Jeyakumar Devaraj i 29 drugih članova Socijalističke Partije Malezije uhićeno je u Penangu pod optužbom da su htjeli oživjeti Komunističku partiju i voditi rat protiv kralja. To su iznimno teške optužbe iako sasvim bez dokaza. Aktivisti su uhićeni nakon što su u okviru pokreta za održavanje poštenih i slobodnih izbora dijelili letke sa zahtjevom za ostavkom vlade. Izvanredni zakon dopušta njihovo pritvaranje i zadržavanje u izuzetno teškim uvjetima i do 60 dana, bez potrebe za podnošenjem tužbe protiv njih. Širom svijeta se organiziraju protesti protiv njihovog pritvaranja. Prenosimo tekst koji je Jeyakumar Devaraj napisao u zatvoru.

“Hej Kumar! Još uvijek se boriš protiv vjetrenjača?” tako me je prijatelj doktor pozdravio prije četiri godine. Tom je prilikom bilo govora o Socijalističkoj Partiji Malezije u medijima tjedan dana ranije.
Za mnoge je eksperiment sa socijalizmom već pitanje prošlosti, te samo suludi pojedinci još uvijek teže ka socijalizmu.
Ali mi u Socijalističkoj partiji Malezije vjerujemo da socijalizam mora odigrati važnu, zapravo presudnu, ulogu  u sprečavanju kolosalnih socijalno-ekoloških katastrofa koje će se dogoditi u idućih 30-60 godina!
Mi vjerujemo da svijet treba pronaći učinkovitu alternativu ekonomiji koju diktiraju korporacijski pohlepnici.

1. Malezijski trenutni smjer u ekonomiji sliči na “utrku do propasti”

Vladare svjetskog kapitala i tehnološkog napretka koji kontroliraju tržište predstavlja uglavnom maleni broj korporacija, oko 500 do 1000. Postali su svemoćni u današnjem jednopolarnom svijetu i mogu diktirati cijene. Čak i najveće svjetske Vlade ih ne mogu kontrolirati.
Mjere koje Malezija poduzima kako bi privukla ulagače su:

– smanjenje poreza za korporacije i uvođenje dodatnih poreza na robu i usluge. Time breme poreza pada na leđa običnih građana

– poboljšanje “fleksibilnosti radne snage”. Time se smanjuje sigurnost radnih mjesta, kao i prava radnika, omogućavanjem novih neobavezujućih ugovora o radu i slabljenjem sindikata

– privatizacijom osnovnih usluga i prava građana poput zdravstva i visokog školstva

Sve te mjere stvaraju ekonomski pritisak na 70% populacije koje je najviše socijalno ugroženo.

To su mjere koje i ostale zemlje u razvoju također poduzimaju – svaka nadmašujući susjednu zemlju u lovu na strani kapital. Vrlo je teško stvoriti društvo koje je socijalno osjetljivo u takvim okvirima razvoja.

2. Kronična nedovoljna potrošnja koja dovodi do golemog rasta financijskog kapitala i lako isparivih financijskih “mjehura”.

Sloboda velikih korporacija u lovu na najjeftiniji rad, tako da svoje tvornice smjeste u najjeftinije države, znači mega – profite za takve korporacije, ali istovremeno usporava nagomilavanje potrošačke moći svjetske ekonomije. Kada američka ili europska tvrtka otpuste stotinu američkih radnika, seleći se u Kinu i zapošljavajući ih za 1/7 plaće, sveukupna kupovna moć radničke klase je smanjena. Izostanak sigurnog rasta potražnje uvjetuje da profiti korporacija ne mogu biti uloženi u proizvodnju više potrošnih roba. Zbog toga se korporacije okreću drugim alternativama kako bi zaradile novac, kao što su terminsko tržište, trgovanje valutama, tržište dionica, te drugim financijskim proizvodima kao što su derivatni financijski proizvodi. Ova je tendencija naglašena time što je Quantitative Easing politika – upumpavanje još novca u ekonomiju SAD-a s ciljem stimuliranja industrijske proizvodnje i stoga smanjivanja nezaposlenosti – poduprjela stvaranje drugih financijskih mjehura u različitim dijelovima svijeta. Problem je odumrla potražnja, a ne nedostatak proizvodnog kapitala.    Ovdje se ne radi o nedovoljnim regulacijama, nego o pogrešnoj raspodjeli svjetskog bogatstva! Kako bi zahvatili ovaj problem moć korporacija mora biti dovedena u pitanje.

3. Približavamo se granicama rasta koje dopušta okoliš

 Svjetska ekonomija snažno ovisi o nafti. Ovo će dobro nestati kroz narednih 50 godina ili tome slično. Moramo hitno razmisliti ne samo o alternativnim izvorima, već i o mnogo većoj iskoristivosti goriva!

Svjedočimo globalnom zatopljenju. Koliko će brzo i koliko skoro razina mora porasti još je uvijek hipoteza – no znači li to da ovo pitanje možemo zanemariti zato što će utjecati na naše unuke, a ne na nas?

Ekonomski model koji zahtjeva prosječni globalni postotak rasta od 4% kako bi se izbjegli padovi zasigurno nije održiv! Ne kroz narednih 50 godina! Moramo ravnomjernije rasporediti bogatstvo koje stvaramo. Moramo smanjiti neučinkovitost. Rast se ne može odugovlačiti u nedogled.

Sve je ovo moguće samo ako smo spremni promijeniti paradigmu kako će neograničena pohlepa voditi najboljem ishodu za većinu na svijetu zbog toga što je “nevidljiva ruka” Adama Smitha još uvijek na djelu u korporativno vođenoj globalizaciji.

Obični ljudi svijeta moraju preuzeti vlast od 560 najbogatijih svjetskih korporacija kako bi diktirali smjer nacionalne ili svjetske ekonomije.

Potrebno je da vlast prijeđe u ruke potlačenih na svijetu kako bi ove zadaće proveli putem demokratskoga procesa. To su zadaće s kojima će se suočiti socijalizam 21.stoljeća. To nisu ciljevi koje je lako ostvariti.

No, problemi s kojima se suočavamo su izuzetno ozbiljni. Ako se na njih ne nađe odgovor mogli bi odvesti u ekološku, prehrambenu ili klimatsku katastrofu koja vodi do uništenja većeg dijela ljudske civilizacije.

Ovo nije svijet kakav želim ostaviti svojim unucima . Zbog toga sam socijalist i namjeravam to i ostati bez obzira na EO/ISA uhićenje[1].

Dr Jeyakumar Devaraj

Prijevod i prilagodba: Radnička borba