Prije nekoliko dana libijski diktator uhvaćen je od strane pobunjenika i ubijen. Time je formalno završila libijska revolucija, koja je započela sredinom veljače ove godine. Naime, jedini jasan, javno proklamirani i zajednički cilj pobunjenika bio je svrgnuće Gadafija.  Ovime je također završen rat koji se odvijao između Gadafijevih pristaša i pobunjenika, te je sada na redu pitanje budućnosti Libije i libijskog naroda.

U ovom tekstu pokušat će se dati kratka analiza postojećih političko – ekonomskih prilika u Libiji koje su uvelike odredile putanju revolucije dosad, a i ubuduće. Naime, revolucija u Libiji i uloga Gadafija su u svijetu većinom praćene iz dviju jednostranih perspektiva. Jedna osuđuje napad NATO-a na Libiju i pripisuje, sada već mrtvom, Gadafiju humanitarne, velikodušne, čak i socijalističke zasluge za libijski narod. Druga opravdava napad NATO-a i strogo osuđuje Gadafija kao krvoločnog diktatora. Ova gledišta su uvelike rezultat nekoliko čimbenika. Masovni mediji (u vlasništvu kapitala iz zemalja koje su predvodile zračne napade)  jednostrano su oblikovali javno mnijenje  i time opravdali intervenciju vojnog saveza. Također, jednostavno i jednostrano razmišljanje  učinilo je da ljudi prave zaključke iz onoga što čuju i vide iz medija, odnosno na bazi falsificiranja materijalne stvarnosti.

Revoluciju u Libiji treba analizirati na način da se ona sagleda unutar konteksta ostalih revolucija u Sjevernoj Africi, zatim u kontekstu političkih i ekonomskih prilika zemlje, te političkih i ekonomskih prilika zemalja koje su predvodila zračne napade i podupirale jedan dio pobunjenika. Unutar političkih i ekonomskih prilika same Libije treba sagledati i raspored snaga koje predstavljaju pobunjenike, kakav je položaj, brojnost, organiziranost i spremnost radničke klase s jedne strane, te  krupne i sitne buržoazije – s pripadajućim skupinama – s druge strane. Zatim, kakva je Gadafijeva uloga u unutarnjoj i vanjskoj politici Libije. Konačno, treba odrediti koji su progresivni, a koji reakcionarni elementi unutar libijske revolucije.  Sve revolucije dosad, a niti ova nije izuzetak, pokazale su da je revolucionarni proces upravo različit od onoga što mediji i politika imperijalističkih zemalja žele pokazati. Revolucija nije proces u kojem se «dobri momci”  pobune protiv «zlih» i nakon što im ostatak slobodoljubivog svijeta pomogne, oni preuzmu vlast na radost čitavog društva. Revolucija je kompleksni proces koji uključuje različite skupine (koje su daleko od homogenosti) s različitim interesima. Uključuje mnogobrojne unutarnje borbe i previranja, zahtijeva jasne ciljeve i planove, ali posebno planove koji se mogu prilagođavati trenutnoj situaciji. Napokon, ishod revolucije ovisi, osim o vanjskim čimbenicima, uvelike i o unutarnjim : položaju i snazi revolucionarnog subjekata, njihovom rukovodstvu, spremnosti i volji. Ne treba zaboraviti, da je fašizam direktna posljedica neuspjelih progresivnih i radničkih revolucija u Njemačkoj i Španjolskoj. Dakle, revolucija nije samo ono što čitamo po novinama i gledamo na televiziji, niti s druge strane automatsko zauzimanje jednostrano suprotne pozicije od one službene. Stoga treba s izuzetnom opreznošću zaključivati o takvom fenomenu.

To nas dovodi do uloge i ‘zasluga’ Gadafija. Tko je na strani Gadafija i tko osuđuje pobunjenike? Sigurno ne marksisti. Tko je priželjkivao NATO-ovu ulogu u napadima na Libiju, te svrgnuće Gadafija kao jedini cilj? Opet, sigurno ne marksisti. Utoliko jer marksist ne gleda stvari crno-bijelo, jer marksist polazi od analize postojećih i prošlih političkih i ekonomskih prilika, jer marksist ima na umu proletarijat i njegovu ulogu, jer marksist vidi nužnost perpetuiranja revolucije i njenog prijelaza iz buržoaske u proletersku fazu. Konačno, jer marksist ne priznaje Gadafiju da je vodio politiku koja ima bilo kakvih dodirnih točaka sa socijalizmom, kao što ne priznaje NATO-u da ‘pomaže’ pobunjenicima zbog pravde.

