4. internacionala

4. internacionala je internacionalna revolucionarna organizacija koja se bori za ukidanje kapitalizma i uspostavu socijalističkog društva, istovremeno se sukobljavajući sa staljinizmom; pri tome polazeći od principa da će „oslobođenje radnika biti djelo samih radnika“ te da će „socijalizam biti internacionalan ili ga neće ni biti“.

4. internacionala, proizašla iz političke tradicije Lijeve opozicije predvođene Lavom Trockim, osnovana je 1938. godine, u historijskom trenutku obilježenom usponom fašizma i potpunom kontrolom staljinističke birokracije ne samo nad Sovjetskim savezom nego i nad komunističkim partijama u Europi i Svijetu. Članovi 4. internacionale su tijekom više desetljeća, boreći se za ukidanje kapitalizma i suprotstavljajući se potpunoj izdaji revolucije, bili izloženi represiji kapitalističkih zemalja te progonima i teroru od strane tzv. „socijalističkih“ država.

U svome radu 4. internacionala polazi od sljedećih principa:

– Borba za političku revoluciju u staljinističkim državama, obaranje birokratske jednopartijske diktature i uspostava istinske demokratske radničke vlasti

– Nužnost postojanja revolucionarno-demokratske internacionalne organizacije

– Teorija permanentne revolucije: U nerazvijenim i kolonijalnim područjima koja se nisu u potpunosti oslobodila ostataka feudalnih elemenata te prošla kroz uobičajene faze kapitalističkog razvoja, kapitalistička klasa ne može igrati naprednu ulogu i biti aktivan faktor u borbi za ostvarivanje zadataka buržoaske revolucije, već njezine historijske zadatke mora ostvariti radnička klasa kojoj se priključuje i seljaštvo. To znači da revolucija koja počinje borbom za ostvarivanje zahtjeva koji su već u dobroj mjeri ostvareni u razvijenim zemljama (opće pravo glasa, agrarna reforma, određena razina političkih i socijalnih prava) ne može ostati u toj, buržoaskoj, fazi već mora prijeći u socijalističku; obilježenu formiranjem radničke vlasti. Revolucija se čak ni u najrazvijenijim zemljama nikako ne može ograničiti na nacionalne okvire, već mora prijeći u svjetsku revoluciju – u suprotnome je osuđena na propast. Također, revolucija se ne može zaustaviti u jednoj od svojih faza, već mora biti neprekidna i neprestano se razvijati.

– Strategija ujedinjenog fronta: učinkovita borba za ostvarenje neposrednih i osnovnih interesa radnika zahtjeva jedinstvo različitih struja unutar radničkog pokreta i zajednički otpor napadima na socijalna prava koji dolaze od strane kapitalista. Boreći se zajednički s nerevolucionarnim radnicima unutar ujedinjenog fronta revolucionarni socijalisti pomažu u ostvarivanju konkretnih i strateških pobjeda radničkog pokreta, istovremeno jačajući svoje pozicije i pridobivajući dio nerevolucionarnih radnika na svoju stranu

– Strategija prijelaznih zahtjeva: revolucionarni socijalisti trebaju aktivno sudjelovati u konkretnim socijalnim borbama radnika i svih potlačenih, prezentirajući takve zahtjeve koji su sposobni mobilizirati i organizirati mase; te isticati činjenicu da je njihovo trajno i potpuno ispunjenje u okvirima kapitalizma nemoguće. Na taj način prijelazni zahtjevi predstavljaju poveznicu između neposrednih socijalnih borbi i dugoročnog cilja ukidanja kapitalizma.

Radnička borba trenutno ima status stalnog promatrača u Četvrtoj internacionali

Četvrta internacionala – internacionalna organizacija koja se bori za socijalističku revoluciju – sastavljena je od sekcija, od aktivista koji prihvaćaju i primjenjuju njene principe i program. Organizirane u zasebne nacionalne sekcije koje su ujedinjene u jedinstvenu svjetsku organizaciju, zajedno djeluju po glavnim političkim pitanjima te slobodno raspravljaju uz poštivanje demokratskih pravila.