Donosimo intervju s članom Revolucionarne radničke partije, sekcije Četvrte internacionale na Filipinima. Radeći u veoma teškim okolnostima ilegalnoga rada, neophodnoga kako zbog otvorene represije vlasti, prijetnje koje predstavljaju lokalni politički moćnici koji upravljaju vlastitim vojskama, kao i mafijaški klanovi, naoružani fundamentalisti, ali i staljinistički sektaši, članovi ove naše bratske organizacije prošli su kroz dugi period kako praktične tako i političke izgradnje. Nekada pripadnici maoističke partije, na konkretnim pitanjima su se imali prilike uvjeriti u potpunu promašenost maoističkih strategija i «teorije» : nedemokratičnost i birokratiziranost njihovih struktura, jednostrano fokusiranje na rad u ruralnim sredinama, zanemarivanje svih ostalih strategija i frontova djelovanja u odnosu na oružanu borbu, te koncepcija o dvije odvojene faze revolucije nasuprot permanentnosti procesa društvene transformacije. Učenjem na iskustvima, te traženjem adekvatnih strategija djelovanja, u nešto manje od dva desetljeća svojega postojanja, usprkos svim teškoćama uspjeli su izgraditi čvrstu organizaciju sa znatnim brojem članova, te društvenim utjecajem.

RB : Možete li nam reći nešto o svojoj organizaciji, njezinoj povijesti, te razvoju?

Marcus : Naša je organizacija ranije, tokom osamdesetih i početkom devedesetih godina, pripadala KP Filipina. Tada je početkom devedesetih godina došlo do velike debate unutar partije po pitanjima strateške orijentacije, koja je izazvala rascjep. Članovi partije iz centralnog područja Mindanaoa su zbog neslaganja sa politikom partije odlučili da se distanciraju od službene linije. Temeljna rezolucija o osnovnim principima i strategiji donesena je jednostrano od strane rukovodstva pri čemu nije bilo demokratske procedure, kao uostalom niti mogućnosti izbora novoga rukovodstva.

RB : O čemu se radilo u rezoluciji?

Marcus : Rezolucija je, usprkos iskustvima, ponovno istaknula principe koji su postavljeni tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Konstatirano je kako je potrebno da se posvetimo isključivo organiziranju otpora u ruralnim dijelovima zemlje, te organiziramo oružanu borbu vođenu od strane seljačkih masa, po uzoru na kinesku revoluciju, kako bi se kroz «narodni rat»  uspostavio novi demokratski sustav, dakle ne direktno i sam socijalizam. Tu strategiju zasnivaju na stavu kako su Filipni još uvijek polufeudalno društvo. No to više nije točno, to se promijenilo i u skladu sa time treba mijenjati i strategiju koja se primjenjuje. U pojedinim lokalnim grupama, posebno u regiji središnjeg Mindanaoa, prilikom diskusije o rezoluciji prevladalo je mišljenje kakvo je takva analiza pogrešna, te kako se maoistička strategija partije zasnivala na avanturizmu i voluntarizmu. Ta se diskusija događala oko 1992 – 1993. godine.

RB : Što se tada dogodilo ?

Marcus : Svi oni koji nisu prihvatili rezoluciju bili su izbačeni iz partije. Konačno je i Centralni komitet za Mindanao odlučio da je potrebno napustiti partiju. Odluka o izbacivanjima nije donesena na Kongresu, već na razini rukovodstva KP Filipina. To je uostalom bila i politika KP Filipina od početka – kongresi su sazivani veoma neredovito, nije postojala mogućnost smjenjivanja rukovodstva, te su isti ljudi bez prekida vodili partiju od osnivanja.

RB : Nakon što su bili izbačeni jedan dio ljudi se počeo organizirati ?

Marcus : Da, nakon što su izbačeni drugovi su zadržali kontakte i počeli ulaziti u diskusije – što učiniti, kako izvesti revoluciju, kakvu strategiju usvojiti…Tako je u suštini započeo proces izgradnje Revolucionarne radničke partije. Ona je formalno osnovana 2001, dok se u ranijem periodu radilo o prijelaznoj formi  partije, koja je nakon spomenutog rascjepa s maoistima zadržala i oružane postrojbe kojima je dano novo ime : Revolucionarna narodna armija.