Koja je pozadina ove revolucije? Gadafi je na vlast 1969.godine došao, između ostaloga, zahvaljujući pozivanju na borbu protiv imperijalizma. Libija koja je bogata naftom, bila je iskorištavana od talijanskih, engleskih i drugih naftnih kompanija. Gadafi je nacionalizirao veliki dio gospodarstva i svojom ekonomskom politikom, zahvaljujući bogatim nalazištima nafte i relativno malobrojnoj populaciji, osigurao povoljan životni standard Libijcima, s besplatnim obrazovanjem i zdravstvom. No, u isto vrijeme organizirao je politički sustav koji je zabranio političke stranke i koji je koncentrirao moć u liku jedne osobe. Kao i svaki buržoaski diktator Gadafi je nastojeći zadržati političku vlast u svojim rukama morao balansirati između interesa i zahtjeva različitih klasa i skupina, pristajati na različite kompromise, te se predstavljati kao zaštitnik svih Libijaca. Zemljom je vladao na način da je potkupljivao plemenske vođe, a u isto vrijeme vodio politiku divide et impera prema mnogim regionalnim i plemenskim elementima. Posljednjih dvadeset godina započeo je s postepenim slijeđenjem neoliberalne politike, što podrazumijeva otvaranje tržišta imperijalističkim silama, privatizaciju državnih poduzeća, te zahtjev za članstvom u WTO-u. Od 2003.godine, više od stotinu državnih kompanija je privatizirano, većina u sektoru nafte i turizma, od čega je 29 u potpunosti u stranom vlasništvu. Upravo je postepeni prelazak na ovu politiku, koji nije slučajan nego je posljedica balansiranja diktatora između različitih faktora kako bi se pod svaku cijenu održala vlast, predstavljao jedan od glavnih društvenih uzroka pobune.  Implementacija  neoliberalnih politika dovela je do polarizacije bogatstva. Na jednoj strani bio je sve veći dio obespravljenog i osiromašenog libijskog stanovništva, a na drugoj sve bogatija Gadafijeva obitelj i uži saveznici. Tako je prema nekim podacima nezaposlenost u protekle tri godine dosegnula 30%, a cijene osnovnih namirnica su poskupile za 85%.

Samu pobunu pokrenulo je uhićenje glavnog koordinatora obitelji žrtava (1200) koje su pobijene u zatvoru 1996.godine po Gadafijevom naređenju, iako su bili nevini. Nakon uhićenja (s ciljem zaustavljanja prosvjeda), obitelji su izašle na ulice, a njima su se pridružili siromašni Libijci, radnici, sitna buržoazija, te veliki broj srednjeg sloja. Nakon Gadafijevog odgovora u obliku tenkova i vojske, prosvjedi su se proširili. Kako su pobunjenici zauzeli vojarne u Bengazhiju, Gadafi je još jače uzvratio, no uz pomoć NATO-a pobunjenici su mu nanijeli ozbiljne gubitke. Također, sve je više detalja izlazilo u javnost –  Gadafijevi plaćenici, zatim leševi vojnika koji su odbili pucati na pobunjenike, na vidjelo je izašao i dio bogatstva vladajuće elite (vile, bazeni…). Uskoro su se sukobi proširili i na zapad zemlje, Tripoli je pao (iako je Gadafi tu najprije slomio otpor, Tripoli je opet u kolovozu prešao u ruke pobunjenika). Uz NATO-ove napade pobunjenici su napredovali i sve više okruživali Gadafija dok konačno i Sirta nije pala. Time je formalno ispunjen jedini zajednički cilj – Gadafija više nema i zemlja je oslobođena.

Koja je uloga NATO-a? Uz toliko krvoločnih diktatura koje je Zapad podupirao i podupire intervenirali su upravo u Libiji. Zapad (SAD, VB i posebno Francuska) je uvidio priliku da odigra ključnu ulogu u toj revoluciji, podredi je svojim interesima, te je tako sabotira i likvidira. Jedan od čimbenika je bio kratkoročnije naravi, naime političarima u tim zemljama padala je popularnost, te su imali poprilično ekonomskih problema kod kuće. Trebala im je vojna kampanja kako bi fokus prebacili s domaćih problema  na Libiju. S druge strane, SAD je bio oprezan zbog ratova u Iraku i Afganistanu, no znali su da će im pobunjenici kasnije biti zahvalni, te da će se ta zahvalnost moći pokazati u materijalnom obliku. Francuska je, uz Veliku Britaniju,  oduvijek smatrala ova područja za svoje dvorište, te ga razne kompanije vide kao svoj potencijalni dio kolača. Prema tome, njihovi ekonomski i politički interesi su  vodili do angažmana u napadima. Mediji su oblikovali sliku kako je intervencija pitanje humanosti i pravde, dok se dio pobunjenika koji je u početku bio protiv NATO-a predomislio zbog Gadafijevih prijetnji masakrima i nedostatka oružja. Zbog toga je Zapad jedva dočekao da ih Libijci pozovu u pomoć.

