj ustroj organizacije koji smatra optimalnim u danim okolnostima, kako objektivnim tako i subjektivnim, i to sve dok ne zadire u programske principe i zahtjeve. U tom smislu sam se i ja zalagao za ovaj, po mom mišljenju, daleko efikasniji model ustroja organizacije. Niti jednim svojim postupkom nisam prekršio programske principe i zahtjeve.

Inače, nije se ni stiglo jače zalagati za demokratski centralizam, budući da su nedostaci direktnodemokratskog ustroja bili toliko evidentni da se na njih prvo moralo itekako ukazivati. Osnovni su bili: potpuni izostanak odgovornosti pa su članovi mogli prihvaćati razne dužnosti znajući da ako ih ne izvrše – nikakve posljedice neće osjetiti; prevladavajuća neformalnost vođa – kao možda i najveći problem budući da su pojedinci, pogotovo Kapović, mogli raditi što su htjeli a da se na njih službenim kanalima nikako nije moglo utjecati. Zašto? Upravo zato što oni formalno nemaju neku poziciju. Dakle, potpuni izostanak kontrole i nemogućnost smjene. Konačno, naglasak na kvantitativno umjesto kvalitativnog, što će reći da su se sljedbenici modela direktne demokracije itekako oslanjali na puko preglasavanje i glasačku mašineriju, a bez ikakve rasprave.

d) Kako je protekao posljednji sastanak zagrebačke organizacije?

Sastanak LO ZG bio je poseban zbog nekoliko stvari: prvo, bilo je to prvo „sučeljavanje” Kapovića i nas koji smo na popisu za izbacivanje, a posebno mene, i to još od negdje 5. mjeseca i nakon svih stvari koje je govorio o meni; drugo, bio je to prvi sastanak nakon pola godina na kojem je bilo 50-ak članova; treće, bio je to sastanak na koji su zagovaratelji direktne demokracije došli s uvjerenjem da će imati više ljudi i da će sve ići po njihovom, a mi smo došli s ciljem da na temelju rasprave LO ZG izglasa podršku procesima na pokrenutim na službenom komunikacijskom kanalu – procesima u sakupljanju potpisa za pokretanje glasanja za suspendiranje članova Kapovića, Markovića, Miloševića i Cikote sve do plenuma zbog protuprogramskog i huškačkog djelovanja te sakupljanju potpisa za sazivanje tog plenuma. Konačno, cilj je bio da LO ZG, kao najveća i najvažnija lokalna organizacija izglasa hitno sazivanje plenuma i u tome se pridruži LO OS koji je taj zahtjev izglasao noć prije.

Jedna od točka na dnevnom redu bila je i da se Kapović kao trenutni član LO PU vrati u LO ZG. Naime, da bi izbjegao sankcije LO ZG za radnje počinjene početkom ljeta, koje bi mu uslijedile nakon što ga je nakratko lokalna organizacija maknula sa svih komunikacijskih kanala, Kapović je prešao u LO PU (uz osnovnu pomoć Željka Markovića) i na taj način izigrao odluku zagrebačke lokalne organizacije i izbjegao preuzeti odgovornosti.

Dakle, Kapović i njegovi sljedbenici vjerovali su da će ta točka proći budući da iza sebe imaju glasačku mašineriju. Međutim, kad su vidjeli da ih je ipak manje, povukli su tu točku dnevnog reda stoga je Kapović na tom sastanku bio u svojstvu člana pulske lokalne organizacije.

Ne samo to, nego se ubrzo ispostavilo da su članovi koje se spremalo izbaciti bili u nadmoćnoj većini.

Sastanak je trajao gotovo četiri sata i bio je nadasve zanimljiv. S velikom većinom izglasano je da LO ZG zahtijeva Plenum i da podupire već spomenute pokrenute procese. Treba još jednom naglasiti – najvažniji i najveći LO bio je u potpunosti na našoj strani.

Zanimljivost je bila i ta što je od prisutnih na strani zagovaratelja „liste za odstrel” bilo tek četvero članova koji su na sastanku ponešto i govorili. Ostali su našli da je korisno samo gledati i dizati ruke kod glasanja.

Ovdje je demonstrirana jedna bitna činjenica: članovi koji su bili najaktivniji i najglasniji na virtualnim kanalima RF-a te koji su neprestano raspravljali (iako bez argumenata), konačno, članovi koji su stvarali atmosferu i huškali na naše izbacivanje – na sastanku uživo bili su manji od makova zrna. Kad su im se podastrijeli argumenti i dokazi – nitko od njih nije ni riječ rekao.

Inače, ja bih volio te ljude vidjeti na Plenumu uživo baš kako bih vidio do kuda ide to njihovo dostojanstvo i karakter kad ti se „revolucionarno” djelovanje svodi na huškanje preko interneta.

U svakom slučaju bio je to jedan od najzanimljivijih sastanaka jer je definitivno pokazao siromaštvo u političkom, teorijskom i ljudskom smislu članova koji se skrivaju iza pojma direktne demokracije i koji su uredili da zbog nemogućnosti pobjede u argumentiranoj raspravi izbace trećinu članstva neistomišljenika.

Da se vidi karakter tih ljudi vrijedi spomenuti i to da je Kapović na tom sastanku eksplicitno izjavio kako je posljednjih pola godine zapravo ljudima govorio da se ne učlane u RF, što je u biti teško protuprogramsko djelovanje. Njegovi podupiratelji na tu izjavu nisu ni trepnuli, što znači da i oni podržavaju stagnaciju organizacije!

e) U izjavama tvoje frakcije spominje se slučaj nasilnog raspuštanja splitske organizacije, možeš li nam on o tome dati točnu informaciju, jer javnost o njoj ništa ne zna?

