Danas će Hrvate po četvrti put posjetiti poglavar katoličke crkve, ovaj put papa Joseph Ratzinger. Papa je, kao i naši politički poglavari, oslobođen svake ljudske brige, a njegovo je djelovanje potpuno izvan realiteta društva u kojem živi. Da je tome tako, svatko može čuti za 120 kn, na svetoj misi koju će predvoditi. Crkva deklarativno zagovara duhovne vrijednosti, ali je posve jasno da u Hrvatskoj ona podržava konkretne političke opcije, a takva podrška dakako ima i svoju cijenu. Zahvalimo bogu na državi sa božjim zakonima! Po božjim zakonima u Republici Hrvatskoj krenulo se radikalno 1998. kada je HDZ-ova vlast sa predsjednikom Franjom Tuđmanom sklopila sporazum sa Svetom Stolicom. Prema tom ugovoru katolička crkva svake godine dobije najmanje 300 milijuna kuna iz državnog proračuna za najosnovnije stavke: uzdržavanje klera, gradnju crkava itd. Osim toga, novce su crkvi dužne davati i lokalne zajednice, a pristižu i iz Vlade. Cifra koju crkva uzima od građana doista je astronomska: svake godine oko pola milijarde kuna! Uplata se vrši na račun Središnje ustanove HBK-a za uzdržavanje klera, a kako se transferira dalje i u koje svrhe, ne kontrolira niti jedno državno tijelo, čak ni Državna revizija. Također je potrebno spomenuti i crkveni taksovnik (cjenik) prema kojem svećenici smiju naplaćivati 30-tak usluga koje se kreću od stotinjak do par tisuća kuna, te godišnje paušale i milodare koje neki svećenici zahtijevaju od žitelja svoje župe. Nakon povratka HDZ-a na vlast 2004. godine iznosi za crkvu su se gotovo udvostručili u odnosu na SDP-ov period od 2000. do 2003. i od tada su se redovito povećavali za par milijuna kuna. U trenutku kada je službeno proglašena recesija u ovoj propaloj državi, crkva se navodno solidarizirala sa narodom odričući se 50 milijuna kuna, a zapravo se radilo o trenutku kada je istekao 20 postotni dodatak na mirovine svećenika koji su u vrijeme sklapanja Vatikanskih ugovora navršili 65 godina. Crkva se dakle nije odrekla ičega što joj je pripadalo! Ratificiranje Vatikanskih sporazuma još je više naglasilo apsurdnost stavke u Ustavu prema kojoj nedvosmisleno stoji da je Hrvatska sekularna država jer je crkva prema njima stekla pravo na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne dušebrižnike, predstavnika u Vijeću HRT-a i emisije u programu, a ni zakoni se ne donose bez škropljenja svete vodice. Iz suradnje Vlade i crkve proizašli su zakoni i prijedlozi poput onoga o neradnoj nedjelji (posve licemjerno jer se Hrvatska biskupska konferencija gradila i danom božjim), skandaloznog zakona o umjetnoj oplodnji, zakona o buci (iz kojega su isključene dakako crkve)… Kako je Vlada pod trajnim utjecajem katoličke crkve, tako i katolička crkva bezrezervno podupire sve Vladine antisocijalne mjere potpuno ignorirajući nezaposlenost, glad i očaj stanovništva samo ubirući u kaptolsku blagajnu i moleći se za spas duša. Općepoznato je da je crkva oduvijek podupirala najregresivnije režime, pa nije neobično što je i njezin trenutni poglavar bio član Hitlerjugenda. Biblija nas također poučava:
„Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi zbog Gospodina: bilo kralju, jer je vrhovnik, bilo upraviteljima, jer ih on šalje da kažnjavaju one koji čine zlo, a pohvaljuju one koji čine dobro.“ (1Pt 2, 13-14)
„Sluge, budite pokorni svojim gospodarima sa svim dužnim poštovanjem, ne samo dobrima i blagima nego i onima koji su mučne ćudi.“ (1Pt 2, 18)