Kakav je karakter ove revolucije i koja je uloga radničke klase? Ovdje je za sada riječ o političkoj revoluciji koja ima i tendenciju završiti kao buržoasko -demokratska, ukoliko prevlada uloga Nacionalnog prijelaznog vijeća. Naime, Nacionalno prijelazno vijeće je nametnuto kako jedini i legitimni predstavnik libijskog naroda. U njemu, međutim, sudjeluje dio Gadafijevih generala, koji je prešao na drugu stranu  kada su za to uvidjeli priliku, kao i određeni biznismeni, te dio ljudi koji ima jako dobre veze sa Zapadom (bilo da su tamo radili na sveučilištima, bilo da se radi o disidentima). Na taj način NATO kao i zapadni političari cijelo vrijeme pokušavaju potvrditi legitimitet Nacionalnog prijelaznog vijeća, vodeći pregovore s njim, surađujući i dogovarajući obnovu zemlje i kasniju budućnost. Naravno, ova radnja se svodi na to da je Zapad prepoznao u tom vijeću svog saveznika preko kojeg će izvršiti još jednu ekonomsku kolonizaciju. Prema tome, kako Nacionalno prijelazno vijeće za sada ima najveći utjecaj, a ono se zalaže isključivo za demokratizaciju zemlje, vidimo da je riječ o promjeni političkog, no ne i ekonomskog sustava. Kapitalizam ostaje, on se niti najmanje ne dovodi u pitanje, jedino što se uvodi parlamentarizam, a ekonomija se u skladu sa sadašnjim planovima nove elite dodatno podređuje kapitalu Zapadnih sila. Uzroci za ovakav razvoj mogu se potražiti u položaju radničke klase. Ona je relativno slaba i neorganizirana. Naime, u naftnom sektoru koji je posebno bitan, velik dio radnika su stranci. S druge strane u Libiji ne postoji neka revolucionarna radnička partija koja bi preuzela avangardnu ulogu, te mobilizirala i organizirala mase. Vrlo je veliki utjecaj regionalnih i plemenskih elemenata koji su padom Gadafija izašli na vidjelo, islamističkih struja, te raznih militanata. Za sada Nacionalno prijelazno vijeće ima neku ulogu prvenstveno jer to Zapad želi i jer mu to odgovara. Ukoliko stvari ostanu na ovoj razini, može se očekivati konsolidacija sustava na buržoasko-demokratskim osnovama, a nekoliko činjenica svakako potvrđuje ovu namjeru. Vođe Nacionalnog prijelaznog vijeća su u nekoliko navrata izrazile veliku zahvalnost NATO-u i obećale povoljniji tretman prema zapadnim kompanijama u naftnom sektoru, kao i u obnovi infrastrukture. Tako su se neki od ministara tog vijeća u Londonu već sastali s otprilike stotinu direktora britanskih kompanija. Ništa lošije ne prolazi niti SAD, čija je državna tajnica već posjetila Libiju u potrazi za novim ugovorima. Međutim, da Nacionalno prijelazno vijeće nije legitimni predstavnik  pokazuju sljedeći podaci: osim njih utjecajnu ulogu imaju i revolucionari iz Tripolija koji su duboko uključeni u pokret od prvog dana, zatim revolucionari iz Tripolija koji su stacionirani u Benghaziju, islamističke struje, vojne snage u Tripoliju koje su podijeljene u dvije frakcije, oko 40 pobunjeničkih brigada raspršenih u Libiji. Također puno je vojnih komiteta koji kontroliraju situaciju na pojedinim područjima. Prema tome, očigledno je da Nacionalno prijelazno vijeće nema kontrolu nad Libijom, niti je pravi predstavnik masa. Ova buržoaska institucija je reakcionarna pošto svim silama pokušava ustupiti teško izborenu poziciju imperijalizmu (koji su izborili većinom mladi borci željni korjenitih promjena, a ne članovi vijeća koji su prebjegli s jedne strane na drugu) . Iz ovog se također vidi kompleksnost revolucije. U bilo kojem trenutku može prevladati bilo koja od ovih šest skupina, a o njihovoj volji, organiziranosti i spremnosti ovisi koja će to biti. Za sada Nacionalno prijelazno vijeće ima određenu prednost jer ga podupire krupni kapital. Masovni pokret u Libiji sadrži mnogo različitih elemenata (kao što je već ranije spomenuto, ovo nije povijesna iznimka): od reakcionarnih do potencijalno revolucionarnih. Mnogo je snaga koje se bore za vodstvo u revoluciji, te se može reći da borba za revoluciju još nije gotova; štoviše ona je upravo sada i započela. Zajednički cilj je ostvaren: Gadafija više nema. Sljedeći ciljevi razlikuju se od skupine do skupine. S jedne strane tu su radnici koji zajedno sa gradskom sirotinjom imaju svoje zahtjeve, a s druge strane buržoazija koja preko Nacionalnog prijelaznog vijeća polako ide ka ostvarenju svojih ciljeva zajedno s imperijalizmom. Radnici su već počeli iskazivati svoje nezavisne klasne zahtjeve. Tako su nekoliko tjedana prosvjedovali ispred nekoliko naftnih kompanija, kao i pred nacionalnom naftnom kompanijom. Razlog je bio taj što su menadžmenti kompanija ostali uvelike isti nakon pada Gadafija. Dakle, Nacionalno prijelazno vijeće ih nije zamijenilo što samo potvrđuje da se u tom sektoru politika Gadafija nastavlja, te će se ubuduće intenzivirati. Tek nakon određenog vremena prosvjedovanja smijenjeni su samo neki direktori. Povrh svega prijelazno vijeće je u jednoj naftnoj kompaniji moralo prihvatiti radničkog kandidata za direktora.