RB : Kakav je stav prilikom osnivanja zauzela Revolucionarna radnička partija u odnosu na pitanja kojima se bavila rezolucija, te koja su dovela do rascjepa?

Marcus : Odbačena je analiza prema kojoj su Filipini polufeudalno društvo i prihvaćena je karakterizacija Filipina kao kapitalističke zemlje sa zaostalim i nejednolikim razvojem. Također je odbačen jednostrani pristup društvenim pitanjima. Krenulo se kako u organiziranje radništva, tako i seljaštva, a u program partije su uključeni ne samo zahtjevi za samoodređenjem pojedinih naroda Filipina, već i pitanje ekologije i rodnog oslobođenja.

RB : Osnivači Revolucionarne radničke partije proizašli su iz maoističke tradicije, a vaša organizacija je sada članica Četvrte internacionale. Očito je kako je postojao dugi period učenja na iskustvima, diskusije i preispitivanja političkih temelja…

Marcus : Tako je. Tokom tih diskusija prihvaćena je drugačija karakterizacija Filipinskog društva, analiza djelovanja i strategije je postavljena na osnove realnih klasnih odnosa i klasne borbe; time odbacujući maoizam i njegovu tradiciju i vraćajući se izvornom marksizmu i Lenjinovoj tradiciji. Maoistički pristup, koji počiva na frazi o borbi za narodno oslobođenje, ne stavlja naglasak na klasne sadržaje i realnu analizu društva. Oni samo analiziraju društvo na temelju procjene svojih vođa, a ne na temelju situacije u kojoj se nalazi narod. Dio članova koji su odbacili liniju KP Filipina je već u početku održavao kontakte s predstavnicima Četvrte internacionale, a stalni i aktivni član Internacionale smo službeno postali 2003. godine.

RB : Kakve su danas aktivnosti Revolucionarne radničke partije i Revolucionarne narodne armije i kako se one kombiniraju u praksi?

Naša partija za razliku od maoista, koji sve temelje samo na oružanoj borbi seljaštva u ruralnim područjima, ne koristi samo jednu strategiju djelovanja. Mi priznajemo različite forme revolucije, te različite forme slabljenja moći neprijatelja. Stoga kombiniramo različite oblike aktivnosti i to nazivamo «revolucionarnim masovnim aktivnostima», putem kojih različite sektore društva nastojimo uključiti u revoluciju. Koristimo različite metode – od oružanog otpora, preko različitih kampanja, do rada u legalnim udrugama.

Na Filipinima postoje različite nacionalne zajednice – kršćani, muslimanske zajednice, Bangsamoro, te Lumadi, odnosno indogena populacija. Bangsamoro i Lumadi populacija se bori za nacionalno samoodređenje već preko pedeset godina. Radimo s ovim zajednicama, pokušavamo ih organizirati i pružiti pomoć, a njihovo pravo na samoodređenje ugrađujemo u svoje političke ciljeve. Članove naše organizacije čine pripadnici svih navedenih naroda. Posebno je zanimljivo i teško politički raditi i organizirati plemenske zajednice.

U suštini, osnovna uloga našeg vojnog krila je zaštita postignutih pobjeda koje su lokalne zajednice ostvarile u proteklom periodu. Na primjer, krajnje represivna i pro-fašistička politika vlade ne omogućava rješavanje zemljišnog pitanja, te ostvarivanja prava na zemlju. Dužnost je Revolucionarne narodne armije da štiti ljude koji na toj zemlji rade, odnosno lokalne zajednice, od vladinih napada.

Jedna je od važnih uloga  vojnog krila i zaštita naših članova od napada maoista koji provode politiku likvidiranja, odnosno otvorenog ubijanja svojih neistomišljenika, nazivajući nas «kontrarevolucionarima» koje treba istrijebiti…Na područjima na kojima maoisti djeluju nerijetko izazivaju i nezadovoljstvo naroda, posebno indogene populacije. Nasilno zahtijevaju novce, opremu i pomoć, nerijetko šireći strah među narodom. Osobno znam za nekoliko naših drugova koje su ubili…neki od njih koji su ubijeni 2003. bili su vrhunski aktivisti i kadrovi…Nastavak ubijanja je politika koju i dalje slijede. To je u potpunosti ludo, zamislite kako je to kada vas kolega s ljevice želi ubiti…Svakako, to ima i političku dimenziju – na taj se način pokušavaju riješiti svojevrsne konkurencije, posebno opasne zbog toga što pokazuje kako i gdje griješe sa svojom politikom.