Iako stranke u Vladi imaju, čini se, mučnu ćud, bog će radnicima dati zaostale plaće, školovati će im djecu uz neprekidno rastuće školarine, otplatiti će kredite i izliječiti njihove bolesti umjesto bijednog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj. Samo se treba pomoliti uz Svetog oca na hipodromu, a kada dođemo u Raj, razumne mjere poput generalnog štrajka neće biti potrebne jer će Bog nahraniti gladne i napojiti žedne. Ipak crkva nije bila dovoljno solidarna da plati dolazak Ratzingera iz svojih basnoslovnih primanja nego će najmanje 42 milijuna kuna platiti opet građani kao i prisustvovanje samoj molitvi jer narodu je čini se potrebna duhovna obnova, a ne kruh. Uz sva golema davanja crkvi, vraćene su joj i nekretnine uzete 1945., vrijedne najmanje pola milijarde eura. Iako je katolička crkva drugi najveći vlasnik nekretnina u Hrvatskoj nitko se nije zapitao kako je crkva došla do takve imovine i je li zaista bilo nepravedno oduzeti joj tu nemoralno stečenu imovinu. Primjerice u Zagrebu, nekretnine obuhvaćaju 150 vrlo poželjnih lokacija: 26 kućnih brojeva koji čine kompleks Mali Vatikan, desetine nekretnina u strogom centru, devet škola i vrtića, kompleks bolnice Sestara milosrdnica, Učiteljsku akademiju, školu u Varšavskoj ulici, kazalište “Komedija”, “Kinoteku”, vile, dvorce, te brojna, često i golema zemljišta u Zagrebu i okolici. Svim time Crkva je raspolagala u vrijeme kada je Zagreb bio puno manji grad, a one čine njezinu feudalnu ostavštinu. Postoji stalan trend povećavanja crkvenih nekretnina, dok se one starije popravljaju, nadograđuju i bivaju sve veličanstvenijima. Između dominantne vjerske zajednice i njezinih poniznih, ali i onih manje dogmatski usmjerenih, župljana biva sve veći antagonizam. Cinično se javljaju iz komfornih nebesa posvemašnje ravnodušnosti izjavljujući kako su u doba gospodarske krize angažirali hrvatske tvrtke na izgradnji Hrvatske biskupske konferencije površine 11,000 metara četvornih, a to ih je stajalo samo 16,5 milijuna eura. Ispočetka su biskupi predstavljali projekt kao financiran od stranih ulaganja, no ubrzo se ispostavilo da ne postoji nijedan materijalni dokaz za takve tvrdnje, te da biskupsku palaču plaćaju hrvatski građani. Palača ima goleme podzemne garaže za skupi svećenički vozni park, panoramske liftove, vrlo skup sustav grijanja, raskošne apartmane za biskupe, a fasada je od poludragog kamenja, te košta 2000 eura po metru kvadratnom (ukupno 1,2 milijarde eura samo za fasadu). Apsurdna je činjenica koju su isticali neki građevinari; kvalitetnija fasada se mogla naći i po cijeni od 100 eura po metru kvadratnom. Iz državnog su proračuna direktno financirani i drugi slični crkveni projekti: obnova samostana Male braće u Dubrovniku (7,36 milijuna kuna), gradnja Vojnog ordinarijata (25 milijuna kuna)… Konačno, kao posljednja potvrda sekularnosti ove države svjedoči naš obrazovni sustav: financiranje katoličkog vjeronauka na osnovnoj i srednjoškolskoj razini i katolički studiji koji imaju status fakulteta. Znanstvene discipline i teorije su postale predmetom manipulacije jedne vjere, a zastupa se izrazito dogmatski stav u mnogim područjima obrazovanja. O seksualnom odgoju, pravima žena i pravima neheteroseksualnih skupina se uči kroz prizmu katoličke crkve bez pružanja istinske alternative, na sasvim indoktrinirajući način. Da ne zaboravimo na isticanje jednog vjerskog simbola u svim državnim institucijama koje jasno favorizira i proklamira katoličko jednoumlje. Papa Ivan Pavao II. smatrao je kako je ateizam najveće zlo sadašnjice, a napadajući taj ateizam zapravo je napadao samostalno kritično promišljanje stvarnosti koje je dovelo do golemog znanstvenog progresa istovremeno dovodeći u pitanje temeljne postavke vjere. U školama i na odgovarajućim fakultetima bi se trebalo poučavati o religijama, ali sa nepristrane pozicije, prikazujući tekovine svih religija i ne favorizirajući niti jednu tradiciju, polazeći od njih kao civilizacijskih i kulturoloških fenomena. Religije nisu primjeri znanstvene istine, pa stoga sa njima ne bi trebalo tako ni postupati. U slijedu takvog razmišljanja vjeronauku je mjesto u crkvama, a Bogoslovnom ili Katoličkom fakultetu u staretinarnici povijesti. Crkvu neka financira njezinih 90 posto vjernika, ako ih uistinu ima toliko (upravo bi se na taj način došlo i do realnije brojke), i to posve transparentno. Siromašne pak pozivam da se za svoja prava izbore sada i ovdje jer vam molitva vam neće donijeti manu sa neba. Svjetlu budućnost treba tražiti na ovome svijetu i to samo borbom za društvenu promjenu.