Kod libijske revolucije, ukoliko smo sposobni sagledati je u njezinoj stvarnosti,  možemo uočiti glavni moment ili barem naznake istoga, koji će odlučiti o tome hoće li  revolucija krenuti u ovom ili onom smjeru. Dakle, ukoliko snage prijelaznog vijeća i njihovih saveznika – imperijalista prevagnu, rezultati dosadašnje revolucije će biti očuvani, te će se raditi na konsolidaciji kapitalističkog sustava u kojemu će veću ulogu igrati imperijalističke države. Libija će još više otvoriti svoje tržište, postat će još veći saveznik Zapada, te će imperijalisti sebi osigurati velike količine nafte za sitne novce, a da o profitu građevinskih kompanija prilikom obnove zemlje i ne govorimo. Ukoliko prevagnu drugi elementi od prethodno navedenih Zapad bi se mogao suočiti s novim neprijateljem, posebno zato jer te snage ne bi bile toliko velikodušne prema njemu. Drugim riječima, ako se revolucija zaustavi i ostane u ovom obliku i na ovim rezultatima, tada će radnička klasa ( a i gradska sirotinja) doživjeti još jednu diktaturu – diktaturu kapitala.

Jedini način da Libija postane slobodna i neovisna zemlja, da radnici postanu slobodni i da odlučuju o svojim životima, kao i da se prevlada siromaštvo i besperspektivnost, jest da revolucija prijeđe u svoju proletersku fazu. Dakle, potrebni su zahtjevi poput zauzimanja tvornica i njihovog upravljanja od strane radnika, nacionalizacije naftnih kompanija i polja, upotrebe ekonomskog planiranja… Mase se trebaju organizirati u razne oblike savjeta (ulični, gradski, regionalni) i tako postupno uvoditi proletersku demokraciju. Određeni savjeti već postoje, a vrlo je bitna stvar da je narod naoružan, kao posljedica građanskog rata. Buržoaska vlast nastojat će ga razoružati, te oformiti stajaću vojsku. Libijski radnici se trebaju organizirati i iznijeti svoje prijelazne zahtjeve, te nastojati da revolucija ne stane. Radnici i buržoazija su zajedno svrgnuli diktatora, ali radnici sada trebaju uvidjeti da je njihov novi neprijatelj sama buržoazija i bivši Gadafijevi generali, koji to i potvrđuju otvarajući se imperijalizmu. Trebaju već u početku zamijeniti buržoasku s radničkom demokracijom, diktaturu buržoazije s vlašću radnika. Jedino tako će se moći ostvariti zahtjevi poput slobodne Libije, te rješavanja problema nezaposlenosti i bijede. Povijest je do sada pokazala da kada god  revolucija zastane u svojoj buržoasko-demokratskoj fazi, dolazi do iznevjerivanja  masa koje su revoluciju inicijalno pokrenule. Realne su prilike takve da uvjeti nisu na strani radnika u ovom trenutku – s obzirom na konstelaciju snaga i organiziranosti. Međutim, radničko političko organiziranje i stvaranje radničke opozicije s ciljem nastavka revolucije ostaje primarni zadatak, bez obzira na sve nepovoljne okolnosti i teškoće koje treba nastojati prevladati. Ova revolucija, kao i sve prošle, trebaju biti pokazatelj radnicima i narodnim masama u drugim zemljama koje pogreške treba izbjeći, a koje prednosti učvrstiti. Ovo je još jedan dokaz kako je prijeko potrebno radničko rukovodstvo koje može mobilizirati i organizirati radnike uoči potencijalnih revolucija. Radnici Libije trebaju imati na umu da će unatoč poteškoćama s kojima se suočavaju na njihovim iskustvima učiti radnici drugih zemalja.