Također, tu su i naoružane kriminalne bande, kao i lokalni politički moćnici koji upravljaju svojim privatnim vojskama, a od kojih također treba štititi narod.

Dakle, organiziramo kako ruralna područja, tako i ona urbana, organiziramo ženski pokret, organiziramo kako radnike, tako i seljaštvo…Sada imamo oko 3500 članova, te broj članova, kao i naš utjecaj, stalno raste.

RB : Revolucionarna narodna armija djeluje uglavnom u ruralnim područjima?

Marcus : Ne samo u ruralnim, djeluje i u ruralnim i u urbanim područjima. Također, kao što samo ime kaže to nije samo armija, već narodna armija –  jedan od nužnih oblika djelovanja uz vojnu zaštitu je i organiziranje lokalnih zajednica, te pružanje različitih oblika pomoći. To se događa s obzirom na konkretne probleme i potrebe lokalnih zajednica, kao i ono što se želi ostvariti u narednom periodu. To je posebno bitno u urbanim područjima gdje je vidljivost i ranjivost vojnih jedinica veća. Za uzvrat, zajednica članovima Revolucionarne narodne armije pruža pomoć i zaštitu. Veze između boraca i zajednice su veoma čvrste, te Revolucionarna narodna armija nije odvojena od naroda, već je u punom smislu riječi njegov dio. Sudjelujemo i u mirovnim pregovorima. Jedan promatrač iz Velike Britanije je zadivljeno rekao kako se radi o jedinstvenom pristupu pregovorima. Za nas mirovni pregovori nisu naprosto mjesto dogovora između čelnika sukobljenih strana, već način ostvarivanja interesa i zahtjeva populacije. Mi kažemo : «mirovni pregovori se neće nastaviti ukoliko se ne ostvare zahtjevi stanovništva». Tada vlada mora dati lokalnim zajednicama ono što one zahtijevaju. U pregovorima tako ne zastupamo svoje partikularne interese nego interese ljudi koji na tim područjima žive.

RB : Što je s korištenjem izbornog procesa?

Marcus : Korištenje novoga izbornog sistema je također jedan od načina na koji djelujemo. Budući da je naša organizacija ilegalna, ne možemo se kandidirati kao Revolucionarna radnička partija, nego moramo postaviti partijsku listu koja s njome neće imati formalnih veza. Iako su ostvareni uspjesi i jedan dio naših kandidata je izabran u parlament došlo je i do problema. Jedan dio bivših drugova nas je izdao i postao korumpiran, vršeći malverzacije s novcem kojega su dobivali. Takva tendencija je jasno izražena u Filipinskom društvu i proizvod je između ostaloga i proturječnosti u njegovom razvoju. U budućnosti ćemo morati biti mnogo oprezniji i provoditi strožu kontrolu nad izbornim listama.

RB : Kako s obzirom na uvjete rada uspijevate organizirati učlanjenja novih ljudi u vašu partiju?

Marcus : To je veoma teško i potrebno je biti oprezan. Uvijek je pri tome potrebno riskirati. S jedne strane, svako učlanjenje donosi potencijalan rizik za organizaciju. S druge strane, ako si osoba koja ostvaruje kontakt moraš riskirati svoju slobodu i život predstavljajući se. Uglavnom članove regrutiramo preko legalnih organizacija, kao i preko radničkog, studentskog i ženskog pokreta. Na temelju angažmana pojedinih aktivista može se procijeniti kakvi su njihovi politički stavovi, koliko su politički svjesni i da li bi bili spremni da se priključe Revolucionarnoj radničkoj partiji.  Naravno, u jednome trenutku morate reći : «Ja sam član Revolucionarne radničke partije i moja je sigurnost sada u tvojim rukama, na tebi je da li ćeš me prijaviti vlastima. Vidim te kao potencijalnog člana organizacije…»