Olga
.
Narodu je potreban kruh, a ne duhovna obnova!,
4 lipnja, 2011 at 17:25
Pa malo je čudno da se u staretinarnicu povijesti (posredno) trpa svjetonazor koji na ovaj ili onaj način zastupa 90% stanovništva ove zemlje (ili barem većina). Bilo bi dobro kad bi nam netko razjasnio ovaj “paradoks”.
Inace, karte za hipodrom bile su dijeljene besplatno, pa je nejasno o kakvih se 120 kn za “slušanje svete mise” radi.
4 lipnja, 2011 at 20:52
Preko devedest posto djece vjeruje u Djeda Mraza. To bi valjda trebalo značiti da je potrebno osnivati fakultete i “znanstvene” ustanove gdje bi se proučavala teorija Djeda Mraza, način na koji ostvaruje pogon na svojim saonicama, te biografija soba Rudolfa. Ili – ako 70% čita horoskope ili vjeruje u sudbinu treba očito pokrenuti srednje škole i fakultete koje bi se ozbiljno bavile ovim disciplinama. Također, ako vjerujem u Zeusa, Atenu, nordijska božanstva ili duhove predaka ne mogu studirati svoju vjeru i trežiti od sveučilišta u Zagrebu da mi prizna diplomu. Uopće ne vidim po čemu je kršćanstvo bolje, razumnije ili smislenije od ovih vjerovanja – moje je osobno mišljenje da vrijedi baš suprotno.
Brojke o broju vjernika su sve samo ne realne, no budući da vjera treba biti privatna stvar pojedinca one ionako na javnu politiku moraju imati toliki utjecaj kao i to da li više ljudi pije Ožujsko ili Karlovačko. U pitanjima koja su vezana uz pojedinčev individualni život ne može se vršiti nasilje nad “manjinom”, niti privatno pretvarati u javno.
O 120 kn treba tražiti autoricu da pojasni. Pretpostavljam da se mislilo na troškove organiziranog puta do tamo vjerojatno.
4 lipnja, 2011 at 22:19
Očito je da su i vjera u Djeda Mraza, pa i vjera u horoskope daleko od toga da bi bili i približno “društveno relevantni” kao što je to vjera u Boga, kod nas konkretno onog “judeokršćanskog”. A odvojiti “individualni život” od onog “javnog” ne uspijeva niti društvima puno kultiviranijim od ovog našeg (po mom osobnom sudu to je i nemoguće).
Uostalom, o tome svjedoči i slika objavljena uz gornji tekst. Koliko je poznato čovjek s te slike
osobno nikoga nije ubio. A ako se njegove krvave ruke odnose na instituciju na čijem je čelu, onda bi, radi dosljednosti, na ovom siteu trebalo okrvavljenih ruku prikazivati i Trockog i Lenjina.
5 lipnja, 2011 at 13:00
Ne vidim odakle bi proizlazila ta “društvena relevantnost”, osim eventualno u negativnom pogledu – korištenje dogme radi suzbijanja ženskih prava i prava gej, bi, lezbijskih, i transeksualnih ljudi, kao i prava covjeka da odluči o trenutku svoje smrti, a uz to učvršćivanja nezdravog odnosa prema seksualnosti i tjelesnosti (osuda slobodne ljubavi, suzdržavanje od seksualnosti itd), čuvanje patrijarhalne institucije braka, korištenje dogme od strane crkve za poticanje najnazadnijih političkih snaga….
