Ova rezolucija je usvojena na sastanku organizacija antikapitalističke ljevice, u Londonu 11. i 12. lipnja, na poziv SWP-a (Socijalistička radnička partija; Velika Britanija) i NPA (Nova antikapitalistička partija; Francuska). Konferencija je bila koncipirana kao nastavak prijašnjih konferencija u Parizu, lipnja 2008., prosinca 2009., svibnja 2010. i prosinca 2010. Jedan od potpisnika ove rezolucije je Radnička borba. 

Vladajuće klase razvijenih kapitalističkih država su bile spremne na značajno povećanje javne potrošnje i zaduživanja nakon početka „Velike recesije” 2008.-09. Proračunski deficiti su u razvijenim ekonomijama 2009. rasli za 5% od nacionalnog dohotka. Upravo to je spriječilo razvoj recesije u depresiju ozbiljnu poput one 1930-ih. Ali vladajuće klase su odbile zahtjeve za napuštanjem neoliberalnih političkih linija koje su pospješile izbijanje krize. Umjesto toga, izolirali su povećano državno zaduživanje, uzrokovano krizom, kao problem koji zahtijeva oštre mjere štednje, što predstavlja radikalizaciju neoliberalizma i prijetnju opstanku socijalne države. Buržoaska desnica gura ove mjere, a te političke snage su na vlasti gotovo posvuda u Europi.

Ali, kriza nastavlja predstavljati oštru političku opasnost za vladajuće klase zbog potencijalnog zaoštrenja klasne borbe. Ova opasnost se realizirala u arapskom svijetu, u revolucijama u Egiptu i Tunisu. Tamo se materijalna oskudica, pooštrena krizom (masovna nezaposlenost mladih, rastuće cijene hrane itd.), sjedinila s akumuliranom mržnjom prema korumpiranim, brutalnim i mizoginim režimima koje su SAD i EU podupirali. Rezultat je bio nevjerojatna narodna eksplozija čija je budućnost nesigurna, ali je ipak ponovno postavila revoluciju na dnevni red političkih zbivanja.

Usprkos tome što su arapske revolucije najspektakularniji primjeri, dogodio se opći uspon u pružanju otpora. U 2010. su se vodile sljedeće borbe: borbe za mirovine u Francuskoj, generalni štrajkovi u Portugalu i Španjolskoj, višestruki generalni štrajkovi u Grčkoj, studentski pokreti u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji, te pokret protiv nesigurnog i rada na određeno u Portugalu. Pokret 15. svibnja u Španjolskoj, koji je započeo zahtjevom za „stvarnom demokracijom“ i odbijanjem da se bude „robom u rukama političara i bankara“, je pokrenuo desetke tisuća većinom mladih ljudi koji su pohitali oformiti svoje „Tahrir trgove“ diljem zemlje i upustili se samo-organiziran i samopouzdan građanski neposluh, što je požnjelo dosta pažnje i naklonosti koje omogućuju širenje ovih formi borbe na druga područja. Sličan pokret, s dinamikom koja kombinira trgove i štrajkove, se razvio u Grčkoj.

Nedavni pokret za obranu prava kolektivnog pregovaranja u Wisconsinu pokazuje da je politika štednje stigla u SAD, zahvaljujući pobjedama Republikanske stranke, koja uživa potporu tzv. „Tea Party“ pokreta, na izborima u studenom prošle godine. Ali taj pokret također ukazuje na ustrajnu borbenost američke radničke klase. Radnički pokret je oslabljen neoliberalnom ofenzivom u razvijenim ekonomijama, ali posljednji napadi na radnike donose rizik stimuliranja obnove radničke militantnosti.

Oduprijeti se ovoj velikoj ofenzivi moguće je jedino kroz suradnju antikapitalističke ljevice i borbenog, potpuno demokratskog sindikalnog pokreta koji je baziran na snažnoj participaciji radničke baze. Ovo podrazumijeva prekid s politikama klasne suradnje i klasnog kompromisa, koje prečesto dominiraju u sindikatima, i koje su usidrene u društvenom pritisku na službenike sindikata koji preuzimaju izražavanje i obuzdavanje radničkih borbi na sebe.  Rast utjecajnosti antikapitalističke ljevice u sindikatima, kao i veće samopouzdanje i samoorganizacija radničke baze, najmoćnije su snage u postizanju takvog prekida.

Govoreći konkretno, smatramo:

• Potrebno je obraniti demokratska i socijalna prava radnika, narodnih klasa i mladeži od politike štednje, potrebno je biti njihov glasnogovornik u svim okolnostima, a također je potrebno voditi politiku nezavisnu od šefova, države i vlade, unutar sindikata, kakva god će već biti.

• Potrebno je prakticirati nemilosrdnu kritiku takozvanih socijalističkih, laburističkih i socijaldemokratskih partija zbog njihove kapitulacije pred neoliberalizmom, dok je početna točka bezuvjetna opozicija prema partijama buržoaske desnice.

• Potrebno u mobilizacijama i na izbornom, parlamentarnom terenu, braniti antikapitalističku alternativu koja nudi perspektivu raskida s kapitalističkim društvom, raskida koji je moguće postići jedino kroz djelovanje pokreta cjelokupnog stanovništva koji osporava apsolutnu moć koju kapitalistička oligarhija ima nad društvom, postavljajući pitanje demokratske vlasti radnika i naroda.

•Potrebno je dosljedno i kreativno upotrebljavati taktiku ujedinjenog fronta, sa svrhom izgradnje jedinstva radničke klase radi društvene borbe, kao i surađivati, uz kritiku, sa svim političkim snagama koje su protiv neoliberalne politike i s pokretima/sindikatima koji se opiru neoliberalizmu.