Marko Milošević, kao jedan od glavnih Kapovićevih saveznika, pokrenuo je internetsko glasanje za izbacivanje dvojice članova te lokalne organizacije, nakon čega su većinom glasova i izbačeni. Ovime se narušila atmosfera, a i zbog stalnog odbijanja da se ta lokalna organizacija registrira (odbijanja od strane članova KO-a koji su zagovaratelji direktne demokracije) – većina tamošnjih članova odlučila je da takav rad u takvom RF-u više nema smisla.

f) U izjavi četvorice članova KO-a ističe se zauzimanje njihove struje za saziv plenuma i za kvorum prilikom e-glasanja, od kada traje ta borba za plenum i kvorum?

Najprije o jednoj interesantnoj činjenici, a to je da je prije nekih mjesec i pol dana u RF-u izglasano (od svih izašlih na glasanje bilo je: 50 ZA, 40 PROTIV) ukidanje kvoruma prilikom e-glasanja. Sama borba za kvorum traje i više od pola godine, ali okolnosti su bile takve da ona nažalost nije mogla doći na dnevni red ranije. Ovo ukidanje potencirala je struja koja se zalaže za direktnu demokraciju i na taj je način upravo pripremila teren kako za izbacivanje već spomenuta dva člana iz splitske LO tako i za potencijalno izbacivanje ostalih neistomišljenika.

U čemu je stvar? U tome što su članovi koji se zalažu za ukidanje kvoruma daleko agilniji pri upotrebi kompjutera i interneta, te su uvjereni da je rasprava uživo proces koji se mora i može izbjegavati pod svaku cijenu. S druge strane imate članove koji su radnici i koji nemaju previše vremena s obzirom na kontekst posla koji obavljaju za internet i za rasprave putem interneta. Oni smatraju da jedna ozbiljna organizacija, obratno, mora poticati rasprave uživo. Na ovaj način, prvi su uspjeli postaviti mehanizam koji se svodi na puko preglasavanje i vrlo je pristran budući da favorizira upravo one koji se u danom trenutku nađu na internetu i koji imaju tu privilegiju da su konstantno (i po više sati dnevno) uključeni u razna prepucavanja na internetskim kanalima.

Konačno, ovime je omogućeno da uska manjina praktički odlučuje o svim političkim pitanjima, a bez ikakve rasprave.  Borba za plenum kao najviše tijelo RF-a traje već neko vrijeme. Prvo, plenum je nužan kao osnovni dio u demokratskom procesu izgradnje same organizacije. Ovdje se vode najvažnije rasprave za RF i donose najvažnije političke odluke. U tom smislu, idući plenum je trebao biti sada na jesen uoči parlamentarnih izbora.

Drugo i mnogo važnije, važnost i hitnost plenuma uviđena je tjedan i pol dana unazad kad se pojavila „lista za odstrel” od strane ona četiri inicijatora (Cikota, Marković, Milošević i Kapović). Oni su sebi uzeli za pravo da izbacuju neistomišljenike bez ikakve rasprave. A mi smo onda odmah pozvali na sazivanje plenuma na kojem bi se sreli svi članovi RF-a, na kojem bi došlo do rasprave uživo i konačno i najvažnije – na kojem bi članovi čija su imena na toj listi, mogli pred svima reći nešto u svoju obranu.
Ključno je pitanje zbog čega je naš zahtjev plenumom uporno odbijan? Iz gotovo identičnog razloga koji smo imali prilike vidjeti na posljednjem sastanku LO ZG – nedostatak argumenata i uopće nedostatak ljudi koji će reći i poneku riječ. Određeni članovi struje direktne demokracije su govorili kako je za njih plenum samo kupovina vremena jer će se tamo samo potvrditi što se već ovdje radi i utoliko su u pravu. Ali to je poražavajuće jer su time priznali da su oni jedino glasačka mašinerija koja je već unaprijed odlučila da će izbaciti neistomišljenike, da će ignorirati njihove argumente prilikom rasprave i da će cijelo vrijeme šutjeti.

g) Da li je učinjeno dovoljno da se rascjep spriječi? Što dalje, s obzirom da je politička ljevica u našoj zemlji njime oslabljena?

Rascjep je nažalost bio neminovan budući da je druga strana svjesno prekršila početni, možemo reći osnivački, dogovor o autonomiji teorijsko-ideoloških struja. Mi smo pokušavali osigurati i provesti autonomiju s jedne, te predano djelovati u skladu s programskim principima i prijelaznim zahtjevima koje smo i sami radili, s druge strane. Dakle, da se nas pitalo, i to sam nekoliko puta eksplicitno rekao na posljednjem sastanku – članove koji zagovaraju direktnu demokraciju nikako ne bismo izbacivali, nego bismo im upravo omogućili da i dalje zagovaraju direktnu demokraciju u skladu s našim programskim dokumentima.

Nakon svega može se konstatirati da je RF jedna epizoda u hrvatskom radničkom pokretu iz koje smo mnogo toga naučili. U skorijoj budućnosti idemo prema novom poglavlju koje će obilježiti rad na izgradnji nove partije (u punom smislu) koja će biti usmjerena prema radničkoj klasi i koja će biti bazirana na marksističkoj teoriji.
Drugim riječima, umjesto nekog modela smišljenog u glavama intelektualaca u koji se društvena stvarnost nastoji na silu ugurati, istinska radnička partija poći će od same te stvarnosti kao osnove za daljnje djelovanje.