Ne vidim ni zašto bi judeokršćanski bog “kod nas” bio povlašten u odnosu na bilo kojeg drugog, uključujući i vjeru u Djeda Mraza. Tradicija? Upravo se protiv tradicije koja nasilno nameće samo jedan oprazac treba boriti i omogućiti svima uvid u tekovine svih kultura i civilizacija. Pokrštavanje ovih prostora u prošlosti, odnosno napuštanje starih (daleko ljepših, smislenijih i zabavnijih)slavenskih bogova, bilo je sve samo ne proizvod masovnog božanskog nadahnuća, silaska svetog duha ili slobodne procjene i izbora naših predaka, uostalom.
Argumenti protiv razdvajanja osobnog od javnog ciljaju protiv bilo dosljednog provođenja sekularizacije i zato ih smatram neprihvatljivima. Takvo argumentiranje ima jednako smisla kao i reći da će se sve javne površine bojati samo u zeleno, ako se utvrdilo da je velikom broju ljudi zelena najdraža boja.
Primjer uspješnog svođenja religije na stvar osobnog izbora je, barem na općoj razini i ne ulazeći u detalje, dan u politici u SFRJ po tom pitanju.
5 lipnja, 2011 at 15:25
“Društvena relevantnost” kršćanske (katoličke) vjere proizlazi u prvom redu iz njezinog utjecaja na našu stvarnost, a ona je, kako vidimo, vrlo značajna. O njoj svjedoči i sam gornji članak. Što se tiče tih, kako velite “negativnih” utjecaja religije (na društvo) o njima bi se dalo raspravljati. No čini mi se važnijim primijetiti kako fenomenu ljudske religoioznosti ljevica pristupa jako površno i s previše predrasuda, zbog čega puno više gubi nego što dobiva. A da je problem religije, odnosno sekularizacije (i s tim povezano “nacionalno pitanje”) u SFRJ bio riješen kako treba, onda se vjerojatno s njom ne bi dogodilo to što se dogodilo.
5 lipnja, 2011 at 15:34
U vezi Lenjina i Trockog i crkve – sicusna razlika se sastoji u tome sto se partija na celu s Lenjinom i Trockim nalazila usred najkrvavijeg rata, napadnuta vojno i ekonomski izvana i iznutra od daleko nadmocnijeg neprijatelja, sto se u perspektivi pobjede revolucije u Europi borila za njezin goli opstanak. Kako da u takvim uvjetima, uslijed rata, ne bude “krvi”, niti uz najveci idealizam to nije moguce. Crkva je, pak, radila ono sto je radila zbog sirenja vlastite moci, polozaja bogatstva, profita, saveza za reakcionarnim politickim organizacijama. Te se dvije stvari ne mogu niti u ludilu usporediti.
6 lipnja, 2011 at 00:11
U tekst se ne tvrdi eksplicitno da su se ulaznice za slušanje pape plaćale 120 kn, nego sam pod time mislila (za sve one koji nisu iz zg, kao ja) da im je omogućen prijevoz do metropole kako bi uživali u misnom slavlju. Ali i da sam to posve jasno napisala, cifra od 120 kn je minoran podatak koji bi svjedočio u prilog crkvene pohlepe…
Suviše je simplificirano tvrditi da se sa SFRJ “nešto” dogodilo zato što nije bila gotovo pa teokratska diktatura kao Hrvatska…
Neću ulaziti u pitanja nečije vjere, iako da budem iskrena, vjernike smatram naivnim i prostodušnim ljudima, ali i takvi bi trebali biti dovoljno razumni da imaju ikakav kritičan stav prema instituciji crkve i zalagati se za sekularizaciju.
6 lipnja, 2011 at 18:26
Religijsko pitanje nije nacionalno pitanje. SFRJ je prvenstveno pala na ispitu političkog i ekonomskog pitanja (proklamirana radnicka vlast vs. jednopartijska birokratska vlast partije koja je brojala manje od 10% radnika u članstvu), (elementi izoliranog samoupravljanja vs. tržište vs. samovolja direktora i birokrata), a nacionalno pitanje je iskorišteno kako bi se pod barjacima nacionalizama uspostavio kapitalizam i izvršila kontrarevolucija.