Ovaj pristup će vjerojatno biti najučinkovitiji u slučaju aktivnog sudjelovanja u formiranju otpora politikama štednje. Sama ozbiljnost krize podrazumijeva da će ovaj otpor suočiti se s ideološkim pitanjima: prije svega, s pitanjem alternative politikama štednje. Vladajuće klase na Zapadu su odbacile kejnzijanske mjere, a socijaldemokracija je odbila prihvatiti ih. Antikapitalistička ljevica mora odbijati rezove u javnim službama i privatizaciju javnih službi. Također, potrebno je provesti kampanju za reviziju duga. Ali, antikapitalistička ljevica isto tako mora biti spremna postaviti alternativni program koji inicira prekid s logikom profita – primjerice, nacionalizacija banaka, energije, željeznica, i glavnih industrija usluga pod demokratskom kontrolom radnika, progresivno oporezivanje dohotka i bogatstva, poništenje duga stvorenog financijskom spekulacijom, investiranje u „klimatske poslove“ (zelene investicije) koji bi istovremeno smanjili emisiju CO2 i nezaposlenost. Pružamo potporu narodu Islanda u njihovoj odlučnosti da odbiju platiti dug banaka u bankrotu.

Antikapitalistička politika mora nastaviti svoj suživot s anti-imperijalizmom. Američki imperijalizam, već oslabljen debaklom u Iraku, još je više oslabljen revolucijama u Egiptu i Tunisu. Ali Vijeće sigurnosti UN-a je svojom rezolucijom o Libiji dalo zeleno svijetlo vojnoj intervenciji zapadnih zemalja. Svrha te intervencije jest ponovna izgradnja sistema država dominiranih imperijalizmom na Bliskom istoku. Radikalna i revolucionarna ljevica mora kombinirati podršku borbama protiv Gaddafijevog režima s opozicijom prema kontinuiranim vojnim intervencijama SAD-a, Francuske, Velike Britanije i NATO saveza u Libiji. Također je potrebno nastaviti s kampanjama protiv okupacija Iraka i Afganistana.

Jedna od mnogih negativnih posljedica „rata protiv terorizma“ jest poticaj razvoju rasizma i ksenofobije u Europi i SAD-u. Službeni napadi na multikulturalizam, izvedeni od ljudi poput Angele Merkel, Sarkozyja i Davida Camerona, pružaju respektabilnost nastojanjima krajnje desnice (bilo Geerta Wildersa u Nizozemskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, ili EDL-a i saveznika u Velikoj Britaniji) da učine anti-islamski rasizam prvim oruđem u formaciji njihove baze podrške u narodu. Drugdje u Europi, Romi su glavne mete rasističke ofenzive. Među našim najvažnijim zadacima su izgradnja široke opozicije prema rasizmu i islamofobiji, te sprječavati pokušaje fašističkog organiziranja i izgradnje na izbornoj razini, kao i na ulicama.

Ovo podrazumijeva preuzimanje inicijative i zauzimanje ofenzivne pozicije na društvenim i socijalnim frontama, postavljajući politiku solidarnosti eksploatiranih klasa nasuprot dominantnih klasa, koje nastoje stvoriti podjele radi lakšeg nametanja svojih politika. Predaje i povlačenja stvaraju atmosferu demoralizacije koja otvara mogućnosti reakcionarnoj ideološkoj ofenizivi. Zauzeti ofenzivnu poziciju na socijalnom terenu također podrazumijeva formiranje nove socijalističke klasne svijesti.

Jasno je da trenutna situacija postavlja mnoge zahtjeve radikalnoj i revolucionarnoj ljevici. Radi toga moramo formirati vlastite organizacije, sa svrhom povećanja naših sposobnosti za pružanje odgovora na te zahtjeve – privlačenjem novih aktivista u naše redove i produbljivanjem naših korijena u radničkim zajednicama. Također, možemo se ojačati kroz suradnju. Naša snaga je ograničena, ali je veća kada se kombinira. Kroz sastanke i rasprave možemo ostvariti zajedničke inicijative i akcije, kao i, nadamo se, definirati političku bazu antikapitalističkog regrupiranja u Europi…

U ovom duhu, podupiremo sljedeće inicijative, a intervenirat ćemo uključenjem u njih gdje će biti moguće:

16. srpnja: mobilizacija ENOUGH kampanje protiv MMF-a u Dublinu
1. listopada: europska konferencija protiv politika štednje i privatizacije u Londonu
15. listopada: poziv pokreta „indignados“ na akciju protiv politika štednje diljem Europe
1. studenog: mobilizacija protiv G20 summita u Francuskoj

Usvojeno u Londonu, 12. lipnja 2011.

Belgija: Ligue Communiste Révolutionnaire (LCR/SAP)

Hrvatska: Radnička borba

Danska: Crveno-zeleni savez

Francuska: Nouveau Parti Anticapitaliste (NPA)

Velika Britanija: Counterfire – Socialist Party – Socialist Resistance – Socialist Workers Party (SWP)

Grčka: Anticapitalist Political Group (APO) – Sosialistiko Ergatiko Komma (SEK)

Irska: People Before Profit – Socialist Party – Socialist Workers Party (SWP)

Nizozemska: Internationale Socialisten – Socialist Alternatieve Politics

Poljska: Poljska partija rada

Portugal : Bloco de Esquerda

Škotska: Škotska socijalistička partija (SSP)

Španjolska: En Lucha – Izquierda Anticapitalista – Partido Obrero Revolucionario (POR)

Švedska: Socialistisk Partiet