Kao zaključak možemo istaknuti kako je zajednički cilj pobunjenika ostvaren – Gadafi više nije opasnost. Sada je fokus na skupinama unutar pokreta i njihovim zasebnim ciljevima. Vidjeli smo da je ova buržoasko-demokratska revolucija takva da ruši diktaturu jednog čovjeka kako bi je zamijenila diktaturom kapitala. Jedino nastavljanjem revolucije i većim učešćem radnika u njoj zahtjevi masa mogu biti ispunjeni. Konačno, bez sumnje se može konstatirati kako je uloga Gadafija  negativna u toku ove revolucije, ali i u cjelini. On je možda odigrao kratkotrajno progresivnu ulogu u rušenju pozicija imperijalizma prije 40-ak godina, ali ga je ubrzo zamijenio novom diktaturom. Implementirajući neoliberalnu doktrinu učinio je sebe, obitelj i bliske suradnike bogatima, a većinu Libijaca siromašnima. U zemlji u toj mjeri bogatoj sirovinama i s takvim geostrateškim položajem besplatno zdravstvo i obrazovanje nisu dovoljni, između ostaloga jer oko 200 mlrd dolara leži na bankovnim računima u inozemstvu od kojih običan Libijac ima vrlo malo koristi. Navedene prednosti imaju neke države koje su daleko siromašnije resursima. Prema tome, ukoliko se Gadafi smatrao socijalistom bilo kakvog tipa (kako kaže – Marx mu je bio uzor), trebao je dati radnicima svu vlast, a ne sebi i svojim sinovima. Ukoliko se smatrao socijalistom trebao se zalagati za potpuno razdvajanje religije i države, a ne zastupati «islamski socijalizam» i primjenjivati islamske zakone; zagovarati socijalističku teoriju, a ne fiktivni «treći put u odnosu na oba sustava» kojim je opravdavao svoju buržoasku diktaturu; boriti se za ravnopravnost neheteroseksualnih pojedinaca, a ne ih u skladu s islamskim zakonima zatvarati i proganjati; priznavati pravo na samoodređenje, a ne pojedinim plemenima odricati pravo na jezik i kulturu. Gadafijevo pozivanje na socijalizam i anti-imperijalizam bili su samo jeftini verbalni trikovi kojima se pokušavala steći naklonost masa i opravdanje vlastite vladavine. Treba reći da je Gadafi bio diktator koji je vladao zemljom s kapitalističkim sustavom (ne takvim kao na Zapadu, ali to je uvelike zbog historijskih okolnosti razvoja kapitalizma  u Africi i specifičnosti Libije), te koji se obogatio na račun drugih koji su osiromašeni. Zbog njegove vladavine i sistema nepotizam i korupcija su dosegnuli neviđene razmjere. Dok prosječni Libijac nije vidio dalje od svoje zemlje, njegovi su sinovi pohađali najbolje škole na Zapadu, ludo se zabavljali, te kupovali u europskim metropolama. Dok obični Libijac nije smio piti alkohol, oni su ga pili u potocima – i to najskuplje marke. Uostalom, sami Libijci su se uvjerili u kakvom je luksuzu uživala Gadafijeva obitelj, kada su oslobađali zemlju i ulazili u njegove vile.

Izvršni komitet Radničke borbe