8 lipnja, 2011 at 13:10
Crkva je dohodovna,a ne duhovna ustanova!Točka!Svečenici koji nose pištolje čuvaju pištoljem materijalno tijelo i imovinu,a ne duh. U NDH ga je jedan dio isto nosio i nisu se pretrgali u kritici genocida nad židovima, duhovnim bićima i braći na sliku i priliku božju jer svi su ljudi braća. Ali zato su pristajući uz svaku državu i vlast pokazali da žele baštiniti materijalne probitke koje dobijaju podržavajući i zločinačku vlast, bitno je samo dobijati materijalne probitke. Gdje je tu duhovnost? U največoj krizi kad penzioneri i stanovništvo po Hrvatskoj počinje umirati od gladi,oni troše materijalne resurse društva i tih istih ljudi na oniksove poludrage ploće fasade svojih nedodirljivih privilegija. U situaciji kad stanovništvo umire po čitavoj Europi srednjeg vijeka (jer zbog nedostatnih materijalnih resursa kad plati crkvi i feudalcu po desetinu, ucjenjeni smrtnim strahom od vatre pakla ostavljajući sve materijalno i zemaljsko crkvi koju su veći dio povijesti vodili sinovi najbogatijeih-vlastele )obezvređenih egzistencija i izgubljenih života,crkva gradi najsjajnije bajoslovne palače obučene u zlato i pretvarajuči ljudske živote u užasne nedostojne egzistencije i jalove kameno-zlatne artefakte isto tako besmislene kao piramide.Iz toga je lako shvatiti da crkva ne funkcionira kao duhovna, humana ustanova već največi biznis i največe klanjanje bogu profitu u čitavoj povijesti ljudske vrste.I sve to što rade bićima što su na sliku i priliku bogu, uzrokujuči smrt ogromnog broja ljudi i iscrpljivanjem materijalnih resursa potrebnih za egzistenciju tih istih ljudi,rade samo da bi gomilali besmislen luksuz i materijalno,materijalno, materijalno….
8 lipnja, 2011 at 14:31
Crkva je dohodovna,a ne duhovna ustanova!Točka!Svečenici koji nose pištolje čuvaju pištoljem materijalno tijelo i imovinu,a ne duh. U NDH ga je jedan dio isto nosio i nisu se pretrgali u kritici genocida nad Židovima, duhovnim bićima i braći na sliku i priliku božju jer svi su ljudi braća. Ali zato su pristajući uz svaku državu i vlast pokazali da žele baštiniti plaću i materijalne probitke koje dobijaju podržavajući i zločinačku vlast, bitno je samo dobijati materijalne probitke. Gdje je tu duhovnost? U največoj krizi kad penzioneri i stanovništvo po Hrvatskoj počinje umirati od gladi,oni troše materijalne resurse društva i tih istih ljudi na oniksove poludrage ploće fasade svojih nedodirljivih privilegija. U situaciji kad stanovništvo umire po čitavoj Europi srednjeg vijeka (jer zbog nedostatnih materijalnih resursa kad plati crkvi i feudalcu po desetinu on i familija ne mogu preživjeti, ucjenjeni smrtnim strahom od vatre pakla ostavljajući sve materijalno i zemaljsko crkvi koju su veći dio povijesti vodili sinovi najbogatijih-dakle vlastele )obezvređenih egzistencija i zbog siromaštva,opljačkani, gubeći živote,crkva gradi novcem opljačkanih najsjajnije bajoslovne crkve/palače obučene u zlato , pretvarajuči ljudske živote u užasne nedostojne egzistencije,a sve zbog jalovih kameno-zlatnih artefakata besmislenih poput piramida.Iz toga je lako shvatiti da crkva ne funkcionira kao duhovna, humana ustanova već največi biznis i največe klanjanje bogu profitu u čitavoj povijesti ljudske vrste.I sve to rade bićima što su na sliku i priliku bogu, uzrokujuči smrt ogromnog broja ljudi iscrpljivanjem materijalnih resursa potrebnih za egzistenciju tih istih ljudi,a samo da bi gomilali besmislen luksuz i materijalno,materijalno, materijalno….
24 lipnja, 2011 at 13:04
Došao, bio, otišao. Takav dojam ostaje nakon papina posjeta. Deja vu ili već viđeno. Narodu još malo opijuma u krvotok, još malo problema gurnutih pod tepih i još malo ( ili puno ) novaca manje u državnoj blagajni. Da se Crkva bavi politikom intenzivno, na vrlo perfidan način, poznato je otkad je svijeta i vijeka. Ovoga puta bilo je čak direktnije nego što bi se moglo očekivati. I ranije. Još u avionu. Iako je ulazak u EU isključivo političko pitanje i apsolutno nikakve veze nema s papom i vjerom. Upravo zbog neprestanog uplitanja Crkve u politiku, politika i jest kompleksnija nego što bi trebala biti. Ali to su vrlo konstantne relacije i teško da se bilo što uskoro može promijeniti; zaluđeni vjernici će uvijek poslušati svoga papu, svoje nedodirljive biskupe, svog dragog župnika, makar im i razum i srce ( i instinkt ) govorili suprotno, oni su, kako je to divno rekao don Ivan Grubišić, puna čaša u koju se više ništa ne može uliti. Njima nije važno što su i sami kolateralne žrtve potreba vatikanske i kaptolske politike. Jer Crkva vodi vrlo dugoročnu politiku i uopće ju nije briga za trenutne probleme društva u cjelini. Uvijek pokušava svoju moć i utjecaj osigurati za slijedećih pedeset ili petsto godina, ne obazirući se previše na aktualne probleme. Zato im i treba, uz časne iznimke, ona skupina licemjernih uvlakača, beskompromisnih varalica i protuha, lopova i ulizica. Na čelu s Ivanom Orleanskom pod lijepim šeširićem. Zato je ovaj performans bio vrlo gadljiv. I lažljiv.
Ništa novo, o svemu tome je još prije stotinjak godina, uz zapanjujuću podudarnost, pisao veliki, briljantni Friedrich Nietzche:
…Obazirem se; više nije ostala ni jedna riječ od onoga što se prije zvalo „istina“, više ne možemo izdržati ni kad svećenik zausti riječ „istina“. Već i s najskromnijim polaganjem prava na čestitost danas se mora znati da teolog, svećenik, papa, u svakoj rečenici što je izgovori ne samo da čini pogrešku, nego i laže – da mu više nije dopušteno lagati iz „bezazlenosti“, iz „neznanja“. I svećenik zna, kao što svatko zna, da više nema „Boga“, nema „grešnika“, nema „Otkupitelja“ – da su „slobodna volja“, „moralni svjetski poredak“ laži; – ozbiljnost samosvladavanje duha više nikom ne dopušta da o tome ne zna… Svi su crkveni pojmovi prepoznati prema onome što jesu, kao najzloćudnija kovnica krivotvorina kako bi se priroda, vrijednosti prirode obezvrijedile; sam je svećenik prepoznat prema onome što jest, kao najopasnija vrsta parazita, kao pravi otrovni pauk života… Znamo, naša savjest danas zna koliko uopće vrijede sablasne izmišljotine svećenika i Crkve, čemu su služile; njima je postignuto ono stanje samooskrvnuća čovječanstva koji može probuditi gađenje pri pogledu na njega – pojmovi „onostranost“, „posljednji sud“, „besmrtnost duše“, sama „duša“; to su sredstva za mučenje, sistemi okrutnosti pomoću kojih je svećenik postao gospodar, ostao gospodar… Svatko to zna: i unatoč tome sve ostaje po starom. Kamo je dospio posljednji osjećaj pristojnosti, poštovanja prema samima sebi, kad se čak naši državnici, inače vrlo nesputani ljudi i skroz-naskroz antikristi na djelu, još danas nazivaju kršćanima i idu na pričest.?… Mladi knez, na čelu svojih četa, izvanredan kao simbol sebičnosti i oholosti svojeg naroda, ali bestidan kad se očituje kao kršćanin.!… Koga to onda poriče kršćanstvo? Što za njega znači „svijet“? Biti vojnik, biti sudac, biti domoljub; braniti se, držati do časti, željeti prednost, biti ponosan… Svaka praksa svakog trenutka, svaki instinkt, svaka vrijednost pretvorena u djelo danas su antikršćanski; kakav li izrod lažnosti mora biti moderni čovjek kad se ipak ne stidi još nazvati kršćaninom!
25 lipnja, 2011 at 23:15
dobro rečeno, zelenilegvan
5 prosinca, 2011 at 18:57
proba2
6 prosinca, 2011 at 02:48
Drugovi i drugarice, don Ivan Grubišić je dobio dva mandata u Saboru.
Pitanje za “zelenilengvan”-a:
Podržavaš li i dalje ono što je kazao don Ivan Grubišić
ili se tvoje mišljenje o njemu i njegovom svjetonazoru, promjenilo?